Kralj Sunce i ja

Donosimo prijevod teksta britanskog autora i aktivista Richarda Seymoura, preuzet s njegovog bloga http://leninology.blogspot.com, u kojem problematizira reformu visokog školstva u Velikoj Britaniji. Govori o izvješću lorda Browna koje su aktivisti koji se bave obrazovanjem proglasili objavom rata. Seymour je autor knjiga The Meaning of David Cameron i The Liberal Defence of Murder.


Bivši šef British Petroleuma, lord Browne, čovjek je kojeg su prvo novi laburisti a onda torijevci odabrali da reformira visoko obrazovanje. Lord Browne nema nikakvog iskustva u visokom obrazovanju, niti u ijednoj drugoj vrsti obrazovanja. Ima četrdeset jednu godinu iskustva u BP-u, no to je naftna tvrtka čiji je primarni motiv akumulacija pozamašnog profita. Kapitalističke tiskovine ga vole, a Financial Times ga je jednom – u odurno ulizičkom intervjuu – nazvao “Kralj Sunce BP-a“. Trenutno lord upravlja privatnom investicijskom tvrtkom i predsjedava galerijom Tate. Jedna stvar u kojoj ima iskustva nemilosrdno je rezanje troškova što je doprinijelo nizu velikih katastrofa u vrijeme kad je upravljao BP-om. Pretpostavljam da je to bio razlog da ga vlada novih laburista odabere za rezanje javnog financiranja visokog obrazovanja.

Danas je njegovo izvješće objavljeno i zastrašujuće je, kao što se i očekivalo. U srži, preporuča sljedeće: podignuti školarine, unaprijediti tržište obrazovanja, ukinuti financiranje humanistike i umjetnosti, zatvoriti manje prestižna sveučilišta, ukinuti stipendije koje pokrivaju troškove života, ukinuti zajmove studentima s “lošim ocjenama”, podignuti kamate na zajmove i ukinuti donju granicu stipendija za siromašne studente. Naravno, poslovni je tisak oduševljen izvješćem. Financial Times slini nad potencijalom “revolucije slobodnog tržišta”. A koalicijska je vlada ujedinjena u podršci izvješću. Tko god je očekivao od Liberalâ da se usprotive ovom napadu, grdno se prevario. I Clegg i Cable su pozdravili ovo izvješće – “pravednost“, “pravi put“, i tako dalje. To je upravo ono što su očekivali, to su potpisali kad su se pridružili torijevskoj vladi, a sva ljevičarska obećanja koja su dali u opoziciji kako bi dobili podršku razočaranih glasača Laburistâ sad leže zaboravljena i prazna.

Universities UK, udruženje rektorâ, dalo je ulagivačku izjavu o rezovima. Ali već su ranije njihova vlastita istraživanja pokazala kako vrlo dobro znaju da će podizanje školarina protjerati siromašne iz visokog obrazovanja. Dakle, oni znaju o čemu se ovdje radi. Koliko shvaćam, izjava za tisak koju je dao David Latchman, dekan mog matičnog fakulteta Birbecka, podjednako je blazirana. Izgleda da su sveučilišni šefovi uglavnom zadovoljni – ali nemaju razloga za to, makar i bili sebični i pohlepni koliko su preplaćeni. Ima već neko vrijeme da ih je Cable upozorio da čak ni povišene školarine neće biti dovoljne da nadomjeste sredstva izgubljena rezovima. Studenti novac uplaćuju kroz dulje razdoblje, a Ministarstvo financija uplaćuje smjesta. Rektori su već pojasnili da će ovo ostaviti rupu u proračunu čije će posljedice trpjeti čak i njihove preuzvišenosti.

Aktivisti koji se bave obrazovanjem ovo su proglasili objavom rata. Britanski studentski zbor (National Union of Students) ispravno smatra da ukidanje ograničenja na školarine jednostavno prebacuje troškove bankarske krize na studente. Bilo bi im pametno da odmah priznaju i da njihova strategija umiljavanja sukcesivnim vladama baš i nije urodila plodom. Studenti lako postanu jako jako nadmeni. Ove sam godine razgovarao s nekolicinom sveučilišta i uočio nastanak ljevice na mnogim dosad netaknutim teritorijima, najčešće uzrokovan strahom od onog što nam se torijevci spremaju učiniti. Val blokada koji je popratio invaziju Pojasa Gaze sad će, vjerujem, djelovati kao obična čajanka u usporedbi s onim što će uslijediti. Ali to nije dovoljno. Potrebno je da i sindikati stupe na scenu. UCU-u, sindikatu akademske zajednice, služi na čast beskompromisan napad na Brownovo izvješće:

Provede li se ovo u djelo, Engleska će imati najskuplje diplome na svijetu, a prosječna obitelj morat će izdvojiti između 76 i 136 tisuća funti kako bi poslala dvoje djece na fakultet.

Prema izračunima UCU-a, trogodišnji studij s godišnjom školarinom od 6 tisuća funti ukupno bi, kad se ubroje zajmovi za troškove života i kamate, koštao 38 tisuća i 286 funti. Trogodišnji studij s godišnjom školarinom od 12 tisuća funti koštao bi ukupno 68 tisuća i 329 funti zajedno sa zajmovima za troškove života i kamatama.

Izvješće predlaže i stvaranje tržišta upisnih mjesta, što bi trebalo olakšati ogromno rezanje javnog financiranja i “moglo značiti ukidanje sredstava za sve osim prioritetnih studijskih programa.”

Sindikat je ustvrdio da će ovi prijedlozi, budu li usvojeni, zabiti posljednji čavao u lijes visokog obrazovanja pristupačnog velikoj većini običnih obitelji. Predviđa da će posljedice stvaranja tržišta upisnih mjesta biti zatvaranje dijela sveučilišta i preživljavanje samo takozvanih prioritetnih studijskih programa, što će onemogućiti uvođenje inovativnih studijskih programa i tako oslabiti poziciju Velike Britanije kao globalnog centra znanja.


Nadalje:

UCU vjeruje da velike tvrtke treba oporezovati na korist koju imaju od obilatog pritoka visoko obrazovane radne snage i predlaže skroman porez na obrazovanje za tvrtke koji bi plaćalo 4 posto najuspješnijih tvrtki – one koje zarađuju više od 1,5 milijuna funti godišnje. Povećanje tog poreza na prosjek G7 od 32,87 posto i korištenje tako prikupljenog novca kao hipoteke čiji bi se prihod ulagao u visoko obrazovanje godišnje bi donijelo dovoljno da se ukinu školarine.


Dakako, siguran sam da će vlada posvetiti svu dužnu pozornost onome što “UCU smatra” i biti više nego sretna da oporezuje svoje saveznike u gospodarstvu kako bi održala javni sektor na životu. Samo nisam siguran zašto nitko to još nije predložio. Sarkazam na stranu, te će izjave nešto značiti samo ako ih je UCU spreman poduprijeti akcijom, koja će morati uključivati industrijsku akciju. U konačnici, to neće pogoditi samo studente. Ovdje govorimo o zatvaranju sveučilištâ i odsjekâ te rapidnom otpuštanju zaposlenikâ. Govorimo o struci koja će se uskoro barbarski desetkovati.

Neki će tvrditi da su s čisto kapitalističkog stajališta ti rezovi kratkovidni i da će potkopati tržište rada temeljeno na vještinama, a koje je nužno da bi Britanija bila konkurentna na globalnom tržištu. To je grubo govoreći istina, i otprilike je to argument koji su Vladi iznijeli rektori uoči Brownovog izvješća. Međutim, poslovni svijet nije glup. Kapitalistička je klasa na svim frontovima već neko vrijeme spremna na ogromna smanjenja infrastrukture. Znaju da uz to dolaze i izvjesni nedostaci, ali oni su im draži od preuzimanja troškova povećanog javnog ulaganja. A ovaj je paket reformi bezgrešno naklonjen poslovnom svijetu i ostavlja nešto osnovnih sredstava samo za ključnu skupinu studijskih programa izvan umjetnosti i humanistike koji su od najizravnije koristi kapitalističkim poduzećima. Sve će se ostalo izvoditi neformalno, filantropijom i sponzorstvom. Tako će, nakon što je progurala uništenje našeg obrazovnog sustava, vladajuća klasa moći preuzeti ulogu njegovog neslužbenog spasitelja.

Ideološki govoreći, rezove će gotovo sigurno pratiti novi spin o “izvrsnosti”. Ideologija “izvrsnosti” bila je nezamjenjiva u neokonzervativnom udaru na obrazovanje u Sjedinjenim Državama, namjernom inženjeringu sustava namijenjenog stvaranju uskih, obrazovanih elita uz pomoć implicitnog imovinskog cenzusa kojim je velika većina ljudi isključena iz sustava. U Velikoj Britaniji čuli smo torijevce da obećavaju uvođenje “bezočnog elitizma” u obrazovanju navodno u svrhu pogodovanja talentiranim studentima. Opće je mjesto desničarskog obračunavanja u tiskovinama poput Daily Maila da porast broja studenata koji uspješno polažu ispite zapravo označava kolaps obrazovnog sustava. Tvrdi se da se to može dogoditi samo zato što ispiti postaju sve lakši. To je u skladu s prigovorima poslodavaca da porast broja ljudi s visokim ocjenama otežava učinkovito zapošljavanje i razlikovanje uistinu talentiranih od onih koji su se okoristili srozavanjem ispitnih kriterija. Iza tog stava stoji standardna elitistička pretpostavka da samo malobrojni uspijevaju i da su kvaliteta i jednakost nužno suprotstavljene, dok je sve ostalo politička korektnost. Iako su ti argumenti srž novog preporoda elitističke misli, torijevci će pokušati iskoristiti diskurs “meritokracije” kako bi novi “prilagođeni i modernizirani” obrazovni sustav povezali s nekakvim mutno progresivnim ciljevima. To će se postići tvrdnjom da je jedan od izvora velike nejednakosti to što egalitarno obrazovanje iznevjerava talentirane siromašne studente te je nužno da obrazovni sustav bude selektivniji kako talentirana manjina ne bi zaglavila s inferiornim vršnjacima u statičnom, rigidnom klasnom sustavu u kojem svatko zna svoje mjesto. Godinama su srednjostrujaški socijalni demokrati podržavali temeljne pretpostavke takvog laprdanja. Sada bi moglo biti pravo vrijeme da se prekine s tom navikom.


S engleskog prevela Ruža Lukšić.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve