Da je Obamacare korak naprijed, dobio bi našu podršku

Zakon kojim se kreće u zdravstvenu reformu u SAD donesen je uz žestoke kritike desnice, unatoč tome što njegov sadržaj sugerira drugačije. Iako je to zakon od kojeg će neke koristi (2014. kad krene u primjenu) imati i 40 milijuna trenutno neosiguranih Amerikanaca, ObamaCare ipak najviše ide na ruku osiguravateljskim kućama i farmaceutskim kompanijama (za više o tome vidi članak Anthonya DiMaggia – Boons for business). Margaret Flowers iz Physicians for a National Health Program’s Congressional u apelu prije izglasavanja zakona najmanji inkrement napretka vidi u izostavljenoj javnoj, „single payer“ opciji.


Da je ovaj zakon korak naprijed, mi bismo ga podržali.

Da vjerujemo i da dokazi ukazuju na to da se ovaj zakon može „uštimati“ u nešto bolje, mi bismo ga podržali.

No ovaj zakon je korak unatrag, korak dalje od „single payera“*. Ovaj zakon dodatno cementira privatizaciju zdravstvene skrbi, dodatno obogaćuje industrije u kojima je problem.

Vidimo isti scenarij kako se odigrava na nacionalnoj razini, isto kao što se desetljećima odigravao na državnoj razini. Ljudi primjećuju patnju jer je vrlo stvarna. Rečeno im je da se nešto mora učiniti i da je ovo sve što mogu dobiti. Zato to i prihvaćaju, vjerujući da se radi o dobrom koraku prema reformi. Ali to nije korak u pravom smjeru. Ovakav tip reforme svaki put je podbacio. Ovo je razlog zašto nastavljamo živjeti u krizi zdravstvene skrbi.

Kad ovo prođe, javnosti će se reći da je to rješenje. Reći će im se da pričekaju i vide kako funkcionira jednom kad se provede, 2014. U međuvremenu, ljudi će nastaviti patiti, odlaziti u bankrote ili umirati od uzroka koji se mogu spriječiti. To je neprihvatljivo.

Mi želimo reformu zdravstvene SKRBI. Reforma zdravstvenog osiguranja nema smisla. Zdravstveno osiguranje je već sada vrlo regulirano, no bogati su dovoljno domišljati da izbjegnu regulacije. Mi nećemo podržati reformu zdravstvenog osiguranja: ona je gubitak vremena, novaca, i ljudskih života.

Ako želimo pravu reformu, ona neće biti ugodna. Ne može se uvesti na mala vrata ili naknadnim poboljšavanjem. Morat ćemo se obračunati s vrlo moćnom industrijom koja trenutno vlada Bijelom Kućom, Kongresom i medijima. No raditi za išta manje je gubitak vremena. Najmanja promjena koja će proizvesti neki učinak je promjena na javno financiranu zdravstvenu skrb.

Trebat će još 10 ili 50 godina prije nego što dobijemo pravu reformu ako ovaj zakon podbaci. Pokret za „single payer“ opciju raste. Možemo se organizirati i pogurati za pravu reformu. No moramo biti jaki i ujedinjeni u našim principima. Moramo staviti „single payer“ na stol. Neće se dogoditi nikako drugačije.

Margaret Flowers

(pedijatrica iz Marylanda, član ‘Physicians for a National Health Program’s Congressional’)

objavljeno 22. ožujka 2010. u Monthly Review

* http://www.pnhp.org/facts/what-is-single-payer

Što je „single payer“?

„Single payer“ je pojam koji se koristi kako bi se opisao određen tip sustava financiranja. Odnosi se na tijelo koje funkcionira kao administrator, ili „platitelj“. U slučaju zdravstvene skrbi, sistem „single payer“ bio bi uređen tako da jedno tijelo – vladina organizacija – prikuplja sve naknade za zdravstvenu skrb i plaća sve troškove zdravstvene skrbi. U trenutnom sustavu SAD-a, postoje doslovce deseci tisuća različitih organizacija koje brinu o zdravstvenoj skrbi – HMO-i, agencije za naplatu itd. Budući da postoji toliko različitih platitelja naknada za zdravstvenu skrb, u sustavu se generira ogromna količina administrativnog rasipanja. (Zamislite samo koliko složeno može biti naplaćivanje u liječničkom uredu, ako svaka osiguravateljska kuća zahtijeva ispunjavanje drukčijih formulara, ima drukčiji sistem naplate, različite kontakte za naplate i telefonske brojeve – to je vrlo zbunjujuće.) U „single payer“ sustavu sve bolnice, liječnici i ostali pružatelji zdravstvene skrbi naplatili bi svoje usluge jednom tijelu. To samo po sebi uvelike reducira administrativno rasipanje, i štedi novac, koji se može upotrijebiti za pružanje zdravstvene skrbi i osiguranja onima koji ih trenutno nemaju.

S engleskog preveo: Martin Beroš

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve