Da je Obamacare korak naprijed, dobio bi našu podršku

Zakon kojim se kreće u zdravstvenu reformu u SAD donesen je uz žestoke kritike desnice, unatoč tome što njegov sadržaj sugerira drugačije. Iako je to zakon od kojeg će neke koristi (2014. kad krene u primjenu) imati i 40 milijuna trenutno neosiguranih Amerikanaca, ObamaCare ipak najviše ide na ruku osiguravateljskim kućama i farmaceutskim kompanijama (za više o tome vidi članak Anthonya DiMaggia – Boons for business). Margaret Flowers iz Physicians for a National Health Program’s Congressional u apelu prije izglasavanja zakona najmanji inkrement napretka vidi u izostavljenoj javnoj, „single payer“ opciji.

Da je ovaj zakon korak naprijed, mi bismo ga podržali.

Da vjerujemo i da dokazi ukazuju na to da se ovaj zakon može „uštimati“ u nešto bolje, mi bismo ga podržali.

No ovaj zakon je korak unatrag, korak dalje od „single payera“*. Ovaj zakon dodatno cementira privatizaciju zdravstvene skrbi, dodatno obogaćuje industrije u kojima je problem.

Vidimo isti scenarij kako se odigrava na nacionalnoj razini, isto kao što se desetljećima odigravao na državnoj razini. Ljudi primjećuju patnju jer je vrlo stvarna. Rečeno im je da se nešto mora učiniti i da je ovo sve što mogu dobiti. Zato to i prihvaćaju, vjerujući da se radi o dobrom koraku prema reformi. Ali to nije korak u pravom smjeru. Ovakav tip reforme svaki put je podbacio. Ovo je razlog zašto nastavljamo živjeti u krizi zdravstvene skrbi.

Kad ovo prođe, javnosti će se reći da je to rješenje. Reći će im se da pričekaju i vide kako funkcionira jednom kad se provede, 2014. U međuvremenu, ljudi će nastaviti patiti, odlaziti u bankrote ili umirati od uzroka koji se mogu spriječiti. To je neprihvatljivo.

Mi želimo reformu zdravstvene SKRBI. Reforma zdravstvenog osiguranja nema smisla. Zdravstveno osiguranje je već sada vrlo regulirano, no bogati su dovoljno domišljati da izbjegnu regulacije. Mi nećemo podržati reformu zdravstvenog osiguranja: ona je gubitak vremena, novaca, i ljudskih života.

Ako želimo pravu reformu, ona neće biti ugodna. Ne može se uvesti na mala vrata ili naknadnim poboljšavanjem. Morat ćemo se obračunati s vrlo moćnom industrijom koja trenutno vlada Bijelom Kućom, Kongresom i medijima. No raditi za išta manje je gubitak vremena. Najmanja promjena koja će proizvesti neki učinak je promjena na javno financiranu zdravstvenu skrb.

Trebat će još 10 ili 50 godina prije nego što dobijemo pravu reformu ako ovaj zakon podbaci. Pokret za „single payer“ opciju raste. Možemo se organizirati i pogurati za pravu reformu. No moramo biti jaki i ujedinjeni u našim principima. Moramo staviti „single payer“ na stol. Neće se dogoditi nikako drugačije.

* http://www.pnhp.org/facts/what-is-single-payer

Što je „single payer“?

„Single payer“ je pojam koji se koristi kako bi se opisao određen tip sustava financiranja. Odnosi se na tijelo koje funkcionira kao administrator, ili „platitelj“. U slučaju zdravstvene skrbi, sistem „single payer“ bio bi uređen tako da jedno tijelo – vladina organizacija – prikuplja sve naknade za zdravstvenu skrb i plaća sve troškove zdravstvene skrbi. U trenutnom sustavu SAD-a, postoje doslovce deseci tisuća različitih organizacija koje brinu o zdravstvenoj skrbi – HMO-i, agencije za naplatu itd. Budući da postoji toliko različitih platitelja naknada za zdravstvenu skrb, u sustavu se generira ogromna količina administrativnog rasipanja. (Zamislite samo koliko složeno može biti naplaćivanje u liječničkom uredu, ako svaka osiguravateljska kuća zahtijeva ispunjavanje drukčijih formulara, ima drukčiji sistem naplate, različite kontakte za naplate i telefonske brojeve – to je vrlo zbunjujuće.) U „single payer“ sustavu sve bolnice, liječnici i ostali pružatelji zdravstvene skrbi naplatili bi svoje usluge jednom tijelu. To samo po sebi uvelike reducira administrativno rasipanje, i štedi novac, koji se može upotrijebiti za pružanje zdravstvene skrbi i osiguranja onima koji ih trenutno nemaju.