Kralj Sunce i ja

Donosimo prijevod teksta britanskog autora i aktivista Richarda Seymoura, preuzet s njegovog bloga http://leninology.blogspot.com, u kojem problematizira reformu visokog školstva u Velikoj Britaniji. Govori o izvješću lorda Browna koje su aktivisti koji se bave obrazovanjem proglasili objavom rata. Seymour je autor knjiga The Meaning of David Cameron i The Liberal Defence of Murder.

Bivši šef British Petroleuma, lord Browne, čovjek je kojeg su prvo novi laburisti a onda torijevci odabrali da reformira visoko obrazovanje. Lord Browne nema nikakvog iskustva u visokom obrazovanju, niti u ijednoj drugoj vrsti obrazovanja. Ima četrdeset jednu godinu iskustva u BP-u, no to je naftna tvrtka čiji je primarni motiv akumulacija pozamašnog profita. Kapitalističke tiskovine ga vole, a Financial Times ga je jednom – u odurno ulizičkom intervjuu – nazvao “Kralj Sunce BP-a“. Trenutno lord upravlja privatnom investicijskom tvrtkom i predsjedava galerijom Tate. Jedna stvar u kojoj ima iskustva nemilosrdno je rezanje troškova što je doprinijelo nizu velikih katastrofa u vrijeme kad je upravljao BP-om. Pretpostavljam da je to bio razlog da ga vlada novih laburista odabere za rezanje javnog financiranja visokog obrazovanja.

Danas je njegovo izvješće objavljeno i zastrašujuće je, kao što se i očekivalo. U srži, preporuča sljedeće: podignuti školarine, unaprijediti tržište obrazovanja, ukinuti financiranje humanistike i umjetnosti, zatvoriti manje prestižna sveučilišta, ukinuti stipendije koje pokrivaju troškove života, ukinuti zajmove studentima s “lošim ocjenama”, podignuti kamate na zajmove i ukinuti donju granicu stipendija za siromašne studente. Naravno, poslovni je tisak oduševljen izvješćem. Financial Times slini nad potencijalom “revolucije slobodnog tržišta”. A koalicijska je vlada ujedinjena u podršci izvješću. Tko god je očekivao od Liberalâ da se usprotive ovom napadu, grdno se prevario. I Clegg i Cable su pozdravili ovo izvješće – “pravednost“, “pravi put“, i tako dalje. To je upravo ono što su očekivali, to su potpisali kad su se pridružili torijevskoj vladi, a sva ljevičarska obećanja koja su dali u opoziciji kako bi dobili podršku razočaranih glasača Laburistâ sad leže zaboravljena i prazna.

Universities UK, udruženje rektorâ, dalo je ulagivačku izjavu o rezovima. Ali već su ranije njihova vlastita istraživanja pokazala kako vrlo dobro znaju da će podizanje školarina protjerati siromašne iz visokog obrazovanja. Dakle, oni znaju o čemu se ovdje radi. Koliko shvaćam, izjava za tisak koju je dao David Latchman, dekan mog matičnog fakulteta Birbecka, podjednako je blazirana. Izgleda da su sveučilišni šefovi uglavnom zadovoljni – ali nemaju razloga za to, makar i bili sebični i pohlepni koliko su preplaćeni. Ima već neko vrijeme da ih je Cable upozorio da čak ni povišene školarine neće biti dovoljne da nadomjeste sredstva izgubljena rezovima. Studenti novac uplaćuju kroz dulje razdoblje, a Ministarstvo financija uplaćuje smjesta. Rektori su već pojasnili da će ovo ostaviti rupu u proračunu čije će posljedice trpjeti čak i njihove preuzvišenosti.

Aktivisti koji se bave obrazovanjem ovo su proglasili objavom rata. Britanski studentski zbor (National Union of Students) ispravno smatra da ukidanje ograničenja na školarine jednostavno prebacuje troškove bankarske krize na studente. Bilo bi im pametno da odmah priznaju i da njihova strategija umiljavanja sukcesivnim vladama baš i nije urodila plodom. Studenti lako postanu jako jako nadmeni. Ove sam godine razgovarao s nekolicinom sveučilišta i uočio nastanak ljevice na mnogim dosad netaknutim teritorijima, najčešće uzrokovan strahom od onog što nam se torijevci spremaju učiniti. Val blokada koji je popratio invaziju Pojasa Gaze sad će, vjerujem, djelovati kao obična čajanka u usporedbi s onim što će uslijediti. Ali to nije dovoljno. Potrebno je da i sindikati stupe na scenu. UCU-u, sindikatu akademske zajednice, služi na čast beskompromisan napad na Brownovo izvješće:

Provede li se ovo u djelo, Engleska će imati najskuplje diplome na svijetu, a prosječna obitelj morat će izdvojiti između 76 i 136 tisuća funti kako bi poslala dvoje djece na fakultet.

Prema izračunima UCU-a, trogodišnji studij s godišnjom školarinom od 6 tisuća funti ukupno bi, kad se ubroje zajmovi za troškove života i kamate, koštao 38 tisuća i 286 funti. Trogodišnji studij s godišnjom školarinom od 12 tisuća funti koštao bi ukupno 68 tisuća i 329 funti zajedno sa zajmovima za troškove života i kamatama.

Izvješće predlaže i stvaranje tržišta upisnih mjesta, što bi trebalo olakšati ogromno rezanje javnog financiranja i “moglo značiti ukidanje sredstava za sve osim prioritetnih studijskih programa.”

Sindikat je ustvrdio da će ovi prijedlozi, budu li usvojeni, zabiti posljednji čavao u lijes visokog obrazovanja pristupačnog velikoj većini običnih obitelji. Predviđa da će posljedice stvaranja tržišta upisnih mjesta biti zatvaranje dijela sveučilišta i preživljavanje samo takozvanih prioritetnih studijskih programa, što će onemogućiti uvođenje inovativnih studijskih programa i tako oslabiti poziciju Velike Britanije kao globalnog centra znanja.

Nadalje:

UCU vjeruje da velike tvrtke treba oporezovati na korist koju imaju od obilatog pritoka visoko obrazovane radne snage i predlaže skroman porez na obrazovanje za tvrtke koji bi plaćalo 4 posto najuspješnijih tvrtki – one koje zarađuju više od 1,5 milijuna funti godišnje. Povećanje tog poreza na prosjek G7 od 32,87 posto i korištenje tako prikupljenog novca kao hipoteke čiji bi se prihod ulagao u visoko obrazovanje godišnje bi donijelo dovoljno da se ukinu školarine.

Dakako, siguran sam da će vlada posvetiti svu dužnu pozornost onome što “UCU smatra” i biti više nego sretna da oporezuje svoje saveznike u gospodarstvu kako bi održala javni sektor na životu. Samo nisam siguran zašto nitko to još nije predložio. Sarkazam na stranu, te će izjave nešto značiti samo ako ih je UCU spreman poduprijeti akcijom, koja će morati uključivati industrijsku akciju. U konačnici, to neće pogoditi samo studente. Ovdje govorimo o zatvaranju sveučilištâ i odsjekâ te rapidnom otpuštanju zaposlenikâ. Govorimo o struci koja će se uskoro barbarski desetkovati.

Neki će tvrditi da su s čisto kapitalističkog stajališta ti rezovi kratkovidni i da će potkopati tržište rada temeljeno na vještinama, a koje je nužno da bi Britanija bila konkurentna na globalnom tržištu. To je grubo govoreći istina, i otprilike je to argument koji su Vladi iznijeli rektori uoči Brownovog izvješća. Međutim, poslovni svijet nije glup. Kapitalistička je klasa na svim frontovima već neko vrijeme spremna na ogromna smanjenja infrastrukture. Znaju da uz to dolaze i izvjesni nedostaci, ali oni su im draži od preuzimanja troškova povećanog javnog ulaganja. A ovaj je paket reformi bezgrešno naklonjen poslovnom svijetu i ostavlja nešto osnovnih sredstava samo za ključnu skupinu studijskih programa izvan umjetnosti i humanistike koji su od najizravnije koristi kapitalističkim poduzećima. Sve će se ostalo izvoditi neformalno, filantropijom i sponzorstvom. Tako će, nakon što je progurala uništenje našeg obrazovnog sustava, vladajuća klasa moći preuzeti ulogu njegovog neslužbenog spasitelja.

Ideološki govoreći, rezove će gotovo sigurno pratiti novi spin o “izvrsnosti”. Ideologija “izvrsnosti” bila je nezamjenjiva u neokonzervativnom udaru na obrazovanje u Sjedinjenim Državama, namjernom inženjeringu sustava namijenjenog stvaranju uskih, obrazovanih elita uz pomoć implicitnog imovinskog cenzusa kojim je velika većina ljudi isključena iz sustava. U Velikoj Britaniji čuli smo torijevce da obećavaju uvođenje “bezočnog elitizma” u obrazovanju navodno u svrhu pogodovanja talentiranim studentima. Opće je mjesto desničarskog obračunavanja u tiskovinama poput Daily Maila da porast broja studenata koji uspješno polažu ispite zapravo označava kolaps obrazovnog sustava. Tvrdi se da se to može dogoditi samo zato što ispiti postaju sve lakši. To je u skladu s prigovorima poslodavaca da porast broja ljudi s visokim ocjenama otežava učinkovito zapošljavanje i razlikovanje uistinu talentiranih od onih koji su se okoristili srozavanjem ispitnih kriterija. Iza tog stava stoji standardna elitistička pretpostavka da samo malobrojni uspijevaju i da su kvaliteta i jednakost nužno suprotstavljene, dok je sve ostalo politička korektnost. Iako su ti argumenti srž novog preporoda elitističke misli, torijevci će pokušati iskoristiti diskurs “meritokracije” kako bi novi “prilagođeni i modernizirani” obrazovni sustav povezali s nekakvim mutno progresivnim ciljevima. To će se postići tvrdnjom da je jedan od izvora velike nejednakosti to što egalitarno obrazovanje iznevjerava talentirane siromašne studente te je nužno da obrazovni sustav bude selektivniji kako talentirana manjina ne bi zaglavila s inferiornim vršnjacima u statičnom, rigidnom klasnom sustavu u kojem svatko zna svoje mjesto. Godinama su srednjostrujaški socijalni demokrati podržavali temeljne pretpostavke takvog laprdanja. Sada bi moglo biti pravo vrijeme da se prekine s tom navikom.

S engleskog prevela Ruža Lukšić.

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve