Čile – uhićenja na prosvjedu protiv komercijalizacije obrazovanja

Donosimo kratak pregled studentskih zbivanja u Čileu tijekom proteklog ljeta. Studenti su uhićivani na mirnim prosvjedima protiv privatizacije javnog obrazovanja. I čileanski su studenti dio Globalnog vala akcija za obrazovanje. U nastavku pročitajte što se događalo u najvećim gradovima ove južnoameričke države.


Ulazak u treći tjedan najnovijeg vala prosvjeda protiv privatizacije javnog obrazovanja čileanski su učenici i studenti 18. kolovoza obilježili mirnim okupljanjem u Santiagu i susjednom Valparaisu. U organizaciji Zbora učenika srednjih škola (ACES) i Studentskog udruženja Čilea (FECH), više od tri tisuće aktivista krenulo je ulicama glavnog grada prema sjedištu Ministarstva obrazovanja, zahtijevajući hitne mjere za unaprijeđenje obrazovnog sektora i zaštitu istog od ubrzane komercijalizacije koja je na snazi proteklih godina. Skup je nasilno prekinut akcijom interventne policije, koja je koristeći vodene topove i suzavac razdvojila povorku u manje skupine te potom privela 66 prosvjednika.

Učeničko-studentska inicijativa, koja trenutno doživljava svoj drugi procvat nakon žestokog učeničkog otpora 2006. godine, oglasila se 2. kolovoza 2010. zahtjevom za besplatno javno obrazovanje. Istog je dana inicijativa provela okupaciju većeg broja srednjih škola u zemlji, pri čemu je na reagiranje lokalnih vlasti stotinjak aktivista i pritvoreno. Već 4. kolovoza više od tisuću prosvjednika u Santiagu zahtijeva hitno povlačenje Općeg zakona o obrazovanju (LGE) te ukidanje naplaćivanja srednjeg obrazovanja. Sporni je dokument, ujedno posljednje zakonsko rješenje koje je Pinochetov režim potvrdio 1990. godine, do danas ostao gotovo nepromijenjen. Prema originalnom nacrtu, LGE predviđa financiranje obrazovanja isključivo od strane lokalne zajednice, što je rezultiralo drastičnim opadanjem kvalitete nastavnih programa siromašnih ili pretežno ruralnih općina u odnosu na razvijenija i urbanizirana područja.

Spomenuti je problem prepoznat i obrađen u programima aktivista još prije četiri godine, ali su njihovi dugoročni zahtjevi naišli na otpor prigodno sazvanog Obrazovnog vijeća. Iako je od strane nadležnih inicijalno predstavljeno kao korak prema ispunjenju učeničkih zahtjeva te je dijelom doista bilo sastavljeno od učenika i studenata uključenih u prosvjede, Vijeće se ispostavilo tek savjetodavnim tijelom vladajuće administracije. Učenici su ga napustili krajem 2006. godine, odbivši potpisati ponuđeno završno izvješće.

Kako je pokret od 2007. na ovamo proživio svoju krizu, potom smjenu generacija i taktičko pregrupiranje, najnoviji događaji ipak upućuju na postojanje konzistentne aktivističke jezgre, proizašle mahom iz takozvane pingvin-revolucije, čiji su akteri – srednjoškolci – u međuvremenu postali studenti ili se uključili na tržište rada. Iz poruka koje su proteklih tjedana uputili čileanskoj javnosti iščitava se dublje i slojevitije razumijevanje povezanih procesa polarizacije, centralizacije i privatizacije javnog dobra.


Pingvin-revolucija i njezino naslijeđe

Višemjesečno razdoblje učeničkih prosvjednih akcija, koje su počele organiziranim otporom u čileanskim srednjim školama krajem travnja 2006. godine ostat će u zapamćeno kao pingvin-revolucija. Nastao kao reakcija na neoliberalni pristup obrazovanju u matičnoj zemlji, pokret je do 30. svibnja skupio gotovo 800.000 pristaša koji su izašli na ulice u čuvenom Maršu pingvina. Asocijacija je zaživjela zahvaljujući dvobojnoj školskoj uniformi – propisanoj odjeći čileanskh srednjoškolaca – i neočekivanoj brojnosti pokreta. Iako se u početku činilo kako učenici problematici pristupaju praktično i kratkoročno, tražeći primjerice besplatan prijevoz i obustavu naplaćivanja pristupnih ispita na fakultetima, uskoro su javnosti izložili i svoje dugoročne programe za unaprijeđenje školske infrastrukture te zahtjev za rušenje nepopularnog Pinochetova Općeg zakona o obrazovanju.

U prvim su danima učeničke mobilizacije nadležni vršili indirektan pritisak na inicijativu, tražeći od roditelja da zabrane djeci odlazak u škole, taktička središta pokreta. Učenici su početkom svibnja uzvratili blokadama brojnih škola i fakulteta, uspjevši zadržati nadzor nad pojedinim ustanovama i više tjedana. U istom je razdoblju zabilježen niz incidenata u kojima je na maloljetnicima primjenjena prekomjerna uporaba sile od strane interventnih postrojbi. Javnost je za premlaćivanja u policijskim vozilima saznala tek kad je nekolicina novinara zabunom privedena sa skupinom prosvjednika. Vlasti su uvidjele kako sustav nije u stanju procesuirati stotine uhićenja dnevno pa je većina privedenih puštana kućama bez podizanja prijave. S druge strane, počelo je privođenje idejnih pokretača i organizatora akcija, čime se pokret na silu i neizbježno personalizirao pa su uskoro i škole odlučile sankcionirati učenike uključene u otpor. Okupacija obrazovnih ustanova okončana je sazivom Vladine radne skupine pod nazivom Obrazovno vijeće, čime je inicijativa i formalno oslabljena.

U narednom razdoblju učenici i studenti posvetili su se terenskom radu, osnivajući lokalne udruge koje na sebe preuzimaju obrazovnu ulogu u uvjetima gdje ona nije osigurana od države ili lokalne samouprave. Tako su, primjerice, kolektivi Aiyen (Valparaiso) i Avansar (Santiago) ponudili sadržaje poput knjižnice otvorenog tipa, izvannastavne poduke, besplatnih programa usavršavanja za socijalno isključene skupine, tečajeva prve pomoći i pravnog savjetovališta.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve