Igor Lasić: Apostoli “Nove pravednosti”

Tek što je stupio na dužnost novoga hrvatskog predsjednika, Ivu Josipovića odmah se može nazvati kontroverznim. Ne u onom smislu što je obično namijenjen za ugledne kriminalce koje mediji ne žele ili ne smiju otvoreno tako imenovati, čak ni onda kad se oni sami uopće ne trude poreći svoju pravomoćno verificiranu reputaciju, nego u doslovnom – on već priča jedno i čini posve drugo. Uzoriti mu nastupni govor tako je bio dočekan kao lumin u mrkloj tmini; ako i ne kao svjetlo na kraju tunela, ono bar za olakšavanje dijela puta. Pritom je govornik opet, slično izjavama kroz više prethodnih mjeseci, dobar komad priče odvojio na tzv. socijalnu pravdu.

U osnovi, ta se tema odnosi na potlačene slojeve društva, one koji rade, ali višak vrijednosti privređuju u korist vlasnika proizvodnih kapaciteta, dok sami životare i strepe nad baukom nezaposlenosti. Ili, pak, na one koji ne rade, jer gazdama treba kritična masa nezaposlenih, kako bi tržište moglo njima u korist regulirati nisku cijenu rada, pa da baš ne moraju prekobrojne radnike naočigled ispirati preko palube, nalik sezonski naraslim zalihama što ugrožavaju poželjni odnos ponude i potražnje. Primarna uloga države i svih njezinih ovlaštenih predstavnika koji su izabrani navodnom demokratskom voljom građana, jest zaštita interesa tih radnika, a ne obrana privatnog profita onih drugih. To je prvenstveni javni interes i prioritet, pred čim bi ono drugo moralo ostati drugo.

Josipović, međutim, ubrzo je predstavio i svoj savjetnički tim u kojem je zacijelo najviše pažnje privukao onaj sastav što će mu pomagati kod sricanja “gospodarske politike”. Sam njegov djelokrug u tim stvarima nije osobito širok, no svakako je značajan zbog općeg autoriteta te institucije naspram ostalih instancija vlasti, kao i drugih centara moći. Pogledajmo gro toga ekonomsko-savjetničkog gremija: Damir Kuštrak (Hrvatska udruga poslodavaca), Ivica Mudrinić (Hrvatski telekom), Zdenko Adrović (Raiffeisenbank Austria), Ivan Ergović (Nexe grupa), Dragutin Drk (Vindija), Milan Stojanović (Siscia), Gordana Kovačević (Ericsson Nikola Tesla), Emil Tedeschi (Atlantic grupa), Veljko Ostojić (Rivijera Poreč).

Doduše, možda bi bolje bilo pisati imena poduzeća na prvom mjestu, a pripadajuća osobna imena u zagradama, jer bismo tako lakše pokazali funkciju tih osoba u danom kontekstu. Njihov jedini relevantan interes, naime, interes je korporacija što ih posjeduju ili predstavljaju, pa je ružno vrijeđati ma čiju elementarnu inteligenciju zastiranjem toga notornog fakta. To će biti također njihov najizraženiji interes na Pantovčaku, dok je preostalih nekoliko imena koja nisu u direktnoj vezi s privatnim kapitalom, ovdje tako manjinski baždareno da možemo pomisliti kako je njihov utjecaj namjerno atrofiran.

Nismo zaboravili da tu postoji i jedno mjesto predviđeno za “predstavnika radništva”, no koji u ovom trenutku – tako je rečeno – tek ima biti izabran. Simbolično ili ne, čini se da je svejedno hoće li ga ikada odabrati; suštini bi predmeta bilo primjerenije da mjesto ostane upražnjeno i da “savjetnik” ostane izvan alibija za gornju kliku i njezine prioritete. Utoliko je više no indikativan spušteni gard kojim liberalno-ekonomska politika stupa na oficijelnu funkciju pri dotičnoj vlasti, mada su nas mogli i dalje formalno zavoditi većinskim sastavom od znanstvenika, neovisnih analitičara, sindikalnih vođa i tek jednim eksponentom iz privatno-poduzetničkog kruga, recimo, predstavnikom HUP-a. Tako je upravo SDP i ranije znao prikupljati razne vanstranačke savjete s imenima od značaja, a sve bi lijepo i završavalo na neobvezujućem popisivanju.

Ipak, novom predsjedniku nitko nije zamjerio na svemu tome više negoli premijerka Jadranka Kosor, koja se nedugo po vijesti o Josipovićevim savjetnicima izjasnila kako ne dolazi u obzir nikakvo “paralelno ministarstvo gospodarstva”. Ona je, dakle, lako uočila mogućnost dvostruke linije zapovijedanja u domaćoj ekonomskoj politici, što samo potvrđuje tezu da je riječ o tek internom previranju unutar jasno ograničene sfere privatnog interesa: to se ama baš nimalo ne tiče relacije s javnim. Njezina vlada sama po sebi je sastavljena od istog materijala, s nekoliko ministara-privatnika i odnedavno silno eksponiranim savjetnikom Borislavom Škegrom, pa se ovdje radi jedino o borbi za kontrolu nad tokovima iste moći. U pravu je Kosor, a i stvarno je tijesno za dvije istovjetne centrale te vrste, osim što bi dobrodošle Josipoviću i SDP-u.

Da tu nije riječ ni o kakvom idejnom niti ideološkom sukobu, pokazuje nam i najava novog gospodarskog programa SDP-a, koji će njime i formalno postati desničarska stranka, bez obzira na socijaldemokraciju što im ostaje u imenu. Točnije, uzeli bi predah od te umjereno ljevičarske platforme, na tri-četiri godine, brojeći od pobjede na sljedećim izborima, kao što su sami objasnili javnosti, a onda bi se nekako „vratili” obrani socijalnih vrijednosti. Jer, njihova buduća agenda, ukratko, podrazumijeva jačanje poduzetništva i smanjivanje socijalnih davanja iz javnog budžeta, kažu, i tako sve dok se ne ostvari gospodarski rast koji bi podnio „socijalnost države”.

Mi ćemo tako, zapravo, uvijek ovisiti o poduzetničkoj milosti, uslijed totalne prilagodbe ekonomije privatnom interesu. Već ako stanje privatnog kapitala ne bude uzlazno, ekspandirajuće, prvo će se njima izlaziti ususret, tek onda svima ostalima. Prvo spašavanje privatnih banaka javnim novcem, znači, a onda reanimacija pauperiziranog proletarijata. Tako su gotovo čitav svijet ustrojili po svom interesu, i u skladu s tim donose odluke sa mjesta u vladama koje su uzurpirali kroz sustav predstavničke demokracije. Tako je i s našim strankama, ne samo sa HDZ-om i SDP-om, kao dvije najjače posestrime.

Te dvije stranke i od politike su napravile robu na tržištu, pa jedna drugoj predstavljaju samo konkurenciju – pod zadanim okolnostima igre oko kojih se u suštini zdušno slažu. Ali, problem nije u njima, nego u nama koji svejednako usvajamo nametnuti diskurs o titanskoj borbi lijevih i desnih, te ne uviđamo kako sva ta larma oko toga čija ekipa u ovom trenutku vodi – Kosoričina, sa nemjerljivo većim ovlastima, ili Josipovićeva, s provokativnim marketingom – uvelike služi skretanju pažnje javnosti od pitanja o gornjem stvarnom, temeljnom političkom karakteru jednih i drugih.

Na sličan smo način inertni prema Europskoj uniji, nakon svih idealiziranih projekcija boljeg sutra, no sad već znajući kako hudi ekonomski diktat pristiže odatle. Ta ne baš artikulirana zajednica europskih država, ipak je najuređenija upravo, eto, u tržišnom smislu, i generalno se od sporazuma do sporazuma kreće sve dalje u smjeru liberalno-ekonomskom, u isto vrijeme distancirajući se od mnogog demokratskog standarda. Zgodan je signal te vrste incident što nam ga je ovih dana priuštila Delegacija EU-a u Hrvatskoj, napadom na novinara HRT-a Gorana Rotima koji se u intervjuu s povjerenikom EU-a za proširenje i euro-susjedstvo Štefanom Füleom drznuo izustiti nenajavljeni upit o krizi u Grčkoj, te posljedicama iste na EU.

Pouka može biti samo jedna: nema prostora za nenajavljena pitanja, onda kad se ona uopće smiju postavljati, naročito od strane pospremljenih na dugogodišnje čekanje za ulazak u EU, ako ne i na kukuruz u kutu čekaonice. U takvu EU može Hrvatsku uvesti samo dostatno prilagođena stranka na vlasti, a HDZ i SDP se usrdno trse kvalificirati za svetu misiju. Tako stvari stoje i sa Josipovićem, koji je mogao u tim slobodno uvrstiti i npr. Željka Žderića, Tomislava Horvatinčića, Ninoslava Pavića, Gorana Štroka, Stipu Gabrića itd. Ivicu Todorića, kojeg su nedavno k sebi vabili i Kosorova i Josipović, ovdje ne navodimo samo zato jer je Damir Kuštrak, potpredsjednik uprave njegova Agrokora, rekosmo, već na Pantovčaku.

Bili oni u vladi ili uz predsjednika države, imali konkretnu, izravno političku moć ili tek ceremonijalni položaj, bitno je uočiti da su već raspoređeni na svim razinama. Model je postavljen i usvojen, i malo se tko još pritom čudi sukobu privatnog i javnog interesa; problem se njihova međusobnog naguravanja pri vlasti ionako jasno tumači kao paralelizam, a nipošto kao alternativnost. Pretežito će nam oni stoga krojiti mjeru hrvatske Nove pravednosti, dok za samog Josipovića – slično kao za npr. jednog Obamu – možemo tek ustvrditi kako ne bi ni bio isturen za predsjedničkog kandidata svoje stranke, da nije spreman odraditi preuzete obveze i dugove prema njima.