Čile – uhićenja na prosvjedu protiv komercijalizacije obrazovanja

Ulazak u treći tjedan najnovijeg vala prosvjeda protiv privatizacije javnog obrazovanja čileanski su učenici i studenti 18. kolovoza obilježili mirnim okupljanjem u Santiagu i susjednom Valparaisu. U organizaciji Zbora učenika srednjih škola (ACES) i Studentskog udruženja Čilea (FECH), više od tri tisuće aktivista krenulo je ulicama glavnog grada prema sjedištu Ministarstva obrazovanja, zahtijevajući hitne mjere za unaprijeđenje obrazovnog sektora i zaštitu istog od ubrzane komercijalizacije koja je na snazi proteklih godina. Skup je nasilno prekinut akcijom interventne policije, koja je koristeći vodene topove i suzavac razdvojila povorku u manje skupine te potom privela 66 prosvjednika.

Učeničko-studentska inicijativa, koja trenutno doživljava svoj drugi procvat nakon žestokog učeničkog otpora 2006. godine, oglasila se 2. kolovoza 2010. zahtjevom za besplatno javno obrazovanje. Istog je dana inicijativa provela okupaciju većeg broja srednjih škola u zemlji, pri čemu je na reagiranje lokalnih vlasti stotinjak aktivista i pritvoreno. Već 4. kolovoza više od tisuću prosvjednika u Santiagu zahtijeva hitno povlačenje Općeg zakona o obrazovanju (LGE) te ukidanje naplaćivanja srednjeg obrazovanja. Sporni je dokument, ujedno posljednje zakonsko rješenje koje je Pinochetov režim potvrdio 1990. godine, do danas ostao gotovo nepromijenjen. Prema originalnom nacrtu, LGE predviđa financiranje obrazovanja isključivo od strane lokalne zajednice, što je rezultiralo drastičnim opadanjem kvalitete nastavnih programa siromašnih ili pretežno ruralnih općina u odnosu na razvijenija i urbanizirana područja.

Spomenuti je problem prepoznat i obrađen u programima aktivista još prije četiri godine, ali su njihovi dugoročni zahtjevi naišli na otpor prigodno sazvanog Obrazovnog vijeća. Iako je od strane nadležnih inicijalno predstavljeno kao korak prema ispunjenju učeničkih zahtjeva te je dijelom doista bilo sastavljeno od učenika i studenata uključenih u prosvjede, Vijeće se ispostavilo tek savjetodavnim tijelom vladajuće administracije. Učenici su ga napustili krajem 2006. godine, odbivši potpisati ponuđeno završno izvješće.

Kako je pokret od 2007. na ovamo proživio svoju krizu, potom smjenu generacija i taktičko pregrupiranje, najnoviji događaji ipak upućuju na postojanje konzistentne aktivističke jezgre, proizašle mahom iz takozvane pingvin-revolucije, čiji su akteri – srednjoškolci – u međuvremenu postali studenti ili se uključili na tržište rada. Iz poruka koje su proteklih tjedana uputili čileanskoj javnosti iščitava se dublje i slojevitije razumijevanje povezanih procesa polarizacije, centralizacije i privatizacije javnog dobra.


Pingvin-revolucija i njezino naslijeđe

Višemjesečno razdoblje učeničkih prosvjednih akcija, koje su počele organiziranim otporom u čileanskim srednjim školama krajem travnja 2006. godine ostat će u zapamćeno kao pingvin-revolucija. Nastao kao reakcija na neoliberalni pristup obrazovanju u matičnoj zemlji, pokret je do 30. svibnja skupio gotovo 800.000 pristaša koji su izašli na ulice u čuvenom Maršu pingvina. Asocijacija je zaživjela zahvaljujući dvobojnoj školskoj uniformi – propisanoj odjeći čileanskh srednjoškolaca – i neočekivanoj brojnosti pokreta. Iako se u početku činilo kako učenici problematici pristupaju praktično i kratkoročno, tražeći primjerice besplatan prijevoz i obustavu naplaćivanja pristupnih ispita na fakultetima, uskoro su javnosti izložili i svoje dugoročne programe za unaprijeđenje školske infrastrukture te zahtjev za rušenje nepopularnog Pinochetova Općeg zakona o obrazovanju.

U prvim su danima učeničke mobilizacije nadležni vršili indirektan pritisak na inicijativu, tražeći od roditelja da zabrane djeci odlazak u škole, taktička središta pokreta. Učenici su početkom svibnja uzvratili blokadama brojnih škola i fakulteta, uspjevši zadržati nadzor nad pojedinim ustanovama i više tjedana. U istom je razdoblju zabilježen niz incidenata u kojima je na maloljetnicima primjenjena prekomjerna uporaba sile od strane interventnih postrojbi. Javnost je za premlaćivanja u policijskim vozilima saznala tek kad je nekolicina novinara zabunom privedena sa skupinom prosvjednika. Vlasti su uvidjele kako sustav nije u stanju procesuirati stotine uhićenja dnevno pa je većina privedenih puštana kućama bez podizanja prijave. S druge strane, počelo je privođenje idejnih pokretača i organizatora akcija, čime se pokret na silu i neizbježno personalizirao pa su uskoro i škole odlučile sankcionirati učenike uključene u otpor. Okupacija obrazovnih ustanova okončana je sazivom Vladine radne skupine pod nazivom Obrazovno vijeće, čime je inicijativa i formalno oslabljena.

U narednom razdoblju učenici i studenti posvetili su se terenskom radu, osnivajući lokalne udruge koje na sebe preuzimaju obrazovnu ulogu u uvjetima gdje ona nije osigurana od države ili lokalne samouprave. Tako su, primjerice, kolektivi Aiyen (Valparaiso) i Avansar (Santiago) ponudili sadržaje poput knjižnice otvorenog tipa, izvannastavne poduke, besplatnih programa usavršavanja za socijalno isključene skupine, tečajeva prve pomoći i pravnog savjetovališta.