Rat protiv društva (II)

U drugom dijelu prijevod poglavlja iz knjige We the peoples of Europe autorica Susan George piše o drugom od tri nadopunjujuća cilja koja pokreću europske elite u onome što ona naziva klasnim ratom: pokušaju rušenju demokracije na primjeru Sporazuma o europskom ustavu koji su francuski građani odbili na referendumu 29. svibnja 2005. godine te zatim opisuje kako je nastalo to “antidemokratsko čudovište”.

Ljudi su se oduvijek pokušavali oduprijeti akumuliranju bogatstva i moći u rukama nekolicine te izražavali svoj otpor debatom, glasačkom kutijom i na ulici. Takvo demokratsko izražavanje je, međutim, sve manje i manje prihvatljivo eliti.

Zlatno doba neoliberalizma trajalo je od otprilike 1980. do 1995. godine – bile su to blažene tačerijanske i reganovske godine. Jedinstveni europski akt potpisan je 1986. godine, a neoliberalni zamah je ubrzan osnivanjem Svjetske trgovinske organizacije na „Uruguvajskoj rundi“ (1984.-1994.). Zatim su uslijedili tajni pregovori Multilateralnog ugovora o investicijama (MAI) između 1995. i 1998. godine čiji je domaćin bio OECD. Europski ugovori koji su uslijedili u međuvremenu su ojačavali neoliberalni režim EU, dok je javnost većinom bila u blaženom neznanju.

Prvi su alarm bili uspješni štrajkovi u zimu 1995./96. u Francuskoj, nakon čega je uslijedila međunarodna borba protiv Multilateralnog ugovora o investicijama čije su stupanje na snagu progresivci uspjeli spriječiti. Njihov je savez brzo i iznenadno pobijedio MAI te prisilio francusku vladu da se povuče. U prosincu 1999. ogromni prosvjedi u Seattleu doprinijeli su propasti WTO-ovog ministarskog sastanka te su gotovo praktički posvuda počeli nicati nacionalni i internacionalni antiglobalistički pokreti (u ATTAC-u preferiramo termin „alter“ -globalistički). Od početka novog tisućljeća se vode intenzivne debate, a socijalni forumi cvatu. Grade se sve jači savezi među sindikatima, aktivistima za zaštitu okoliša, seljacima, feministicama, zastupnicima razvoja i borbe protiv siromaštva te antiglobalističkim pokretima.

Nezadovoljstvo i nepovjerenje u neoliberalizam u Europi utjecalo je i na glasačko ponašanje, uključujući uznemirujući porast broja suzdržanih i pristašâ krajnje desnice koju mnogo ljudi iz radničke klase vide kao branitelja svojih interesa. Unutar EU se milijuni osjećaju isključenima i prosvjeduju kad god se dogode društveni „masakri motornom pilom“ i masovna otpuštanja.

Odmazda se Smithovih „gospodara čovječanstva“ mogla se očekivati. Povijest društvenih sukoba pruža malo tih savršenih trenutaka u kojima je elita mogla jednim udarcem oboriti svoje protivnike. Prema Clausewitzovoj logici, taj bi im udarac trebao omogućiti da nametnu svoju volju, osiguraju svoju dobit, produže svoju nadmoć i osiguraju neosporavanje njihove moći u budućnosti. Taj je savršeni trenutak imao svoj naziv i datum – riječ je Ustavnom sporazumu i o referendumu 29. svibnja 2005. godine. I elite su radosno uživale u slatkoj ironiji: ljudi će demokratskim glasanjem potpisati smrtnu presudu demokraciji.

Akumulacija bogatstva je nesumnjivo primarni cilj elite; ako su uvjeti za postizanje tog cilja nedostatni, nepovjerenje u suverenitet naroda i mržnja demokracije su naprosto nužni. Neki su od njih su toliko iskreni i pristojni pa to i priznaju.

Valéry Giscard d’Estaing je na pitanje novinara žali li za ičime u konačnom nacrtu Ustava, izjavio:

Bio sam razočaran što je vrlo malo pažnje pridano narodu. Vrlo malo. Bilo je napetosti oko institucijâ, partikularnih prava država i Unije. No malo se govorilo o ljudima. No zamjećujem zahtjev naroda, dakle trebali smo im izaći u susret na pola puta ili bar na trećini, ali nismo… Ne može se graditi društvo samo na interesima, potreban je osjećaj pripadnosti.

Istina pa što onda? Ako je 105 članova Konvencije i njezin predsjednik pridalo tako malo pozornosti ljudima, bilo je to bez sumnje zato što za njih nije bilo mjesta u Ustavu pa niti u Europi čijem je upravljanju tekst bio namijenjen. Najosnovnije pravo i dužnost Europljana je da ostanu mirni i budu zadovoljni bilo čime što im dobrohotna birokracija priskrbi, čega nije baš puno.

Osnivači Sjedinjenih država su, unatoč tome što su većinom bili imućna i aristokratska gospoda, započeli svoju preambulu riječima: „Mi, narod…“[2] Prvi članak njihovog Ustava proglašava kako će „sva ovdje dodijeljena prava biti dodijeljena Kongresu Sjedinjenih država koji će se sastojati od Senata i Doma predstavnika“, koje je izabrao narod. Unatoč raznolikim problemima američke demokracije, nitko nikada nije pokušao oboriti ovaj članak.

Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. je napisana za vrijeme prvih komešanja tijekom Revolucije i utjelovljuje vrijednosti prosvjetiteljstva. Proklamira: „Načela svakog suvereniteta nalaze se jedino u Narodu.“, „Zakon je izraz opće volje“, „Društvo ima pravo zahtijevati odgovornost svih javnih dužnosnika za njihovo obavljanje svojih dužnosti“.

Deklaracija iz 1793. godine (ustvari preambula novom francuskom Ustavu) zauzima stajalište protiv pretjerane akumulacije bogatstva te detaljno opisuje progresivno oporezivanje, kao i „neophodnu pomoć koju društvo treba pružiti manje sretnim građanima “, što se također opisuje i kao „dug svih onih koji posjeduju više no što im treba“. Tekst potvrđuje: „narod je suveren; vlada je njegova ruka“; nadalje „narod može, kada god to poželi, promijeniti svoju vladu i opozvati svoje predstavnike“. Ljudska prava nemaju granica i podrazumijevaju solidarnost unutar i između nacijâ – „Ljudi svih narodnosti su braća i ljudi različitih narodnosti si trebaju pomagati prema svojim mogućnostima kao što bi trebali činiti i građani iste države.“ Sljedeći navod iz 1793. je naročito relevantan danas: „onaj koji provodi opresiju jednog naroda se time proglašava neprijateljem sviju.“

Francuski ustavi iz 1946. i 1958. također proklamiraju princip suvereniteta koji je definiran kao „vladavina naroda, od strane naroda i za narod“, oponašajući pri tome Abrahama Lincolna. Ljudska prava su potvrđena u njihovim prvim člancima, uspostavljena u ime „francuskog naroda“. Iako je zamjedba da se tih principa nije uvijek strogo držalo preblaga, barem je suvereni narod bio prisutan, a vrijednosti prosvjetiteljstva su eksplicitno navođene kao temelji društva.

Što je u Europi ostalo od ovih čestitih, demokratskih i republikanskih principa iskrivljenih tiranijom naših predaka?

Preambula TEC-a započinje s „Njegovo Veličanstvo, kralj Belgije“ i nastavlja s nabrajanjem kraljeva i predsjednika koji nekoliko paragrafa kasnije obznanjuju da su „uvjereni da će narodi Europe […] odlučni da nadiđu svoje nekadašnje podjele […] stvoriti zajedničku sudbinu“. Sve je to lijepo i krasno, ali ove vođe i okrunjene glave se nikad nisu udostojale pitati narode Europe za njihovo mišljenje. Europljani koji su izradili nacrt ovog ustava nisu bili izabrani, već su imenovani i, za razliku od svojih prethodnika iz 18. stoljeća, nisu čak povjerili narodnim zastupnicima u Parlamentu ni mogućnost zakonodavne inicijative. U tekstu TEC-a s prosvjetiteljstvom su brzo bili gotovi, njegove su vrijednosti iščeznule, svijeće su redom gasnule i narodni suverenitet je postao izblijedjela uspomena.

Dan nakon referenduma u Francuskoj, uvodni članak Sergea Julyja u dnevnim novinama Libération pokazao je sličnu mržnju demokracije, koja podsjeća na primjedbu Bertolta Brechta o tome kako bi vlade trebale raspustiti narod i izabrati novi, ukoliko se prethodni ne ponaša dobro…[3]

Izvadci iz Julyjevog članka naslovljenog „Mazohističko remek-djelo“:

[…] opća katastrofa i populistička epidemija kosi sve na putu, strukturu Europe, proširenje, elite, regulaciju liberalizma, reformizam, internacionalizam, čak i darežljivost […], naša je zemlja u otužnom stanju. Nažalost, jutros je u još gorem stanju.

Kasnije ću raspraviti neke stavke koje smo uspjeli izbjeći – kako se čini privremeno – glasavši protiv Ustava. Prije toga, evo nekoliko neugodnih činjenica koje se tiču takozvane Povelje temeljnih prava, koja čini drugi dio TEC-a, svečano proglašen na sastanku na vrhu u Nici 2000. godine. U Reformskom ugovoru pridodan je u Protokol. Stranke desnice kao i socioliberali su tome pridali dosta pažnje, no prava koje ona jamči su mnogo manje razumljiva od onih proglašenih u mnogim nacionalnim ustavima. Među pravima koje ne jamči je pravo na rad (pravo „na rad“ i pravo na „pravo na slobodu rada“ se poprilično razlikuju); pravo na učinkovite javne službe dostupne svima; jednakost spolova i jednaka plaća za jednak rad; naknada za nezaposlene i mirovina; cjeloživotno obrazovanje; nadnacionalni štrajkovi; kontracepcija i pobačaj; hitna medicinska pomoć. Pravnici se mogu prepirati o tome ima li sve nabrojano mjesto u Ustavu ili bi sve to trebalo biti propisano u zasebnim zakonima, no budući da ih se ne može naći nigdje u europskom kanonu, propuštena je prilika za njihovo proglašavanje u TEC-u.

Bilo kako bilo, „Ova povelja ne […] uspostavlja nikakve nove ovlasti ili zadaće Uniji, niti se njome mijenjaju ovlasti i zadaće određene drugim dijelovima Ustava.“ (II-111). Zašto se onda truditi oko povelje? Što se ostalih „dijelova“ tiče, demokracija se provodi samo u nevažnim pitanjima, ali kad su u pitanju ekonomski izbori, oporezivanje, valuta, zapošljavanje, prava zaposlenikâ, socijalna politika i sve što se tiče rata ili mira, upletanje građana je nepoželjno.

Europske „institucije će prakticirati otvoren, proziran i redovan dijalog s reprezentativnim društvenim udrugama“ (I-47, 2). Osobno sam iskusila što ova stavka znači kada su mnogi sudionici kampanje kritički nastrojeni prema vrhovnoj ulozi Svjetske trgovinske organizacije i ulozi Europe u njoj prisustvovali „Dijalozima civilnog društva“ koje je pokrenuo tadašnji europski povjerenik za trgovinu Pascal Lamy. Riječ „dijalog“ je ovdje značila objašnjavanje onoga što Komisija namjerava učiniti. Bilo kakvo neslaganje ili kritiziranje se shvaćalo kao odsutnost shvaćanja i na nj se uredno odgovaralo strpljivim ponavljanjem stava Komisije. „Civilno društvo“ većinom se sastojalo od predstavnikâ interesa korporacijâ i krupnih poljoprivrednika te je bilo očito da je Lamy, član Francuske socijalističke stranke od 1969. godine, namjeravao uporabiti Europsku uniju i WTO kao sredstva za promicanje globalnog neoliberalizma. Bilo kako bilo to su mu naložile zemlje članice.

U zadnjih dvadeset godina izgradnja Europe temeljila se isključivo na poprilično složenim tekstovima, na taj način isključivši većinu ljudi iz rasprave. Neizabrana tijela, europske elite, korporativni lobiji i socioliberali dovršivši svoje obraćanje na tačerizam promijenili su potiho strukture moći kako bi još više isključile javnost. Međutim, nigdje ne stoji da se mora nastaviti ovako samo zato što je započelo tako. Ne moramo prihvatiti mrvice i defetističko mrmljanje da je „bolje išta, nego ništa“ ili „Vjerujte nam i mi ćemo se kasnije pobrinuti za socijalna pitanja.“

Pogledajmo nekoliko nedavnih primjera ignoriranja demokracije. Ako se ikad čulo glas europskih naroda, bilo je to 15. veljače 2003. godine. Sa svih krajeva Europe čuli su se glasovi protivljenja ratu u Iraku kojeg su vodile SAD. Vlade nekoliko država su ih čule, i to vlade Francuske, Njemačke i kasnije Španjolske.

Što bi se dogodilo da je TEC ratificiran? Može se tek nagađati da bi predloženi Ustav olakšao poboljšanu suradnja između državâ istomišljenicâ u područjima opće sigurnosti i obrambene politike (i iznimno otežao druga područja). U tekstu stoji da „nadležnost Unije u pitanjima zajedničke vanjske i sigurnosne politike obuhvaćat će sva područja vanjske politike […] uključujući progresivno oblikovanje zajedničke obrambene politike što bi moglo dovesti do zajedničke obrane“ (I-16). Nadalje, „politika Unije […] poštovat će dužnosti određenih zemalja članica koje smatraju da je njihova opća obrana ostvarena unutar Sjevernoatlantskog saveza […] i usklađena sa zajedničkom sigurnosnom i obrambenom politikom ustanovljenom unutar tog okvira [okvira NATO-a]“ (I-41, 2). Konačno: NATO „ostaje temelj njihove zajedničke obrane i forum za njezino provođenje“ (I-41, 7). Te odredbe sačuvane su te čak pojačane u Reformskom ugovoru. Ovi članci pružaju dosta prostora za potporu Bushevu ratu i prisiljavanje cijele EU na to. Gotovo su sve zemlje članice i u NATO-u .[4] TEC je također zahtijevao povećanje vojnih mogućnosti i troškova obrane u europskim zemljama.

Tijekom francuske kampanje koja je prethodila referendumu, socioliberali su dokazivali da je članak koji predviđa građansku „inicijativu“ predstavlja pobjedu demokracije. Riskirali su navodeći konkretan tekst koji zaista dopušta da “ne manje od milijun građana […] može preuzeti inicijativu i pozvati Komisiju […] da podnese bilo kakav primjeren prijedlog o pitanjima za koja građani smatraju da je potrebno pravno djelovanje Unije kako bi se proveo Ustav“ (I-47, 4). Drugim riječima, ako smatrate da se Ustav ne primjenjuje, vi i 999,999 drugih građana možete pristojno zatražiti Komisiju da primijeni Ustav, no ne biste mogli promijeniti nešto što vam se ne sviđa u samom Ustavu, niti će Komisija odgovoriti na zahtjev.

Kako bismo zaključili ovaj kratki primjer protudemokratskih praksi, primijetimo da normalan demokratski postupak uključuje mogućnost budućih revizija i amandmana. Po tom pitanju TEC zaostaje za francuskom Deklaracijom iz 1793. koja proglašava da „Narod uvijek ima pravo propitkivati, ispravljati i mijenjati svoj Ustav. Jedna generacija ne može podvrgnuti buduće generacije svojim zakonima.“ (Članak 28.)

Tijekom izrade nacrta europskog Ustava, neki članovi Konvencije predložili su da bi upravo njihova Konvencija mogla poslužiti kao okvir unutar kojeg bi se tekst kasnije mogao preinačiti. Ostali su dali prednost reprezentativnoj grupi zastupnika iz nacionalnog i europskog parlamenta. Oba su prijedloga još uvijek bila previše demokratska onima koji su htjeli da se tekst ukleše u kamen. Kako drukčije tumačiti članke IV-443, 444 i 445 koji zahtijevaju jednoglasnost ne samo Vijeća, već i svake zemlje članice, bilo potvrdom parlamenta, bilo državnim referendumom. S takvim zahtjevima kojima je nemoguće udovoljiti, izgledi za preinaku bilo koje europske odredbe su ravni nuli.

Nadalje, cijeli tekst trećeg odlomka trećeg dijela učinjen je naročito trajnim i nepreinačivim. Što to sadrži treći odlomak trećeg dijela? Ne puno toga – samo unutarnje tržište; slobodno kretanje dobara, uslugâ, kapitala i ljudâ; politika kompetitivnosti (uključujući stavke o natječajima u javnim službama ); oporezivanje, gospodarsku i monetarnu politiku; zapošljavanje; socijalnu politiku; gospodarsku, socijalnu i teritorijalnu koheziju; poljoprivredu i ribarstvo; okoliš; zaštitu potrošačâ; istraživanje i razvoj; tehnologiju; energiju; slobode; sigurnost i pravednost; graničnu, useljeničku i azilnu politika, policijsku i sudsku suradnju; javno zdravstvo; industriju; kulturu; turizam; obrazovanje; mladež; sport; stručno usavršavanje; civilnu zaštitu i administrativnu suradnju.

Može se promijeniti bilo što drugo osim obrane i vanjske politike koje se ravnaju sličnim ograničenjima.

Kako je došlo do monstruoznog dokumenta poput TEC-a? Kakav je čudan tijek zbivanja doveo do teksta koji je, jednom kada je njegov sadržaj obznanjen javnosti, teško mogao dati povoda za entuzijazam Francuzâ ili bilo koga tko ga je pročitao?

Neki su okrivili Valéryja Giscarda d’Estainga. U prosincu 2001. godine je postavljen za predsjednika Konvencije odgovorne za izradu nacrta Ustava. Mandat Konvencije je obuhvaćao oko šezdeset predmeta, no glavna mu je težnja bila stvaranje jednog ugovora koji bi pojednostavio i spojio sve prethodne ugovore; organiziranje moći različitih grana s obzirom na buduće povećanje na 25 ili više članica te pojačanje demokratske legitimnosti europskih institucija.

Tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac je predložio svojeg bivšeg političkog rivala za to mjesto: ili je Giscardu oprostio mnoga poniženja koja je morao pretrpjeti kao Giscardov premijer ili ga je želio van države. Karikaturisti su Giscarda redovito crtali s krunom i žezlom dok je bio predsjednik, a on je, pak, redovito davao upute Chiracu da hoda dva koraka iza njega. The Independent je 2003. godine objavio portret Giscarda: „Skromnost i sumnja u samog sebe nikada nisu bile značajke bivšeg francuskog predsjednika.“ Neki su sumnjali da je njegovo imenovanje na čelo Konvencije bio Chiracov lukav potez da spriječi Giscarda da se umiješa u predsjedničku kampanju za drugi mandat 2002. godine. Gerhard Schröder se također založio za Giscarda, vjerojatno prisjetivši se njegove suradnje s Helmutom Schmidtom na stvaranju Europskog monetarnog sistema koji je bio preteča eura. S francusko-njemačkim blagoslovom sve su se karte posložile. Giscard je sebe vidio kao povijesnu ličnost i nije se ustručavao uspoređivati s Thomasom Jeffersonom.[5]

Nakon što mu je osiguran položaj, Giscard se pripremio za svoju povijesnu zadaću. Prema Newsweeku, pripremao se za odlazak na odmor i imao je tri cilja:

Bivši francuski predsjednik i erudit, danas 76-godišnjak, planira propješačiti dolinu rijeke Loire. Usavršit će svoje znanje kineskog jezika i još jednom preorati kroz stotine stranica ugovora i sporazuma koji predstavljaju temelj Europske unije. „Samo za čitanje tih tekstova treba izdvojiti mjesec dana, a ponekad je lakše razumjeti mandarinski.“ No kao predsjednik Ustavne konvencije Europske unije, on zaključuje da je njegov posao srezati brdo papirologije na jedno „sve u svemu 30 ili 35 stranica“ – na nešto što je u isto vrijeme i razumljivo i obuhvatno, da ne spominjemo lako probavljivo, poput „svih ostalih velikih ustava“ svijeta.

Zar je pobrkao Ustav s mandarinskim kineskim? Konvencija se i nije baš pridržavala priželjkivanih „30 ili 35 stranica“. Štoviše, izrodili su tekst od 232 stranice (u službenom francuskom izdanju) s 500 stranica dodataka. Dovoljno je „obuhvatno“, naročito ako želite pokriti u tančine opis ekonomske politike, a socijalnu politiku prekriti maglom ili je jednostavno izostaviti. Je li tekst „razumljiv“ i „probavljiv“? Da, za čitatelje s akademskom titulom, u idealnom slučaju iz pravnih znanosti.

Za trajanja Konvencije pojavila su se opasna neslaganja između malih i velikih, starih i novih, bogatih i siromašnih zemalja-članica – može li se ova neslaganja smatrati u potpunosti odgovornima za antidemokratsko čudovište koje je taj proces izrodio? Jesu li možda MEDEF (francuska organizacija poslodavaca) i UNICE (europska organizacija poslodavaca) imale prste u tome?[6] UNICE se u svojem svojstvu promatrača udružio sa španjolskim ekstremno desničarskim članovima europskog parlamenta i bivšim talijanskim fašistom Gianfrancom Finijem i inzistirao da buduće zakone i direktive usvaja samo Vijeće, bez zajedničke odluke ili čak savjetovanja s Parlamentom.

Kada je TEC završen, UNICE je izrazio svoje zadovoljstvo:

Izrada nacrta članaka koji se tiču Komisije podudara se s UNICE-ovim zahtjevima za jakom Komisijom, koja bi zadržala isključivo pravo zakonodavne inicijative […]. UNICE je zadovoljan što nijedan zahtjev koji je naginjao k uvođenju oporezivanja na razine cijele Unije nije ostavljen […]. UNICE se protivi svakom širenju glasanja kvalificiranom većinom o poreznoj politici i sa zadovoljstvom konstatira da će se pravilo o jednoglasnosti nastaviti primjenjivati na ovom području […]. UNICE je zadovoljan što će cilj Europske središnje banke ostati stabilnost cijenâ te da je osigurana njezina samostalnost.

Zadovoljstvo Europske konfederacije poslodavaca potječe i iz toga što je u tekst (u Članku I-3 koji se tiče ciljeva Unije) uključen izraz „visoko kompetitivno socijalno tržišno gospodarstvo“. S UNICE-ovog gledišta to predstavlja „znatnu promjenu zato što u sporazumu [iz Nice] kompetitivnost nije spominjana.“ Još je i bolje što je „kompetitivnost ponovljena u nekoliko članaka trećeg dijela“. Žalimo sirotu Konfederaciju europskih sindikata [ETUC] koja je mislila da je izvojevala veliku pobjedu ubacivši riječ „socijalno“ odmah ispred „tržišnog gospodarstva“. Jednako su postupili i njemački socio-liberali. Mislim da bi nepristran sudac dosudio gol za UNICE.

Europski okrugli stol industrijalaca (ERT) kojeg čine generalni direktori 48 najvećih europskih transnacionalnih korporacija također je odigrao važnu ulogu. Njihov doprinos, kasnije rezimiran u brošuri, bio je argument za razne neoliberalne odredbe. Korporativna administracija je postojano pokazivala velik interes za eurointegraciju, a Komisija ih je uvijek toplo pozdravljala, kao npr. baruna Daniela Janssena, generalnog direktora belgijskog kemijskog diva Solvaya i člana ERT-a. Janssen ovako zamišlja budućnost Europe za koju se nada da će biti zasnovana na „dvostrukoj revoluciji“

smanjivanjem moći države, i javnog sektora općenito, privatizacijom i ukidanjem administrativnih ograničenja te premještanjem većine moći nacionalnih država na moderniju i međunarodno orijentiranu strukturu na europskoj razini.

Janssen očekuje da će Komisija igrati naročito važnu ulogu u ovoj „modernoj“ strukturi zato što je

iznimno otvorena prema poslovnoj zajednici tako da kada se poslovni ljudi poput mene suočavaju s problemom koji se može riješiti samo politički, imamo pristup izvrsnim povjerenicima poput Montija za natjecanje, Lamyja za trgovinu i Liikannena za e-trgovinu i industriju.

Zahvaljujući tim visoko rangiranim vezama kao i zbog 15.000 industrijskih i financijskih lobista smještenih u Bruxellesu, sve je na svom mjestu i kako treba biti; povjerenici i Parlament poslušat će kapital i krojiti legislativu prema njihovim potrebama. Kako sama Komisija reče na svojoj web-stranici o još jednom neoliberalnom tekstu: „GATS (Opći sporazum o trgovini uslugama) nije tek nešto što postoji između vladâ. To je prije svega sredstvo za dobrobit biznisa.“

Iznad i onkraj lako zamjetljivog utjecaja velikih poduzeća, Ustav je također odraz 105 ljudi koji su izrađivali nacrt ili točnije komentirali i izmjenjivali amandmanima tekstove koje su im davali Giscard i njegova svita. Članovima Konvencije nije dopušteno da predlažu vlastite tekstove. Kao što znamo, nijedan od ovih članova Konvencija nije izabran za baš ovaj posao, iako su mnogi od njih izabrani europski i nacionalni zastupnici. Samo još jedan ustav dijeli ovu karakteristiku s njime, koliko ja znam: Ustav SSSR-a čiji je nacrt 1936. godine izradio nebirani Politbiro. Ta dva dokumenta dijele i do sitnih detalja razrađenu ekonomsku politiku – premda ne i istu ekonomiju.

Giscard je usprkos tome započeo s velikim nadama i nekoliko dobrih ideja. „Treba li mala država imati moć korištenja veta nad drugim državama? Sa 25 ili 27 zemalja-članica donošenje odluka bi postalo nemoguće.“ Itekako točno. Lijek za takvu uzetost je bio uvođenje glasanja kvalificiranom većinom. Upravo takvo glasanje ćemo, kako je to Giscard objasnio reporteru Time Magazinea, „ i predložiti.“ Dodao je da „moramo sačuvati osnovno nacionalno pravo na neslaganje, ne blokiranjem zajedničkog djelovanja, već dozvoljavanjem državama da ne sudjeluju.“ Drugim riječima, zemljama koje žele zajedno napredovati bi trebalo biti dopušteno „pojačano surađivati“, a da ih u tome ne blokiraju druge članice.

Zec izvučen iz šešira Konvencije je sasvim druge vrste. Postavljena su ustavna pravila koja su dopustila bilo kojoj članici, velikoj ili maloj, da „blokira zajedničko djelovanje“, naročito na području oporezivanja, socijalne politike i ustavnih amandmana. Pojačana suradnja je postala nemjerljivo teška zbog raznih tekstualnih zapreka i zamki.

Pričalo se da je Giscard sâm-samcat izradio nacrte dijelova Ustava koji se tiču nadležnosti i pridavanja moći raznim zainteresiranim stranama; zatim su pravni stručnjaci revidirali njegov tekst. Korektori su propustili ukloniti jedan od potonjih komentara; pogreška je primijećena tek kada je 162000 primjeraka francuskog TEC-a (uključujući moj) već bila tiskana. Ovaj neimenovani pravni stručnjak se požalio da

„Paragraf 1 sadržava referencu na kompetencije ‘dodijeljene Uniji u Ustavu’ – još jedan primjer protuslovlja i nesuvislog vokabulara korištenog s obzirom na vokabular kompetencija“

Poput ovog stručnjaka u protuslovlju i nesuvislosti i neki drugi članovi Konvencije nisu odobravali Giscardov nacrt. Jedan od njih, koji je želio ostati anoniman, odao je da „ je Giscard sposoban saslušati dvadeset ljudi, od kojih se devetnaest razilazi u mišljenju s njime i zatim uskliknuti: ‘Drago mi je što se svi slažete sa mnom.’“

Kako bi Tony Blair ostao sretan, Giscard je obećao sasjeći svaki spomen riječi „federalno“. U Downing Streetu je primijećeno da „je učinio sve što se tražilo od njega“, a Daily Telegraph se veselio što je Blair „dekofeinizirao tekst kako ne bi nikoga držao budnim“. Tokom cijelog procesa pisanja Ustava, Giscard i njegova Konvencija su činili što god je potrebno da zadovolje antidemokratske sile u Europskoj uniji.

[2] Ne mogu odoljeti, a da ne citiram ovu veliku preambulu u cijelosti: „Mi, narod Sjedinjenih država, da bismo stvorili što bolju uniju, uspostavili pravdu, osigurali mir u zemlji, osigurali zajedničku obranu, promicali opće blagostanje i osigurali blagoslov slobode sebi i svojim potomcima određujemo i ustanovljujemo Ustav Sjedinjenih Američkih Država.“ To je to. Preambula TEC-a je tipično glagoljiva.
[3] “Narod je izgubio povjerenje u vladu. Možda bi vlada trebala raspustiti narod i izabrati novi.” Bilo je to u Istočnoj Njemačkoj 1953. godine.
[4] Srećom, vojne avanture još uvijek zna biti teško provesti: “Europske odluke koje se tiču opće sigurnosti i obrambene politike, uključujući odluke o pokretanju misijâ kao što je napomenuto u ovom Članku, vijeće će usvojiti djelujući jednoglasno.”