Étienne Balibar: Europa je mrtav politički projekt

Donosimo prijevod članka francuskog filozofa Étiennea Balibara. Izvorno je objavljen prije dva dana u Guardianu. Autor tvrdi da je Europska unija na početku svog kraja ukoliko ne iznađe mogućnost za novi početak, i to na osnovama radikalno drugačijim od onih na kojima je stvarana.


U samo mjesec dana svjedočili smo najavi grčkog premijera Georgiosa Papandreoua da njegova država možda neće moći platiti svoje dugove, na što mu je ponuđen opsežan europski zajam uvjetovan drastičnim proračunskim rezovima, nakon čega je uslijedio “smanjen rejting” portugalskog i španjolskog duga, prijetnja vrijednosti ali i samom postojanju eura, a zatim i stvaranje (pod snažnim američkim pritiskom) europskog sigurnosnog fonda vrijednog 750 milijardi eura, odluka Centralne europske banke (protiv vlastitih pravila) da otplati inozemne dugove te najava proračunskih mjera štednje u nekoliko država članica.

Očito je da je to tek početak krize. Euro je najslabija karika u lancu, a ni sama Europa nije daleko. Nesumnjivo je da slijede katastrofalne posljedice.

Grčki protesti potpuno su opravdani kao odgovor. Prvo, svjedočili smo denuncijaciji čitavoga grčkog naroda. Drugo, još jednom vlada nije ispunila predizborna obećanja, i to bez ikakvog oblika demokratske debate. Na kraju, Europa nije pokazala pravu solidarnost s jednom od svojih država članica, već joj je nametnula prisilna pravila MMF-a, koja ne štite nacije već banke.

Grci su bili prve, a teško da će biti i zadnje, žrtve politike “spašavanja europske valute” – mjerâ o kojima bi svi stanovnici trebali smjeti raspravljati jer će ishod utjecati na sve njih. Ipak, u postojećem okviru, diskusija je u suštini pristrana jer su joj temeljne odredbe ili skrivene ili odbačene.

U svom trenutnom obliku, a pod utjecajem dominantnih društvenih sila, stvaranje Europe možda je proizvelo određen stupanj institucionalne harmonizacije i generaliziralo neka temeljna prava, što nije zanemarivo, no, suprotno iznesenim ciljevima, nije proizvelo konvergentnu evoluciju nacionalnih ekonomija, zonu zajedničkog prosperiteta. Neke zemlje su dominantne, drugima se dominira. Narodi Europe možda nemaju antagonističke interese, ali nacije ih sve više i više imaju.

Drugo, bilo kakva kejnzijanska strategija za stvaranje javnog “povjerenja” u ekonomiju počiva na tri međusobno ovisna stupa: stabilnoj valuti, racionalnom sustavu poreza, ali i na socijalnoj politici koja cilja na punu zaposlenost. Taj treći aspekt sustavno se ignorira u većini trenutnih komentara.

Nadalje, čitava debata oko monetarnog sustava eura i budućnosti Europe ostat će potpuno apstraktna ako se ne artikulira prema stvarnim trendovima globalizacije koju će financijska kriza znatno ubrzati, ukoliko se narodi koji će njome biti zahvaćeni i njihovi vođe o njoj ne očituju politički.

Svjedočimo tranziciji iz jednog međunarodnog natjecanja u drugo: to više nije (u prvom redu) natjecanje produktivnih kapitala, već natjecanje nacionalnih teritorija, koji koriste porezne olakšice i snizuju cijene rada da bi privukli više protočnog kapitala nego susjedi.

Sada će Europa očito ili funkcionirati kao efektivan sustav solidarnosti svojih članica koji ih štiti od “sistemskih rizika” ili će jednostavno postaviti pravni okvir za promicanje višeg stupnja kompetitivnosti među njima, što će odrediti njenu političku, društvenu i kulturnu budućnost.

No postoji i druga tendencija: transformacija međunarodne podjele rada, koja radikalno destabilizira raspodjelu zaposlenjâ po svijetu. To je nova globalna struktura u kojoj sjever i jug te istok i zapad mijenjaju svoja mjesta. Europa, ili barem većina Europe, iskusit će brutalni porast nejednakosti: kolaps srednjih klasa, smanjenje broja kvalificiranih radnika, istiskivanje “volatilnih” proizvodnih industrija, uzmak socijalne skrbi i pravâ te uništenje kulturnih industrija i općih javnih usluga. To će ubrzati povratak etničkih konflikata koje je stvaranje Europe trebalo zauvijek premostiti.

U skladu s time, ne možemo ne postaviti pitanje: je li ovo početak kraja za EU, tvorevinu nastalu prije 50 godina na temelju prastare utopije, a koja je danas dokazala da ne može ispuniti svoja obećanja? Odgovor je, nažalost, potvrdan: prije ili kasnije, ovo će biti neizbježno, a moguće je da će biti popraćeno nasilnim nemirima. Ukoliko ne pronađe mogućnost za ponovni početak na radikalno novim temeljima, Europa je mrtav politički projekt.

Ipak, raspad EU neizbježno bi prepustio njezine narode opasnostima globalizacije na još višem stupnju. S druge strane, novo utemeljenje Europe ne jamči uspjeh, ali ipak daje šansu stvaranju nekakve geopolitičke snage. Pod jednim uvjetom: da se svim izazovima povezanima s idejom originalnog oblika post-nacionalne federacije pristupi ozbiljno i hrabro. Oni uključuju postavljanje zajedničkog javnog autoriteta, koji nije ni država ni puko “vladanje” političara i stručnjaka; zatim osiguravanje istinske jednakosti nacijâ, i to borbom protiv reakcionarnih nacionalizama; i povrh svega oživljavanje demokracije na europskom prostoru, a time i odupiranje trenutnom procesu “de-demokratizacije” ili “državnosti bez Države”, koji stvara neoliberalizam.

Još jedna očita stvar davno se trebala uzeti u obzir: neće biti napretka prema federalizmu u Europi (onakvom za kakav se neki zalažu, i to s pravom) ako sama demokracija ne napreduje iznad postojećih oblika, dopustivši povećan utjecaj narodâ u nadnacionalnim institucijama. Znači li to da za obrat recentnog tijeka povijesti, tj. za potresanje letargije političke tvorevine u raspadu, trebamo nešto poput europskog populizma, simultanog pokreta ili mirne pobune narodnih masa koje bi usmjerile svoju ljutnju žrtava krize protiv onih koji su krizu i stvorili i koji su se njome okoristili, ili poput poziva na kontrolu “odozdo” nad tajnim cjenkanjima i dogovorima tržištâ, banaka i država? Naravno da da. Slažem se da to može dovesti do drugih katastrofa, no rizik je veći prevlada li nacionalizam bilo kakvog oblika.

U ovom dijelu svijeta, takve sile su tradicionalno nazivane “ljevicom”. No europska ljevica sada je također bankrotirala. U širem političkom prostoru, koji se proteže preko granicâ, a koji je sada važan, izgubila je moć da izrazi socijalne borbe ili lansira oslobodilačke pokrete. Predala se dogmama i logičkim podlogama neoliberalizma. Prema tome, ona se ideološki dezintegrirala. Lišene ikakve jače potpore javnosti, stranke koje ju predstavljaju nominalno su nemoćni promatrači krize na koju ne nude nikakav određen ili kolektivan odgovor.

Možemo se pitati, u ovim uvjetima, što će se dogoditi kad kriza uđe u svoje iduće faze. Gotovo sigurno će biti protestâ pokretâ, no oni će biti izolirani, a vjerojatno će zastraniti prema nasilju ili će ojačati kroz rasizam i ksenofobiju (koji već bujaju oko nas). No pitanje se također dotiče intelektualaca: kako bi mogla i trebala izgledati demokratski razrađena politička akcija protiv krize na nivou Europe? Zadatak je progresivnih intelektualaca, bez obzira na to postavljaju li se kao reformisti ili kao revolucionari, tu temu raspraviti i riskirati. Ako ni to ne naprave, neće imati isprike.

Étienne Balibar

S engleskog prevela Slobodanka Bernstein


__________________________________________

ÉTIENNE BALIBAR je marksistički filozof, profesor na pariškom sveučilištu. Autor je mnogih knjiga, od kojih je na hrvatski prevedena Kako čitati Kapital (u suautorstvu s Louisom Althusserom). Ovo je skraćena verzija članka koji će u cjelini biti objavljen u lipanjskom izdanju online magazina Theory and Event (Johns Hopkins University Press).

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve