Ljetna škola – Richard Seymour: Revolucija u Kirgistanu: nema tulipana

Ljetna škola donosi prijevod teksta Richarda Seymoura, napisanog netom nakon ovogodišnje travanjske revolucije u Kirgistanu koja je uz masovnu mobilizaciju odozdo zbacila vladu koja je na vlast došla “Revolucijom tulipana” prije pet godina. “Temeljni motiv je sljedeći: Bakijev je po dolasku na vlast nastavio putem istog programa privatizacije i eksproprijacije javnih dobara kao i svi neoliberalni vladari centralne Azije dosad, i pribjegao nasilništvu, nepotizmu i gušenju medijskih sloboda kada mu se baza počela rasipati, a popularna podrška slabjeti.”


“Obojene revolucije” koje su se zbile tijekom Bushove ere baš i ne pucaju od zdravlja. Ukrajinska je budućnost bila narančasta u prosincu 2004., ali sad se vratila svojim postsovjetskim vladarima. Gruzija je 2003. imala svoju “Revoluciju ruža”, a sad je izgubila bitku s Rusijom. Njezino vodstvo jedva je preživjelo prosvjede i oružanu pobunu koja je uslijedila. A sada je i u Kirgistanu zbačena vlada koja je bila došla na vlast “Revolucijom tulipana” prije pet godina.

Kirgistanska pobuna doduše ionako nije bila posve poput ostalih. Opozicijski čelnici, u to nema sumnje, bili su obučeni u tehnikama mobilizacije masa od aktivista desničarskog Liberty instituta iz Gruzije. I uvelike su se oslanjali na podršku američkih institucija poput USAID-a, kao i na izdavačku podršku Freedom House-a. No, dok su u Ukrajini i Gruziji mase uglavnom igrale pasivnu ulogu, u osnovi onu podrške borbi koja se odigravala unutar državnog aparata, oporba u Kirgistanu morala je mobilizirati ljude na pobunu ukoliko su htjeli doći na vlast. Predsjednik Akajev s vlasti nije planirao otići mirnim putem. Morali su zauzeti državne zgrade i policijske stanice, što su i učinili, počevši s južnim gradovima Ošem i Džalalabadom. Trebalo je sazvati masovne sastanke, tzv. kurultaije, na kojima su donosili rezolucije proglašavajući Akajevljevu vlast nelegitimnom. Morali su fizički zauzeti palaču i istjerati predsjednika. Dragan Plavšić piše:

    Prosvjedi su se 24. ožujka proširili do glavnog grada, Biškeka, gdje su masovne demonstracije nabujale na nekih 50 000 ljudi koji su krenuli u juriš na predsjedničku palaču i prisilili Akajeva da siđe s vlasti. Slijedila je rasprostranjena pljačka i palež. Dio ugođaja ovih događaja zabilježio je Timesov izvjestitelj Jeremy Page, tijekom svojeg posjeta predsjedničkoj palači:

      U osobnim odajama gospodina Akajeva pronašao sam prosvjednika koji je pustošio frižider. Na glavi je imao generalov šešir. Drugi je isprobavao predsjednikov bicikl za vježbu, a treći je isprobavao njegove raznobojne ceremonijalne plašteve od filca. Sam predsjednik je pobjegao.[12]

    Ti događaji pokazuju da, poslužimo se Pageovim izrazom – “geopolitika nije bila pogonska snaga kirgistanske revolucije”.


Isto kao što je pogrešno svesti “tulipansku” pobunu na manipulacije izvana, tako bi i sada bilo pogrešno reducirati pobunu protiv vlade Kurmanbeka Bakijeva na fenomen “produžene moskovske ruke”. Ruska vlada je zasigurno agitirala protiv Bakijeva otkad je primio američku umjesto ruske vojne baze. Jedan od direktnih uzročnika pobune bile su visoke cijene energenata, rezultat odluke Rusije da nametne nove uvozne carine kirgistanskim energentima koji dolaze iz Rusije. Roza Utunbajeva iz Socijaldemokratske Partije Kirgistana, koja se proglasila “prijelaznom predsjednicom” zemlje, tražila je potporu Rusije, pojavljujući se na Interfaxu kako bi prokazala vladu zbog “krađe naše revolucije”. Sada im se zahvaljuje na pomoći pri “razotkrivanju kriminalnog i nepotističkog” Bakijevljeva režima. Socijaldemokrati, i sami sudionici revolucije tulipana, tvrde da je njihov kandidat, Almazbek Atambajev, pobijedio na lanjskim predsjedničkim izborima, za koje je Bakijev tvrdio da je odnio pobjedu s 83% glasova, te su stoga poprilično spremni ubrati plodove ove pobune, uz podršku iz Moskve. A u svrhu osiguranja svoje kontrole, ovlašćuju policiju i milicije da pucaju na one koje sumnjiče za “pljačku”. (Ne radi se o trivijalnoj stvari: predsjedničke jele već su ukradene.)

No, Socijaldemokrati nisu napravili ovu revoluciju, niti su je oni i njihove ruske pristalice uzrokovali. Naposljetku, ruski utjecaj u Kirgistanu nije veći od onog SAD-a. Temeljni motiv je sljedeći: Bakijev je po dolasku na vlast nastavio putem istog programa privatizacije i eksproprijacije javnih dobara kao i svi neoliberalni vladari centralne Azije dosad, i pribjegao nasilništvu, nepotizmu i gušenju medijskih sloboda kada mu se baza počela rasipati, a popularna podrška slabjeti. Socijaldemokrati već obećavaju vraćanje dvije velike električne kompanije u javno vlasništvo. Bakijev se eksplicite protivio privatizaciji dok je bio u oporbi, a njegova pobjeda je izvojevana na temelju nezadovoljstva naroda diktatorskim metodama njegova prethodnika. Dakle kada ga je oporba optužila da je ukrao revoluciju, to nije bilo sasvim bez razloga. Također, oslanjanje vlade na potporu SAD-a, kao i kontinuirana podrška američkoj vojnoj bazi, nailazi na veliko protivljenje javnosti. Podrška Amerikanaca se drži dijelom odgovornom za omogućavanje Bakijevljeva iskvarena i diktatorskog režima. Ako se, kao što izgleda moguće, američke baze zatvore, bit će to jedna od najpopularnijih uredbi nove vlade. Također, to će značiti kraj jedne od ključnih baza iz kojih SAD vodi rat u Afganistanu, nešto što bi Obama rado spriječio. Borba između Rusije i SAD-a za prevlast nad ovom regijom ostaje, unatoč nedavnom piru u Pragu, smrtonosna.

Ne zanemarujući trud uložen od strane Socijaldemokrata da se okrune za pobjednike, ovo nije tek ponavljanje “Revolucije tulipana”, gdje javni prosvjedi omogućavaju promjenu vlasti između različitih bogatih vladajućih klasnih blokova. Ova oštroumna analiza objašnjava zbog čega:

    Jedna od razlika između prosvjeda 7. travnja i revolucije tulipana je razina nasilja. Ovotjedni događaji bili su među najkrvavijima u kirgistanskoj povijesti. U sukobljavanju s prosvjednicima, policija se služila pravim mecima, dok su prosvjednici koristili kamenje i molotovljeve koktele. Službeni izvještaji govore o više od 60 ubijenih i preko 500 ranjenih.

    Druga razlika je regionalnog karaktera. Dok je Revolucija tulipana izazvana prosvjedima i zauzimanjem državnih zgrada u južnim područjima (Džalalabad, Oš), ovaj put su prosvjedi eruptirali uglavnom u siromašnim i udaljenim sjevernim regijama, poput Talasa i Narina, gdje se stanovništvo već dugo žali na isključenost.

    Postoji još značajnih razlika između trenutnih prosvjeda i onih otprije pet godina.

    Okidači za prosvjede razlikovali su se. Za razliku od Revolucije tulipana, gdje je iskra za masovnu mobilizaciju bio napor Akajevljeva režima da blokira ulaz određenom broju bogatih opozicijskih elita na mjesta u parlamentu, trenutni su prosvjedi aktivirani bijesom koji je ključao na grassroots razini.



    Još jedna zamjetna razlika između travnja 2010. i ožujka 2005. su “motori” iza promjene. Tijekom prosvjeda u ožujku 2005., demonstracije su organizirale bogate elite koje su osjećale da su njihovi ulozi za zauzimanje sjedala u parlamentu ugroženi trenutnim Akajevljevim režimom. Elite su tada mobilizirale podršku u svojim gradovima i selima, oslanjajući se na lokalne mreže i novac. Prosvjedi koje smo vidjeli sedmog travnja bili su sporadični i kaotični. Iz više razloga doimali su se više kao nekoordinirana grassroots pobuna razočaranog stanovništva nego kao kampanja koju su vodile i planirale elite. Kao rezultat, brzina kojom su prosvjedi eruptirali i proširili se bila je iznenađujuća, ne samo međunarodnim, nego i mnogim lokalnim promatračima. Administracija i neki opozicijski vođe izgleda nisu razumjeli doseg popularnog bijesa te su i sami ostali zatečeni. Drugim riječima, budući da nije bilo pouzdane informacije o odnosima moći prije prosvjeda, nije bilo prostora da opozicijske snage i režim na vlasti pregovaraju o nagodbi.

    Ni vlada ni oporbene stranke ne drže mase u potpunoj kontroli. Već dolaze izvještaji o uništenju imovine i pljačkanju u Biškeku i područjima u kojima je bilo prosvjeda.


Ako “Revolucija tulipana” nije bila precizna replika svojih gruzijskih i ukrajinskih rođakinja, ova pobuna je pak od njih još različitija. Unatoč iznimno nasilnoj Bakijevljevoj represiji, grassroots pobuna je odoljela. Prosvjednici su uspjeli u preuzimanju policijskih stanica, oružja, čak i u pridobivanju policije na svoju stranu. Pokazali su da država ne posjeduje čvrstu kontrolu nad sredstvima za nasilje te da stoga zahtjevi naroda ne mogu biti ignorirani ili potisnuti. Socijaldemokrati, unatoč pokušajima da zasjednu na vlast, još uvijek ustvari ne kontroliraju zemlju. Ako ju pokušaju kontrolirati nasiljem, možda ih zadesi ista sudbina koja je snašla Bakijeva i Akajeva.

Richard Seymour

S engleskog preveo: Martin Beroš

(originalno objavljeno 9. travnja 2010. na autorovom blogu Lenin’s Tomb)

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve