Dvije godine borbe za besplatno obrazovanje i razvoj novog studentskog pokreta u Hrvatskoj

Cilj ovoga članka je dati kratak pregled borbe za besplatno, tj. javno financirano, obrazovanje od njezina početka, 5. 11. 2008, do danas, kao i rekonstruirati razvoj onoga što možemo nazvati novim studentskim pokretom u Hrvatskoj, a koji se može datirati i prije samog početka borbe protiv komercijalizacije obrazovanja. Tekst će izići u sljedećem broju Zareza.


Prije 2008. godine, studenti kao organizirana snaga u društvu praktički nisu postojali, što se često bilo ismijavalo tvrdnjama da se studenti bune samo kad se dižu cijene u menzama. Danas je situacija prilično drugačija i može se reći da studenti imaju bitnu ulogu u javnom životu, ne samo što se tiče problema visokog obrazovanja nego i inače. Stoga je korisno dati pregled toga kako su se borba za besplatno obrazovanje i studentski pokret razvijali i mijenjali te kako su uopće počeli. U pregledu ćemo se pokušati zadržati na nešto manje poznatim detaljima ne ulazeći u potankosti općepoznatih i naširoko analiziranih događaja kao što su proljetna blokada 2009. Naglasak će biti na događajima i fenomenima koji jasno ocrtavaju razvoj pokreta, njegovo djelovanje i njegove ciljeve. Jasno je da je ovdje riječ o osobnom autorovu pogledu na razvoj situacije, onoliko koliko je autoru poznat i koliko ga je mogao pratiti. Upravo to je i razlog što će se članak koncentrirati ponajviše na događanja i akcije u Zagrebu i to ponajprije na Filozofski fakultet u Zagrebu, svojevrsnu jezgru studentskog pokreta i borbe za besplatno obrazovanje.

0.
Sve je počelo početkom 2008. godine, u svojevrsnoj predfazi pojave studentskog pokreta. Mobilizacija studenata je počela oko teme koja zapravo nema izravne veze sa studentima nego je općedruštveno pitanje – oko ulaska Hrvatske u NATO. Na Filozofskom fakultetu je pokrenuta inicijativa antiNATO ffzg koja je sudjelovala u javnoj antiNATO kampanji, u skupljanju potpisa za raspisivanje referenduma o ulasku Hrvatske u NATO te u organizaciji antiNATO prosvjeda za posjeta Georgea Busha Zagrebu. Iako krajnji cilj nije dostignut, ostvaren je značajan rezultat – skupljeno je 125 000 potpisa. Treba pritom napomenuti da su studenti, ponajviše studenti Filozofskog fakulteta, na razini Zagreba u velikoj mjeri sudjelovali u organizaciji i provedbi akcije skupljanja potpisâ. Nakon te početne mobilizacije, počele su i akcije vezane uza samo obrazovanje.

1.
U proljeće 2008. počinje organiziranije bavljenje studentskim pitanja, pogotovo onima vezanima uz kaotično uvođenje bolonjske reforme na hrvatska sveučilišta. To možemo smatrati prvom fazom razvoja studentskoga pokreta. U početku je veliku ulogu odigrala bolonjska sekcija Filozofskog fakulteta, koja je već otprije djelovala, a od bitne je važnosti bila i suradnja s PMF-om u vezi s borbom protiv načina na koji se bolonjska reforma uvodila i u organizaciji prvog velikog studentskog prosvjeda 7. svibnja 2008. Taj je prosvjed bio prilično loše artikuliran, što doduše i nije čudno za prvi prosvjed, ali je, unatoč tome, to bio najmasovniji studentski prosvjed u Hrvatskoj (oko 5000 ljudi) od 1991. Masovnost toga prosvjeda nije nadmašena čak ni u kasnijim prosvjedima 2009. i 2010. godine. Prosvjed je vjerojatno okupio toliki broj ljudi upravo zahvaljujući svojoj neartikuliranosti te općenitosti i reformističkoj naravi zahtjevâ. Izravan povod prosvjedu je bilo najavljeno plaćanje diplomskih studija pri čemu su diplomski studij (po bolonjskoj reformi se studij dijeli na preddiplomski i diplomski studij – 3+2 ili 4+1) trebali plaćati čak i oni koji su na preddiplomskom studiju studirali besplatno. Drugi bitan povod je bio posvemašnji nered na sveučilištu nedugo prije upisâ prve generacije bolonjskih diplomskih studenata. U toj točci borbe, prije ljeta 2008. godine, još nije bilo jasne vizije cilja za koji se studenti bore – zahtjevâ je bilo mnoštvo i nisu bili dobro artikulirani. Osim toga, bilo kakvu ozbiljnu akciju je sprječavao i zastarjeli način organizacije s oslanjanjem na službene studentske predstavnike, Studentski zbor (SZ), tj. na one njegove predstavnike koji nisu bili korumpirani HDZ-ovci kao što je bio slučaj na većini fakulteta (uz iznimku FF-a i PMF-a). Točno dan prije prosvjeda studenti su bili pozvani u MZOŠ na pregovore nakon čega je Ministarstvo izdalo priopćenje da je udovoljeno svim studentskim zahtjevima kako bi se unaprijed osujetio prosvjed iako to nije bilo točno. Ipak, kao izravan rezultat prosvjeda, odustalo se od naplaćivanja diplomskih studija u sljedećoj akademskoj godini te su oni za sve bili besplatni, kako je ostalo i sve do danas zahvaljujući isključivo snažnom studentskom pritisku. Prosvjed 7. 5. 2008. je unatoč svim svojim manama bio vrlo važan za sve daljnje studentske akcije jer se na počinjenim greškama učilo. Pokazalo se da je model vodstva SZ-a kao i bilo kakvo pregovaranje s birokratima iz MZOŠ-a promašaj i gubljenje vremena. Također je shvaćeno da izlazak u javnost s dvadesetak zahtjeva nije baš najsretniji jer se u masi zahtjeva pojedinačni zahtjevi gube, a važniji zahtjevi ne mogu doći do izražaja među manje bitnima. No možda je i najvažniji rezultat toga prosvjeda bila činjenica da se pokazalo se da se studenti ipak mogu pokrenuti oko nečega. Do tada je prevladavalo mišljenje, i među studentima i drugdje, da je nemoguće skupiti pa makar samo i sto studenata da se angažiraju oko bilo čega. Takav masivni odaziv na prvi organizirani prosvjed je vrlo jasno demantirao mit o studentskoj pasivnosti i bezidejnosti.

U to doba još nije bilo jasne predodžbe o besplatnom obrazovanju kao konačnom cilju iako je prosvjed na kraju izborio privremeno neplaćanje diplomskog studija. Tada se još razmišljalo o rušenju bolonjske reforme kao takve, što je poslije iz taktičkih razloga odbačeno te je taktika bila debolonjizacija bolonje bez formalnog ukidanja same bolonje. Osim toga, tada još nije bilo međunarodne povezanosti, kao ni suradnje s drugim hrvatskim gradovima. Neposredno prije prosvjeda 7.5., bio je održan i tzv. Facebook prosvjed srednjoškolaca u kojem su srednjoškolci uspjeli izboriti odgađanje projekta državne mature uz popriličnu medijsku pozornost. Ta je pak okolnost dovela do čestih optužaba da studenti samo oponašaju srednjoškolce iako je to bilo netočno jer je organizacija studentskih prosvjeda počela daleko prije nego što je spontano izbila srednjoškolska pobuna. Za razliku od Grčke, Njemačke, Francuske pa i Srbije i nekih drugih zemalja, u Hrvatskoj, unatoč brojnim pokušajima sa studentske strane, sve do danas nije došlo do povezivanja studenata i srednjoškolaca. To je jedna od točaka na kojoj će trebati raditi u budućnosti želi li se i dalje širiti borba za obrazovanje.

2.
Druga faza razvoja studentskog pokreta počinje u jesen 2008. te kulminira prosvjedom 5. studenog u Zagrebu i Puli. U Zagrebu je na prosvjedu ovaj put bilo puno manje ljudi nego na svibanjskom prosvjedu – oko 1500 studenata, uglavnom s FF-a, sasvim sigurno zato što je zahtjev bio jedan i puno radikalniji nego prije te što za sâm prosvjed nije bilo nikakva izravnog povoda iako je razloga bilo mnogo. U toku pripremâ za taj prosvjed uobličen je jedan i jedinstveni zahtjev – besplatno, tj. potpuno javno financirano, obrazovanje na svim razinama i dostupno svima. To je tada bio potpuno nečuven zahtjev koji se od početka 1990-ih nije apsolutno nigdje spominjao, čak ni u izjavama pojedinaca, kao što prije toga praktički nije postojala ni ikakva kritika komercijalizacije obrazovanja. Nakon toga je to postao sasvim mainstream zahtjev koji sada, bar na nominalno-simboličkoj razini, moraju prihvatiti čak i određeni dijelovi političke elite. Tu je postignut golem uspjeh.

Jednim od ključnih elemenata se pokazala upravo artikuliranost zahtjeva, njegova jednostavnost i općenito usmjerenost na samo jedan glavni zahtjev umjesto na gomilu partikularnih problema u kojima se na kraju gubi cjelina. Formiranje je toga zahtjeva na prosvjedu 5.11. bila i podloga za blokadu Filozofskog fakulteta iduće proljeće dajući legitimitet zahtjevu za besplatnim obrazovanjem prije same blokade. Odjek prosvjeda 5.11.2008. u javnosti nije bio velik, ali su se aktivnosti na FF-u nakon toga nastavile, a studenti su još jednom pokazali da su spremni na akciju.

Nastavljene studentske aktivnosti na FF-u su na kraju dovele i do blokade u proljeće 2009. koje bez prosvjeda 5.11.2008. ne bi moglo biti. Kako već rekosmo, s jasnošću i jedinstvenošću zahtjeva na prosvjedu je bilo i puno manje ljudi – 1500 prema 5000 pola godine prije, no borba se proširila izvan Zagreba. Isti dan je, u dogovoru sa Zagrebom, prosvjedovalo i 500 studenata u Puli, a prosvjedi su bili koordinirani, kao što će otada uglavnom stalno biti, i s međunarodnim akcijama – prosvjed je održan upravo na Međunarodni dana borbe protiv komercijalizacije obrazovanja. Treba napomenuti da tada još nije bila oformljena nova metoda borbe – na prosvjedu 5.11.2008. su još primjerice postojali službeni glasnogovornici iako službeni studentski predstavnici, Studentski zbor, više nisu bili u igri.

3.
U treću se fazu studentskoga pokreta ulazi s pripremama za veliku proljetnu blokadu na Filozofskom fakultetu koja je u travnju/svibnju 2009. godine koja je rezultirala zauzimanjem 20-ak fakulteta u 8 hrvatskih gradova te jednom od najvećih europskih pa i svjetskih studentskih pobuna te godine. To je bio povratak studenata u javni i politički život na velika vrata i oni tada postaju bitan politički faktor. U toj fazi dolazi i do ključnih promjena i inovacija koje do danas ostaju bitan dio studentskog pokreta. U procesu je organizacije prve blokade kao način samoorganiziranja rođena direktna demokracija, koja je na FF-u zaživjela u obliku i dosljednosti koja i dalje oduševljava ljude iz cijelog svijeta, uza svoju manifestaciju u plenumima i radnim grupama, dok je predstavnički model organiziranja putem Studentskog zbora u potpunosti odbačen. Osim toga su uvedene i druge bitne metode djelovanja kao što je odbijanje personalizacije i individualizacije, odbijanje pregovorâ i nepristajanje na kompromis, inovativna i dotad neuobičajena medijska strategija i sl. Studentski je pokret proširen na čitavu zemlju, zahtjev za potpuno javno financiranim obrazovanjem je do kraja artikuliran i razrađen do najsitnijih detalja. Izravan rezultat prve blokade bili su po drugi put osigurani besplatni diplomski studiji za sve i, po svemu sudeći, onemogućavanje donošenja Zakona o sveučilištu za koji je bilo planirano stupanje na snagu do ljeta 2009. po hitnoj proceduri.

Kraj prvog vala blokadâ su neki shvatili kao kraj jednokratnog ekscesa, svojevrsne 1968. hrvatskih studenata i kao neuspjeh zbog nepostignutog konačnog cilja, no borba se i nakon toga nastavila. Nekako u to vrijeme, u proljeće 2009. dolazi i do intenziviranja ekonomske krize u državi, a polako sve više bujaju i radnički i seljački nemiri. Nedugo nakon kraja prve blokade studenti FF-a daju potporu seljacima tijekom njihova prosvjeda, što je ovjekovječeno u filmu Susret Igora Bezinovića, i tako prvi put posve javno simbolički iskazuju širenje svoje borbe i na druge aspekte društva premda je i sam zahtjev za besplatnim obrazovanjem od samog početka bio tako artikuliran.

4.
U četvrtu fazu spada predblokadno vrijeme ujesen 2009. godine i sâm drugi val blokadâ, u kojem je sudjelovalo oko 10 fakulteta iz 4 grada. Drugi val blokadâ je bio očekivano manji od prvoga i akcija je bila medijski očekivano manje popraćena. Za razliku od prvoga vala blokadâ, taj put su izostali politički avanturisti, ljudi koji prvi put nisu htjeli propustiti biti na pravoj strani povijesti i razni politikanti koji su vidjeli svoju priliku u kaotičnim odnosima prve blokade. No time je akcija nadrasla dotad potencijalnu opasnost da se pretvori u jednokratni eksces te je pokazala još ozbiljnije političke aspiracije, kao i razumijevanje da se do ozbiljnih rezultata u političkoj borbi ne dolazi preko noći.

Studenti su ovaj put u akciju krenuli svi odjednom, a decentralizacija pokreta bila je simbolički predstavljena i primatom Rijeke i Pule u kretanju u blokadu. Osim još uvijek aktualnog problema besplatnog obrazovanja, tijekom druge blokade je problematiziran i nacrt novog Zakona o sveučilištu koji, među ostalim, uvelike smanjuje autonomiju sveučilišta i uvodi daljnju neoliberalizaciju i komercijalizaciju sveučilišta, a koji su studenti prvi iznijeli u javnost. Akademska je zajednica važnost borbe protiv tog zakona shvatila tek s godinu dana zakašnjenja, u jesen 2010, kada je taj nacrt toga zakona, uz nacrt još dvaju zakona, i službeno pušten u javnost i kada se akademska zajednica o njemu gotovo jedinstveno negativno očitovala.

Tokom druge blokade počelo je i izravnije povezivanje s radnicima, a ti su kontakti još više intenzivirani početkom 2010. godine. Valja reći da je tijekom druge blokade FF-a na fakultetu održan i prvi seljački plenum za vrijeme jednoga od prosvjeda mljekarâ. Nakon drugog vala blokadâ je intenzivirano i mirnodopsko funkcioniranje pokreta, što se očitovalo u kontinuiranosti organiziranih akcija, tribina, radnih grupa i sl.

5.
Peta faza počinje početkom 2010. godine u razdoblju nakon drugog vala blokadâ. Ova je faza obilježena daljnjim širenjem akcijâ na područja izvan strogo studentskih pitanja i aktivnim povezivanjem s drugim socijalnim skupinama, ponajprije radnicima, što također ukazuje na tendencije u razvoju pokreta u budućnosti. Povezivanje s radnicima se odvija kroz aktivnosti radne grupe za širenje direktne demokracije koja 2010. postaje širokom i sve aktivnijom platformom na razini čitave zemlje. Zanimljivo, istodobno i radnički štrajkovi, okupacije tvornicâ i prosvjedi postaju sve radikalniji te se počinju sve otvorenije javljati i glasovi o dosad teško zamislivu radničkom samoupravljanju.

Aktivnosti u vezi s besplatnim obrazovanjem su se nastavile i 30. ožujka 2010. je održan studentski prosvjed, na kojem je pokušana metoda “narodne fronte” te su se prosvjedu pridružili i studenti s drugih fakulteta (npr. Ekonomije) sa svojim partikularnim problemima, ali povezanima s problemima komercijalizacije obrazovanja iako to možda nije uvijek očito na prvi pogled. Izravan rezultat ovog prosvjeda su treći put osigurani besplatni diplomski studiji za sve, kao i po prvi put osigurana besplatna prva godina preddiplomskog studija za sve.

U vezi s povezivanjem s radnicima, intenzivirala se i svojevrsna izdavačka djelatnost pa se tako tiska se i dijeli tzv. Radnički FAQ, razni letci i pamfleti za radnike, nezaposlene, a intenzivira se i rad na portalu Slobodni Filozofski koji postaje sve ozbiljniji alternativni izvor informacijâ i vrlo čitan internetski portal. Osim toga, FFZg-ov se model blokade pokušava širiti i izvan granicâ zemlje – Blokadna kuharica, koja potanko opisuje kako je izgledala prva blokada Filozofskog fakulteta i osnove direktne demokracije, a koja je izišla tijekom druge blokade, prevedena je na njemački i tiskana u Austriji, a u pripremi je i američko izdanje. U Beogradu se uz pomoć Zagreba na FFBg prvi put nakon 2006. po uzoru na Zagreb pokušava ponovno uspostaviti plenumsko odlučivanje.

6.
Šesta faza počinje ujesen 2010. kada plenum i njemu podređene radne grupe preuzimaju sve dotadašnje ovlasti Studentskog zbora na Filozofskom fakultetu, što je velika novost i predstavlja izazov što se tiče primjene direktne demokracije u okvirima u kojima je dosad nije bilo. U listopadu 2010. negativne posljedice komercijalizacije visokog obrazovanja i znanosti, utjelovljene u nacrtima novih Zakona o sveučilištu, Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o znanosti, konačno postaju jasni i većini akademske zajednice, koja ih, zajednom s plenumom FF-a u potpunosti odbija, no treba tek vidjeti hoće li se u budućnosti protiv izglasavanja tih zakona moći reagirati i na druge načine a ne samo dopisima.

Što se tiče budućnosti, vrlo je nezahvalno prognozirati u kojem će se smjeru dalje razvijati decentralizirani direktnodemokratski pokret. Ono što se može predvidjeti je daljnje širenje suradnje s drugim društvenim skupinama i širenje pokreta na druge javne sektore koji dosad nisu bili toliko doticani, kao što je zdravstvo, a prilično je sigurno da bi i neki predstojeći događaji kao što je novi val privatizacijâ ili ulazak Hrvatske u EU mogli izazvati reakciju pokreta na ovoj ili onoj razini. Što se tiče besplatnog obrazovanja i novih blokada fakultetâ, obično u jednom trenu u konjunkturi mora doći do pada te se čini da nove blokade nisu možda tako izgledne u skoroj budućnosti, no to dosta ovisi o razvoju događaja i potezima od strane vlasti koje baš i ne pokazuju da su naučile lekciju. U svakom slučaju, bauk blokade je i dalje tu, a borba za potpuno javno financirano obrazovanje se i dalje nastavlja.

Mate Kapović

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve