Ljetna škola – Richard Seymour: Revolucija u Kirgistanu: nema tulipana

Ljetna škola donosi prijevod teksta Richarda Seymoura, napisanog netom nakon ovogodišnje travanjske revolucije u Kirgistanu koja je uz masovnu mobilizaciju odozdo zbacila vladu koja je na vlast došla “Revolucijom tulipana” prije pet godina. “Temeljni motiv je sljedeći: Bakijev je po dolasku na vlast nastavio putem istog programa privatizacije i eksproprijacije javnih dobara kao i svi neoliberalni vladari centralne Azije dosad, i pribjegao nasilništvu, nepotizmu i gušenju medijskih sloboda kada mu se baza počela rasipati, a popularna podrška slabjeti.”


“Obojene revolucije” koje su se zbile tijekom Bushove ere baš i ne pucaju od zdravlja. Ukrajinska je budućnost bila narančasta u prosincu 2004., ali sad se vratila svojim postsovjetskim vladarima. Gruzija je 2003. imala svoju “Revoluciju ruža”, a sad je izgubila bitku s Rusijom. Njezino vodstvo jedva je preživjelo prosvjede i oružanu pobunu koja je uslijedila. A sada je i u Kirgistanu zbačena vlada koja je bila došla na vlast “Revolucijom tulipana” prije pet godina.

Kirgistanska pobuna doduše ionako nije bila posve poput ostalih. Opozicijski čelnici, u to nema sumnje, bili su obučeni u tehnikama mobilizacije masa od aktivista desničarskog Liberty instituta iz Gruzije. I uvelike su se oslanjali na podršku američkih institucija poput USAID-a, kao i na izdavačku podršku Freedom House-a. No, dok su u Ukrajini i Gruziji mase uglavnom igrale pasivnu ulogu, u osnovi onu podrške borbi koja se odigravala unutar državnog aparata, oporba u Kirgistanu morala je mobilizirati ljude na pobunu ukoliko su htjeli doći na vlast. Predsjednik Akajev s vlasti nije planirao otići mirnim putem. Morali su zauzeti državne zgrade i policijske stanice, što su i učinili, počevši s južnim gradovima Ošem i Džalalabadom. Trebalo je sazvati masovne sastanke, tzv. kurultaije, na kojima su donosili rezolucije proglašavajući Akajevljevu vlast nelegitimnom. Morali su fizički zauzeti palaču i istjerati predsjednika. Dragan Plavšić piše:

    Prosvjedi su se 24. ožujka proširili do glavnog grada, Biškeka, gdje su masovne demonstracije nabujale na nekih 50 000 ljudi koji su krenuli u juriš na predsjedničku palaču i prisilili Akajeva da siđe s vlasti. Slijedila je rasprostranjena pljačka i palež. Dio ugođaja ovih događaja zabilježio je Timesov izvjestitelj Jeremy Page, tijekom svojeg posjeta predsjedničkoj palači:

      U osobnim odajama gospodina Akajeva pronašao sam prosvjednika koji je pustošio frižider. Na glavi je imao generalov šešir. Drugi je isprobavao predsjednikov bicikl za vježbu, a treći je isprobavao njegove raznobojne ceremonijalne plašteve od filca. Sam predsjednik je pobjegao.[12]

    Ti događaji pokazuju da, poslužimo se Pageovim izrazom – “geopolitika nije bila pogonska snaga kirgistanske revolucije”.


Isto kao što je pogrešno svesti “tulipansku” pobunu na manipulacije izvana, tako bi i sada bilo pogrešno reducirati pobunu protiv vlade Kurmanbeka Bakijeva na fenomen “produžene moskovske ruke”. Ruska vlada je zasigurno agitirala protiv Bakijeva otkad je primio američku umjesto ruske vojne baze. Jedan od direktnih uzročnika pobune bile su visoke cijene energenata, rezultat odluke Rusije da nametne nove uvozne carine kirgistanskim energentima koji dolaze iz Rusije. Roza Utunbajeva iz Socijaldemokratske Partije Kirgistana, koja se proglasila “prijelaznom predsjednicom” zemlje, tražila je potporu Rusije, pojavljujući se na Interfaxu kako bi prokazala vladu zbog “krađe naše revolucije”. Sada im se zahvaljuje na pomoći pri “razotkrivanju kriminalnog i nepotističkog” Bakijevljeva režima. Socijaldemokrati, i sami sudionici revolucije tulipana, tvrde da je njihov kandidat, Almazbek Atambajev, pobijedio na lanjskim predsjedničkim izborima, za koje je Bakijev tvrdio da je odnio pobjedu s 83% glasova, te su stoga poprilično spremni ubrati plodove ove pobune, uz podršku iz Moskve. A u svrhu osiguranja svoje kontrole, ovlašćuju policiju i milicije da pucaju na one koje sumnjiče za “pljačku”. (Ne radi se o trivijalnoj stvari: predsjedničke jele već su ukradene.)

No, Socijaldemokrati nisu napravili ovu revoluciju, niti su je oni i njihove ruske pristalice uzrokovali. Naposljetku, ruski utjecaj u Kirgistanu nije veći od onog SAD-a. Temeljni motiv je sljedeći: Bakijev je po dolasku na vlast nastavio putem istog programa privatizacije i eksproprijacije javnih dobara kao i svi neoliberalni vladari centralne Azije dosad, i pribjegao nasilništvu, nepotizmu i gušenju medijskih sloboda kada mu se baza počela rasipati, a popularna podrška slabjeti. Socijaldemokrati već obećavaju vraćanje dvije velike električne kompanije u javno vlasništvo. Bakijev se eksplicite protivio privatizaciji dok je bio u oporbi, a njegova pobjeda je izvojevana na temelju nezadovoljstva naroda diktatorskim metodama njegova prethodnika. Dakle kada ga je oporba optužila da je ukrao revoluciju, to nije bilo sasvim bez razloga. Također, oslanjanje vlade na potporu SAD-a, kao i kontinuirana podrška američkoj vojnoj bazi, nailazi na veliko protivljenje javnosti. Podrška Amerikanaca se drži dijelom odgovornom za omogućavanje Bakijevljeva iskvarena i diktatorskog režima. Ako se, kao što izgleda moguće, američke baze zatvore, bit će to jedna od najpopularnijih uredbi nove vlade. Također, to će značiti kraj jedne od ključnih baza iz kojih SAD vodi rat u Afganistanu, nešto što bi Obama rado spriječio. Borba između Rusije i SAD-a za prevlast nad ovom regijom ostaje, unatoč nedavnom piru u Pragu, smrtonosna.

Ne zanemarujući trud uložen od strane Socijaldemokrata da se okrune za pobjednike, ovo nije tek ponavljanje “Revolucije tulipana”, gdje javni prosvjedi omogućavaju promjenu vlasti između različitih bogatih vladajućih klasnih blokova. Ova oštroumna analiza objašnjava zbog čega:

    Jedna od razlika između prosvjeda 7. travnja i revolucije tulipana je razina nasilja. Ovotjedni događaji bili su među najkrvavijima u kirgistanskoj povijesti. U sukobljavanju s prosvjednicima, policija se služila pravim mecima, dok su prosvjednici koristili kamenje i molotovljeve koktele. Službeni izvještaji govore o više od 60 ubijenih i preko 500 ranjenih.

    Druga razlika je regionalnog karaktera. Dok je Revolucija tulipana izazvana prosvjedima i zauzimanjem državnih zgrada u južnim područjima (Džalalabad, Oš), ovaj put su prosvjedi eruptirali uglavnom u siromašnim i udaljenim sjevernim regijama, poput Talasa i Narina, gdje se stanovništvo već dugo žali na isključenost.

    Postoji još značajnih razlika između trenutnih prosvjeda i onih otprije pet godina.

    Okidači za prosvjede razlikovali su se. Za razliku od Revolucije tulipana, gdje je iskra za masovnu mobilizaciju bio napor Akajevljeva režima da blokira ulaz određenom broju bogatih opozicijskih elita na mjesta u parlamentu, trenutni su prosvjedi aktivirani bijesom koji je ključao na grassroots razini.



    Još jedna zamjetna razlika između travnja 2010. i ožujka 2005. su “motori” iza promjene. Tijekom prosvjeda u ožujku 2005., demonstracije su organizirale bogate elite koje su osjećale da su njihovi ulozi za zauzimanje sjedala u parlamentu ugroženi trenutnim Akajevljevim režimom. Elite su tada mobilizirale podršku u svojim gradovima i selima, oslanjajući se na lokalne mreže i novac. Prosvjedi koje smo vidjeli sedmog travnja bili su sporadični i kaotični. Iz više razloga doimali su se više kao nekoordinirana grassroots pobuna razočaranog stanovništva nego kao kampanja koju su vodile i planirale elite. Kao rezultat, brzina kojom su prosvjedi eruptirali i proširili se bila je iznenađujuća, ne samo međunarodnim, nego i mnogim lokalnim promatračima. Administracija i neki opozicijski vođe izgleda nisu razumjeli doseg popularnog bijesa te su i sami ostali zatečeni. Drugim riječima, budući da nije bilo pouzdane informacije o odnosima moći prije prosvjeda, nije bilo prostora da opozicijske snage i režim na vlasti pregovaraju o nagodbi.

    Ni vlada ni oporbene stranke ne drže mase u potpunoj kontroli. Već dolaze izvještaji o uništenju imovine i pljačkanju u Biškeku i područjima u kojima je bilo prosvjeda.


Ako “Revolucija tulipana” nije bila precizna replika svojih gruzijskih i ukrajinskih rođakinja, ova pobuna je pak od njih još različitija. Unatoč iznimno nasilnoj Bakijevljevoj represiji, grassroots pobuna je odoljela. Prosvjednici su uspjeli u preuzimanju policijskih stanica, oružja, čak i u pridobivanju policije na svoju stranu. Pokazali su da država ne posjeduje čvrstu kontrolu nad sredstvima za nasilje te da stoga zahtjevi naroda ne mogu biti ignorirani ili potisnuti. Socijaldemokrati, unatoč pokušajima da zasjednu na vlast, još uvijek ustvari ne kontroliraju zemlju. Ako ju pokušaju kontrolirati nasiljem, možda ih zadesi ista sudbina koja je snašla Bakijeva i Akajeva.

Richard Seymour

S engleskog preveo: Martin Beroš

(originalno objavljeno 9. travnja 2010. na autorovom blogu Lenin’s Tomb)

Vezani članci

  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve