Korporacijska karikatura

Prenosimo tekst Deana Dude, izvanrednog profesora Odsjeka za komparativnu književnost koji je još jednom ponovio argumente u korist rušenja aktualnih prijedloga neoliberalnih zakona koji se trenutno nalaze u fazi “prosudbe”. Eksplicitno je izraženo ono čemu (nadamo se) teži Otvoreno pismo Vijeća FFZG-a: krajnje je vrijeme da akademska zajednica postane subjekt s izmijenjenim društvenim vrijednostima i skorom političkom akcijom.


Hrvatska akademska zajednica uglavnom je fragilan, nekonfliktan i politički nedovršen subjekt, deklarativno utemeljen na postfeudalnim figurama poštenja, časti i dostojanstva. Izvana nalikuje poluorganiziranoj zadruzi pristojnih pojedinaca koji obrađuju svoje vrtove i uživaju u društveno zajamčenom miru činjenice da su neki dublji mentalni interes pretvorili u navodno javno priznat i doista redovito plaćen posao. Strukturno je karakterizira relativna permisivnost koja ponekad graniči s naivnošću, što čak i u minimalno konfliktnim društvenim situacijama, koje nekako uspiju uzbibati teritorij njegovanog vrta, redovito izaziva osjećaj zgražanja, zaprepaštenosti ili, u najmanju ruku, čuđenja. Kako je, na primjer, na Ekonomskom fakultetu moguć autorski honorar od pet-šest stotina tisuća kuna ili zašto je “Jutarnji list”, u lovu na skupe stolce, kladionički koeficijent i Mirjanu Sanader, ispustio ono “brutto” kad je objavio da je na Filozofskom fakultetu prosječna plaća 11.834 kune?

Tako je u petak, 17. prosinca, Vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu uputilo tzv. otvoreno pismo rektoru, resornome ministru i sredstvima javnog priopćavanja (što god to značilo), u kojem sažeto, jasno i glasno upozorava na apsurdnost novoga kruga u izradi i donošenju paketa triju zakona (visoko obrazovanje, sveučilište, znanost) kojima se ideja javnoga visokog školstva, posve u skladu s vladajućim cajtgajstom i neoliberalnim stečevinama, prevodi u akademsku korporacijsku karikaturu. Dozu naivnosti kad je riječ o trećem naslovljeniku toga otvorenog pisma, odnosno “sredstvima javnog priopćavanja”, koja su, naravno, u niskom startu iščekivala trenutak da što prije zainteresiranima prenesu njegov sadržaj, pripisat ćemo tek usputnoj situacijskoj retorici i lošim poštanskim vezama, dijelom i zato što se na fakultetskoj web-stranici narečeno otvoreno pismo sramežljivo pojavilo tek 20. prosinca.

Odbijanje odbijanja

O čemu se zapravo radi? Naime, nakon što je akademska zajednica argumentirano pomela nacrte triju zakona – Senat Sveučilišta u Zagrebu doslovno je zatražio povlačenje paketa zakona iz javne rasprave – resorno je Ministarstvo 9. prosinca osnovalo tri “Prosudbena povjerenstva” i zadužilo ih da izrade “izvješća o prihvatljivosti pristiglih prijedloga na Nacrt Zakona” (o sveučilištu, visokom obrazovanju i znanosti) “zaprimljenih temeljem provedene javne rasprave, uz mogućnost izrade alternativnih zakonskih normi”, kao i da iznesu “stajališta o ostalim odredbama Nacrta Zakona, a sve kako bi se osiguralo iznalaženje najkvalitetnijih rješenja za unapređenje sustava” znanosti i visokog obrazovanja. Povjerenstva su sastavljena po načelu hijerarhijsko-tematske podjele i različitog su brojnog stanja: u ono o Nacrtu Zakona o sveučilištu ušli su uglavnom rektori hrvatskih sveučilišta, ono o visokom obrazovanju čine u većini prorektori za nastavu, studije i studente hrvatskih sveučilišta, a ono o znanosti – ravnatelji javnih znanstvenih instituta. U svim je povjerenstvima, nadalje, po jedan sindikalac (od onih što su u naponu prve blokade na hrvatskim sveučilištima, i to u sam osvit recesije, rijetko uspješno pregovarali s Vladom) i predstavnici nečega (Nacionalno vijeće) za (neku) konkurentnost, među kojima je, na primjer, i mr. sc. Goran Radman, inače zaposlen na poslovima i radnim zadacima dekana Veleučilišta Vern, gdje godina studija košta oko 30.000 kuna (jamči se popust od 9,5 posto ako se iznos uplati odjednom). U dva su povjerenstva još i predstavnici Nacionalnog vijeća za znanost, a u jednom je i jedna studentica (točnije v.d. predsjednice Studentskoga zbora), kao što svako povjerenstvo ima koordinatora i tajnika ili tajnicu.

Sveukupno četrdesetak članova, velikom većinom iz akademske zajednice, iste one koja je zakonske prijedloge odbacila ocijenivši ih nepopravljivima, a sad je vidljivom političkom rukom odozgo organizirana u prosudbena povjerenstva ne bi li raspravila i prosudila je li ono što zamjera zakonskim prijedlozima, naime to da su nepopravljivi i da ih odbacuje, zapravo prihvatljivo. Još jednom: zakonski su prijedlozi neprihvatljivi jer nam je (akademskoj zajednici) neprihvatljiv način njihova donošenja (nitko nas nije uključio u proceduru, niti nas je itko išta pitao), jer narušavaju autonomiju hrvatskih sveučilišta i potiču njihovu privatizaciju, jer uvode naplaćivanje studija po HRT-ovskom načelu pretplata/pristojba, pa su “školarine” odjednom postale “upisnine”; dakle, mi smo kao akademska zajednica došli do te spoznaje javnom raspravom (o čemu svjedoči mnoštvo dokumenata na sveučilišnim mrežnim stranicama), a sad se u krilu MZOŠ-a okupljamo da bismo prosudili jesu li nam naši vlastiti prijedlozi “prihvatljivi”. Još jednom? Je li nam prihvatljiva naša ocjena o neprihvatljivosti, odbijamo li doista naše odbijanje “zaprimljeno temeljem provedene javne rasprave”, a sve, naravno, “kako bi se osiguralo iznalaženje najkvalitetnijih rješenja za unapređenje sustava”. Još?

Društvo na vjetrometini

Da budem posve jasan: emitira se posljednja epizoda serije o javnom visokom školstvu, autonomnom sveučilištu i slobodnoj znanosti. Ako ovako zamišljeni zakoni, neovisno o kozmetici kojoj se ovih dana u prosudbenim povjerenstvima podvrgavaju, dospiju u saborsku proceduru negdje u veljači ili ožujku, naći ćemo se u posve jednakim okolnostima koje su nas zatekle onog dana kad je prebrisana ideja javnog zdravstva u kojemu su djeca, neovisno o razini obiteljske zdravstvene kulture i obaviještenosti, u neparnim razredima odlazila u školske dispanzere na sistematski, pa im se svake druge godine vadila krv, provjerio vid, odmjerila kralježnica, pogledala mokraća i pregledali zubići, dakle kad je briga o njihovu zdravlju bila javni interes i javni ulog, a ne stvar pojedinačne imovinske kartice, osviještenosti i spretnosti. Esdepeovci tu i tamo najavljuju tužbu “Europi”, jer se, ako sam dobro shvatio, zakoni donose nakon što je poglavlje zatvoreno. Ali jednako je bilo i sa zakonom o javnom medijskom servisu, pa su se pokrili ušima, paktirali i izglasali to što su izglasali.

Kapitalizam masovno i serijski proizvodi siromašne i zakinute. Država se ne može povući iz javnih stvari, ostavljajući društvo na vjetrometini. Odzvonilo je vremenu čuđenja, zgražanja i zaprepaštenosti. Možda i akademska zajednica, ovaj put ozbiljno zabrinuta za vlastitu sudbinu, postane vjerodostojan politički subjekt i napokon shvati da borba za slobodno javno sveučilište nije moguća bez borbe za nešto drukčije društvene vrijednosti.

preuzeto iz Samostalnog srpskog tjednika Novosti


Vezani članci

  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!
  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima U dječjim animiranim filmovima, a osobito u individualističkim reprezentacijama dispozicija i postignuća likova, zanemaruju se prikazi socioekonomske stratifikacije i klasnih podjela, a djeca i njihovi kapaciteti za razumijevanje sadržaja (pa i korijena nejednakosti) uporno podcjenjuju. Prema još uvijek prevladavajućoj viktorijanskoj optici, djeca su nevina i krhka bića koja treba štititi od svijeta, dok djeca u realnom svijetu vrlo brzo uviđaju pravila i implikacije klasnih pozicija, a rano dožive i vršnjačko nasilje upravo na tim osnovama. Klasa je, za razliku od orodnjenog, rasiziranog i seksualnog identiteta, u animiranim filmovima prikazana sporedno, uglavnom kroz nekoliko okvira: dobroćudni (narativi u kojima se siromaštvo i klasna nejednakost ili ne prikazuju ili se radnička klasa prikazuje kao da nikada nije prijetnja višoj, već s njom dijeli interese), zloćudni (klasna mobilnost je određena moralnim zaslugama protagonista), konsenzualni (bogati se prikazuju kao obični ljudi s kojima je moguće suosjećati), okvir divljenja (bogati su divni jer nesebično pomažu svijetu) i oponašanja (svi bi trebali imitirati stil i oznake bogatstva). Izbjegavajući nagovore na programatsko usmjerenje animiranog filma u buđenje klasne svijesti djece, autorica ističe značaj fiktivnog u senzibiliziranju za drugačije klasne pozicije, kao i revolucionarni potencijal dječje mašte.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve