Ljetna škola – Richard Seymour: Revolucija u Kirgistanu: nema tulipana

Ljetna škola donosi prijevod teksta Richarda Seymoura, napisanog netom nakon ovogodišnje travanjske revolucije u Kirgistanu koja je uz masovnu mobilizaciju odozdo zbacila vladu koja je na vlast došla “Revolucijom tulipana” prije pet godina. “Temeljni motiv je sljedeći: Bakijev je po dolasku na vlast nastavio putem istog programa privatizacije i eksproprijacije javnih dobara kao i svi neoliberalni vladari centralne Azije dosad, i pribjegao nasilništvu, nepotizmu i gušenju medijskih sloboda kada mu se baza počela rasipati, a popularna podrška slabjeti.”


“Obojene revolucije” koje su se zbile tijekom Bushove ere baš i ne pucaju od zdravlja. Ukrajinska je budućnost bila narančasta u prosincu 2004., ali sad se vratila svojim postsovjetskim vladarima. Gruzija je 2003. imala svoju “Revoluciju ruža”, a sad je izgubila bitku s Rusijom. Njezino vodstvo jedva je preživjelo prosvjede i oružanu pobunu koja je uslijedila. A sada je i u Kirgistanu zbačena vlada koja je bila došla na vlast “Revolucijom tulipana” prije pet godina.

Kirgistanska pobuna doduše ionako nije bila posve poput ostalih. Opozicijski čelnici, u to nema sumnje, bili su obučeni u tehnikama mobilizacije masa od aktivista desničarskog Liberty instituta iz Gruzije. I uvelike su se oslanjali na podršku američkih institucija poput USAID-a, kao i na izdavačku podršku Freedom House-a. No, dok su u Ukrajini i Gruziji mase uglavnom igrale pasivnu ulogu, u osnovi onu podrške borbi koja se odigravala unutar državnog aparata, oporba u Kirgistanu morala je mobilizirati ljude na pobunu ukoliko su htjeli doći na vlast. Predsjednik Akajev s vlasti nije planirao otići mirnim putem. Morali su zauzeti državne zgrade i policijske stanice, što su i učinili, počevši s južnim gradovima Ošem i Džalalabadom. Trebalo je sazvati masovne sastanke, tzv. kurultaije, na kojima su donosili rezolucije proglašavajući Akajevljevu vlast nelegitimnom. Morali su fizički zauzeti palaču i istjerati predsjednika. Dragan Plavšić piše:

    Prosvjedi su se 24. ožujka proširili do glavnog grada, Biškeka, gdje su masovne demonstracije nabujale na nekih 50 000 ljudi koji su krenuli u juriš na predsjedničku palaču i prisilili Akajeva da siđe s vlasti. Slijedila je rasprostranjena pljačka i palež. Dio ugođaja ovih događaja zabilježio je Timesov izvjestitelj Jeremy Page, tijekom svojeg posjeta predsjedničkoj palači:

      U osobnim odajama gospodina Akajeva pronašao sam prosvjednika koji je pustošio frižider. Na glavi je imao generalov šešir. Drugi je isprobavao predsjednikov bicikl za vježbu, a treći je isprobavao njegove raznobojne ceremonijalne plašteve od filca. Sam predsjednik je pobjegao.[12]

    Ti događaji pokazuju da, poslužimo se Pageovim izrazom – “geopolitika nije bila pogonska snaga kirgistanske revolucije”.


Isto kao što je pogrešno svesti “tulipansku” pobunu na manipulacije izvana, tako bi i sada bilo pogrešno reducirati pobunu protiv vlade Kurmanbeka Bakijeva na fenomen “produžene moskovske ruke”. Ruska vlada je zasigurno agitirala protiv Bakijeva otkad je primio američku umjesto ruske vojne baze. Jedan od direktnih uzročnika pobune bile su visoke cijene energenata, rezultat odluke Rusije da nametne nove uvozne carine kirgistanskim energentima koji dolaze iz Rusije. Roza Utunbajeva iz Socijaldemokratske Partije Kirgistana, koja se proglasila “prijelaznom predsjednicom” zemlje, tražila je potporu Rusije, pojavljujući se na Interfaxu kako bi prokazala vladu zbog “krađe naše revolucije”. Sada im se zahvaljuje na pomoći pri “razotkrivanju kriminalnog i nepotističkog” Bakijevljeva režima. Socijaldemokrati, i sami sudionici revolucije tulipana, tvrde da je njihov kandidat, Almazbek Atambajev, pobijedio na lanjskim predsjedničkim izborima, za koje je Bakijev tvrdio da je odnio pobjedu s 83% glasova, te su stoga poprilično spremni ubrati plodove ove pobune, uz podršku iz Moskve. A u svrhu osiguranja svoje kontrole, ovlašćuju policiju i milicije da pucaju na one koje sumnjiče za “pljačku”. (Ne radi se o trivijalnoj stvari: predsjedničke jele već su ukradene.)

No, Socijaldemokrati nisu napravili ovu revoluciju, niti su je oni i njihove ruske pristalice uzrokovali. Naposljetku, ruski utjecaj u Kirgistanu nije veći od onog SAD-a. Temeljni motiv je sljedeći: Bakijev je po dolasku na vlast nastavio putem istog programa privatizacije i eksproprijacije javnih dobara kao i svi neoliberalni vladari centralne Azije dosad, i pribjegao nasilništvu, nepotizmu i gušenju medijskih sloboda kada mu se baza počela rasipati, a popularna podrška slabjeti. Socijaldemokrati već obećavaju vraćanje dvije velike električne kompanije u javno vlasništvo. Bakijev se eksplicite protivio privatizaciji dok je bio u oporbi, a njegova pobjeda je izvojevana na temelju nezadovoljstva naroda diktatorskim metodama njegova prethodnika. Dakle kada ga je oporba optužila da je ukrao revoluciju, to nije bilo sasvim bez razloga. Također, oslanjanje vlade na potporu SAD-a, kao i kontinuirana podrška američkoj vojnoj bazi, nailazi na veliko protivljenje javnosti. Podrška Amerikanaca se drži dijelom odgovornom za omogućavanje Bakijevljeva iskvarena i diktatorskog režima. Ako se, kao što izgleda moguće, američke baze zatvore, bit će to jedna od najpopularnijih uredbi nove vlade. Također, to će značiti kraj jedne od ključnih baza iz kojih SAD vodi rat u Afganistanu, nešto što bi Obama rado spriječio. Borba između Rusije i SAD-a za prevlast nad ovom regijom ostaje, unatoč nedavnom piru u Pragu, smrtonosna.

Ne zanemarujući trud uložen od strane Socijaldemokrata da se okrune za pobjednike, ovo nije tek ponavljanje “Revolucije tulipana”, gdje javni prosvjedi omogućavaju promjenu vlasti između različitih bogatih vladajućih klasnih blokova. Ova oštroumna analiza objašnjava zbog čega:

    Jedna od razlika između prosvjeda 7. travnja i revolucije tulipana je razina nasilja. Ovotjedni događaji bili su među najkrvavijima u kirgistanskoj povijesti. U sukobljavanju s prosvjednicima, policija se služila pravim mecima, dok su prosvjednici koristili kamenje i molotovljeve koktele. Službeni izvještaji govore o više od 60 ubijenih i preko 500 ranjenih.

    Druga razlika je regionalnog karaktera. Dok je Revolucija tulipana izazvana prosvjedima i zauzimanjem državnih zgrada u južnim područjima (Džalalabad, Oš), ovaj put su prosvjedi eruptirali uglavnom u siromašnim i udaljenim sjevernim regijama, poput Talasa i Narina, gdje se stanovništvo već dugo žali na isključenost.

    Postoji još značajnih razlika između trenutnih prosvjeda i onih otprije pet godina.

    Okidači za prosvjede razlikovali su se. Za razliku od Revolucije tulipana, gdje je iskra za masovnu mobilizaciju bio napor Akajevljeva režima da blokira ulaz određenom broju bogatih opozicijskih elita na mjesta u parlamentu, trenutni su prosvjedi aktivirani bijesom koji je ključao na grassroots razini.



    Još jedna zamjetna razlika između travnja 2010. i ožujka 2005. su “motori” iza promjene. Tijekom prosvjeda u ožujku 2005., demonstracije su organizirale bogate elite koje su osjećale da su njihovi ulozi za zauzimanje sjedala u parlamentu ugroženi trenutnim Akajevljevim režimom. Elite su tada mobilizirale podršku u svojim gradovima i selima, oslanjajući se na lokalne mreže i novac. Prosvjedi koje smo vidjeli sedmog travnja bili su sporadični i kaotični. Iz više razloga doimali su se više kao nekoordinirana grassroots pobuna razočaranog stanovništva nego kao kampanja koju su vodile i planirale elite. Kao rezultat, brzina kojom su prosvjedi eruptirali i proširili se bila je iznenađujuća, ne samo međunarodnim, nego i mnogim lokalnim promatračima. Administracija i neki opozicijski vođe izgleda nisu razumjeli doseg popularnog bijesa te su i sami ostali zatečeni. Drugim riječima, budući da nije bilo pouzdane informacije o odnosima moći prije prosvjeda, nije bilo prostora da opozicijske snage i režim na vlasti pregovaraju o nagodbi.

    Ni vlada ni oporbene stranke ne drže mase u potpunoj kontroli. Već dolaze izvještaji o uništenju imovine i pljačkanju u Biškeku i područjima u kojima je bilo prosvjeda.


Ako “Revolucija tulipana” nije bila precizna replika svojih gruzijskih i ukrajinskih rođakinja, ova pobuna je pak od njih još različitija. Unatoč iznimno nasilnoj Bakijevljevoj represiji, grassroots pobuna je odoljela. Prosvjednici su uspjeli u preuzimanju policijskih stanica, oružja, čak i u pridobivanju policije na svoju stranu. Pokazali su da država ne posjeduje čvrstu kontrolu nad sredstvima za nasilje te da stoga zahtjevi naroda ne mogu biti ignorirani ili potisnuti. Socijaldemokrati, unatoč pokušajima da zasjednu na vlast, još uvijek ustvari ne kontroliraju zemlju. Ako ju pokušaju kontrolirati nasiljem, možda ih zadesi ista sudbina koja je snašla Bakijeva i Akajeva.

Richard Seymour

S engleskog preveo: Martin Beroš

(originalno objavljeno 9. travnja 2010. na autorovom blogu Lenin’s Tomb)

Vezani članci

  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).
  • 8. ožujka 2017. Noćni marš - 8. mart,  2016. godine, Zagreb (Kristina Josić/Libela) Ne postoje teme koje otvaramo nakon revolucije U svjetlu nedavne odluke Ustavnog suda koji je „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ proglasio zastarjelim, i time barem privremeno osujetio sve agresivnije pokušaje desnih konzervativnih struja da dokinu pravo na abortus u Hrvatskoj, kao i predstojećim prijedlozima novoga zakona, iznimno je važno raspravljati o političko-ekonomskom i društvenom kontekstu u kojem žene danas ostvaruju reproduktivna prava. S Vedranom Bibić razgovarali smo o klasnoj dimenziji ženske borbe i dostupnosti izborenih prava, nužnosti nadilaženja ograničenja koja postavlja liberalni feminizam te problemima feminističkih i ljevičarskih organizacija na našim prostorima.
  • 1. ožujka 2017. Clara Zetkin, crtež Roberta Diedrichsa (izvor: Krückstock, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 15. veljače 2017. Turisti u posjeti Bijeloj kući u Washingtonu (izvor: Wasted Time R, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Opomena sindikatima Nekoliko dana nakon stupanja na dužnost Donald Trump se sastao s vođama sindikata građevinske industrije obećavši velika infrastrukturna ulaganja koja će dati posla toj industriji, što je rezultiralo sindikalnim oduševljenjem i hvalospjevima na račun novog stanara Bijele kuće – tim nevjerojatnije jer na sastanku nije bilo riječi o planovima nove administracije o poreznom rasterećenju najbogatijih i antisindikalnoj legislativi, koji se direktno tiču radničke klase. Zbog prešućivanja tih tema, kao i veličanja Trumpove odluke o ponovnom pokretanju radova na Keystone XL i Dakota Access cjevovodima, Hamilton Nolan pita se mogu li sindikati biti snaga zagovaranja društvenih jednakosti u Trumpovu mandatu.
  • 12. veljače 2017. Plenarna dvorana konvencijskog centra kralja Husseina na Mrtvom moru u Jordanu, gdje je od 21-23. listopada 2011. održan izvanredni sastanak Svjetskog ekonomskog foruma o ekonomskom rastu i stvaranju radnih mjesta u arapskom svijetu (foto: Nader Daoud, izvor: World Economic Forum @ Flickr prema Creative Commons licenci). Pojmovnik: Ekonomski rast Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
  • 3. veljače 2017. Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci). Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 26. siječnja 2017. „Bifurcated Girls“ iz posebnog izdanja Vanity Faira 6. lipnja 1903. godine (izvor: Infrogmation). Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.

Plenum FFZG

pogledaj sve

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve