Igor Lasić: Apostoli “Nove pravednosti”

Preuzimamo tekst Igora Lasića s h-alter.org u kojem se autor osvrće na nesklad između proklamiranja socijalne pravde novog predsjednika Ive Josipovića i garniture ljudi iz poslovnog svijeta kojima se okružio te kako bitka između predsjednika i premijerke oko linije zapovijedanja u domaćoj ekonomskoj politici prikriva antisocijalni karakter postpolitičkog konsenzusa i jednih i drugih.


Tek što je stupio na dužnost novoga hrvatskog predsjednika, Ivu Josipovića odmah se može nazvati kontroverznim. Ne u onom smislu što je obično namijenjen za ugledne kriminalce koje mediji ne žele ili ne smiju otvoreno tako imenovati, čak ni onda kad se oni sami uopće ne trude poreći svoju pravomoćno verificiranu reputaciju, nego u doslovnom – on već priča jedno i čini posve drugo. Uzoriti mu nastupni govor tako je bio dočekan kao lumin u mrkloj tmini; ako i ne kao svjetlo na kraju tunela, ono bar za olakšavanje dijela puta. Pritom je govornik opet, slično izjavama kroz više prethodnih mjeseci, dobar komad priče odvojio na tzv. socijalnu pravdu.

U osnovi, ta se tema odnosi na potlačene slojeve društva, one koji rade, ali višak vrijednosti privređuju u korist vlasnika proizvodnih kapaciteta, dok sami životare i strepe nad baukom nezaposlenosti. Ili, pak, na one koji ne rade, jer gazdama treba kritična masa nezaposlenih, kako bi tržište moglo njima u korist regulirati nisku cijenu rada, pa da baš ne moraju prekobrojne radnike naočigled ispirati preko palube, nalik sezonski naraslim zalihama što ugrožavaju poželjni odnos ponude i potražnje. Primarna uloga države i svih njezinih ovlaštenih predstavnika koji su izabrani navodnom demokratskom voljom građana, jest zaštita interesa tih radnika, a ne obrana privatnog profita onih drugih. To je prvenstveni javni interes i prioritet, pred čim bi ono drugo moralo ostati drugo.

Josipović, međutim, ubrzo je predstavio i svoj savjetnički tim u kojem je zacijelo najviše pažnje privukao onaj sastav što će mu pomagati kod sricanja “gospodarske politike”. Sam njegov djelokrug u tim stvarima nije osobito širok, no svakako je značajan zbog općeg autoriteta te institucije naspram ostalih instancija vlasti, kao i drugih centara moći. Pogledajmo gro toga ekonomsko-savjetničkog gremija: Damir Kuštrak (Hrvatska udruga poslodavaca), Ivica Mudrinić (Hrvatski telekom), Zdenko Adrović (Raiffeisenbank Austria), Ivan Ergović (Nexe grupa), Dragutin Drk (Vindija), Milan Stojanović (Siscia), Gordana Kovačević (Ericsson Nikola Tesla), Emil Tedeschi (Atlantic grupa), Veljko Ostojić (Rivijera Poreč).

Doduše, možda bi bolje bilo pisati imena poduzeća na prvom mjestu, a pripadajuća osobna imena u zagradama, jer bismo tako lakše pokazali funkciju tih osoba u danom kontekstu. Njihov jedini relevantan interes, naime, interes je korporacija što ih posjeduju ili predstavljaju, pa je ružno vrijeđati ma čiju elementarnu inteligenciju zastiranjem toga notornog fakta. To će biti također njihov najizraženiji interes na Pantovčaku, dok je preostalih nekoliko imena koja nisu u direktnoj vezi s privatnim kapitalom, ovdje tako manjinski baždareno da možemo pomisliti kako je njihov utjecaj namjerno atrofiran.

Nismo zaboravili da tu postoji i jedno mjesto predviđeno za “predstavnika radništva”, no koji u ovom trenutku – tako je rečeno – tek ima biti izabran. Simbolično ili ne, čini se da je svejedno hoće li ga ikada odabrati; suštini bi predmeta bilo primjerenije da mjesto ostane upražnjeno i da “savjetnik” ostane izvan alibija za gornju kliku i njezine prioritete. Utoliko je više no indikativan spušteni gard kojim liberalno-ekonomska politika stupa na oficijelnu funkciju pri dotičnoj vlasti, mada su nas mogli i dalje formalno zavoditi većinskim sastavom od znanstvenika, neovisnih analitičara, sindikalnih vođa i tek jednim eksponentom iz privatno-poduzetničkog kruga, recimo, predstavnikom HUP-a. Tako je upravo SDP i ranije znao prikupljati razne vanstranačke savjete s imenima od značaja, a sve bi lijepo i završavalo na neobvezujućem popisivanju.

Ipak, novom predsjedniku nitko nije zamjerio na svemu tome više negoli premijerka Jadranka Kosor, koja se nedugo po vijesti o Josipovićevim savjetnicima izjasnila kako ne dolazi u obzir nikakvo “paralelno ministarstvo gospodarstva”. Ona je, dakle, lako uočila mogućnost dvostruke linije zapovijedanja u domaćoj ekonomskoj politici, što samo potvrđuje tezu da je riječ o tek internom previranju unutar jasno ograničene sfere privatnog interesa: to se ama baš nimalo ne tiče relacije s javnim. Njezina vlada sama po sebi je sastavljena od istog materijala, s nekoliko ministara-privatnika i odnedavno silno eksponiranim savjetnikom Borislavom Škegrom, pa se ovdje radi jedino o borbi za kontrolu nad tokovima iste moći. U pravu je Kosor, a i stvarno je tijesno za dvije istovjetne centrale te vrste, osim što bi dobrodošle Josipoviću i SDP-u.

Da tu nije riječ ni o kakvom idejnom niti ideološkom sukobu, pokazuje nam i najava novog gospodarskog programa SDP-a, koji će njime i formalno postati desničarska stranka, bez obzira na socijaldemokraciju što im ostaje u imenu. Točnije, uzeli bi predah od te umjereno ljevičarske platforme, na tri-četiri godine, brojeći od pobjede na sljedećim izborima, kao što su sami objasnili javnosti, a onda bi se nekako „vratili” obrani socijalnih vrijednosti. Jer, njihova buduća agenda, ukratko, podrazumijeva jačanje poduzetništva i smanjivanje socijalnih davanja iz javnog budžeta, kažu, i tako sve dok se ne ostvari gospodarski rast koji bi podnio „socijalnost države”.

Mi ćemo tako, zapravo, uvijek ovisiti o poduzetničkoj milosti, uslijed totalne prilagodbe ekonomije privatnom interesu. Već ako stanje privatnog kapitala ne bude uzlazno, ekspandirajuće, prvo će se njima izlaziti ususret, tek onda svima ostalima. Prvo spašavanje privatnih banaka javnim novcem, znači, a onda reanimacija pauperiziranog proletarijata. Tako su gotovo čitav svijet ustrojili po svom interesu, i u skladu s tim donose odluke sa mjesta u vladama koje su uzurpirali kroz sustav predstavničke demokracije. Tako je i s našim strankama, ne samo sa HDZ-om i SDP-om, kao dvije najjače posestrime.

Te dvije stranke i od politike su napravile robu na tržištu, pa jedna drugoj predstavljaju samo konkurenciju – pod zadanim okolnostima igre oko kojih se u suštini zdušno slažu. Ali, problem nije u njima, nego u nama koji svejednako usvajamo nametnuti diskurs o titanskoj borbi lijevih i desnih, te ne uviđamo kako sva ta larma oko toga čija ekipa u ovom trenutku vodi – Kosoričina, sa nemjerljivo većim ovlastima, ili Josipovićeva, s provokativnim marketingom – uvelike služi skretanju pažnje javnosti od pitanja o gornjem stvarnom, temeljnom političkom karakteru jednih i drugih.

Na sličan smo način inertni prema Europskoj uniji, nakon svih idealiziranih projekcija boljeg sutra, no sad već znajući kako hudi ekonomski diktat pristiže odatle. Ta ne baš artikulirana zajednica europskih država, ipak je najuređenija upravo, eto, u tržišnom smislu, i generalno se od sporazuma do sporazuma kreće sve dalje u smjeru liberalno-ekonomskom, u isto vrijeme distancirajući se od mnogog demokratskog standarda. Zgodan je signal te vrste incident što nam ga je ovih dana priuštila Delegacija EU-a u Hrvatskoj, napadom na novinara HRT-a Gorana Rotima koji se u intervjuu s povjerenikom EU-a za proširenje i euro-susjedstvo Štefanom Füleom drznuo izustiti nenajavljeni upit o krizi u Grčkoj, te posljedicama iste na EU.

Pouka može biti samo jedna: nema prostora za nenajavljena pitanja, onda kad se ona uopće smiju postavljati, naročito od strane pospremljenih na dugogodišnje čekanje za ulazak u EU, ako ne i na kukuruz u kutu čekaonice. U takvu EU može Hrvatsku uvesti samo dostatno prilagođena stranka na vlasti, a HDZ i SDP se usrdno trse kvalificirati za svetu misiju. Tako stvari stoje i sa Josipovićem, koji je mogao u tim slobodno uvrstiti i npr. Željka Žderića, Tomislava Horvatinčića, Ninoslava Pavića, Gorana Štroka, Stipu Gabrića itd. Ivicu Todorića, kojeg su nedavno k sebi vabili i Kosorova i Josipović, ovdje ne navodimo samo zato jer je Damir Kuštrak, potpredsjednik uprave njegova Agrokora, rekosmo, već na Pantovčaku.

Bili oni u vladi ili uz predsjednika države, imali konkretnu, izravno političku moć ili tek ceremonijalni položaj, bitno je uočiti da su već raspoređeni na svim razinama. Model je postavljen i usvojen, i malo se tko još pritom čudi sukobu privatnog i javnog interesa; problem se njihova međusobnog naguravanja pri vlasti ionako jasno tumači kao paralelizam, a nipošto kao alternativnost. Pretežito će nam oni stoga krojiti mjeru hrvatske Nove pravednosti, dok za samog Josipovića – slično kao za npr. jednog Obamu – možemo tek ustvrditi kako ne bi ni bio isturen za predsjedničkog kandidata svoje stranke, da nije spreman odraditi preuzete obveze i dugove prema njima.

Igor Lasić

Vezani članci

  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve