Étienne Balibar: Europa je mrtav politički projekt

Donosimo prijevod članka francuskog filozofa Étiennea Balibara. Izvorno je objavljen prije dva dana u Guardianu. Autor tvrdi da je Europska unija na početku svog kraja ukoliko ne iznađe mogućnost za novi početak, i to na osnovama radikalno drugačijim od onih na kojima je stvarana.


U samo mjesec dana svjedočili smo najavi grčkog premijera Georgiosa Papandreoua da njegova država možda neće moći platiti svoje dugove, na što mu je ponuđen opsežan europski zajam uvjetovan drastičnim proračunskim rezovima, nakon čega je uslijedio “smanjen rejting” portugalskog i španjolskog duga, prijetnja vrijednosti ali i samom postojanju eura, a zatim i stvaranje (pod snažnim američkim pritiskom) europskog sigurnosnog fonda vrijednog 750 milijardi eura, odluka Centralne europske banke (protiv vlastitih pravila) da otplati inozemne dugove te najava proračunskih mjera štednje u nekoliko država članica.

Očito je da je to tek početak krize. Euro je najslabija karika u lancu, a ni sama Europa nije daleko. Nesumnjivo je da slijede katastrofalne posljedice.

Grčki protesti potpuno su opravdani kao odgovor. Prvo, svjedočili smo denuncijaciji čitavoga grčkog naroda. Drugo, još jednom vlada nije ispunila predizborna obećanja, i to bez ikakvog oblika demokratske debate. Na kraju, Europa nije pokazala pravu solidarnost s jednom od svojih država članica, već joj je nametnula prisilna pravila MMF-a, koja ne štite nacije već banke.

Grci su bili prve, a teško da će biti i zadnje, žrtve politike “spašavanja europske valute” – mjerâ o kojima bi svi stanovnici trebali smjeti raspravljati jer će ishod utjecati na sve njih. Ipak, u postojećem okviru, diskusija je u suštini pristrana jer su joj temeljne odredbe ili skrivene ili odbačene.

U svom trenutnom obliku, a pod utjecajem dominantnih društvenih sila, stvaranje Europe možda je proizvelo određen stupanj institucionalne harmonizacije i generaliziralo neka temeljna prava, što nije zanemarivo, no, suprotno iznesenim ciljevima, nije proizvelo konvergentnu evoluciju nacionalnih ekonomija, zonu zajedničkog prosperiteta. Neke zemlje su dominantne, drugima se dominira. Narodi Europe možda nemaju antagonističke interese, ali nacije ih sve više i više imaju.

Drugo, bilo kakva kejnzijanska strategija za stvaranje javnog “povjerenja” u ekonomiju počiva na tri međusobno ovisna stupa: stabilnoj valuti, racionalnom sustavu poreza, ali i na socijalnoj politici koja cilja na punu zaposlenost. Taj treći aspekt sustavno se ignorira u većini trenutnih komentara.

Nadalje, čitava debata oko monetarnog sustava eura i budućnosti Europe ostat će potpuno apstraktna ako se ne artikulira prema stvarnim trendovima globalizacije koju će financijska kriza znatno ubrzati, ukoliko se narodi koji će njome biti zahvaćeni i njihovi vođe o njoj ne očituju politički.

Svjedočimo tranziciji iz jednog međunarodnog natjecanja u drugo: to više nije (u prvom redu) natjecanje produktivnih kapitala, već natjecanje nacionalnih teritorija, koji koriste porezne olakšice i snizuju cijene rada da bi privukli više protočnog kapitala nego susjedi.

Sada će Europa očito ili funkcionirati kao efektivan sustav solidarnosti svojih članica koji ih štiti od “sistemskih rizika” ili će jednostavno postaviti pravni okvir za promicanje višeg stupnja kompetitivnosti među njima, što će odrediti njenu političku, društvenu i kulturnu budućnost.

No postoji i druga tendencija: transformacija međunarodne podjele rada, koja radikalno destabilizira raspodjelu zaposlenjâ po svijetu. To je nova globalna struktura u kojoj sjever i jug te istok i zapad mijenjaju svoja mjesta. Europa, ili barem većina Europe, iskusit će brutalni porast nejednakosti: kolaps srednjih klasa, smanjenje broja kvalificiranih radnika, istiskivanje “volatilnih” proizvodnih industrija, uzmak socijalne skrbi i pravâ te uništenje kulturnih industrija i općih javnih usluga. To će ubrzati povratak etničkih konflikata koje je stvaranje Europe trebalo zauvijek premostiti.

U skladu s time, ne možemo ne postaviti pitanje: je li ovo početak kraja za EU, tvorevinu nastalu prije 50 godina na temelju prastare utopije, a koja je danas dokazala da ne može ispuniti svoja obećanja? Odgovor je, nažalost, potvrdan: prije ili kasnije, ovo će biti neizbježno, a moguće je da će biti popraćeno nasilnim nemirima. Ukoliko ne pronađe mogućnost za ponovni početak na radikalno novim temeljima, Europa je mrtav politički projekt.

Ipak, raspad EU neizbježno bi prepustio njezine narode opasnostima globalizacije na još višem stupnju. S druge strane, novo utemeljenje Europe ne jamči uspjeh, ali ipak daje šansu stvaranju nekakve geopolitičke snage. Pod jednim uvjetom: da se svim izazovima povezanima s idejom originalnog oblika post-nacionalne federacije pristupi ozbiljno i hrabro. Oni uključuju postavljanje zajedničkog javnog autoriteta, koji nije ni država ni puko “vladanje” političara i stručnjaka; zatim osiguravanje istinske jednakosti nacijâ, i to borbom protiv reakcionarnih nacionalizama; i povrh svega oživljavanje demokracije na europskom prostoru, a time i odupiranje trenutnom procesu “de-demokratizacije” ili “državnosti bez Države”, koji stvara neoliberalizam.

Još jedna očita stvar davno se trebala uzeti u obzir: neće biti napretka prema federalizmu u Europi (onakvom za kakav se neki zalažu, i to s pravom) ako sama demokracija ne napreduje iznad postojećih oblika, dopustivši povećan utjecaj narodâ u nadnacionalnim institucijama. Znači li to da za obrat recentnog tijeka povijesti, tj. za potresanje letargije političke tvorevine u raspadu, trebamo nešto poput europskog populizma, simultanog pokreta ili mirne pobune narodnih masa koje bi usmjerile svoju ljutnju žrtava krize protiv onih koji su krizu i stvorili i koji su se njome okoristili, ili poput poziva na kontrolu “odozdo” nad tajnim cjenkanjima i dogovorima tržištâ, banaka i država? Naravno da da. Slažem se da to može dovesti do drugih katastrofa, no rizik je veći prevlada li nacionalizam bilo kakvog oblika.

U ovom dijelu svijeta, takve sile su tradicionalno nazivane “ljevicom”. No europska ljevica sada je također bankrotirala. U širem političkom prostoru, koji se proteže preko granicâ, a koji je sada važan, izgubila je moć da izrazi socijalne borbe ili lansira oslobodilačke pokrete. Predala se dogmama i logičkim podlogama neoliberalizma. Prema tome, ona se ideološki dezintegrirala. Lišene ikakve jače potpore javnosti, stranke koje ju predstavljaju nominalno su nemoćni promatrači krize na koju ne nude nikakav određen ili kolektivan odgovor.

Možemo se pitati, u ovim uvjetima, što će se dogoditi kad kriza uđe u svoje iduće faze. Gotovo sigurno će biti protestâ pokretâ, no oni će biti izolirani, a vjerojatno će zastraniti prema nasilju ili će ojačati kroz rasizam i ksenofobiju (koji već bujaju oko nas). No pitanje se također dotiče intelektualaca: kako bi mogla i trebala izgledati demokratski razrađena politička akcija protiv krize na nivou Europe? Zadatak je progresivnih intelektualaca, bez obzira na to postavljaju li se kao reformisti ili kao revolucionari, tu temu raspraviti i riskirati. Ako ni to ne naprave, neće imati isprike.

Étienne Balibar

S engleskog prevela Slobodanka Bernstein


__________________________________________

ÉTIENNE BALIBAR je marksistički filozof, profesor na pariškom sveučilištu. Autor je mnogih knjiga, od kojih je na hrvatski prevedena Kako čitati Kapital (u suautorstvu s Louisom Althusserom). Ovo je skraćena verzija članka koji će u cjelini biti objavljen u lipanjskom izdanju online magazina Theory and Event (Johns Hopkins University Press).

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva Odbacujući dualizam između Prirode i Čovječanstva, Jason W. Moore, historičar okoliša, historijski geograf i docent na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta Binghamton te koordinator World Ecology Research Network, preispituje koncept antropocena, prema kojemu je za ekološku krizu kriva ljudska vrsta u cjelini. Nadomještajući ga pojmom kapitalocena, Moore naglašava presudni utjecaj kapitalizma, koji je historijski isprepleten s mrežom života, teži neodrživom ekonomskom rastu te parazitira na besplatnom i jeftinom radu ljudi i ostatka prirode.
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve