Reakcija plenuma povodom rezolucije Drugog svesindikalnog sabora

Na posljednjem plenumu održanom u srijedu 23. lipnja na osnovu zaključaka radne grupe za analizu dokumenata, kao i na osnovu rasprave na samom plenumu, odlučeno je da će se svim hrvatskim sindikalnim središnjicama uputiti reakcija na dio rezolucije Drugog svesindikalnog sabora koja se tiče politike obrazovanja. Prenosimo dio sindikalne rezolucije koja se tiče obrazovanja te našu reakciju (u cijelosti):


REZOLUCIJA

Drugoga svesindikalnog sabora hrvatskih sindikalnih središnjica: Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Nezavisnih hrvatskih sindikata, Matice hrvatskih sindikata, Hrvatske udruge sindikata i Udruge radničkih sindikata Hrvatske kao i njihovih udruženih sindikata, održanog u Zagrebu, 14. lipnja 2010. godine


O OBRAZOVNOM SUSTAVU I TRŽIŠTU RADA

POLAZEĆI od Ustavom zajamčenih prava građana na obvezno i besplatno osnovno školovanje, te srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje sukladno sposobnosti pojedinca, i obveze države da na što kvalitetniji način što većem broju građana omogući ostvarivanje tih prava,

UVAŽAVAJUĆI potrebu za fleksibilnim obrazovnim sustavom koji će odgovoriti brzim promjenama na tržištu rada, podložnom sve dinamičnijim promjenama uvjetovanim globalnim gospodarskim kretanjima,

IMAJUĆI U VIDU značajne koncepcijske promjene sustava obrazovanja i tržišta rada koje su pratile promjenu političkog sustava i privredne orjentacije u nedavnoj prošlosti, kao i potrebu što skorijeg definiranja prioriteta i smjernica za budući razvoj i pozicioniranje hrvatskog gospodarstva unutar regionalnog i globalnog tržišta,

mi, sudionici Drugoga svesindikalnog sabora

ZAHTIJEVAMO od državne vlasti značajan iskorak u pružanju potpore nositeljima funkcije obrazovanja i službi zapošljavanja, uz uključenje predstavnika socijalnih partnera, kako bi se mjere aktivne politike zapošljavanja mogle bolje ciljati i rezultirati boljim rezultatima,

PODRŽAVAMO uspostavljanje socijalno osjetljivih modela obrazovanja, ukidanje beneficija i povlastica neovisnih o materijalnim mogućnostima njihovih korisnika, kao i dodatno olakšavanje financijskog tereta obrazovanja socijalno ugroženim građanima, nezaposlenima i studentima,

INZISTIRAMO na dodatnoj decentralizaciji visokog školstva na način da se pri alokaciji visokoškolskih ustanova, polazeći od komparativnih prednosti pojedinih hrvatskih regija, posebna skrb posveti ostvarenju interesa demografske i migracijske politike, kao i potrebe za regionalnim razvojem,

ZAHTIJEVAMO od poslodavaca da znatno više ulažu u obrazovanje uz rad svojih radnika, a od državnih vlasti da različitim sustavima poreznih i drugih olakšica i poticaja poslodavcima i građanima aktivno potiču sustav cjeloživotnog učenja,

ZAHTIJEVAMO povećanje upisnih kvota na fakultete, kako bi se popravila obrazovna struktura stanovništva i zaposlenih što će pridonijeti konkurentnosti hrvatskog gospodarstva, te bolju dostupnost visokoškolskog obrazovanja besplatnim studiranjem i višim studentskim standardom, kako bi se povećale šanse mladih za zapošljavanje.



Poštovani članovi sindikalnih središnjica

Iščitavši vašu rezoluciju donesenu na Drugom svesindikalnom saboru 14. lipnja 2010. imamo potrebu reagirati na dio koji se direktno tiče obrazovne politike. Nakon provedene plenumske rasprave o vašoj rezoluciji dužni smo još jednom upozoriti na naša viđenja ”socijalno osjetljive” obrazovne politike, kao i razjasniti određene olako prihvaćene i do kraja nerazjašnjene aspekte i posljedice iste te politike, posebice kada se govori o pojmovima decentralizacije i tržišta rada.

Mi, polazeći od ideje da bi svaki čovjek u Republici Hrvatskoj bez obzira na svoje imovinsko stanje trebao imati pristup visokom obrazovanju, ne mislimo da je dovoljna obaveza države da što većem broju građana omogući ostvarivanje tog prava. Država je dužna svima omogućiti ostvarivanje tih prava, što iziskuje sistemske promjene unutar obrazovne i socijalne politike uopće. Tek politika potpunog financiranja javnog sektora i dekomercijalizacije istog stvorit će uvjete za društvo socijalne jednakosti, za koje se, vjerujemo, i vi zalažete.

Sistemske promjene u sektoru obrazovanja trebale bi se posebno odnositi na dostupnost obrazovanja koju ste i vi spomenuli. Iz iskustva dosadašnjih odluka i retoričke prakse o decentralizaciji svega i svačega pa i (visokog) obrazovanja zaključujemo da vladajuće strukture decentralizaciju shvaćaju kao nužnu figuru u političkoj propagandi, a koja će rezultirati nepromišljenom i neplanskom provedbom iste politike na terenu. Kad govorimo o sektoru visokog obrazovanja onda politika decentralizacije koja se ostvaruje otvaranjem visokih učilišta bez infrastrukturnih preduvjeta – nastavnog kadra, prostornih kapaciteta, nastavnog materijala i bez mogućnosti ostvarenja svih studentskih prava – nije politika decentralizacije za koju bi se itko trebao zalagati. Stoga smatramo da je o ovoj temi potrebno voditi javne rasprave i diskusije, kao i općenito o decentralizaciji koja se često shvaća kao financijsko rasterećenje države na lokalnoj razini koje onda često vodi stvaranju javno-privatnih partnerstvâ na štetu lokalne zajednice i njenih građana. Politika koja se vodi u sektoru obrazovanja daje nam signale da su slična ”partnerstvâ” ostvariva i u području visokog školstva, čime država umanjuje svoje proračunske izdatke za navedeni sektor, što je pozadina i cijele priče o upornom ignoriranju naših zahtjeva za potpuno javno financiranim obrazovanjem.

Što se tiče tržišta rada i usklađenosti s disciplinarnom strukturom visokog školstva – trenutno sve što znanost o obrazovanju zna jest da je nužno stjecanje generičkih kompetencija zbog potpune nepredvidivosti potreba tržišta rada, čime prilagođavanje sadašnjim potrebama tržišta rada postaje besmislen cilj. Treba postaviti pitanje je li najispravniji kontrolni mehanizam za upisne kvote sama struka u suradnji sa studentima (što je na tragu dosadašnje prakse i odluka plenuma) koja nudi određeni program studija kao rezultat svoje znanstvene i istraživačke djelatnosti.

Izražena težnja za općim povećanjem upisnih kvota u visokoobrazovne institucije kako bi se popravila obrazovna struktura stanovništva pohvalna je ideja kojoj je jedini nužni preduvjet dovoljno novog nastavnog osoblja i prateća infrastruktura. Jedini regulator konkretnih kvota po studijskim grupama može biti sama akademska zajednica, i to pod uvjetom da nije vođena novčanim interesom. Primjer toga je upisivanje studenata preko realnih kapaciteta kako bi sveučilištâ i(li) zaradili na njihovim školarinama te drugim davanjima poput upisnina. Jedini način da se otkloni i ta opasnost je potpuno javno financirano obrazovanje bez studentskih participacija.
Kao što je jasno iz našeg elaborata – jedini način promjenâ u politici obrazovanja s obzirom na regionalni ustroj države i ostvarivanja dostupnosti obrazovanja jest stvaranje okvirâ u kojima će obrazovanje biti potpuno dekomercijalizirano oslobađanjem od studentskih participacija ili upliva privatnog kapitala, čiji je jedini cilj povećanje početnog kapitala, a ne znanstveni razvoj. Stvaranje istog okvira je preduvjet za ostvarivanje spomenutih uvjeta u određenju upisnih kvota na fakultete čija svrha ne smije biti ostvarivanje profita visokoškolskih i znanstvenih ustanova.


Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve