Igor Lasić: Apostoli “Nove pravednosti”

Preuzimamo tekst Igora Lasića s h-alter.org u kojem se autor osvrće na nesklad između proklamiranja socijalne pravde novog predsjednika Ive Josipovića i garniture ljudi iz poslovnog svijeta kojima se okružio te kako bitka između predsjednika i premijerke oko linije zapovijedanja u domaćoj ekonomskoj politici prikriva antisocijalni karakter postpolitičkog konsenzusa i jednih i drugih.


Tek što je stupio na dužnost novoga hrvatskog predsjednika, Ivu Josipovića odmah se može nazvati kontroverznim. Ne u onom smislu što je obično namijenjen za ugledne kriminalce koje mediji ne žele ili ne smiju otvoreno tako imenovati, čak ni onda kad se oni sami uopće ne trude poreći svoju pravomoćno verificiranu reputaciju, nego u doslovnom – on već priča jedno i čini posve drugo. Uzoriti mu nastupni govor tako je bio dočekan kao lumin u mrkloj tmini; ako i ne kao svjetlo na kraju tunela, ono bar za olakšavanje dijela puta. Pritom je govornik opet, slično izjavama kroz više prethodnih mjeseci, dobar komad priče odvojio na tzv. socijalnu pravdu.

U osnovi, ta se tema odnosi na potlačene slojeve društva, one koji rade, ali višak vrijednosti privređuju u korist vlasnika proizvodnih kapaciteta, dok sami životare i strepe nad baukom nezaposlenosti. Ili, pak, na one koji ne rade, jer gazdama treba kritična masa nezaposlenih, kako bi tržište moglo njima u korist regulirati nisku cijenu rada, pa da baš ne moraju prekobrojne radnike naočigled ispirati preko palube, nalik sezonski naraslim zalihama što ugrožavaju poželjni odnos ponude i potražnje. Primarna uloga države i svih njezinih ovlaštenih predstavnika koji su izabrani navodnom demokratskom voljom građana, jest zaštita interesa tih radnika, a ne obrana privatnog profita onih drugih. To je prvenstveni javni interes i prioritet, pred čim bi ono drugo moralo ostati drugo.

Josipović, međutim, ubrzo je predstavio i svoj savjetnički tim u kojem je zacijelo najviše pažnje privukao onaj sastav što će mu pomagati kod sricanja “gospodarske politike”. Sam njegov djelokrug u tim stvarima nije osobito širok, no svakako je značajan zbog općeg autoriteta te institucije naspram ostalih instancija vlasti, kao i drugih centara moći. Pogledajmo gro toga ekonomsko-savjetničkog gremija: Damir Kuštrak (Hrvatska udruga poslodavaca), Ivica Mudrinić (Hrvatski telekom), Zdenko Adrović (Raiffeisenbank Austria), Ivan Ergović (Nexe grupa), Dragutin Drk (Vindija), Milan Stojanović (Siscia), Gordana Kovačević (Ericsson Nikola Tesla), Emil Tedeschi (Atlantic grupa), Veljko Ostojić (Rivijera Poreč).

Doduše, možda bi bolje bilo pisati imena poduzeća na prvom mjestu, a pripadajuća osobna imena u zagradama, jer bismo tako lakše pokazali funkciju tih osoba u danom kontekstu. Njihov jedini relevantan interes, naime, interes je korporacija što ih posjeduju ili predstavljaju, pa je ružno vrijeđati ma čiju elementarnu inteligenciju zastiranjem toga notornog fakta. To će biti također njihov najizraženiji interes na Pantovčaku, dok je preostalih nekoliko imena koja nisu u direktnoj vezi s privatnim kapitalom, ovdje tako manjinski baždareno da možemo pomisliti kako je njihov utjecaj namjerno atrofiran.

Nismo zaboravili da tu postoji i jedno mjesto predviđeno za “predstavnika radništva”, no koji u ovom trenutku – tako je rečeno – tek ima biti izabran. Simbolično ili ne, čini se da je svejedno hoće li ga ikada odabrati; suštini bi predmeta bilo primjerenije da mjesto ostane upražnjeno i da “savjetnik” ostane izvan alibija za gornju kliku i njezine prioritete. Utoliko je više no indikativan spušteni gard kojim liberalno-ekonomska politika stupa na oficijelnu funkciju pri dotičnoj vlasti, mada su nas mogli i dalje formalno zavoditi većinskim sastavom od znanstvenika, neovisnih analitičara, sindikalnih vođa i tek jednim eksponentom iz privatno-poduzetničkog kruga, recimo, predstavnikom HUP-a. Tako je upravo SDP i ranije znao prikupljati razne vanstranačke savjete s imenima od značaja, a sve bi lijepo i završavalo na neobvezujućem popisivanju.

Ipak, novom predsjedniku nitko nije zamjerio na svemu tome više negoli premijerka Jadranka Kosor, koja se nedugo po vijesti o Josipovićevim savjetnicima izjasnila kako ne dolazi u obzir nikakvo “paralelno ministarstvo gospodarstva”. Ona je, dakle, lako uočila mogućnost dvostruke linije zapovijedanja u domaćoj ekonomskoj politici, što samo potvrđuje tezu da je riječ o tek internom previranju unutar jasno ograničene sfere privatnog interesa: to se ama baš nimalo ne tiče relacije s javnim. Njezina vlada sama po sebi je sastavljena od istog materijala, s nekoliko ministara-privatnika i odnedavno silno eksponiranim savjetnikom Borislavom Škegrom, pa se ovdje radi jedino o borbi za kontrolu nad tokovima iste moći. U pravu je Kosor, a i stvarno je tijesno za dvije istovjetne centrale te vrste, osim što bi dobrodošle Josipoviću i SDP-u.

Da tu nije riječ ni o kakvom idejnom niti ideološkom sukobu, pokazuje nam i najava novog gospodarskog programa SDP-a, koji će njime i formalno postati desničarska stranka, bez obzira na socijaldemokraciju što im ostaje u imenu. Točnije, uzeli bi predah od te umjereno ljevičarske platforme, na tri-četiri godine, brojeći od pobjede na sljedećim izborima, kao što su sami objasnili javnosti, a onda bi se nekako „vratili” obrani socijalnih vrijednosti. Jer, njihova buduća agenda, ukratko, podrazumijeva jačanje poduzetništva i smanjivanje socijalnih davanja iz javnog budžeta, kažu, i tako sve dok se ne ostvari gospodarski rast koji bi podnio „socijalnost države”.

Mi ćemo tako, zapravo, uvijek ovisiti o poduzetničkoj milosti, uslijed totalne prilagodbe ekonomije privatnom interesu. Već ako stanje privatnog kapitala ne bude uzlazno, ekspandirajuće, prvo će se njima izlaziti ususret, tek onda svima ostalima. Prvo spašavanje privatnih banaka javnim novcem, znači, a onda reanimacija pauperiziranog proletarijata. Tako su gotovo čitav svijet ustrojili po svom interesu, i u skladu s tim donose odluke sa mjesta u vladama koje su uzurpirali kroz sustav predstavničke demokracije. Tako je i s našim strankama, ne samo sa HDZ-om i SDP-om, kao dvije najjače posestrime.

Te dvije stranke i od politike su napravile robu na tržištu, pa jedna drugoj predstavljaju samo konkurenciju – pod zadanim okolnostima igre oko kojih se u suštini zdušno slažu. Ali, problem nije u njima, nego u nama koji svejednako usvajamo nametnuti diskurs o titanskoj borbi lijevih i desnih, te ne uviđamo kako sva ta larma oko toga čija ekipa u ovom trenutku vodi – Kosoričina, sa nemjerljivo većim ovlastima, ili Josipovićeva, s provokativnim marketingom – uvelike služi skretanju pažnje javnosti od pitanja o gornjem stvarnom, temeljnom političkom karakteru jednih i drugih.

Na sličan smo način inertni prema Europskoj uniji, nakon svih idealiziranih projekcija boljeg sutra, no sad već znajući kako hudi ekonomski diktat pristiže odatle. Ta ne baš artikulirana zajednica europskih država, ipak je najuređenija upravo, eto, u tržišnom smislu, i generalno se od sporazuma do sporazuma kreće sve dalje u smjeru liberalno-ekonomskom, u isto vrijeme distancirajući se od mnogog demokratskog standarda. Zgodan je signal te vrste incident što nam ga je ovih dana priuštila Delegacija EU-a u Hrvatskoj, napadom na novinara HRT-a Gorana Rotima koji se u intervjuu s povjerenikom EU-a za proširenje i euro-susjedstvo Štefanom Füleom drznuo izustiti nenajavljeni upit o krizi u Grčkoj, te posljedicama iste na EU.

Pouka može biti samo jedna: nema prostora za nenajavljena pitanja, onda kad se ona uopće smiju postavljati, naročito od strane pospremljenih na dugogodišnje čekanje za ulazak u EU, ako ne i na kukuruz u kutu čekaonice. U takvu EU može Hrvatsku uvesti samo dostatno prilagođena stranka na vlasti, a HDZ i SDP se usrdno trse kvalificirati za svetu misiju. Tako stvari stoje i sa Josipovićem, koji je mogao u tim slobodno uvrstiti i npr. Željka Žderića, Tomislava Horvatinčića, Ninoslava Pavića, Gorana Štroka, Stipu Gabrića itd. Ivicu Todorića, kojeg su nedavno k sebi vabili i Kosorova i Josipović, ovdje ne navodimo samo zato jer je Damir Kuštrak, potpredsjednik uprave njegova Agrokora, rekosmo, već na Pantovčaku.

Bili oni u vladi ili uz predsjednika države, imali konkretnu, izravno političku moć ili tek ceremonijalni položaj, bitno je uočiti da su već raspoređeni na svim razinama. Model je postavljen i usvojen, i malo se tko još pritom čudi sukobu privatnog i javnog interesa; problem se njihova međusobnog naguravanja pri vlasti ionako jasno tumači kao paralelizam, a nipošto kao alternativnost. Pretežito će nam oni stoga krojiti mjeru hrvatske Nove pravednosti, dok za samog Josipovića – slično kao za npr. jednog Obamu – možemo tek ustvrditi kako ne bi ni bio isturen za predsjedničkog kandidata svoje stranke, da nije spreman odraditi preuzete obveze i dugove prema njima.

Igor Lasić

Vezani članci

  • 2. kolovoza 2020. Pobuna protiv laži opasnih po život Prosvjedi u Srbiji početkom srpnja bili su potaknuti nizom laži i manipulacija kojima je vlast pokušala prikriti katastrofalno upravljanje pandemijom koronavirusa. Učinivši si medvjeđu uslugu pobjedom na izborima na kojima je parlament ispražnjen od opozicije, Vučićeva ambicija da održi privid demokracije u državi kojom vlada autokratski dodatno je dovedena u pitanje uslijed žestoke represije policijskih snaga protiv heterogene mase ljudi koja je izašla na ulice da iskaže svoje nezadovoljstvo na jedini preostali način u Vučićevoj Srbiji.
  • 2. kolovoza 2020. „Zašto glumiš marksista?“ "Biti „kapital“ nije supstantivna kvaliteta. Društveni odnosi kapitalizma pretvaraju stroj u kapital, što on nikako nije sam po sebi. Primjerice, krušna peć u kooperativnoj pekari u Montreuilu nije kapital, zato što je ugrađena u kooperativne i nenadničke društvene odnose. Međutim, ista krušna peć u industrijskoj pekari postaje kapital. Ista krušna peć. Kapital na jednom mjestu, ne-kapital na drugom. Biti kapital nije supstantivno svojstvo stvari."
  • 31. srpnja 2020. Iza leđa korone: rad, kuća i vrijeme Višak vremena za dokolicu, prividno nataložen u kućanstvima tijekom pandemije korona virusa, zakriva diferencijaciju rada po klasnim, rodnim i rasnim linijama, što autorica razmatra na podlozi teorije socijalne reprodukcije. Uz intenzifikaciju kućanskog, javnog odnosno komodificiranog orodnjenog reproduktivnog rada, na pretpostavljeni stambeni prostor eksternaliziran je i dio proizvodnog rada, bez adresiranja svih njegovih materijalnih dimenzija i pojačano prekarne izvedbe, dok je istovremeno veliki broj radnica i radnika van kućanstava nastavio obavljati onaj rad koji je neophodan za svakodnevno namirivanje potreba društva.
  • 26. srpnja 2020. Liberali još uvijek misle da će utvrđivanje činjenica zaustaviti desnicu "Za današnje liberale, standardni pristup borbi protiv desnice provjera je činjenica koje iznosi. Međutim, konzervativci nisu natjecatelji u debati: vode političku borbu i usmjereni su na pobjedu. Utvrđivanje činjenica neće nas spasiti."
  • 26. srpnja 2020. Toplinski valovi globalno su sve dulji i učestaliji "Nova studija donosi „nedvosmislene indikatore“ da globalno zagrijavanje nije samo u tijeku, već da i ubrzava. Znanstvenici i znanstvenice inzistiraju kako je „vrijeme za pasivnost prošlo“."
  • 26. srpnja 2020. Službeno je – Steven Pinker priča gluposti "Kada Steven Pinker uporno tvrdi da se stanje u svijetu sve više poboljšava, dobar dio njegova argumenta temelji se na tvrdnjama o smanjenju globalnog siromaštva. Međutim, novi izvještaj UN-ova stručnjaka za temu siromaštva poništava navedeni argument, demonstrirajući kako je globalno siromaštvo ostalo gotovo nepromijenjeno tijekom posljednjih četrdeset godina."
  • 19. srpnja 2020. Kako je Heidegger postao glavni filozof ekstremne desnice? "U Njemačkoj je Heideggerova popularnost na ekstremnoj desnici povezana s načinima na koje njegova filozofija legitimizira regionalni environmentalizam, populizam i kulturni rasizam ekstremne desnice. Njegova vizija nacionalnog tubitka (Dasein), specifičnog kolektivnog bića utemeljenog na zajedničkom duhu, tradiciji i uronjenost u lokalno, pruža suvremenoj njemačkoj ekstremnoj desnici viziju bijelog identiteta koji ujedinjuje „narod“ i „elitu“ na temelju privrženosti lokalnom i „običnim ljudima“ te njegovu glorifikaciju putem rasijalizacije inferiornog kulturnog i religijskog „Drugog“."
  • 19. srpnja 2020. Izvještaj s 218. plenuma Filozofskog fakulteta + izjava za medije Na 218. plenumu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, održanom 13. srpnja, raspravljalo se o nepravilnostima u procesu izbora dekana FFZG-a i održavanju sjednice Senata na kojoj je valjalo odlučiti hoće li kandidatura većinski izglasanog profesora Jovanovića biti prihvaćena, o prirodi smjene dekanice Filozofskog Vesne Vlahović-Štetić i postavljanja o. d. dekana Miljenka Šimprage na čelo istog. Izglasane su tri točke (odbijanje razrješenja dekanice i postavljanja Šimprage za o. d. dekana, te umjesto njega potvrđivanje demokratski izabranog o. d. dekana Bagića), koje su usmjerene prema Senatu. Uspostavljene su radne grupe i najavljene daljnje akcije te širenje fronte.
  • 19. srpnja 2020. Ne možemo govoriti o rasizmu bez razumijevanja bjelačkosti "Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve