Ljetna škola – Richard Seymour: Revolucija u Kirgistanu: nema tulipana

Ljetna škola donosi prijevod teksta Richarda Seymoura, napisanog netom nakon ovogodišnje travanjske revolucije u Kirgistanu koja je uz masovnu mobilizaciju odozdo zbacila vladu koja je na vlast došla “Revolucijom tulipana” prije pet godina. “Temeljni motiv je sljedeći: Bakijev je po dolasku na vlast nastavio putem istog programa privatizacije i eksproprijacije javnih dobara kao i svi neoliberalni vladari centralne Azije dosad, i pribjegao nasilništvu, nepotizmu i gušenju medijskih sloboda kada mu se baza počela rasipati, a popularna podrška slabjeti.”


“Obojene revolucije” koje su se zbile tijekom Bushove ere baš i ne pucaju od zdravlja. Ukrajinska je budućnost bila narančasta u prosincu 2004., ali sad se vratila svojim postsovjetskim vladarima. Gruzija je 2003. imala svoju “Revoluciju ruža”, a sad je izgubila bitku s Rusijom. Njezino vodstvo jedva je preživjelo prosvjede i oružanu pobunu koja je uslijedila. A sada je i u Kirgistanu zbačena vlada koja je bila došla na vlast “Revolucijom tulipana” prije pet godina.

Kirgistanska pobuna doduše ionako nije bila posve poput ostalih. Opozicijski čelnici, u to nema sumnje, bili su obučeni u tehnikama mobilizacije masa od aktivista desničarskog Liberty instituta iz Gruzije. I uvelike su se oslanjali na podršku američkih institucija poput USAID-a, kao i na izdavačku podršku Freedom House-a. No, dok su u Ukrajini i Gruziji mase uglavnom igrale pasivnu ulogu, u osnovi onu podrške borbi koja se odigravala unutar državnog aparata, oporba u Kirgistanu morala je mobilizirati ljude na pobunu ukoliko su htjeli doći na vlast. Predsjednik Akajev s vlasti nije planirao otići mirnim putem. Morali su zauzeti državne zgrade i policijske stanice, što su i učinili, počevši s južnim gradovima Ošem i Džalalabadom. Trebalo je sazvati masovne sastanke, tzv. kurultaije, na kojima su donosili rezolucije proglašavajući Akajevljevu vlast nelegitimnom. Morali su fizički zauzeti palaču i istjerati predsjednika. Dragan Plavšić piše:

    Prosvjedi su se 24. ožujka proširili do glavnog grada, Biškeka, gdje su masovne demonstracije nabujale na nekih 50 000 ljudi koji su krenuli u juriš na predsjedničku palaču i prisilili Akajeva da siđe s vlasti. Slijedila je rasprostranjena pljačka i palež. Dio ugođaja ovih događaja zabilježio je Timesov izvjestitelj Jeremy Page, tijekom svojeg posjeta predsjedničkoj palači:

      U osobnim odajama gospodina Akajeva pronašao sam prosvjednika koji je pustošio frižider. Na glavi je imao generalov šešir. Drugi je isprobavao predsjednikov bicikl za vježbu, a treći je isprobavao njegove raznobojne ceremonijalne plašteve od filca. Sam predsjednik je pobjegao.[12]

    Ti događaji pokazuju da, poslužimo se Pageovim izrazom – “geopolitika nije bila pogonska snaga kirgistanske revolucije”.


Isto kao što je pogrešno svesti “tulipansku” pobunu na manipulacije izvana, tako bi i sada bilo pogrešno reducirati pobunu protiv vlade Kurmanbeka Bakijeva na fenomen “produžene moskovske ruke”. Ruska vlada je zasigurno agitirala protiv Bakijeva otkad je primio američku umjesto ruske vojne baze. Jedan od direktnih uzročnika pobune bile su visoke cijene energenata, rezultat odluke Rusije da nametne nove uvozne carine kirgistanskim energentima koji dolaze iz Rusije. Roza Utunbajeva iz Socijaldemokratske Partije Kirgistana, koja se proglasila “prijelaznom predsjednicom” zemlje, tražila je potporu Rusije, pojavljujući se na Interfaxu kako bi prokazala vladu zbog “krađe naše revolucije”. Sada im se zahvaljuje na pomoći pri “razotkrivanju kriminalnog i nepotističkog” Bakijevljeva režima. Socijaldemokrati, i sami sudionici revolucije tulipana, tvrde da je njihov kandidat, Almazbek Atambajev, pobijedio na lanjskim predsjedničkim izborima, za koje je Bakijev tvrdio da je odnio pobjedu s 83% glasova, te su stoga poprilično spremni ubrati plodove ove pobune, uz podršku iz Moskve. A u svrhu osiguranja svoje kontrole, ovlašćuju policiju i milicije da pucaju na one koje sumnjiče za “pljačku”. (Ne radi se o trivijalnoj stvari: predsjedničke jele već su ukradene.)

No, Socijaldemokrati nisu napravili ovu revoluciju, niti su je oni i njihove ruske pristalice uzrokovali. Naposljetku, ruski utjecaj u Kirgistanu nije veći od onog SAD-a. Temeljni motiv je sljedeći: Bakijev je po dolasku na vlast nastavio putem istog programa privatizacije i eksproprijacije javnih dobara kao i svi neoliberalni vladari centralne Azije dosad, i pribjegao nasilništvu, nepotizmu i gušenju medijskih sloboda kada mu se baza počela rasipati, a popularna podrška slabjeti. Socijaldemokrati već obećavaju vraćanje dvije velike električne kompanije u javno vlasništvo. Bakijev se eksplicite protivio privatizaciji dok je bio u oporbi, a njegova pobjeda je izvojevana na temelju nezadovoljstva naroda diktatorskim metodama njegova prethodnika. Dakle kada ga je oporba optužila da je ukrao revoluciju, to nije bilo sasvim bez razloga. Također, oslanjanje vlade na potporu SAD-a, kao i kontinuirana podrška američkoj vojnoj bazi, nailazi na veliko protivljenje javnosti. Podrška Amerikanaca se drži dijelom odgovornom za omogućavanje Bakijevljeva iskvarena i diktatorskog režima. Ako se, kao što izgleda moguće, američke baze zatvore, bit će to jedna od najpopularnijih uredbi nove vlade. Također, to će značiti kraj jedne od ključnih baza iz kojih SAD vodi rat u Afganistanu, nešto što bi Obama rado spriječio. Borba između Rusije i SAD-a za prevlast nad ovom regijom ostaje, unatoč nedavnom piru u Pragu, smrtonosna.

Ne zanemarujući trud uložen od strane Socijaldemokrata da se okrune za pobjednike, ovo nije tek ponavljanje “Revolucije tulipana”, gdje javni prosvjedi omogućavaju promjenu vlasti između različitih bogatih vladajućih klasnih blokova. Ova oštroumna analiza objašnjava zbog čega:

    Jedna od razlika između prosvjeda 7. travnja i revolucije tulipana je razina nasilja. Ovotjedni događaji bili su među najkrvavijima u kirgistanskoj povijesti. U sukobljavanju s prosvjednicima, policija se služila pravim mecima, dok su prosvjednici koristili kamenje i molotovljeve koktele. Službeni izvještaji govore o više od 60 ubijenih i preko 500 ranjenih.

    Druga razlika je regionalnog karaktera. Dok je Revolucija tulipana izazvana prosvjedima i zauzimanjem državnih zgrada u južnim područjima (Džalalabad, Oš), ovaj put su prosvjedi eruptirali uglavnom u siromašnim i udaljenim sjevernim regijama, poput Talasa i Narina, gdje se stanovništvo već dugo žali na isključenost.

    Postoji još značajnih razlika između trenutnih prosvjeda i onih otprije pet godina.

    Okidači za prosvjede razlikovali su se. Za razliku od Revolucije tulipana, gdje je iskra za masovnu mobilizaciju bio napor Akajevljeva režima da blokira ulaz određenom broju bogatih opozicijskih elita na mjesta u parlamentu, trenutni su prosvjedi aktivirani bijesom koji je ključao na grassroots razini.



    Još jedna zamjetna razlika između travnja 2010. i ožujka 2005. su “motori” iza promjene. Tijekom prosvjeda u ožujku 2005., demonstracije su organizirale bogate elite koje su osjećale da su njihovi ulozi za zauzimanje sjedala u parlamentu ugroženi trenutnim Akajevljevim režimom. Elite su tada mobilizirale podršku u svojim gradovima i selima, oslanjajući se na lokalne mreže i novac. Prosvjedi koje smo vidjeli sedmog travnja bili su sporadični i kaotični. Iz više razloga doimali su se više kao nekoordinirana grassroots pobuna razočaranog stanovništva nego kao kampanja koju su vodile i planirale elite. Kao rezultat, brzina kojom su prosvjedi eruptirali i proširili se bila je iznenađujuća, ne samo međunarodnim, nego i mnogim lokalnim promatračima. Administracija i neki opozicijski vođe izgleda nisu razumjeli doseg popularnog bijesa te su i sami ostali zatečeni. Drugim riječima, budući da nije bilo pouzdane informacije o odnosima moći prije prosvjeda, nije bilo prostora da opozicijske snage i režim na vlasti pregovaraju o nagodbi.

    Ni vlada ni oporbene stranke ne drže mase u potpunoj kontroli. Već dolaze izvještaji o uništenju imovine i pljačkanju u Biškeku i područjima u kojima je bilo prosvjeda.


Ako “Revolucija tulipana” nije bila precizna replika svojih gruzijskih i ukrajinskih rođakinja, ova pobuna je pak od njih još različitija. Unatoč iznimno nasilnoj Bakijevljevoj represiji, grassroots pobuna je odoljela. Prosvjednici su uspjeli u preuzimanju policijskih stanica, oružja, čak i u pridobivanju policije na svoju stranu. Pokazali su da država ne posjeduje čvrstu kontrolu nad sredstvima za nasilje te da stoga zahtjevi naroda ne mogu biti ignorirani ili potisnuti. Socijaldemokrati, unatoč pokušajima da zasjednu na vlast, još uvijek ustvari ne kontroliraju zemlju. Ako ju pokušaju kontrolirati nasiljem, možda ih zadesi ista sudbina koja je snašla Bakijeva i Akajeva.

Richard Seymour

S engleskog preveo: Martin Beroš

(originalno objavljeno 9. travnja 2010. na autorovom blogu Lenin’s Tomb)

Vezani članci

  • 27. svibnja 2019. Država je poput ljepenke sastavljena struktura Na okruglom stolu s ciljem strateškog pozicioniranja rasprave o naprednim politikama i alternativnom društvenom razvoju u Sloveniji i šire, Močnik je u izlaganju ukazao na ograničenja koja stoje pred parlamentarnom strankom u pokušaju vođenja lijeve politike, kako u odnosu na državu, tako i s obzirom na europske institucije, odnosno aparate pojedinih frakcija globalnog kapitala.
  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve