Margaret Flowers: Obama, care, da je ovaj zakon korak naprijed, mi bismo ga podržali

Zakon kojim se kreće u zdravstvenu reformu u SAD donesen je uz žestoke kritike desnice, unatoč tome što njegov sadržaj sugerira drugačije. Iako je to zakon od kojeg će neke koristi (2014. kad krene u primjenu) imati i 40 milijuna trenutno neosiguranih Amerikanaca, ObamaCare ipak najviše ide na ruku osiguravateljskim kućama i farmaceutskim kompanijama (za više o tome vidi članak Anthonya DiMaggia – Boons for business). Margaret Flowers iz Physicians for a National Health Program’s Congressional u apelu prije izglasavanja zakona najmanji inkrement napretka vidi u izostavljenoj javnoj, „single payer“ opciji.


Da je ovaj zakon korak naprijed, mi bismo ga podržali.

Da vjerujemo i da dokazi ukazuju na to da se ovaj zakon može „uštimati“ u nešto bolje, mi bismo ga podržali.

No ovaj zakon je korak unatrag, korak dalje od „single payera“*. Ovaj zakon dodatno cementira privatizaciju zdravstvene skrbi, dodatno obogaćuje industrije u kojima je problem.

Vidimo isti scenarij kako se odigrava na nacionalnoj razini, isto kao što se desetljećima odigravao na državnoj razini. Ljudi primjećuju patnju jer je vrlo stvarna. Rečeno im je da se nešto mora učiniti i da je ovo sve što mogu dobiti. Zato to i prihvaćaju, vjerujući da se radi o dobrom koraku prema reformi. Ali to nije korak u pravom smjeru. Ovakav tip reforme svaki put je podbacio. Ovo je razlog zašto nastavljamo živjeti u krizi zdravstvene skrbi.

Kad ovo prođe, javnosti će se reći da je to rješenje. Reći će im se da pričekaju i vide kako funkcionira jednom kad se provede, 2014. U međuvremenu, ljudi će nastaviti patiti, odlaziti u bankrote ili umirati od uzroka koji se mogu spriječiti. To je neprihvatljivo.

Mi želimo reformu zdravstvene SKRBI. Reforma zdravstvenog osiguranja nema smisla. Zdravstveno osiguranje je već sada vrlo regulirano, no bogati su dovoljno domišljati da izbjegnu regulacije. Mi nećemo podržati reformu zdravstvenog osiguranja: ona je gubitak vremena, novaca, i ljudskih života.

Ako želimo pravu reformu, ona neće biti ugodna. Ne može se uvesti na mala vrata ili naknadnim poboljšavanjem. Morat ćemo se obračunati s vrlo moćnom industrijom koja trenutno vlada Bijelom Kućom, Kongresom i medijima. No raditi za išta manje je gubitak vremena. Najmanja promjena koja će proizvesti neki učinak je promjena na javno financiranu zdravstvenu skrb.

Trebat će još 10 ili 50 godina prije nego što dobijemo pravu reformu ako ovaj zakon podbaci. Pokret za „single payer“ opciju raste. Možemo se organizirati i pogurati za pravu reformu. No moramo biti jaki i ujedinjeni u našim principima. Moramo staviti „single payer“ na stol. Neće se dogoditi nikako drugačije.

Margaret Flowers

(pedijatrica iz Marylanda, član ‘Physicians for a National Health Program’s Congressional’)

objavljeno 22. ožujka 2010. u Monthly Review

* http://www.pnhp.org/facts/what-is-single-payer

Što je „single payer“?

„Single payer“ je pojam koji se koristi kako bi se opisao određen tip sustava financiranja. Odnosi se na tijelo koje funkcionira kao administrator, ili „platitelj“. U slučaju zdravstvene skrbi, sistem „single payer“ bio bi uređen tako da jedno tijelo – vladina organizacija – prikuplja sve naknade za zdravstvenu skrb i plaća sve troškove zdravstvene skrbi. U trenutnom sustavu SAD-a, postoje doslovce deseci tisuća različitih organizacija koje brinu o zdravstvenoj skrbi – HMO-i, agencije za naplatu itd. Budući da postoji toliko različitih platitelja naknada za zdravstvenu skrb, u sustavu se generira ogromna količina administrativnog rasipanja. (Zamislite samo koliko složeno može biti naplaćivanje u liječničkom uredu, ako svaka osiguravateljska kuća zahtijeva ispunjavanje drukčijih formulara, ima drukčiji sistem naplate, različite kontakte za naplate i telefonske brojeve – to je vrlo zbunjujuće.) U „single payer“ sustavu sve bolnice, liječnici i ostali pružatelji zdravstvene skrbi naplatili bi svoje usluge jednom tijelu. To samo po sebi uvelike reducira administrativno rasipanje, i štedi novac, koji se može upotrijebiti za pružanje zdravstvene skrbi i osiguranja onima koji ih trenutno nemaju.

S engleskog preveo: Martin Beroš

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji, statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva ovisni o materijalnoj podlozi na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje - kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi „Ne treba previše da se oslanjamo na prošlost kao izvor borbe, već na trenutnu snagu i trenutne pozicije onih koji mogu da promene svet, a to je i dalje radnička klasa, koja se transformisala i ima neke nove elemente, ali koja suštinski još uvek živi od svoga rada, kao i stotinama godina u kapitalizmu. Trenutak kad shvati svoju snagu i moć da svrgne političke elite, trenutak je kome treba da se nadamo i na kom treba da radimo. Da li je u tom kontekstu sećanje na jugoslavenske samoupravne prakse instruktivno? Mislim da je, ali u relativno limitiranom smislu. Ukoliko pokazuje da neoliberalizam nije večan, utoliko je korisno kao pozitivna lekcija. Ukoliko koči stremljenja za idejom samoemancipacije radničke klase, utoliko je negativna lekcija.“

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve