Korporacijska karikatura

Prenosimo tekst Deana Dude, izvanrednog profesora Odsjeka za komparativnu književnost koji je još jednom ponovio argumente u korist rušenja aktualnih prijedloga neoliberalnih zakona koji se trenutno nalaze u fazi “prosudbe”. Eksplicitno je izraženo ono čemu (nadamo se) teži Otvoreno pismo Vijeća FFZG-a: krajnje je vrijeme da akademska zajednica postane subjekt s izmijenjenim društvenim vrijednostima i skorom političkom akcijom.


Hrvatska akademska zajednica uglavnom je fragilan, nekonfliktan i politički nedovršen subjekt, deklarativno utemeljen na postfeudalnim figurama poštenja, časti i dostojanstva. Izvana nalikuje poluorganiziranoj zadruzi pristojnih pojedinaca koji obrađuju svoje vrtove i uživaju u društveno zajamčenom miru činjenice da su neki dublji mentalni interes pretvorili u navodno javno priznat i doista redovito plaćen posao. Strukturno je karakterizira relativna permisivnost koja ponekad graniči s naivnošću, što čak i u minimalno konfliktnim društvenim situacijama, koje nekako uspiju uzbibati teritorij njegovanog vrta, redovito izaziva osjećaj zgražanja, zaprepaštenosti ili, u najmanju ruku, čuđenja. Kako je, na primjer, na Ekonomskom fakultetu moguć autorski honorar od pet-šest stotina tisuća kuna ili zašto je “Jutarnji list”, u lovu na skupe stolce, kladionički koeficijent i Mirjanu Sanader, ispustio ono “brutto” kad je objavio da je na Filozofskom fakultetu prosječna plaća 11.834 kune?

Tako je u petak, 17. prosinca, Vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu uputilo tzv. otvoreno pismo rektoru, resornome ministru i sredstvima javnog priopćavanja (što god to značilo), u kojem sažeto, jasno i glasno upozorava na apsurdnost novoga kruga u izradi i donošenju paketa triju zakona (visoko obrazovanje, sveučilište, znanost) kojima se ideja javnoga visokog školstva, posve u skladu s vladajućim cajtgajstom i neoliberalnim stečevinama, prevodi u akademsku korporacijsku karikaturu. Dozu naivnosti kad je riječ o trećem naslovljeniku toga otvorenog pisma, odnosno “sredstvima javnog priopćavanja”, koja su, naravno, u niskom startu iščekivala trenutak da što prije zainteresiranima prenesu njegov sadržaj, pripisat ćemo tek usputnoj situacijskoj retorici i lošim poštanskim vezama, dijelom i zato što se na fakultetskoj web-stranici narečeno otvoreno pismo sramežljivo pojavilo tek 20. prosinca.

Odbijanje odbijanja

O čemu se zapravo radi? Naime, nakon što je akademska zajednica argumentirano pomela nacrte triju zakona – Senat Sveučilišta u Zagrebu doslovno je zatražio povlačenje paketa zakona iz javne rasprave – resorno je Ministarstvo 9. prosinca osnovalo tri “Prosudbena povjerenstva” i zadužilo ih da izrade “izvješća o prihvatljivosti pristiglih prijedloga na Nacrt Zakona” (o sveučilištu, visokom obrazovanju i znanosti) “zaprimljenih temeljem provedene javne rasprave, uz mogućnost izrade alternativnih zakonskih normi”, kao i da iznesu “stajališta o ostalim odredbama Nacrta Zakona, a sve kako bi se osiguralo iznalaženje najkvalitetnijih rješenja za unapređenje sustava” znanosti i visokog obrazovanja. Povjerenstva su sastavljena po načelu hijerarhijsko-tematske podjele i različitog su brojnog stanja: u ono o Nacrtu Zakona o sveučilištu ušli su uglavnom rektori hrvatskih sveučilišta, ono o visokom obrazovanju čine u većini prorektori za nastavu, studije i studente hrvatskih sveučilišta, a ono o znanosti – ravnatelji javnih znanstvenih instituta. U svim je povjerenstvima, nadalje, po jedan sindikalac (od onih što su u naponu prve blokade na hrvatskim sveučilištima, i to u sam osvit recesije, rijetko uspješno pregovarali s Vladom) i predstavnici nečega (Nacionalno vijeće) za (neku) konkurentnost, među kojima je, na primjer, i mr. sc. Goran Radman, inače zaposlen na poslovima i radnim zadacima dekana Veleučilišta Vern, gdje godina studija košta oko 30.000 kuna (jamči se popust od 9,5 posto ako se iznos uplati odjednom). U dva su povjerenstva još i predstavnici Nacionalnog vijeća za znanost, a u jednom je i jedna studentica (točnije v.d. predsjednice Studentskoga zbora), kao što svako povjerenstvo ima koordinatora i tajnika ili tajnicu.

Sveukupno četrdesetak članova, velikom većinom iz akademske zajednice, iste one koja je zakonske prijedloge odbacila ocijenivši ih nepopravljivima, a sad je vidljivom političkom rukom odozgo organizirana u prosudbena povjerenstva ne bi li raspravila i prosudila je li ono što zamjera zakonskim prijedlozima, naime to da su nepopravljivi i da ih odbacuje, zapravo prihvatljivo. Još jednom: zakonski su prijedlozi neprihvatljivi jer nam je (akademskoj zajednici) neprihvatljiv način njihova donošenja (nitko nas nije uključio u proceduru, niti nas je itko išta pitao), jer narušavaju autonomiju hrvatskih sveučilišta i potiču njihovu privatizaciju, jer uvode naplaćivanje studija po HRT-ovskom načelu pretplata/pristojba, pa su “školarine” odjednom postale “upisnine”; dakle, mi smo kao akademska zajednica došli do te spoznaje javnom raspravom (o čemu svjedoči mnoštvo dokumenata na sveučilišnim mrežnim stranicama), a sad se u krilu MZOŠ-a okupljamo da bismo prosudili jesu li nam naši vlastiti prijedlozi “prihvatljivi”. Još jednom? Je li nam prihvatljiva naša ocjena o neprihvatljivosti, odbijamo li doista naše odbijanje “zaprimljeno temeljem provedene javne rasprave”, a sve, naravno, “kako bi se osiguralo iznalaženje najkvalitetnijih rješenja za unapređenje sustava”. Još?

Društvo na vjetrometini

Da budem posve jasan: emitira se posljednja epizoda serije o javnom visokom školstvu, autonomnom sveučilištu i slobodnoj znanosti. Ako ovako zamišljeni zakoni, neovisno o kozmetici kojoj se ovih dana u prosudbenim povjerenstvima podvrgavaju, dospiju u saborsku proceduru negdje u veljači ili ožujku, naći ćemo se u posve jednakim okolnostima koje su nas zatekle onog dana kad je prebrisana ideja javnog zdravstva u kojemu su djeca, neovisno o razini obiteljske zdravstvene kulture i obaviještenosti, u neparnim razredima odlazila u školske dispanzere na sistematski, pa im se svake druge godine vadila krv, provjerio vid, odmjerila kralježnica, pogledala mokraća i pregledali zubići, dakle kad je briga o njihovu zdravlju bila javni interes i javni ulog, a ne stvar pojedinačne imovinske kartice, osviještenosti i spretnosti. Esdepeovci tu i tamo najavljuju tužbu “Europi”, jer se, ako sam dobro shvatio, zakoni donose nakon što je poglavlje zatvoreno. Ali jednako je bilo i sa zakonom o javnom medijskom servisu, pa su se pokrili ušima, paktirali i izglasali to što su izglasali.

Kapitalizam masovno i serijski proizvodi siromašne i zakinute. Država se ne može povući iz javnih stvari, ostavljajući društvo na vjetrometini. Odzvonilo je vremenu čuđenja, zgražanja i zaprepaštenosti. Možda i akademska zajednica, ovaj put ozbiljno zabrinuta za vlastitu sudbinu, postane vjerodostojan politički subjekt i napokon shvati da borba za slobodno javno sveučilište nije moguća bez borbe za nešto drukčije društvene vrijednosti.

preuzeto iz Samostalnog srpskog tjednika Novosti


Vezani članci

  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve