Čile – uhićenja na prosvjedu protiv komercijalizacije obrazovanja

Donosimo kratak pregled studentskih zbivanja u Čileu tijekom proteklog ljeta. Studenti su uhićivani na mirnim prosvjedima protiv privatizacije javnog obrazovanja. I čileanski su studenti dio Globalnog vala akcija za obrazovanje. U nastavku pročitajte što se događalo u najvećim gradovima ove južnoameričke države.


Ulazak u treći tjedan najnovijeg vala prosvjeda protiv privatizacije javnog obrazovanja čileanski su učenici i studenti 18. kolovoza obilježili mirnim okupljanjem u Santiagu i susjednom Valparaisu. U organizaciji Zbora učenika srednjih škola (ACES) i Studentskog udruženja Čilea (FECH), više od tri tisuće aktivista krenulo je ulicama glavnog grada prema sjedištu Ministarstva obrazovanja, zahtijevajući hitne mjere za unaprijeđenje obrazovnog sektora i zaštitu istog od ubrzane komercijalizacije koja je na snazi proteklih godina. Skup je nasilno prekinut akcijom interventne policije, koja je koristeći vodene topove i suzavac razdvojila povorku u manje skupine te potom privela 66 prosvjednika.

Učeničko-studentska inicijativa, koja trenutno doživljava svoj drugi procvat nakon žestokog učeničkog otpora 2006. godine, oglasila se 2. kolovoza 2010. zahtjevom za besplatno javno obrazovanje. Istog je dana inicijativa provela okupaciju većeg broja srednjih škola u zemlji, pri čemu je na reagiranje lokalnih vlasti stotinjak aktivista i pritvoreno. Već 4. kolovoza više od tisuću prosvjednika u Santiagu zahtijeva hitno povlačenje Općeg zakona o obrazovanju (LGE) te ukidanje naplaćivanja srednjeg obrazovanja. Sporni je dokument, ujedno posljednje zakonsko rješenje koje je Pinochetov režim potvrdio 1990. godine, do danas ostao gotovo nepromijenjen. Prema originalnom nacrtu, LGE predviđa financiranje obrazovanja isključivo od strane lokalne zajednice, što je rezultiralo drastičnim opadanjem kvalitete nastavnih programa siromašnih ili pretežno ruralnih općina u odnosu na razvijenija i urbanizirana područja.

Spomenuti je problem prepoznat i obrađen u programima aktivista još prije četiri godine, ali su njihovi dugoročni zahtjevi naišli na otpor prigodno sazvanog Obrazovnog vijeća. Iako je od strane nadležnih inicijalno predstavljeno kao korak prema ispunjenju učeničkih zahtjeva te je dijelom doista bilo sastavljeno od učenika i studenata uključenih u prosvjede, Vijeće se ispostavilo tek savjetodavnim tijelom vladajuće administracije. Učenici su ga napustili krajem 2006. godine, odbivši potpisati ponuđeno završno izvješće.

Kako je pokret od 2007. na ovamo proživio svoju krizu, potom smjenu generacija i taktičko pregrupiranje, najnoviji događaji ipak upućuju na postojanje konzistentne aktivističke jezgre, proizašle mahom iz takozvane pingvin-revolucije, čiji su akteri – srednjoškolci – u međuvremenu postali studenti ili se uključili na tržište rada. Iz poruka koje su proteklih tjedana uputili čileanskoj javnosti iščitava se dublje i slojevitije razumijevanje povezanih procesa polarizacije, centralizacije i privatizacije javnog dobra.


Pingvin-revolucija i njezino naslijeđe

Višemjesečno razdoblje učeničkih prosvjednih akcija, koje su počele organiziranim otporom u čileanskim srednjim školama krajem travnja 2006. godine ostat će u zapamćeno kao pingvin-revolucija. Nastao kao reakcija na neoliberalni pristup obrazovanju u matičnoj zemlji, pokret je do 30. svibnja skupio gotovo 800.000 pristaša koji su izašli na ulice u čuvenom Maršu pingvina. Asocijacija je zaživjela zahvaljujući dvobojnoj školskoj uniformi – propisanoj odjeći čileanskh srednjoškolaca – i neočekivanoj brojnosti pokreta. Iako se u početku činilo kako učenici problematici pristupaju praktično i kratkoročno, tražeći primjerice besplatan prijevoz i obustavu naplaćivanja pristupnih ispita na fakultetima, uskoro su javnosti izložili i svoje dugoročne programe za unaprijeđenje školske infrastrukture te zahtjev za rušenje nepopularnog Pinochetova Općeg zakona o obrazovanju.

U prvim su danima učeničke mobilizacije nadležni vršili indirektan pritisak na inicijativu, tražeći od roditelja da zabrane djeci odlazak u škole, taktička središta pokreta. Učenici su početkom svibnja uzvratili blokadama brojnih škola i fakulteta, uspjevši zadržati nadzor nad pojedinim ustanovama i više tjedana. U istom je razdoblju zabilježen niz incidenata u kojima je na maloljetnicima primjenjena prekomjerna uporaba sile od strane interventnih postrojbi. Javnost je za premlaćivanja u policijskim vozilima saznala tek kad je nekolicina novinara zabunom privedena sa skupinom prosvjednika. Vlasti su uvidjele kako sustav nije u stanju procesuirati stotine uhićenja dnevno pa je većina privedenih puštana kućama bez podizanja prijave. S druge strane, počelo je privođenje idejnih pokretača i organizatora akcija, čime se pokret na silu i neizbježno personalizirao pa su uskoro i škole odlučile sankcionirati učenike uključene u otpor. Okupacija obrazovnih ustanova okončana je sazivom Vladine radne skupine pod nazivom Obrazovno vijeće, čime je inicijativa i formalno oslabljena.

U narednom razdoblju učenici i studenti posvetili su se terenskom radu, osnivajući lokalne udruge koje na sebe preuzimaju obrazovnu ulogu u uvjetima gdje ona nije osigurana od države ili lokalne samouprave. Tako su, primjerice, kolektivi Aiyen (Valparaiso) i Avansar (Santiago) ponudili sadržaje poput knjižnice otvorenog tipa, izvannastavne poduke, besplatnih programa usavršavanja za socijalno isključene skupine, tečajeva prve pomoći i pravnog savjetovališta.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva Odbacujući dualizam između Prirode i Čovječanstva, Jason W. Moore, historičar okoliša, historijski geograf i docent na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta Binghamton te koordinator World Ecology Research Network, preispituje koncept antropocena, prema kojemu je za ekološku krizu kriva ljudska vrsta u cjelini. Nadomještajući ga pojmom kapitalocena, Moore naglašava presudni utjecaj kapitalizma, koji je historijski isprepleten s mrežom života, teži neodrživom ekonomskom rastu te parazitira na besplatnom i jeftinom radu ljudi i ostatka prirode.
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve