Étienne Balibar: Europa je mrtav politički projekt

Donosimo prijevod članka francuskog filozofa Étiennea Balibara. Izvorno je objavljen prije dva dana u Guardianu. Autor tvrdi da je Europska unija na početku svog kraja ukoliko ne iznađe mogućnost za novi početak, i to na osnovama radikalno drugačijim od onih na kojima je stvarana.


U samo mjesec dana svjedočili smo najavi grčkog premijera Georgiosa Papandreoua da njegova država možda neće moći platiti svoje dugove, na što mu je ponuđen opsežan europski zajam uvjetovan drastičnim proračunskim rezovima, nakon čega je uslijedio “smanjen rejting” portugalskog i španjolskog duga, prijetnja vrijednosti ali i samom postojanju eura, a zatim i stvaranje (pod snažnim američkim pritiskom) europskog sigurnosnog fonda vrijednog 750 milijardi eura, odluka Centralne europske banke (protiv vlastitih pravila) da otplati inozemne dugove te najava proračunskih mjera štednje u nekoliko država članica.

Očito je da je to tek početak krize. Euro je najslabija karika u lancu, a ni sama Europa nije daleko. Nesumnjivo je da slijede katastrofalne posljedice.

Grčki protesti potpuno su opravdani kao odgovor. Prvo, svjedočili smo denuncijaciji čitavoga grčkog naroda. Drugo, još jednom vlada nije ispunila predizborna obećanja, i to bez ikakvog oblika demokratske debate. Na kraju, Europa nije pokazala pravu solidarnost s jednom od svojih država članica, već joj je nametnula prisilna pravila MMF-a, koja ne štite nacije već banke.

Grci su bili prve, a teško da će biti i zadnje, žrtve politike “spašavanja europske valute” – mjerâ o kojima bi svi stanovnici trebali smjeti raspravljati jer će ishod utjecati na sve njih. Ipak, u postojećem okviru, diskusija je u suštini pristrana jer su joj temeljne odredbe ili skrivene ili odbačene.

U svom trenutnom obliku, a pod utjecajem dominantnih društvenih sila, stvaranje Europe možda je proizvelo određen stupanj institucionalne harmonizacije i generaliziralo neka temeljna prava, što nije zanemarivo, no, suprotno iznesenim ciljevima, nije proizvelo konvergentnu evoluciju nacionalnih ekonomija, zonu zajedničkog prosperiteta. Neke zemlje su dominantne, drugima se dominira. Narodi Europe možda nemaju antagonističke interese, ali nacije ih sve više i više imaju.

Drugo, bilo kakva kejnzijanska strategija za stvaranje javnog “povjerenja” u ekonomiju počiva na tri međusobno ovisna stupa: stabilnoj valuti, racionalnom sustavu poreza, ali i na socijalnoj politici koja cilja na punu zaposlenost. Taj treći aspekt sustavno se ignorira u većini trenutnih komentara.

Nadalje, čitava debata oko monetarnog sustava eura i budućnosti Europe ostat će potpuno apstraktna ako se ne artikulira prema stvarnim trendovima globalizacije koju će financijska kriza znatno ubrzati, ukoliko se narodi koji će njome biti zahvaćeni i njihovi vođe o njoj ne očituju politički.

Svjedočimo tranziciji iz jednog međunarodnog natjecanja u drugo: to više nije (u prvom redu) natjecanje produktivnih kapitala, već natjecanje nacionalnih teritorija, koji koriste porezne olakšice i snizuju cijene rada da bi privukli više protočnog kapitala nego susjedi.

Sada će Europa očito ili funkcionirati kao efektivan sustav solidarnosti svojih članica koji ih štiti od “sistemskih rizika” ili će jednostavno postaviti pravni okvir za promicanje višeg stupnja kompetitivnosti među njima, što će odrediti njenu političku, društvenu i kulturnu budućnost.

No postoji i druga tendencija: transformacija međunarodne podjele rada, koja radikalno destabilizira raspodjelu zaposlenjâ po svijetu. To je nova globalna struktura u kojoj sjever i jug te istok i zapad mijenjaju svoja mjesta. Europa, ili barem većina Europe, iskusit će brutalni porast nejednakosti: kolaps srednjih klasa, smanjenje broja kvalificiranih radnika, istiskivanje “volatilnih” proizvodnih industrija, uzmak socijalne skrbi i pravâ te uništenje kulturnih industrija i općih javnih usluga. To će ubrzati povratak etničkih konflikata koje je stvaranje Europe trebalo zauvijek premostiti.

U skladu s time, ne možemo ne postaviti pitanje: je li ovo početak kraja za EU, tvorevinu nastalu prije 50 godina na temelju prastare utopije, a koja je danas dokazala da ne može ispuniti svoja obećanja? Odgovor je, nažalost, potvrdan: prije ili kasnije, ovo će biti neizbježno, a moguće je da će biti popraćeno nasilnim nemirima. Ukoliko ne pronađe mogućnost za ponovni početak na radikalno novim temeljima, Europa je mrtav politički projekt.

Ipak, raspad EU neizbježno bi prepustio njezine narode opasnostima globalizacije na još višem stupnju. S druge strane, novo utemeljenje Europe ne jamči uspjeh, ali ipak daje šansu stvaranju nekakve geopolitičke snage. Pod jednim uvjetom: da se svim izazovima povezanima s idejom originalnog oblika post-nacionalne federacije pristupi ozbiljno i hrabro. Oni uključuju postavljanje zajedničkog javnog autoriteta, koji nije ni država ni puko “vladanje” političara i stručnjaka; zatim osiguravanje istinske jednakosti nacijâ, i to borbom protiv reakcionarnih nacionalizama; i povrh svega oživljavanje demokracije na europskom prostoru, a time i odupiranje trenutnom procesu “de-demokratizacije” ili “državnosti bez Države”, koji stvara neoliberalizam.

Još jedna očita stvar davno se trebala uzeti u obzir: neće biti napretka prema federalizmu u Europi (onakvom za kakav se neki zalažu, i to s pravom) ako sama demokracija ne napreduje iznad postojećih oblika, dopustivši povećan utjecaj narodâ u nadnacionalnim institucijama. Znači li to da za obrat recentnog tijeka povijesti, tj. za potresanje letargije političke tvorevine u raspadu, trebamo nešto poput europskog populizma, simultanog pokreta ili mirne pobune narodnih masa koje bi usmjerile svoju ljutnju žrtava krize protiv onih koji su krizu i stvorili i koji su se njome okoristili, ili poput poziva na kontrolu “odozdo” nad tajnim cjenkanjima i dogovorima tržištâ, banaka i država? Naravno da da. Slažem se da to može dovesti do drugih katastrofa, no rizik je veći prevlada li nacionalizam bilo kakvog oblika.

U ovom dijelu svijeta, takve sile su tradicionalno nazivane “ljevicom”. No europska ljevica sada je također bankrotirala. U širem političkom prostoru, koji se proteže preko granicâ, a koji je sada važan, izgubila je moć da izrazi socijalne borbe ili lansira oslobodilačke pokrete. Predala se dogmama i logičkim podlogama neoliberalizma. Prema tome, ona se ideološki dezintegrirala. Lišene ikakve jače potpore javnosti, stranke koje ju predstavljaju nominalno su nemoćni promatrači krize na koju ne nude nikakav određen ili kolektivan odgovor.

Možemo se pitati, u ovim uvjetima, što će se dogoditi kad kriza uđe u svoje iduće faze. Gotovo sigurno će biti protestâ pokretâ, no oni će biti izolirani, a vjerojatno će zastraniti prema nasilju ili će ojačati kroz rasizam i ksenofobiju (koji već bujaju oko nas). No pitanje se također dotiče intelektualaca: kako bi mogla i trebala izgledati demokratski razrađena politička akcija protiv krize na nivou Europe? Zadatak je progresivnih intelektualaca, bez obzira na to postavljaju li se kao reformisti ili kao revolucionari, tu temu raspraviti i riskirati. Ako ni to ne naprave, neće imati isprike.

Étienne Balibar

S engleskog prevela Slobodanka Bernstein


__________________________________________

ÉTIENNE BALIBAR je marksistički filozof, profesor na pariškom sveučilištu. Autor je mnogih knjiga, od kojih je na hrvatski prevedena Kako čitati Kapital (u suautorstvu s Louisom Althusserom). Ovo je skraćena verzija članka koji će u cjelini biti objavljen u lipanjskom izdanju online magazina Theory and Event (Johns Hopkins University Press).

Vezani članci

  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve