Andrea Milat: Studentski krediti u Europi

Sustav studentskih kredita predstavlja mehanizam reprodukcije društvenih elita i produbljivanja socijalnih nejednakosti kroz ekonomske odnose. Posuđivanje novaca za obrazovanje potrebno je u društvima koja nemaju potpuno javno financirano obrazovanje. Zemlje s visokim školarinama i malim ili nikakvim subvencijama imaju najbolje razrađen sustav studentskih pozajmica. Te pozajmice znače studentske dugove. Nejednake startne pozicije očituju se tako u nejednakoj pristupačnosti visokom obrazovanju za različite socijalne skupine, zatim u nejednako utrošenom vremenu provedenom na studiju i izlaskom iz sustava po nejednakim mogućnostima zaposlenja. Zemlje koje su najdublje zapale u problem studentskih kredita su ujedno i, ne slučajno, one koje su najdalje odmakle u komercijalizaciji, korporativizaciji i privatizaciji visokoobrazovnog sustava, na primjer SAD, Velika Britanija te zemlje Sjeverne i Zapadne Europe.

Statistički podaci za SAD kažu da je šezdesetih godina prošloga stoljeća student mogao raditi petnaest sati minimalno plaćenog posla tjedno unutar semestra i četrdeset sati ljeti te tako platiti svoje visoko obrazovanje na javno financiranim sveučilištima; na sveučilištima Ivy Leaguea i ostalim privatnim fakultetima, prosjek bi

Vidljivo je kako se u SAD-u politikom privatizacije i komercijalizacije visokoobrazovnog sustava otežava pristup visokom obrazovanju studentima slabijeg socijalno-ekonomskog statusa te se povećava njihova potražnja za studentskim kreditima koje nakon diplome treba otplatiti

bio oko dvadeset sati tjedno po semestru. U današnje vrijeme, student bi trebao raditi pedeset dva sata tjedno tijekom cijele godine, dok bi za samostalno financiranje Ivy League fakulteta morao raditi 136 sati tjedno tokom cijele godine. Vidljivo je kako se politikom privatizacije i komercijalizacije visokoobrazovnog sustava otežava pristup visokom obrazovanju studentima slabijeg socijalno-ekonomskog statusa te se povećava njihova potražnja za studentskim kreditima koje nakon diplome treba otplatiti. U SAD jedna trećina studenata završi fakultet bez duga, a tri četvrtine studenata koji upisuju doktorski studij završili su prethodni stupanj bez studentskog duga. U Velikoj Britaniji velik broj studenata prisiljen je na preko 20 sati plaćenog rada tjedno unutar semestra i puno radno vrijeme za vrijeme ljetnih praznika samo da skrpa kraj s krajem.

Problem studentskog duga je problem rada. Vraćanje studentskog duga vezano je uz osobu, a ne uz imovinu, stoga se studentski dug nadovezuje na budući rad osobe. Strah od duga utječe na odabir karijere. Humanističke znanosti, kao tržišno neisplative, stoga su prve na udaru. Zanimanja poput profesora, učitelja, te čitav dijapazon kulturnih radnika ne kotiraju dobro na tržištu karijera opterećenih studentskim kreditima. Također je izračunato da se svako povećanje školarina jednostavno pretoči u studentski dug. To znači da u situaciji u kojoj neka zemlja ima potpuno javno financirano visoko obrazovanje i mehanizam studentskog kreditiranja, takvi krediti idu u standard života na studiju, no u zemljama koje su prije imali javno financirano obrazovanje sve je učestalija pojava visokih školarina i sve manjih subvencija pa studenti uzimaju kredite kako bi izravno financirali troškove studija.

Sustav studentskog financiranja u Europi uvelike varira od zemlje do zemlje. Svaka pojedina zemlja različito je definirala sheme državnih potpora. Gotovo je sigurno da ne postoje dvije zemlje s identičnim sustavom studentske financijske potpore. Sustavi financiranja variraju s obzirom na pravila o tome tko se može prijaviti za koju vrstu potpore, socijalnih uvjeta, pa do formi davanja potpore (kredit, stipendija, subvencija).

Općenito se sustav studentskog financiranja sastoji se od javnoga i privatnoga. Javno financiranje sastoji se od izravne i neizravne financijske pomoći studentima. Neizravni oblici financiranja studentske potpore u Hrvatskoj se nazivaju subvencijama, a obično uključuju subvencije stanovanja, zdravstveno osiguranje, subvenciju prehrane, prijevoza, i drugih troškova poput troškova studijskih materijala itd. Najmanje polovica

Strah od duga utječe na odabir karijere. Humanističke znanosti, kao tržišno neisplative, stoga su prve na udaru. Zanimanja poput profesora, učitelja, te čitav dijapazon kulturnih radnika ne kotiraju dobro na tržištu karijera opterećenih studentskim kreditima

europskih zemalja pruža potporu barem djelomično utemeljenu na kreditima. Sheme državnih potpora za različite zemlje teško su međusobno usporedive. Ukupna izdvajanja po studentu variraju s obzirom na studentsku populaciju i načinu upotrebe potpore. Dok u nekim zemljama potpora odlazi na plaćanje visokih školarina, u drugim zemljama odlazi na pokrivanje troškova života. Podaci pokazuju da zemlje koje nemaju specifične programe studentskih subvencija (prehrana, stanovanje, zdravstveno osiguranje) imaju najviše studentske dugove, na primjer Ujedinjeno Kraljevstvo u kojem je prosječni studentski dug 14 220$, a 79 posto studenata u trenutku diplomiranja ima dug, uz važnu napomenu da u ovu statistiku ulazi i Škotska koja nema sustav školarina pa ni problema sa studentskim dugovima. Drugi primjer je Švedska u kojoj 83 posto studenata s fakulteta izlazi s prosječnim dugom od 20 590$.

Svjetski trend u visokom obrazovanju je smanjivanje javnih ulaganja i povećavanje privatnih ulaganja. Između ostalog, u privatna ulaganja uračunata su u i sredstva koja obitelj ulaže u studenta.

U Austriji iz sredstava javnog financiranja studenti mogu primati izravnu i neizravnu financijsku pomoć. Neizravni oblici financijske pomoći obuhvaćaju porezne olakšice za roditelje studenata, a postoje i posebne uredbe vezane uz socijalno osiguranje. Neizravni oblici potpore nisu vezani uz specifične kriterije poput primanja roditelja. Zajam, odnosno od države subvencionirani kredit dobivao se isključivo za otplatu školarina (Austrija je uvela školarine 2001., no 2009. je od njih odustala. Školarine se plaćaju za studiranje izvan predviđenog roka – uobičajeno trajanje studija plus dva semestra, no kako je smanjen broj seminarskih mjesta po studentu, može se dogoditi da se na kolegij čeka godinu dana, stoga nije rijetko studiranje izvan predviđenog roka, odnosno plaćanje). Iznosi zajmova bili su proporcionalni visini školarinâ. Model je takav da država pokriva 2 posto kamata na bankovni kredit. Zajam mogu dobiti svi studenti koji pri upisu semestra nisu navršili 30. godinu života. Studenti koji primaju državnu stipendiju, ne dobivaju zajam, već dodatak na stipendiju.

I u Finskoj studentima su na raspolaganju (i) studentski zajmovi. Maksimalni iznos zajma nije specificiran već je to prepušteno diskreciji banke, ali se svake godine određuje maksimalni iznos vladinog jamstva za zajam. Do tog iznosa nisu potrebna nikakva druga jamstva za odobravanje zajma, ali visinu kamate određuje banka. Prema izvještaju OECD za 2009. 39 posto diplomanata s fakulteta izlaze s dugom, a prosječni dug u trenutku diplomiranja iznosi 6160$.

Studentski dug u Engleskoj samo u prošloj godini narastao je za 10 posto, dok je u Sjevernoj Irskoj i Walesu narastao za 30 posto, dok je nasuprot tome opao u Škotskoj. Studenti u Škotskoj, bilo da su Škoti, ili iz bilo koje EU zemlje, ne plaćaju školarine i ne moraju vraćati potporu u obliku zadužbine koju dobivaju od države. U UK prosječni student nakon završenog petogodišnjeg studija izlazi na tržište rada s dugom od otprilike £37 000. Ulaganje u visoko obrazovanje u UK i privatno i javno (£12.3

Svjetski trend u visokom obrazovanju je smanjivanje javnih ulaganja i povećavanje privatnih ulaganja. Između ostalog, u privatna ulaganja uračunata su u i sredstva koja obitelj ulaže u studenta.

milijardi), iznosi 1,3 posto BDP-a, što je ispod prosjeka OECD zemalja od 1,5 posto, no usprkos tome najavljuju se daljnja povećanja školarina s prosječnih £3000 na £5000, smanjenje javnih ulaganja (za 180 milijuna funti s povećanjem na 600 milijuna funti do 2013.) i otpuštanja velikog broja profesora te zatvaranja čitavih odsjeka pa i fakulteta. Paralelno sa smanjenjem javnih ulaganja osigurava se dodatnih 135 milijuna funti za nove stipendije i zajmove, te se od sveučilišta zahtijeva da se obrazovni programi smanje na dvogodišnje cikluse i da osmisle nove i efikasnije načine stjecanja vještina. No britanska Vlada i dalje deklarativno vodi politiku s ciljem da 50 posto mladih ljudi uđe u visokoobrazovni sustav. Institucije visokog obrazovanja doprinose britanskoj ekonomiji s 55 milijardi funti. 2007/2008. taj iznos bio je 33,4 milijarde funti i iznosio je 2,3 posto BDP-a što je veći doprinos od farmaceutske industrije,ukupni prihodi sveučilišta su 23 milijarde funti.

Prema podacima OECD-a, u akademskoj godini 2004./05., 20 posto studenata u Švedskoj primalo je samo stipendiju, a 80 posto stipendiju i zajam. U korelaciji s tim je već spomenutih 83 posto studenata koji u trenutku diplome izlazi s dugom od 20 590$. U Švedskoj ne postoje dodatne subvencije studentskog standarda kao što je na primjer slučaj u Sloveniji ili Njemačkoj, a koje uključuju studentski smještaj, hranu i porezne olakšice.

Slovenija je zanimljiv primjer. Prve studentske zajmove uvodi 1999. g., ali program nikad nije zaživio. Broj prijava za zajam bio je toliko nizak da je program ukinut tijekom 2002. i 2003. g.

Engleska, Irska i Švedska ni na koji način ne subvenciraju troškove studentskog života. Austrija, Češka, Finska, Mađarska, Njemačka i Slovenija subvenciraju različite aspekte visokog obrazovanja kao što su stanovanje, prehrana, prijevoz. Austrija, Češka, Finska i Slovenija imaju porezne olakšice za obitelji sa studentima a Češka i Slovenija imaju i program dječjeg doplatka za studente do starosti od 26. g.[1]

Ne vode sve europske zemlje istu obrazovnu politiku. Suprotno opisanim primjerima, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy je krajem 2009. najavio ulaganje dodatnih 11 milijardi eura u visoko obrazovanje s objašnjenjem da želi „najbolja sveučilišta na svijetu”. Drugi primjer ulaganja je Njemačka koja je prošle godine uložila dodatnih 18 milijardi eura u znanstvena istraživanja.

U slučajevima prebacivanja troškova studija i studiranja na studente, vlade moraju uspostaviti dodatne sustave financijske pomoći, kao npr. (potpunu) naplatu školarina i smještaja, uvođenje mehanizama za istraživanje gospodarskih izvora stipendija i zajmova, studentski zajmovi s tržišnim kamatnim stopama itd. Zemlje u kojima raste postotak privatnih ulaganja u obrazovanje, a smanjuje se postotak javnih ulaganja, mogu očekivati rast studentskog duga. Povećanje privatnih ulaganja znači smanjivanje subvencija i razvijanje sustava kreditiranja studenata[2].

Sustav kreditiranja funkcionira tako da u prvom koraku

Naši političari uz stipendije uvijek spominju i kredite, te čak i oni koji se nominalno u vrijeme raznoraznih kampanja zalažu za potpuno javno financirano obrazovanje, odnosno „besplatno školstvo”, smatraju studentske kredite potpuno prihvatljivima. To je samo još jedan dokaz ponavljanja riječi koje su im rekli veliki dečki, bez da samostalno razmisle o tome što to točno znači za studente, za visoko obrazovanje i za državni proračun.

vlade samostalno, prema uzoru na druge zemlje (najčešće u Europi) ili na nagovor Svjetske banke (u ostatku svijeta) uvode školarine i smanjuju izdvajanja za visoko obrazovanje, zatim se smanjuje postotak stipendija kao oblika financiranja i povećava udio zajmova. Vlada može ili izravno kreditirati studente ili, kako je donedavno bio slučaj u SAD-u, postoje brojni posrednici u obliku agencija i banaka koje na temelju jamstava države kreditiraju studente. S ovako podijeljenim kartama gubitnici su i studenti i državni proračun, a profiteri agencije i banke kojima kredite s kamatama vraćaju ili država ili studenti. Problem studentskih dugova u SAD-u otišao je toliko daleko da su ga prepoznali čak i mainstreem mediji i NGO-ovi, a državna uprava je zbrojila koliko novaca gube na posrednicima, stoga nedavna reforma koju je potpisao Barack Obama ide k zaobilaženju posrednika i izravnom kreditiranju studenata od strane države. Malen korak za čovječanstvo, velik za Ameriku. Za 40 godina možda se sjete da su prije 50 godina izračunali da za svaki dolar koji uloži u visoko obrazovanje državi se vrati 6.9 dolara.

U Hrvatskoj je ove akademske godine profunkcionirala Nacionalna zaklada za potporu studentskom i učeničkom standardu. Glavnicu zaklade su godinama punili pojedini fakulteti, do trenutka dok kamate nisu toliko narasle da se može krenuti u stipendiranje, a da glavnica ostane netaknuta. Naši političari u svom diskursu o studentskom financiranju uz stipendije uvijek spominju i kredite, te čak i oni koji se nominalno u vrijeme raznoraznih kampanja zalažu za potpuno javno financirano obrazovanje, odnosno „besplatno školstvo”, smatraju studentske kredite potpuno prihvatljivim mehanizmima studentskog financiranja. To je samo još jedan dokaz ponavljanja riječi koje su im rekli veliki dečki bez da samostalno razmisle o tome što to točno znači za studente, za visoko obrazovanje i za državni proračun.

Jedan iz paketa zakona o znanosti i visokom obrazovanju koji bi trebao biti uskoro donesen je Zakon o studentskom standardu. Ako Hrvatska nastavi kopirati austrijski visokoobrazovni model, vezat će studentska prava uz studentske subvencije, a ako nastavi pratiti „europske trendove”, tim će zakonom dodatno ograničiti studentske subvencije pod objašnjenjem racionalizacije troškova ili neke slične neoliberalne sintagme. Tada će se početi događati ono što se događa i u ostalim zemljama – stradat će standard studenata slabijeg imovinskog podrijetla, te će se oni početi raspitivati o studentskim kreditima. Stoga će banke početi nuditi „izrazito povoljne” studentske kredite. No, kako je veliki rizik kreditirati studente, vjerojatno će jamstva za te kredite morati davati država – bilo izravno ili preko sveučilišta. Kako banke u Hrvatskoj nisu u nacionalnom vlasništvu, javni proračun bit će dvostruko na gubitku – davat će kapital bankama, pa će kreditirani studenti manje kroz potrošnju doprinositi državnom proračunu. S druge strane, kreditirani studenti imat će manju slobodu u traženju bolje plaćenog posla, jer ubrzo po svršetku studija moraju početi otplaćivati kredite. Stoga bi zaključak bio da je mehanizam studentskih kredita još jedan od načina reprodukcije socijalnih elita.



[1] Podaci su preuzeti iz IRO-ovog Izvješća o Modelima financiranja visokog obrazovanja: primjeri prakse u devet zemalja EU iz listopada 2009.
[2] Slobodni Filozofski