Kriza u Njemačkoj: U potrazi za novim gospodarskim čudom
Donosimo prošireno izdanje teksta Stipe Ćurkovića objavljenog u izdanju Zareza br. 295 od 11. studenog 2010. U tekstu se bavi proturječjima inherentnima njemačkom modelu gospodarskog rasta, nekim neugodnim reminiscencijama na tridesete godine prošlog stoljeća i perspektivama ljevice u Njemačkoj.Nakon pada BDP-a od 5% u 2009. godini, predviđanja rasta njemačkog gospodarstva za 2011. godinu iznose 2% BDP-a, a za tekuću 2010. čak 3 do 3,5%. Za mnoge, uključujući saveznog ministra gospodarstva Brüderlea, ove brojke potvrđuju da je kriza za Njemačku stvar prošlosti. Mnogi kritički komentatori upozoravaju međutim da bi se optimizam vrlo brzo mogao pokazati preuranjenim [1] . Strukturni problemi koji su krizu uzrokovali nisu uklonjeni. U izvještaju o poslovanju Deutsche Bank za prvi kvartal 2010. može se pronaći podatak da 90% njezinih profita proizlaze iz investicijskog bankarstva. Kod drugih velikih banaka postoci su slični. U istom periodu krediti realnom sektoru su u opadanju. Obzirom na spor oporavak potražnje na svjetskom tržištu, izgledi za isplativost novih ulaganja u realnom sektoru još su manji nego prije izbijanja krize. To je, očito, dostatna motivacija da se krene istim prečacima koji su do krize i doveli.
Modell Deutschland
Pet stotina milijardi eura koje je njemačka vlada osigurala za fond za pomoć bankama umirili su, čini se, većinu skeptika. Ili bar većinu onih među njima koji imaju moć odlučivanja. Ipak, i MMF i Europska centralna banka upozoravaju da najveća kratkoročna opasnost svjetskom gospodarstvu i dalje prijeti od rizika na financijskim tržištima. U te rizike spadaju i dugovi zemalja poput Grčke, Španjolske, Irske i Italije. Jamstvo da će ti dugovi biti namireni traži se u preusmjeravanju sredstava iz javne potrošnje prema servisiranju dugovanja. Otud sveprisutni zahtjevi za mjerama štednje i “racionalizacijom” fiskalne politike. Predvidiva posljedica rezova je, međutim, daljni pad potražnje. Opasnost je produbljivanje recesije i deflacijska spirala, a to znači: opasnost pokretanja upravo one dinamike koja je svjetsku ekonomiju gurnula u Veliku depresiju 1930-ih.
Temeljno proturječje njemačke pozicije pritom je da je ona ujedno najagresivniji zagovornik fiskalne discipline i zemlja s najvećim suficitom trgovinske bilance unutar Europske unije. Njemački suficiti su deficiti drugih zemalja, njihova potrošnja na dug temelj je potražnje za njemački izvoz [2]. Trenutni oporavak te odnose ne dovodi u pitanje. Unatoč padu nezaposlenosti u 2010. unutrašnja potražnja u Njemačkoj ne raste[3] . Najavljeni rezovi koalicijske vlade u iznosu od 80 milijardi eura[4] do 2014. značit će daljni pad platežne moći stanovništa. Vlada Angele Merkel tako ostaje vjerna ekonomskom modelu koji Njemačka slijedi od sredine 1970-ih[5] . “Modell Deutschland” proizašao je iz ekonomskih i političkih odgovora na stagflaciju, krizu u kojoj se inflacija spojila sa stagnacijom gospodarskog rasta. Njemačka središnja banka rigidno je zaoštrila monetarnu politiku u korist stabilnosti cijena što je rezultiralo padom domaće potražnje. Nakon sloma radničke militantnosti šezdesetih, sindikati su privoljeni da pristanu na rast plaća koji ne nadmašuje rast produktivnosti i time postali treći faktor u novoj korporatističkoj koaliciji s kapitalom i državom[6] . Izvoz je postao glavni motor ekonomskog razvoja, što je za preduvjet imalo zatvaranje neprofitabilnih proizvodnih kapaciteta, stvaranje rezervne vojske rada i pritisak na rast nadnica. Ovaj set neoliberalnih mjera njemačkim je proizvodima trebao osigurati konkurentnost na međunarodnom tržištu.
Poziv na obnovu potražnje
No u uvjetima krize neoliberalnog modela akumulacije dojučerašnji izvor snage njemačkog modela pokazuje se njegovom Ahilovom petom. Izvozna industrija danas čini polovicu njemačke privrede, a dvije trećine njezina izvoza otpada na trgovinu unutar Europske unije[7] . Mjere štednje i pad potražnje u zemljama poput Grčke, Španjolske ili Irske neminovno će se odraziti na njemačku izvoznu industriju. Njemačko inzistiranje na fiskalnoj disciplini i rezanju deficitne potrošnje u zemljama članicama eurozone motivirano je brigom za očuvanje eura od kojega Njemačka najviše profitira. No ono što je na razini monetarne politike i stabilnosti financijskog sektora i poželjno i nužno, na razini realne ekonomije za njemačku privredu se može ispostaviti kao nož u vlastito meso. Na drugim tržištima situacija nije ništa bolja. Drugi najveći trgovinski partner Njemačke su Sjedinjene Američke Države. Uloga SAD-a kao glavnog izvoznog tržišta svjetske ekonomije u velikoj mjeri se temeljila na potrošnji na dug. Mjehur na tržištu nekretinina bio je važan stimulans potrošnje: mnogi Amerikanci su uzimali potrošačke kredite u očekivanju da će kontinuirani budući rast vrijednosti njihovih nekretnina pod hipotekarskim kreditima na koncu pokriti razliku. S kolapsom tržišta nekretnina taj poticaj na potrošnju je otpao. Visoka prosječna zaduženost kućanstava dodatna je zapreka ponovnom rastu potrošnje. Pored toga, u SAD-u je u razdoblju od 2007. izgubljeno 8 milijuna radnih mjesta. Spori gospodarski “oporavak” koji je u tijeku ne prati stvaranje novih radnih mjesta. Kapital je na smanjenje potražnje reagirao “racionalizacijom”: smanjenjem proizvodnih kapaciteta i broja zaposlenih, i time kratkoročno osigurao obnovu profitabilnosti[8] . Obzirom da privatna potrošnja u SAD-u čini 70% sveukupne potražnje, a dosadašnji fiskalni paketi Obamine administracije za stimulaciju ekonomije po mišljenju većine analitičara ni približno ne kompenziraju pad privatne potrošnje, izgledi da bi SAD u skorijoj budućnosti mogao ponovno preuzeti ulogu svjetskog potrošača, vrlo su mali. Sastanak G20 u Torontu u lipnju ove godine pokazao je da su Amerikanci svjesni akutnosti situacije. Obamin poziv zemljama s visokim trgovinskim suficitom koje nisu visoko zadužene da prošire svoje unutrašnja tržišta i time doprinesu obnovi potražnje na globalnoj razini kao implicitnog adresata nije imao samo Kinu nego i Njemačku. Sarkozyjevo pridruživanje Obaminu apelu dodatno podcrtava očekivanja drugih razvijenih zemalja s negativnom trgovinskom bilancom s Njemačkom prema vladi Angele Merkel. U retorički oštrijoj varijanti isti zahtjevi poprimaju oblik optužbe za neomerkantilizam i ekonomsku ekspanziju na račun trgovinskih “partnera”.
Povratak takve retorike u međunarodnoj komunikaciji nije jedina sjena 1930-ih. Mnogi komentatori upozoravaju na povratak kompetitivne devaluacije[9] kao strategije stvaranja tržišne prednosti pred konkurentskim ekonomijama u očajničkoj borbi za pozicije unutar sve užeg navigacijskog prostora. Činjenica da je američki FED u listopadu ove godine najavio još jedan krug “kvantitativnog olakšavanja” (quantitative easing), odnosno injekciju novog bilijuna dolara kroz narednih godinu dana, neki analitičari interpretiraju kao otvorenu objavu financijskog rata[10] (iako postoje i manje zlokobni makroekonomski razlozi za takve mjere, prije svega nada u stimuliranje ekonomske aktivnosti unutar SAD-a). Zbog specifičnog statusa dolara kao svjetskog novca i devizne rezerve većine zemalja svijeta, Amerikanci si takav potez mogu dozvoliti bez da riskiraju bijeg iz dolara i hiperinflaciju. Preplavljivanje financijskih tržišta dolarima snizilo bi njegovu vrijednost i tako SAD učinilo izvozno kompetitivnijim na račun ekonomija čije valute bi u odnosu na dolar aprecirale. Među potonje spada i Njemačka. Daljni razvoj situacije u velikoj će mjeri ovisiti o rezultatima pregovora na skorom sastanku G20 u Seulu 11. i 12. studenog.
Uskrsnuće kriptorasizma
I na unutarnjepolitičkom planu u Njemačkoj su sve razvidnije neugodne reminiscencije na prošla krizna vremena. Iznenadno i žestoko uskrsnuće kriptorasističkih “teorija mentaliteta” na vrhuncu grčke krize u tisku i među političkim elitama zemlje u kojoj je još do jučer ritualno ponavljanje formula o “kritičkom suočavanju s prošlošću” imalo status obvezatnog nacionalnog katekizma dobar je indikator ozbiljnosti situacije. Činjenica da su otvoreno rasističke i socijaldarvinističke teze donedavnog visokog dužnoznika Bundesbanka i člana SPD-a Thila Sarrazina o imigrantima i “židovskim genima” u velikom dijelu javnosti primljene kao “istina koju je konačno trebalo izreći” taj neugodni dojam samo potvrđuje. Isto vrijedi za nešto raniji, somnambulni i karakteristično pompozni izlet filozofa Petera Sloterdijka u “ničeansku” kritiku preostataka progresivne porezne politike i indignirane spekulacije o pošasti državno organiziranog parazitizma[11] .
Simptomima političke nervoze njemačkih elita pored oštrog retoričkog zaokreta u močvrano tlo desnog populizma treba pribrojiti i brutalnost reakcije na prosvjede protiv izgradnje novog kolodvora u Stuttgartu. Policija je suzavcem, vodenim topovima i pendrecima pokušala razbiti masu prosvjednika. Ozlijeđeno je preko 300 ljudi, među njima i djece. Već sljedećeg dana se, međutim, nekoliko desetaka tisuća revoltiranih građana okupilo na istome mjestu, odbijajući ustuknuti pred logikom represivne sile. Realizacija projekta Stuttgart 21 stvorila bi prebacivanjem kolodovora i sustava tračnica ispod površine zemlje 100 hektara novog građevinskog prostora (oko trećine sadašnje površine grada) za izgradnju privatnih poslovnih i stambenih kompleksa u samome središtu grada. Procjena cijene radova kreće se od službenih 7 sve do 18 milijardi eura koje navode kritičari projekta[12] . Taj novac bi onda nedostajao za financiranje drugih javnih projekata. Političke i gospodarske elite, sve do kancelarke, odlučno podržavaju realizaciju projekta. Kritičari na ljevici u njemu prepoznaju nastavak ekspanzije neoliberalnog programa “privatno-javnih partnerstva”, oblik “akumulacije kroz razvlaštenje” kojim se javna sredstva legalističkom magijom pretaču u privatne profite. Nedavno otkriće postojanja sličnih planiranih projekata za druge njemačke gradove dodatno naglašava sistemski karakter zbivanja u Stuttgartu. Kontradikcija između interesa građevinskog kapitala koji se profitabilnom iskorištavanje svojih proizvodnih kapaciteta može nadati samo uz aktivnu ulogu države kao financijera s neoliberalizmom na razini “čiste” ideologije dramatizira diskrepanciju između neoliberalizma kao ekonomske teorije nasuprot “realno postojećem” neoliberalizmu kao ekonomskoj i političkoj praksi. Upadljivija od nje samo je proturječje između interesa građana Stuttgarta i drugih njemačkih (i ne samo njemačkih) gradova i profitnog motiva investitora.
Protesti protiv Stuttgarta 21 ni po masovnosti, ni po političkoj artikulaciji nisu usporedivi s recentnim prosvjednim valovima i štrajkovima u Francuskoj ili Grčkoj. Svjedoče, međutim, o zaoštravanju legitimacijske krize neoliberalnog konsenzusa koji među njemačkim elitama vlada desetljećima. Hoće li rezultirati i rušenjem sadašnje konzervativno-liberalne koalicije i značajnijim političkim zaokretom u velikoj će mjeri ovisiti o programima koje će ljevica ponuditi. Neoliberalna politika Schröderove crveno-zelene koalicije i kasnije sudjelovanje SPD-a u velikoj koaliciji s CDU-om usmjerila je mnoge tradicionalne birače njemačkih socijaldemokrata prema stranci Die Linke (“Ljevica”). Sada, kada je SPD ponovno u opoziciji, Die Linke će morati pronaći načina da se politički profilira i nasuprot SPD-u, ako ne želi izgubiti veći dio glasački osvojenog terena i biti upućena natrag u treći red gledališta, sa stigmom jednokratne protestne opcije za razočarane socijaldemokrate.
Die Linke i perspektive ljevice
Žestoke unutarstranačke rasprave o nacrtu novog temeljnog programa stranke otkrivaju polarizaciju na pragmatični i “realnopolitički” blok. Autori programa ekplicitno su izrazili skepsu spram mogućnosti dugoročnih pozitivnih socijalnih promjena unutar kapitalističkog okvira. Za pragmatike, najvećim dijelom pripadnike parlamentarne frakcije stranke, to je indikator realpolitičkog deficita unutarstranačke ljevice. Profilacija nasuprot SPD-u po pragmaticima bi se trebala ograničiti na strategiju konzekventnijeg zagovora socijaldemokratskih reformi od nominalnih socijaldemokrata ako ne želi otuđiti biračko tijelo i izložiti stranku institucionalim i medijskim pristiscima zbog ugrožavanja “ustavnog poretka”. Linija manjeg otpora i strategije pragmatične kalkulacije konstanta su stranački organizirane zapadnoeuropske ljevice u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata: od eksplicitnog napuštanja svake reference na markiszam od strane SPD-a na stranačkom saboru u Bad Godesbergu 1959. godine, preko spore implozije eurokomunizma do kapitulacije različitih varijanti Trećeg puta pred ideologijom tržišta s projektima za “neoliberalizam s ljudskim licem” ili samoukinuća nekoć velike talijanske Komunističke partije 1991. Popis bi se dao nastaviti, ali i slijediti dublje u prošlost, sve do pristajanje uz imperijalizam 1914. ili figura poput Gustava Noskea. Upravo karijera potonjeg kao socijaldemokratskog ministra obrane između 1919. i 1920. i naređenje ubojstava Karla Liebknechta i Rose Luxemburg ilustrira paradoksalni karakter uloge koju organizirana ljevica u doba sistemskih kriza kapitalizma često igra. Umjesto sile sistemske transformacije, nerijetko postaje instrumentom sistemske stabilizacije postojećeg poretka, pružajući mu alibi kozmetičkog retuša u zamjenu za privremene i često minimalne socijalne i redistributivne ustupke. Specifičnost današnje situacije je, međutim, da ni takvi ustupci zasad nisu dio agende elita. Neoliberalni projekt i dalje je u ofenzivi i krizu pokušava iskoristiti kao priliku za dodatno produbljivanje “reformi” protiv institucija poslijeratnog kejnzijanskog konsenzusa i preoblikovanje horizonta očekivanja koji se uz njega veže. I Die Linke se nalazi na raskrižju: između apstraktnog programskog maksimalizma[13] i opasnosti samomarginalizacije s jedne i gradualističke kapitulacije pred statusom quo s druge strane. Kriza kapitalizma, intenzivirani napad na strukture socijalne države i jačanje desnopopulističkih tendencija u ovome trenutku nisu apstraktne historiografske lekcije, nego neposredna socioekonomska i politička stvarnost. U takvom kontekstu i strategijski ulozi rastu, a s njima i teret odgovornosti svih političkih aktera za socijalnu destrukciju koja prijeti. Njemačka je u dvadesetom stoljeću bila scena na kojoj su se odigrali neki od najkatastrofalnijih i najtraumatičnijih poraza ljevice. To je breme koje ne treba zaboraviti, ali mu ne treba ni robovati do samoparalize. Koliko je realno očekivati da će Die Linke uspješno navigirati na tako uskom i poroznom terenu vrijeme će pokazati. Izvjesno je, međutim, da je bez šire, izvanparlamentarne mobilizacije progresivnih društvenih sila dublje transformacije iluzorno očekivati. Die Linke ih ne može zamijeniti, ali može pokušati artikulirati programsku gravitacijsku jezgru oko koje bi se mogli strukturirati. Zasad od krize najviše profitiraju Zeleni, koji bi prema ispitivanjima na sljedećim izborima mogli dobiti rekordnih 20% glasova, što formiranje crveno-zelene koalicijske vlade čini vrlo izglednim. Za Die Linke to bi otvorilo priliku parlamentarne i javno vidljive instance pritiska s lijeva, a time i šansu za doprinos pomjeravanju imaginarija socijalno poželjnog i politički mogućeg izvan okvira neoliberalnog common sense-a.
[1]Za nešto detaljniju razradu i izvor podataka vidi: Schuhler, Conrad 2010, “Krise vorbei? Alles in Butter? Warum es schnell noch tiefer abwärts geht”, isw-spezial 24, September 2010
[2]Za analizu strukturnih problema koji iz takve asimetrije proizlaze, s posebnim naglaskom na problem monetarne unije, koja manje ekonomije unutar eurozone lišava mogućnosti da devaluacijom poboljšaju konkurentnost u odnosu na Njemačku koja uživa prednost nižih jediničnih troškova rada i veće produktivnosti vidi: Lapavitsas i drugi 2010 “Eurozone crisis: Beggar thyself and thy neighbour”, RMF Occasional report ; te Lapavitsas i drugi 2010 The “Eurozone: Between austerity and default”, RMF Occasional report
[3]Schuhler 2010.
[4] “Koalition will 80 Milliarden Euro bis 2014 sparen“, Spiegel online 7.06.2010.
[5]Vidi: Beck, Stefan i Scherrer, Christoph 2010, “The German economic model emerges reinforced from the crisis”, Global Labour Column 29
[6]Za kritički prikaz povijesti razvoja posljeratne njemačke ekonomije s posebnim naglaskom na klasne odnose do 2008. i velike koalicije CDU-a i SPD-a vidi: Schmidt, Ingo 2008, “(West-)Deutschland: Wirkungsmächtige Illusionen Export-Wachstum-Gerechtigkeit”, u: Schmidt, Ingo (ur.), Spielarten des Neoliberalismus, Hamburg: VSA-Verlag, str. 123-46
[7]Schuhler 2010.
[8] Wolff, Rick 2010, “Phony ‘Economic Recovery’, Real Alternatives”, MRzine 18.04.2010. .
[9] Wallerstein, Immanuel 2010, “Currency War? Of Course”, Commentary No. 292, 1.11.2010. ); Patnaik, Prabhat 2010, “The Currency War”, MRzine 1.11.2010.
[10] Hudson, Michael 2010, “Why the U.S. has Launched a New Financial World War – And How the Rest of the World Will Fight Back”, Counterpunch 11.10.2010.
[11] Sloterdijk, Peter 2010, “Revolucija ruke što daje”, Peščanik, 15. sječanj 2010. Za opsežnije kritičke komentare na Sloterdijkov tekst vidi: Žitko, Mislav 2010, “Ruka ostaje ista”, 7. travanj 2010. ; Rehmann, Jan i Wagner, Thomas 2009, “Sloterdijks Weg vom Zynismus-Kritiker zum Herrschaftszyniker”, Das Argument, 280/2009, str.116-130 ; Honneth, Axel 2009, “Fataler Tiefsinn aus Karlsruhe”, DIE ZEIT, 24.09.2009 Nr. 40
[12] “Nur ein Bahnhof?”, Sozialismus, 11. studeni 2010.
[13] Za primjer uvjerljive lijeve kritike proturječja nacrta stranačkog programa vidi: Heinrich, Michael 2010, “Capitalism and the State”, MRzine 2.09.2010.
