Korporacijska karikatura

Prenosimo tekst Deana Dude, izvanrednog profesora Odsjeka za komparativnu književnost koji je još jednom ponovio argumente u korist rušenja aktualnih prijedloga neoliberalnih zakona koji se trenutno nalaze u fazi “prosudbe”. Eksplicitno je izraženo ono čemu (nadamo se) teži Otvoreno pismo Vijeća FFZG-a: krajnje je vrijeme da akademska zajednica postane subjekt s izmijenjenim društvenim vrijednostima i skorom političkom akcijom.

Hrvatska akademska zajednica uglavnom je fragilan, nekonfliktan i politički nedovršen subjekt, deklarativno utemeljen na postfeudalnim figurama poštenja, časti i dostojanstva. Izvana nalikuje poluorganiziranoj zadruzi pristojnih pojedinaca koji obrađuju svoje vrtove i uživaju u društveno zajamčenom miru činjenice da su neki dublji mentalni interes pretvorili u navodno javno priznat i doista redovito plaćen posao. Strukturno je karakterizira relativna permisivnost koja ponekad graniči s naivnošću, što čak i u minimalno konfliktnim društvenim situacijama, koje nekako uspiju uzbibati teritorij njegovanog vrta, redovito izaziva osjećaj zgražanja, zaprepaštenosti ili, u najmanju ruku, čuđenja. Kako je, na primjer, na Ekonomskom fakultetu moguć autorski honorar od pet-šest stotina tisuća kuna ili zašto je “Jutarnji list”, u lovu na skupe stolce, kladionički koeficijent i Mirjanu Sanader, ispustio ono “brutto” kad je objavio da je na Filozofskom fakultetu prosječna plaća 11.834 kune?

Tako je u petak, 17. prosinca, Vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu uputilo tzv. otvoreno pismo rektoru, resornome ministru i sredstvima javnog priopćavanja (što god to značilo), u kojem sažeto, jasno i glasno upozorava na apsurdnost novoga kruga u izradi i donošenju paketa triju zakona (visoko obrazovanje, sveučilište, znanost) kojima se ideja javnoga visokog školstva, posve u skladu s vladajućim cajtgajstom i neoliberalnim stečevinama, prevodi u akademsku korporacijsku karikaturu. Dozu naivnosti kad je riječ o trećem naslovljeniku toga otvorenog pisma, odnosno “sredstvima javnog priopćavanja”, koja su, naravno, u niskom startu iščekivala trenutak da što prije zainteresiranima prenesu njegov sadržaj, pripisat ćemo tek usputnoj situacijskoj retorici i lošim poštanskim vezama, dijelom i zato što se na fakultetskoj web-stranici narečeno otvoreno pismo sramežljivo pojavilo tek 20. prosinca.

Odbijanje odbijanja

O čemu se zapravo radi? Naime, nakon što je akademska zajednica argumentirano pomela nacrte triju zakona – Senat Sveučilišta u Zagrebu doslovno je zatražio povlačenje paketa zakona iz javne rasprave – resorno je Ministarstvo 9. prosinca osnovalo tri “Prosudbena povjerenstva” i zadužilo ih da izrade “izvješća o prihvatljivosti pristiglih prijedloga na Nacrt Zakona” (o sveučilištu, visokom obrazovanju i znanosti) “zaprimljenih temeljem provedene javne rasprave, uz mogućnost izrade alternativnih zakonskih normi”, kao i da iznesu “stajališta o ostalim odredbama Nacrta Zakona, a sve kako bi se osiguralo iznalaženje najkvalitetnijih rješenja za unapređenje sustava” znanosti i visokog obrazovanja. Povjerenstva su sastavljena po načelu hijerarhijsko-tematske podjele i različitog su brojnog stanja: u ono o Nacrtu Zakona o sveučilištu ušli su uglavnom rektori hrvatskih sveučilišta, ono o visokom obrazovanju čine u većini prorektori za nastavu, studije i studente hrvatskih sveučilišta, a ono o znanosti – ravnatelji javnih znanstvenih instituta. U svim je povjerenstvima, nadalje, po jedan sindikalac (od onih što su u naponu prve blokade na hrvatskim sveučilištima, i to u sam osvit recesije, rijetko uspješno pregovarali s Vladom) i predstavnici nečega (Nacionalno vijeće) za (neku) konkurentnost, među kojima je, na primjer, i mr. sc. Goran Radman, inače zaposlen na poslovima i radnim zadacima dekana Veleučilišta Vern, gdje godina studija košta oko 30.000 kuna (jamči se popust od 9,5 posto ako se iznos uplati odjednom). U dva su povjerenstva još i predstavnici Nacionalnog vijeća za znanost, a u jednom je i jedna studentica (točnije v.d. predsjednice Studentskoga zbora), kao što svako povjerenstvo ima koordinatora i tajnika ili tajnicu.

Sveukupno četrdesetak članova, velikom većinom iz akademske zajednice, iste one koja je zakonske prijedloge odbacila ocijenivši ih nepopravljivima, a sad je vidljivom političkom rukom odozgo organizirana u prosudbena povjerenstva ne bi li raspravila i prosudila je li ono što zamjera zakonskim prijedlozima, naime to da su nepopravljivi i da ih odbacuje, zapravo prihvatljivo. Još jednom: zakonski su prijedlozi neprihvatljivi jer nam je (akademskoj zajednici) neprihvatljiv način njihova donošenja (nitko nas nije uključio u proceduru, niti nas je itko išta pitao), jer narušavaju autonomiju hrvatskih sveučilišta i potiču njihovu privatizaciju, jer uvode naplaćivanje studija po HRT-ovskom načelu pretplata/pristojba, pa su “školarine” odjednom postale “upisnine”; dakle, mi smo kao akademska zajednica došli do te spoznaje javnom raspravom (o čemu svjedoči mnoštvo dokumenata na sveučilišnim mrežnim stranicama), a sad se u krilu MZOŠ-a okupljamo da bismo prosudili jesu li nam naši vlastiti prijedlozi “prihvatljivi”. Još jednom? Je li nam prihvatljiva naša ocjena o neprihvatljivosti, odbijamo li doista naše odbijanje “zaprimljeno temeljem provedene javne rasprave”, a sve, naravno, “kako bi se osiguralo iznalaženje najkvalitetnijih rješenja za unapređenje sustava”. Još?

Društvo na vjetrometini

Da budem posve jasan: emitira se posljednja epizoda serije o javnom visokom školstvu, autonomnom sveučilištu i slobodnoj znanosti. Ako ovako zamišljeni zakoni, neovisno o kozmetici kojoj se ovih dana u prosudbenim povjerenstvima podvrgavaju, dospiju u saborsku proceduru negdje u veljači ili ožujku, naći ćemo se u posve jednakim okolnostima koje su nas zatekle onog dana kad je prebrisana ideja javnog zdravstva u kojemu su djeca, neovisno o razini obiteljske zdravstvene kulture i obaviještenosti, u neparnim razredima odlazila u školske dispanzere na sistematski, pa im se svake druge godine vadila krv, provjerio vid, odmjerila kralježnica, pogledala mokraća i pregledali zubići, dakle kad je briga o njihovu zdravlju bila javni interes i javni ulog, a ne stvar pojedinačne imovinske kartice, osviještenosti i spretnosti. Esdepeovci tu i tamo najavljuju tužbu “Europi”, jer se, ako sam dobro shvatio, zakoni donose nakon što je poglavlje zatvoreno. Ali jednako je bilo i sa zakonom o javnom medijskom servisu, pa su se pokrili ušima, paktirali i izglasali to što su izglasali.

Kapitalizam masovno i serijski proizvodi siromašne i zakinute. Država se ne može povući iz javnih stvari, ostavljajući društvo na vjetrometini. Odzvonilo je vremenu čuđenja, zgražanja i zaprepaštenosti. Možda i akademska zajednica, ovaj put ozbiljno zabrinuta za vlastitu sudbinu, postane vjerodostojan politički subjekt i napokon shvati da borba za slobodno javno sveučilište nije moguća bez borbe za nešto drukčije društvene vrijednosti.