Andrea Milat: Bolje rat, nego pakt

Otprilike sat vremena po završetku studentskog prosvjeda održanog 30. ožujka, na stranicama Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa izlazi obavijest da će Ministarstvo i u akademskoj godini 2010./2011. financirati diplomske studije. Diplomski studiji financiraju se na temelju jednogodišnjih ugovora Vlade sa svakim pojedinim sveučilištem (i pod izravnim pritiskom studentskih prosvjeda i blokada), a sredstva za to izdvajaju se namjenski pri donošenju državnog proračuna. Iznos koji se za to izdvaja je otprilike 25 milijuna kuna. Ugovor ima i klauzulu koja fakultetima omogućava da se, u slučaju da Vlada ne ispuni ugovorne obveze, naplate od studenata. Ministarstvo je fakultetima dosad isplatilo tek 18,3% obećanog novca, no fakulteti se zbog “delikatne situacije” još nisu odvažili za naplatu participacija u troškovima studija od studenata. (À propos neispunjenih obveza: Ministarstvo fakultetima nije uplatilo niti osiguranje studenata za 2009.)

Odluka Vlade o subvenciji troškova za prvu godinu redovitih studija na javnim visokim učilištima u akademskoj godini 2010./2011. u točki III predviđa prenamjenu 25.998.037,00 kuna potrebnih za provedbu odluke u godini 2010. iz već postojećih sredstava Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Kako je taj iznos jednak iznosu potrebnom za financiranje diplomskih studija, postavilo se pitanje misli li Vlada financirati diplomske studije i u akademskoj godini 2010./2011., no punih tjedan dana na to pitanje izbjegavalo se dati odgovor, kako od strane nadležnog ministra tako i od pojedinih rektora. Kuloari su brujali o izglednosti pokušaja nametanja plaćanja diplomskih studija trećoj bolonjskoj generaciji. Studenti su pravovremeno reagirali izjavom za medije i govorima na prosvjedu pred zagrebačkim rektoratom te sat vremena po završetku prosvjeda Ministarstvo na svojim stranicama objavljuje obavijest o financiranju diplomskih studija i za akademsku godinu 2010./2011.

Realna je pretpostavka da bi se u slučaju popuštanja studentskog pritiska vrlo brzo ponovno uvelo plaćanje na svim razinama. Stoga je i dalje neophodan Zakon o javno financiranom visokom obrazovanju koji će visoko obrazovanje u Hrvatskoj odrediti kao potpuno javno financirano: bez ikakvih vidova plaćanja od preddiplomskog do poslijediplomskog studija i bez financijskih penalizacija na svim razinama. Financijske potrebe fakultetâ moguće je izraziti i tako da se troškovi studija ne računaju po glavi studenta, tj. u školarinama odnosno studentskim participacijama, no za to je potrebna koordinacija sveučilištâ s Ministarstvom.

Nedostatak stvarne volje za rješavanjem problemâ oblika financiranja visokog obrazovanja očigledan je na obje strane. Sveučilišta odbijaju suradnju pod izlikom financijske autonomije, a Ministarstvo svojom klasičnom igrom prebacivanja odgovornosti na sveučilišta objašnjava neizvršavanje svojeg dijela posla. U međuvremenu, realno stanje stvari takvo je da se doslovno ne zna tko, što, koliko i za što plaća. Nemoguće je ispostaviti studentima račun za participacije u troškovima studija, jer ni sami troškovi studija nisu egzaktno poznati već se odokativno računaju kako kome odgovara. Sigurno je da Ministarstvo fakultetima dodjeljuje sredstva za hladni pogon, za plaće i dio za redovne studente koji studiraju uz potporu Ministarstva. Doista nije pretjerano reći da u financiranju visokog obrazovanja vlada opći kaos te da nadležnim institucijama očito više odgovara tri godine kontinuiranog rata sa studentima (rata kojemu se ne nazire kraj) nego hvatanje u koštac sa problemima kojih su itekako svjesni.

Još jedan dokaz nedostatka političke volje za rješavanjem problema oblika financiranja visokog obrazovanja je i ova posljednja odluka Vlade koja financiranje participacija u troškovima studija i dalje temelji na jednogodišnjim ugovorima koji se mogu prestati potpisivati u svakom trenutku, a i u slučaju potpisanog ugovora Vlada može prestati financirati potpisanu obvezu. No možda je najeksplicitniji dokaz da Vlada nema namjeru donijeti zakon o javno financiranom obrazovanju točka IV koja govori da će više godine biti financirane “u cijelosti ili djelomično, a sukladno općim aktima visokih učilišta i sredstvima osiguranim u Državnom proračunu Republike Hrvatske.” Problem je što nadležno ministarstvo nije postavilo nikakve okvire na temelju kojih bi se trebali donijeti kriteriji koji bi definirali financiranje na višim godinama.

Za donošenje tih kriterija kratko je vrijeme bilo zaduženo Povjerenstvo za izradu promjene zakonske regulative o visokom obrazovanju, poznato i kao “Povjerenstvo profesora Puhovskog”. Zapravo, radilo se o dva različita povjerenstva. Prvo je 21. svibnja 2009. na prijedlog Rektorskog zbora osnovao ministar Dragan Primorac, a drugo ministar Radovan Fuchs 16. listopada 2009. Odluka bivšeg ministra Primorca od 21. svibnja stavljena je izvan snage. Promjena između prvog i drugog Povjerenstva je bila u sastavu članova. Odlukom ministra Fuchsa u Povjerenstvo su imenovani svi dotašnji predstavnici profesora i studenata, a isključeni su predstavnici MZOŠ-a. Također je za predsjednika Povjerenstva imenovan Žarko Puhovski. U odluci o osnivanju stoji kako je “Povjerenstvo dužno izraditi prijedloge promjena zakonske regulative, kriterije studiranja te sustav kreditiranja i stipendiranja studenata”. Dalje stoji kako će se navedene promjene implementirati do početka akademske godine 2010./2011. “Prvo” povjerenstvo održalo je samo dva sastanka (17. lipnja 2009. i 15. srpnja 2009.). “Drugo” povjerenstvo održavalo je sastanke na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (30. studenog, 14. prosinca, i 21. prosinca 2009.). Bitno je istaknuti da su predstavnici MZOŠ-a izašli iz Povjerenstva koje se bavi financiranjem visokog obrazovanja, kao i to da drugo Povjerenstvo uopće nije vodilo zapisnike! Zaključci su trebali biti implementirani u Zakon o sveučilištima, no Povjerenstvo se prestalo sastajati prije završetka rada.

Zahtjev za javno financiranim visokim obrazovanjem znači potpunu rekonceptualizaciju financiranja visokog obrazovanja; znači rješavanje kaosa prisutnog desetljećima. Financijske potrebe fakultetâ trebalo bi izraziti prema stvarnim potrebama znanosti i obrazovanja. Pojmovi “školarina”, “participacija u troškovima studija” i “troškovi studija po glavi studenta” trebaju biti potpuno izbačeni iz modela javno financiranog visokog obrazovanja. Politika koja proklamira sve svoje resore kao prioritete, zapravo pokazuje samo to da stvarnih prioriteta nema.