Ljetna škola – Richard Seymour: Revolucija u Kirgistanu: nema tulipana

Ljetna škola donosi prijevod teksta Richarda Seymoura, napisanog netom nakon ovogodišnje travanjske revolucije u Kirgistanu koja je uz masovnu mobilizaciju odozdo zbacila vladu koja je na vlast došla “Revolucijom tulipana” prije pet godina. “Temeljni motiv je sljedeći: Bakijev je po dolasku na vlast nastavio putem istog programa privatizacije i eksproprijacije javnih dobara kao i svi neoliberalni vladari centralne Azije dosad, i pribjegao nasilništvu, nepotizmu i gušenju medijskih sloboda kada mu se baza počela rasipati, a popularna podrška slabjeti.”


“Obojene revolucije” koje su se zbile tijekom Bushove ere baš i ne pucaju od zdravlja. Ukrajinska je budućnost bila narančasta u prosincu 2004., ali sad se vratila svojim postsovjetskim vladarima. Gruzija je 2003. imala svoju “Revoluciju ruža”, a sad je izgubila bitku s Rusijom. Njezino vodstvo jedva je preživjelo prosvjede i oružanu pobunu koja je uslijedila. A sada je i u Kirgistanu zbačena vlada koja je bila došla na vlast “Revolucijom tulipana” prije pet godina.

Kirgistanska pobuna doduše ionako nije bila posve poput ostalih. Opozicijski čelnici, u to nema sumnje, bili su obučeni u tehnikama mobilizacije masa od aktivista desničarskog Liberty instituta iz Gruzije. I uvelike su se oslanjali na podršku američkih institucija poput USAID-a, kao i na izdavačku podršku Freedom House-a. No, dok su u Ukrajini i Gruziji mase uglavnom igrale pasivnu ulogu, u osnovi onu podrške borbi koja se odigravala unutar državnog aparata, oporba u Kirgistanu morala je mobilizirati ljude na pobunu ukoliko su htjeli doći na vlast. Predsjednik Akajev s vlasti nije planirao otići mirnim putem. Morali su zauzeti državne zgrade i policijske stanice, što su i učinili, počevši s južnim gradovima Ošem i Džalalabadom. Trebalo je sazvati masovne sastanke, tzv. kurultaije, na kojima su donosili rezolucije proglašavajući Akajevljevu vlast nelegitimnom. Morali su fizički zauzeti palaču i istjerati predsjednika. Dragan Plavšić piše:

    Prosvjedi su se 24. ožujka proširili do glavnog grada, Biškeka, gdje su masovne demonstracije nabujale na nekih 50 000 ljudi koji su krenuli u juriš na predsjedničku palaču i prisilili Akajeva da siđe s vlasti. Slijedila je rasprostranjena pljačka i palež. Dio ugođaja ovih događaja zabilježio je Timesov izvjestitelj Jeremy Page, tijekom svojeg posjeta predsjedničkoj palači:

      U osobnim odajama gospodina Akajeva pronašao sam prosvjednika koji je pustošio frižider. Na glavi je imao generalov šešir. Drugi je isprobavao predsjednikov bicikl za vježbu, a treći je isprobavao njegove raznobojne ceremonijalne plašteve od filca. Sam predsjednik je pobjegao.[12]

    Ti događaji pokazuju da, poslužimo se Pageovim izrazom – “geopolitika nije bila pogonska snaga kirgistanske revolucije”.


Isto kao što je pogrešno svesti “tulipansku” pobunu na manipulacije izvana, tako bi i sada bilo pogrešno reducirati pobunu protiv vlade Kurmanbeka Bakijeva na fenomen “produžene moskovske ruke”. Ruska vlada je zasigurno agitirala protiv Bakijeva otkad je primio američku umjesto ruske vojne baze. Jedan od direktnih uzročnika pobune bile su visoke cijene energenata, rezultat odluke Rusije da nametne nove uvozne carine kirgistanskim energentima koji dolaze iz Rusije. Roza Utunbajeva iz Socijaldemokratske Partije Kirgistana, koja se proglasila “prijelaznom predsjednicom” zemlje, tražila je potporu Rusije, pojavljujući se na Interfaxu kako bi prokazala vladu zbog “krađe naše revolucije”. Sada im se zahvaljuje na pomoći pri “razotkrivanju kriminalnog i nepotističkog” Bakijevljeva režima. Socijaldemokrati, i sami sudionici revolucije tulipana, tvrde da je njihov kandidat, Almazbek Atambajev, pobijedio na lanjskim predsjedničkim izborima, za koje je Bakijev tvrdio da je odnio pobjedu s 83% glasova, te su stoga poprilično spremni ubrati plodove ove pobune, uz podršku iz Moskve. A u svrhu osiguranja svoje kontrole, ovlašćuju policiju i milicije da pucaju na one koje sumnjiče za “pljačku”. (Ne radi se o trivijalnoj stvari: predsjedničke jele već su ukradene.)

No, Socijaldemokrati nisu napravili ovu revoluciju, niti su je oni i njihove ruske pristalice uzrokovali. Naposljetku, ruski utjecaj u Kirgistanu nije veći od onog SAD-a. Temeljni motiv je sljedeći: Bakijev je po dolasku na vlast nastavio putem istog programa privatizacije i eksproprijacije javnih dobara kao i svi neoliberalni vladari centralne Azije dosad, i pribjegao nasilništvu, nepotizmu i gušenju medijskih sloboda kada mu se baza počela rasipati, a popularna podrška slabjeti. Socijaldemokrati već obećavaju vraćanje dvije velike električne kompanije u javno vlasništvo. Bakijev se eksplicite protivio privatizaciji dok je bio u oporbi, a njegova pobjeda je izvojevana na temelju nezadovoljstva naroda diktatorskim metodama njegova prethodnika. Dakle kada ga je oporba optužila da je ukrao revoluciju, to nije bilo sasvim bez razloga. Također, oslanjanje vlade na potporu SAD-a, kao i kontinuirana podrška američkoj vojnoj bazi, nailazi na veliko protivljenje javnosti. Podrška Amerikanaca se drži dijelom odgovornom za omogućavanje Bakijevljeva iskvarena i diktatorskog režima. Ako se, kao što izgleda moguće, američke baze zatvore, bit će to jedna od najpopularnijih uredbi nove vlade. Također, to će značiti kraj jedne od ključnih baza iz kojih SAD vodi rat u Afganistanu, nešto što bi Obama rado spriječio. Borba između Rusije i SAD-a za prevlast nad ovom regijom ostaje, unatoč nedavnom piru u Pragu, smrtonosna.

Ne zanemarujući trud uložen od strane Socijaldemokrata da se okrune za pobjednike, ovo nije tek ponavljanje “Revolucije tulipana”, gdje javni prosvjedi omogućavaju promjenu vlasti između različitih bogatih vladajućih klasnih blokova. Ova oštroumna analiza objašnjava zbog čega:

    Jedna od razlika između prosvjeda 7. travnja i revolucije tulipana je razina nasilja. Ovotjedni događaji bili su među najkrvavijima u kirgistanskoj povijesti. U sukobljavanju s prosvjednicima, policija se služila pravim mecima, dok su prosvjednici koristili kamenje i molotovljeve koktele. Službeni izvještaji govore o više od 60 ubijenih i preko 500 ranjenih.

    Druga razlika je regionalnog karaktera. Dok je Revolucija tulipana izazvana prosvjedima i zauzimanjem državnih zgrada u južnim područjima (Džalalabad, Oš), ovaj put su prosvjedi eruptirali uglavnom u siromašnim i udaljenim sjevernim regijama, poput Talasa i Narina, gdje se stanovništvo već dugo žali na isključenost.

    Postoji još značajnih razlika između trenutnih prosvjeda i onih otprije pet godina.

    Okidači za prosvjede razlikovali su se. Za razliku od Revolucije tulipana, gdje je iskra za masovnu mobilizaciju bio napor Akajevljeva režima da blokira ulaz određenom broju bogatih opozicijskih elita na mjesta u parlamentu, trenutni su prosvjedi aktivirani bijesom koji je ključao na grassroots razini.



    Još jedna zamjetna razlika između travnja 2010. i ožujka 2005. su “motori” iza promjene. Tijekom prosvjeda u ožujku 2005., demonstracije su organizirale bogate elite koje su osjećale da su njihovi ulozi za zauzimanje sjedala u parlamentu ugroženi trenutnim Akajevljevim režimom. Elite su tada mobilizirale podršku u svojim gradovima i selima, oslanjajući se na lokalne mreže i novac. Prosvjedi koje smo vidjeli sedmog travnja bili su sporadični i kaotični. Iz više razloga doimali su se više kao nekoordinirana grassroots pobuna razočaranog stanovništva nego kao kampanja koju su vodile i planirale elite. Kao rezultat, brzina kojom su prosvjedi eruptirali i proširili se bila je iznenađujuća, ne samo međunarodnim, nego i mnogim lokalnim promatračima. Administracija i neki opozicijski vođe izgleda nisu razumjeli doseg popularnog bijesa te su i sami ostali zatečeni. Drugim riječima, budući da nije bilo pouzdane informacije o odnosima moći prije prosvjeda, nije bilo prostora da opozicijske snage i režim na vlasti pregovaraju o nagodbi.

    Ni vlada ni oporbene stranke ne drže mase u potpunoj kontroli. Već dolaze izvještaji o uništenju imovine i pljačkanju u Biškeku i područjima u kojima je bilo prosvjeda.


Ako “Revolucija tulipana” nije bila precizna replika svojih gruzijskih i ukrajinskih rođakinja, ova pobuna je pak od njih još različitija. Unatoč iznimno nasilnoj Bakijevljevoj represiji, grassroots pobuna je odoljela. Prosvjednici su uspjeli u preuzimanju policijskih stanica, oružja, čak i u pridobivanju policije na svoju stranu. Pokazali su da država ne posjeduje čvrstu kontrolu nad sredstvima za nasilje te da stoga zahtjevi naroda ne mogu biti ignorirani ili potisnuti. Socijaldemokrati, unatoč pokušajima da zasjednu na vlast, još uvijek ustvari ne kontroliraju zemlju. Ako ju pokušaju kontrolirati nasiljem, možda ih zadesi ista sudbina koja je snašla Bakijeva i Akajeva.

Richard Seymour

S engleskog preveo: Martin Beroš

(originalno objavljeno 9. travnja 2010. na autorovom blogu Lenin’s Tomb)

Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, Jacob Riis
(izvor) Razmišljati skromno „Danas bi svi trebali imati pravo živjeti u špilji. Libertarijanci mahnito zagovaraju više slumova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Umjereni zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu ‘mikro-jedinicama’. Granica između stanovanja koje je dostupno i stanovanja koje je jeftino jer je gotovo nenastanjivo postaje sve tanja. Pobornici slobodnog tržišta barem imaju hrabrosti za svoja uvjerenja kada se potegne ovo pitanje – pustimo da kapitalizam ljudima pruži domove koji su u skladu s njihovim siromaštvom.“
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve