Igor Lasić: Apostoli “Nove pravednosti”

Preuzimamo tekst Igora Lasića s h-alter.org u kojem se autor osvrće na nesklad između proklamiranja socijalne pravde novog predsjednika Ive Josipovića i garniture ljudi iz poslovnog svijeta kojima se okružio te kako bitka između predsjednika i premijerke oko linije zapovijedanja u domaćoj ekonomskoj politici prikriva antisocijalni karakter postpolitičkog konsenzusa i jednih i drugih.


Tek što je stupio na dužnost novoga hrvatskog predsjednika, Ivu Josipovića odmah se može nazvati kontroverznim. Ne u onom smislu što je obično namijenjen za ugledne kriminalce koje mediji ne žele ili ne smiju otvoreno tako imenovati, čak ni onda kad se oni sami uopće ne trude poreći svoju pravomoćno verificiranu reputaciju, nego u doslovnom – on već priča jedno i čini posve drugo. Uzoriti mu nastupni govor tako je bio dočekan kao lumin u mrkloj tmini; ako i ne kao svjetlo na kraju tunela, ono bar za olakšavanje dijela puta. Pritom je govornik opet, slično izjavama kroz više prethodnih mjeseci, dobar komad priče odvojio na tzv. socijalnu pravdu.

U osnovi, ta se tema odnosi na potlačene slojeve društva, one koji rade, ali višak vrijednosti privređuju u korist vlasnika proizvodnih kapaciteta, dok sami životare i strepe nad baukom nezaposlenosti. Ili, pak, na one koji ne rade, jer gazdama treba kritična masa nezaposlenih, kako bi tržište moglo njima u korist regulirati nisku cijenu rada, pa da baš ne moraju prekobrojne radnike naočigled ispirati preko palube, nalik sezonski naraslim zalihama što ugrožavaju poželjni odnos ponude i potražnje. Primarna uloga države i svih njezinih ovlaštenih predstavnika koji su izabrani navodnom demokratskom voljom građana, jest zaštita interesa tih radnika, a ne obrana privatnog profita onih drugih. To je prvenstveni javni interes i prioritet, pred čim bi ono drugo moralo ostati drugo.

Josipović, međutim, ubrzo je predstavio i svoj savjetnički tim u kojem je zacijelo najviše pažnje privukao onaj sastav što će mu pomagati kod sricanja “gospodarske politike”. Sam njegov djelokrug u tim stvarima nije osobito širok, no svakako je značajan zbog općeg autoriteta te institucije naspram ostalih instancija vlasti, kao i drugih centara moći. Pogledajmo gro toga ekonomsko-savjetničkog gremija: Damir Kuštrak (Hrvatska udruga poslodavaca), Ivica Mudrinić (Hrvatski telekom), Zdenko Adrović (Raiffeisenbank Austria), Ivan Ergović (Nexe grupa), Dragutin Drk (Vindija), Milan Stojanović (Siscia), Gordana Kovačević (Ericsson Nikola Tesla), Emil Tedeschi (Atlantic grupa), Veljko Ostojić (Rivijera Poreč).

Doduše, možda bi bolje bilo pisati imena poduzeća na prvom mjestu, a pripadajuća osobna imena u zagradama, jer bismo tako lakše pokazali funkciju tih osoba u danom kontekstu. Njihov jedini relevantan interes, naime, interes je korporacija što ih posjeduju ili predstavljaju, pa je ružno vrijeđati ma čiju elementarnu inteligenciju zastiranjem toga notornog fakta. To će biti također njihov najizraženiji interes na Pantovčaku, dok je preostalih nekoliko imena koja nisu u direktnoj vezi s privatnim kapitalom, ovdje tako manjinski baždareno da možemo pomisliti kako je njihov utjecaj namjerno atrofiran.

Nismo zaboravili da tu postoji i jedno mjesto predviđeno za “predstavnika radništva”, no koji u ovom trenutku – tako je rečeno – tek ima biti izabran. Simbolično ili ne, čini se da je svejedno hoće li ga ikada odabrati; suštini bi predmeta bilo primjerenije da mjesto ostane upražnjeno i da “savjetnik” ostane izvan alibija za gornju kliku i njezine prioritete. Utoliko je više no indikativan spušteni gard kojim liberalno-ekonomska politika stupa na oficijelnu funkciju pri dotičnoj vlasti, mada su nas mogli i dalje formalno zavoditi većinskim sastavom od znanstvenika, neovisnih analitičara, sindikalnih vođa i tek jednim eksponentom iz privatno-poduzetničkog kruga, recimo, predstavnikom HUP-a. Tako je upravo SDP i ranije znao prikupljati razne vanstranačke savjete s imenima od značaja, a sve bi lijepo i završavalo na neobvezujućem popisivanju.

Ipak, novom predsjedniku nitko nije zamjerio na svemu tome više negoli premijerka Jadranka Kosor, koja se nedugo po vijesti o Josipovićevim savjetnicima izjasnila kako ne dolazi u obzir nikakvo “paralelno ministarstvo gospodarstva”. Ona je, dakle, lako uočila mogućnost dvostruke linije zapovijedanja u domaćoj ekonomskoj politici, što samo potvrđuje tezu da je riječ o tek internom previranju unutar jasno ograničene sfere privatnog interesa: to se ama baš nimalo ne tiče relacije s javnim. Njezina vlada sama po sebi je sastavljena od istog materijala, s nekoliko ministara-privatnika i odnedavno silno eksponiranim savjetnikom Borislavom Škegrom, pa se ovdje radi jedino o borbi za kontrolu nad tokovima iste moći. U pravu je Kosor, a i stvarno je tijesno za dvije istovjetne centrale te vrste, osim što bi dobrodošle Josipoviću i SDP-u.

Da tu nije riječ ni o kakvom idejnom niti ideološkom sukobu, pokazuje nam i najava novog gospodarskog programa SDP-a, koji će njime i formalno postati desničarska stranka, bez obzira na socijaldemokraciju što im ostaje u imenu. Točnije, uzeli bi predah od te umjereno ljevičarske platforme, na tri-četiri godine, brojeći od pobjede na sljedećim izborima, kao što su sami objasnili javnosti, a onda bi se nekako „vratili” obrani socijalnih vrijednosti. Jer, njihova buduća agenda, ukratko, podrazumijeva jačanje poduzetništva i smanjivanje socijalnih davanja iz javnog budžeta, kažu, i tako sve dok se ne ostvari gospodarski rast koji bi podnio „socijalnost države”.

Mi ćemo tako, zapravo, uvijek ovisiti o poduzetničkoj milosti, uslijed totalne prilagodbe ekonomije privatnom interesu. Već ako stanje privatnog kapitala ne bude uzlazno, ekspandirajuće, prvo će se njima izlaziti ususret, tek onda svima ostalima. Prvo spašavanje privatnih banaka javnim novcem, znači, a onda reanimacija pauperiziranog proletarijata. Tako su gotovo čitav svijet ustrojili po svom interesu, i u skladu s tim donose odluke sa mjesta u vladama koje su uzurpirali kroz sustav predstavničke demokracije. Tako je i s našim strankama, ne samo sa HDZ-om i SDP-om, kao dvije najjače posestrime.

Te dvije stranke i od politike su napravile robu na tržištu, pa jedna drugoj predstavljaju samo konkurenciju – pod zadanim okolnostima igre oko kojih se u suštini zdušno slažu. Ali, problem nije u njima, nego u nama koji svejednako usvajamo nametnuti diskurs o titanskoj borbi lijevih i desnih, te ne uviđamo kako sva ta larma oko toga čija ekipa u ovom trenutku vodi – Kosoričina, sa nemjerljivo većim ovlastima, ili Josipovićeva, s provokativnim marketingom – uvelike služi skretanju pažnje javnosti od pitanja o gornjem stvarnom, temeljnom političkom karakteru jednih i drugih.

Na sličan smo način inertni prema Europskoj uniji, nakon svih idealiziranih projekcija boljeg sutra, no sad već znajući kako hudi ekonomski diktat pristiže odatle. Ta ne baš artikulirana zajednica europskih država, ipak je najuređenija upravo, eto, u tržišnom smislu, i generalno se od sporazuma do sporazuma kreće sve dalje u smjeru liberalno-ekonomskom, u isto vrijeme distancirajući se od mnogog demokratskog standarda. Zgodan je signal te vrste incident što nam ga je ovih dana priuštila Delegacija EU-a u Hrvatskoj, napadom na novinara HRT-a Gorana Rotima koji se u intervjuu s povjerenikom EU-a za proširenje i euro-susjedstvo Štefanom Füleom drznuo izustiti nenajavljeni upit o krizi u Grčkoj, te posljedicama iste na EU.

Pouka može biti samo jedna: nema prostora za nenajavljena pitanja, onda kad se ona uopće smiju postavljati, naročito od strane pospremljenih na dugogodišnje čekanje za ulazak u EU, ako ne i na kukuruz u kutu čekaonice. U takvu EU može Hrvatsku uvesti samo dostatno prilagođena stranka na vlasti, a HDZ i SDP se usrdno trse kvalificirati za svetu misiju. Tako stvari stoje i sa Josipovićem, koji je mogao u tim slobodno uvrstiti i npr. Željka Žderića, Tomislava Horvatinčića, Ninoslava Pavića, Gorana Štroka, Stipu Gabrića itd. Ivicu Todorića, kojeg su nedavno k sebi vabili i Kosorova i Josipović, ovdje ne navodimo samo zato jer je Damir Kuštrak, potpredsjednik uprave njegova Agrokora, rekosmo, već na Pantovčaku.

Bili oni u vladi ili uz predsjednika države, imali konkretnu, izravno političku moć ili tek ceremonijalni položaj, bitno je uočiti da su već raspoređeni na svim razinama. Model je postavljen i usvojen, i malo se tko još pritom čudi sukobu privatnog i javnog interesa; problem se njihova međusobnog naguravanja pri vlasti ionako jasno tumači kao paralelizam, a nipošto kao alternativnost. Pretežito će nam oni stoga krojiti mjeru hrvatske Nove pravednosti, dok za samog Josipovića – slično kao za npr. jednog Obamu – možemo tek ustvrditi kako ne bi ni bio isturen za predsjedničkog kandidata svoje stranke, da nije spreman odraditi preuzete obveze i dugove prema njima.

Igor Lasić

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve