Boris Buden: Čudo u Moskvi

Zamislite: u Moskvi se dogodilo čudo. Lenjin je ustao iz mrtvih. Svatko tko još sanja o radikalnoj promjeni postojećeg požurio se onamo da od Vladimira Iljiča čuje odgovor na staro, poznato pitanje: Što da se radi? No njegove riječi, prve nakon više od osamdeset godina u sarkofagu, sve su ostavile bez riječi: gladan sam.

To je čas kad nastupaju zagrebački studenti i studentice. U njihovim rukama je već spremna kuharica, bolje rečeno Blokadna kuharica – praktični vodič za pripremu i provedbu blokade fakulteta unutar historijskoga konteksta borbe protiv neoliberalne transformacije obrazovanja., Ta brošura je istodobno priča o stvarnoj blokadi Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, koji je, kao jedna od najvećih i najpoznatijih visokoobrazovnih ustanova u Hrvatskoj, u proljeće 2009. bio pet tjedana pod studentskom kontrolom. Tekst dakle govori o stvarnim događajima te sažima refleksije i iskustva samih aktera. To znači da se iz njega nešto može naučiti. Iskustvo pobune je nauk onih koji uče.

Ali pozor! Doista znati znači samoga sebe dovesti u pitanje. To pogotovo stoji za one koji su pobrkali svoj pogled na političku realnost s pogledom svjetske povijesti same. U načelu ne postoji ni središte ni periferija. Pogled kojemu se čini da tamo negdje vani postoji periferija, na koju on gleda svisoka, pogled je aktualne hegemonije, a ne pogled samog središta – štoviše, on je odnos moći. Tko uzme zagrebačku Blokadnu kuharicu i pomisli: “Hajde da vidimo jesu li oni tamo dolje na postkomunističkom jugoistoku u međuvremenu nešto shvatili o svijetu”, sâm nije ništa shvatio. Studentski se prosvjed u Zagrebu mogao dogoditi upravo zato što je bio artikuliran istodobno i kao protest protiv globalne hegemonije, koja je jedini izvor historijske legitimacije za lokalne odnose moći. Riječ je o teleologiji tzv. postkomunističke tranzicije koja od 1989/90. određuje čitav politički život u istočnoj Evropi. U ovom konkretnom slučaju je uvođenje školarinâ, kao izravan povod studentskim protestima, bilo pravdano kao jedan od nužnih modernizacijskih procesa na putu u Evropsku Uniju. U žargonu postkomunističke tranzicije, tu je samo riječ o prilagodbi “evropskim standardima”. Lokalne elite podupiru, riječima samih studenata/ntica, “mit o EU kao zoni općeg blagostanja”, što onda “opravdava ukidanje stečenih socijalnih prava”. Samim time je jasno i u čemu je pravi ideološki efekt evropskih integracija – on, naime, nije u prostornoj nego u vremenskoj ekskluziji. Ne dijeli nas toliko na one koji su unutra i na one koji su vani, nego na one koji su uvijek ukorak s vremenom i one koji kasne te prvo moraju nadoknaditi propušteno. “Zakašnjeli modernizam”, tako se nazivao postkomunistički Istok prije dvadeset godina. No danas ta razlika više ne označava vanjske granice EU. Ona je imanentna projektu europskih integracija, sve dok su dotične nužno vezane uz neoliberalne reforme. Gdje god da danas u Evropi ljudi još uvijek pružaju otpor u ime starih socijalnih prava, odmah ih se prokazuje kao neprijatelje napretka i blagostanja, slobode i demokracije; ukratko: kao neprijatelje Evrope, a njihova stečena socijalna prava, primjerice pravo na obrazovanje, kao privilegije društvenih parazita koje treba ukinuti na putu prema blagostanju.

Tako je to bilo lani u Zagrebu, tako je bilo i jest u Beču, i svugdje gdje su se ljudi usudili izazvati postojeću hegemoniju. No ono što razdvaja svijet protiv kojeg su se studenti i studentice pobunili, istodobno ujedinjuje njih same, gdje god do prosvjedâ dođe. Oni se danas tako ne bore ni u središtu ni na periferiji neoliberalnoga kapitalizma – oni se bore baš protiv te razlike same, tj. protiv hegemonije koja nas sili da na taj način postavljamo granice u svijetu. Solidarnost nije ni pretpostavka ni rezultat ove borbe, ona je njezin navlastiti oblik.

I baš zato kuharica, a ne manifest, proglas, otvoreno pismo ili teze, primjerice “aprilske” ili “majske”, tj. “šest” ili, zašto ne, “21 teza”. Pozvani smo u kuhinju, a ne na pozornicu svjetske povijesti. Ustvari, okupacija Filozofskog fakulteta u Zagrebu nije bio ni teatralni acting out, insceniran za pogled drugih, ni passage à l’acte, junački skok u nepovrat radikalne negacije. Ona je skromno nazvana: “studentska kontrola nad fakultetom”. Poprilično atipično za klasičnu mladenačku pobunu, u Blokadnoj kuharici se stalno govori o kontroli, pri čemu se prije svega misli na samokontrolu: red, disciplinu, točnost, sustavnost, koordinaciju, čistoću… Studentski protest u Zagrebu je bio u potpunosti posthisteričan. Tu nije bilo ni edipovske drame, ni kolektivnih izljeva hormonâ, a ni generacijskog sukoba. Uostalom, upravo se po tim karakteristikama danas prepoznaje proces neoliberalnog prisvajanja i osiguravanja moći. Tim su korisnija iskustva zagrebačkih studenata i studentica. Stečena iskustva su prezentirali u Blokadnoj kuharici da bi “pomogli drugim studentima i studenticama (i članovima drugih kolektiva, npr. radnicima i radnicama u tvornicama), u zemlji ili izvan nje, da naprave to isto”, tj. da ustanove i organiziraju direktnodemokratski, kolektivni organ – plenum. U Zagrebu je to pet tjedana savršeno funkcioniralo. No ipak cilj – potpuno ukidanje studentskih školarina, tj. besplatno obrazovanje za sve – nije postignut. No i dalje se kuha. Ali više ne bez kuharice.

A Lenjin? Njemu donosimo poslasticu iz zagrebačke kuhinje čudesa tako da može sit iznova utonuti u vječni san…

S njemačkoga preveo Drago Markiša