Boris Buden: Čudo u Moskvi

Prenosimo još jedan u nizu tekstova Borisa Budena. Ovaj put je riječ o prijevodu predgovora za austrijsko izdanje Blokadne kuharice – ukoričenog proizvoda proljetne blokade. To je prvo strano izdanje “kuharice” potaknuto i bečkim jesenskim blokadama i prosvjedima. Ovo je samo početak prevođenja “kuharice” te širenja blokadnih vibracija po Evropi, a to ironičnom konstatacijom naglašava i sam Buden: “Hajde da vidimo jesu li oni tamo dolje na postkomunističkom jugoistoku u međuvremenu nešto shvatili o svijetu.”



Zamislite: u Moskvi se dogodilo čudo. Lenjin je ustao iz mrtvih. Svatko tko još sanja o radikalnoj promjeni postojećeg požurio se onamo da od Vladimira Iljiča čuje odgovor na staro, poznato pitanje: Što da se radi? No njegove riječi, prve nakon više od osamdeset godina u sarkofagu, sve su ostavile bez riječi: gladan sam.

To je čas kad nastupaju zagrebački studenti i studentice. U njihovim rukama je već spremna kuharica, bolje rečeno Blokadna kuharica – praktični vodič za pripremu i provedbu blokade fakulteta unutar historijskoga konteksta borbe protiv neoliberalne transformacije obrazovanja., Ta brošura je istodobno priča o stvarnoj blokadi Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, koji je, kao jedna od najvećih i najpoznatijih visokoobrazovnih ustanova u Hrvatskoj, u proljeće 2009. bio pet tjedana pod studentskom kontrolom. Tekst dakle govori o stvarnim događajima te sažima refleksije i iskustva samih aktera. To znači da se iz njega nešto može naučiti. Iskustvo pobune je nauk onih koji uče.

Ali pozor! Doista znati znači samoga sebe dovesti u pitanje. To pogotovo stoji za one koji su pobrkali svoj pogled na političku realnost s pogledom svjetske povijesti same. U načelu ne postoji ni središte ni periferija. Pogled kojemu se čini da tamo negdje vani postoji periferija, na koju on gleda svisoka, pogled je aktualne hegemonije, a ne pogled samog središta – štoviše, on je odnos moći. Tko uzme zagrebačku Blokadnu kuharicu i pomisli: “Hajde da vidimo jesu li oni tamo dolje na postkomunističkom jugoistoku u međuvremenu nešto shvatili o svijetu”, sâm nije ništa shvatio. Studentski se prosvjed u Zagrebu mogao dogoditi upravo zato što je bio artikuliran istodobno i kao protest protiv globalne hegemonije, koja je jedini izvor historijske legitimacije za lokalne odnose moći. Riječ je o teleologiji tzv. postkomunističke tranzicije koja od 1989/90. određuje čitav politički život u istočnoj Evropi. U ovom konkretnom slučaju je uvođenje školarinâ, kao izravan povod studentskim protestima, bilo pravdano kao jedan od nužnih modernizacijskih procesa na putu u Evropsku Uniju. U žargonu postkomunističke tranzicije, tu je samo riječ o prilagodbi “evropskim standardima”. Lokalne elite podupiru, riječima samih studenata/ntica, “mit o EU kao zoni općeg blagostanja”, što onda “opravdava ukidanje stečenih socijalnih prava”. Samim time je jasno i u čemu je pravi ideološki efekt evropskih integracija – on, naime, nije u prostornoj nego u vremenskoj ekskluziji. Ne dijeli nas toliko na one koji su unutra i na one koji su vani, nego na one koji su uvijek ukorak s vremenom i one koji kasne te prvo moraju nadoknaditi propušteno. “Zakašnjeli modernizam”, tako se nazivao postkomunistički Istok prije dvadeset godina. No danas ta razlika više ne označava vanjske granice EU. Ona je imanentna projektu europskih integracija, sve dok su dotične nužno vezane uz neoliberalne reforme. Gdje god da danas u Evropi ljudi još uvijek pružaju otpor u ime starih socijalnih prava, odmah ih se prokazuje kao neprijatelje napretka i blagostanja, slobode i demokracije; ukratko: kao neprijatelje Evrope, a njihova stečena socijalna prava, primjerice pravo na obrazovanje, kao privilegije društvenih parazita koje treba ukinuti na putu prema blagostanju.

Tako je to bilo lani u Zagrebu, tako je bilo i jest u Beču, i svugdje gdje su se ljudi usudili izazvati postojeću hegemoniju. No ono što razdvaja svijet protiv kojeg su se studenti i studentice pobunili, istodobno ujedinjuje njih same, gdje god do prosvjedâ dođe. Oni se danas tako ne bore ni u središtu ni na periferiji neoliberalnoga kapitalizma – oni se bore baš protiv te razlike same, tj. protiv hegemonije koja nas sili da na taj način postavljamo granice u svijetu. Solidarnost nije ni pretpostavka ni rezultat ove borbe, ona je njezin navlastiti oblik.

I baš zato kuharica, a ne manifest, proglas, otvoreno pismo ili teze, primjerice “aprilske” ili “majske”, tj. “šest” ili, zašto ne, “21 teza”. Pozvani smo u kuhinju, a ne na pozornicu svjetske povijesti. Ustvari, okupacija Filozofskog fakulteta u Zagrebu nije bio ni teatralni acting out, insceniran za pogled drugih, ni passage à l’acte, junački skok u nepovrat radikalne negacije. Ona je skromno nazvana: “studentska kontrola nad fakultetom”. Poprilično atipično za klasičnu mladenačku pobunu, u Blokadnoj kuharici se stalno govori o kontroli, pri čemu se prije svega misli na samokontrolu: red, disciplinu, točnost, sustavnost, koordinaciju, čistoću… Studentski protest u Zagrebu je bio u potpunosti posthisteričan. Tu nije bilo ni edipovske drame, ni kolektivnih izljeva hormonâ, a ni generacijskog sukoba. Uostalom, upravo se po tim karakteristikama danas prepoznaje proces neoliberalnog prisvajanja i osiguravanja moći. Tim su korisnija iskustva zagrebačkih studenata i studentica. Stečena iskustva su prezentirali u Blokadnoj kuharici da bi “pomogli drugim studentima i studenticama (i članovima drugih kolektiva, npr. radnicima i radnicama u tvornicama), u zemlji ili izvan nje, da naprave to isto”, tj. da ustanove i organiziraju direktnodemokratski, kolektivni organ – plenum. U Zagrebu je to pet tjedana savršeno funkcioniralo. No ipak cilj – potpuno ukidanje studentskih školarina, tj. besplatno obrazovanje za sve – nije postignut. No i dalje se kuha. Ali više ne bez kuharice.

A Lenjin? Njemu donosimo poslasticu iz zagrebačke kuhinje čudesa tako da može sit iznova utonuti u vječni san…

S njemačkoga preveo Drago Markiša

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve