Sveučilište commerce
Donosimo tekst Igora Lasića objavljen u Novostima 6. studenog 2010. u kojemu govori o prijedlozima novih zakona o sveučilištu, visokom obrazovanju i znanosti. Povlači paralelu s pobunama studenata koji su se prije dvije godine počeli boriti protiv ukidanja autonomije sveučilišta i komercijalizacije visokog školstva – o kojima danas čitava akademska zajednica bruji.Nedavno dovršeni nacrti prijedloga triju novih zakona koji bi trebali odmijeniti važeći Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, kako se već pročulo, ispisani su u konspiraciji usporedivoj s onom tajne policije carske Rusije pri uređivanju Protokola sionskih mudraca.
Nije ni čudo, jer se ono što predlagač kani nametnuti pomoću njih – faktičko ukidanje autonomije sveučilišta i znanosti, te drastičnu komercijalizaciju istih – niti ne može provesti drukčije doli zaplotnjačkim, nejavnim sredstvima. Uostalom, predviđeni Zakon o sveučilištu, Zakon o visokom obrazovanju i Zakon o znanosti toliko su brutalni u tom pogledu da su se protiv njih izjasnili i poslovično inertni te poslušni dekani velikog broja hrvatskih fakulteta.
Sad bi se potonje moglo pitati: gdje ste bili kad su vam studenti lani objašnjavali – ma, doslovce vam crtali – što je to komercijalizacija visokog obrazovanja? Otprije nekoliko dana ozloglašeni zakonski prijedlozi, naime, samo su logičan i dosljedan nastavak provedbe neoliberalno nastrojenog Bolonjskog procesa, koliko god se činilo da ostavljaju prostora za iznenađenost. Utoliko je i javna rasprava koju su nanovo inicirali prvenstveno studenti, namjesto one što je s dužim rokom provedbe morao sazvati državni projektant zakona, otkrila ista politička te ideološka uporišta kao polazne i odredišne točke te kontrarevolucionarne reforme.
Osim uobičajeno najaktivnijih studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dakle, ovom su prilikom veliki doprinos širenju prostora javne diskusije dale i pojedine institucije poput Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, kao i pojedinci iz drugih znanstvenih i visokoškolskih ustanova. Filip Hameršak sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, te iz Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”, tako je ocijenio da Zakon o znanosti navodi znanost na tržišnu prostituciju, a naročito ugrožava humanistiku koja se niti ne može iole unosno prodati. Znanstveni instituti bi se, ovisno o statusu, javno financirali u iznosu od 60 ili 80 posto, dok bi za ostatak svojih potreba morali zaraditi sami. Zakon o sveučilištima, pak, te ustanove podvrgava dominantnom nadzoru vlade, s razvlaštenim senatom i, s druge strane, Sveučilišnim vijećem za koje profesori Gvozden Flego i Neven Jovanović s Filozofskog fakulteta kažu da je – oktroirano.
Institut za etnologiju i folkloristiku upozorava javnost, među ostalim, da se ukidanjem načela autonomije ugrožava i na njemu zasnovana regulacija etičnosti i vrednovanja znanosti; štoviše, novim se zakonom ukida zapravo i sam Odbor za etiku, te se odgovornost prenosi na volju pojedinca. Naglasak zakonskog prijedloga ograničava doprinos znanosti na gospodarstvo kao samo jedno društveno područje i na novac kao samo jednu društvenu vrijednost, navodi se dalje, dok obrazovanje i kultura, primjerice, te znanje i moral, više nisu toliko važni. Što se tiče buduće kontrole financijskog poslovanja, zacijelo će se u kampanji zaoštravanja toga odnosa iskoristiti nova otkrića o pronevjerama izvjesnih fakultetskih uprava. A naročito je to opravdano znamo li da se u vladi, je li, nikad nije dogodilo ništa slično.
Naposljetku, studentski plenum Filozofskog fakulteta zaključio je da sporni zakoni potiču snažnu političku i tržišnu regulaciju znanosti i visokog školstva, te daljnje procese cijepanja i privatizacije sveučilišta. Po novom se također ne ukidaju školarine, samo se nazivaju upisninama. U iščekivanju vladine reakcije na sve te kritike, i odgovora na dilemu hoće li se zakonski prijedlozi samo pokrpati ili će se njihov koncept u cijelosti odbaciti, međutim, možemo barem donijeti sud kako nema sumnje da je (za)ključno pitanje studentske aktivistkinje Andree Milat, čije stajalište objavljujemo uz ovaj tekst, isključivo retoričke naravi. Jasno je, znači, tko bi jedini od ovakvih zakona imao koristi: oni koji znanost i visoko školstvo vide kao samo još jedan javni resurs za crpljenje vrijednosti u privatnu korist. A oni ne samo da nisu za potcjenjivanje, oni već odavno vladaju.
Udaranje po ostacima javne sfere
Dean Duda, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kaže da cjelokupan zakonski paket treba u potpunosti odbaciti jer se, s obzirom na njegov “duh”, nikakvim amandmanima, korekcijama ili preinakama stvari ne mogu popraviti.
– Ako se tim trima zakonskim prijedlozima pridoda još i onaj o javnoj televiziji, onda je posve jasno da su na udaru “ostatci ostataka” javne sfere ili, ako hoćete, stvari od općeg i zajedničkog interesa. Iako tekst tih prijedloga pokazuje doista nanose svega i svačega, od različitih tradicija do prepisivanja, ključnim mi se čine dvije međusobno nadovezujuće pozicije – totalitarna i tržišna, da ne velim neoliberalna. S jedne strane koncentracija političko-upravljačke moći u državnim rukama kao svojevrstan korak u bolje totalitarno političko sutra kad su posrijedi sveučilište, znanost i visoko obrazovanje, a s druge tobožnje pretvaranje znanstvenih i sveučilišnih institucija u snalažljive i hijerarhizirane tržišne subjekte što nužno vodi komercijalizaciji osnovne djelatnosti i logično računa na novčanik tzv. krajnjeg korisnika. Zapravo nam nakon marketinškog mahnitanja društva znanja, slijedi druga faza koja predstavlja praktičnu dijetu na svim razinama. Najkonkretnije: društvo se prekraja prema glazbenim željama ili pak na sliku i priliku jedinih socijalnih definitora – političara i poslodavaca. Ostali ne postoje, zapravo su nepotrebni.
Svakodnevna izvanredna situacija
Andrea Milat, studentska aktivistkinja s Filozofskog fakulteta u Zagrebu smatra da je javna rasprava koja se razvila na temu paketa zakona o znanosti, sveučilištima i visokom obrazovanju važna – kako zbog opsega koji je poprimila na nacionalnom teritoriju tako i zbog činjenice da je postupak donošenja zakona u Hrvatskoj uobičajen u svojoj obrnutoj formi, odnosno da se većina zakona donosi po hitnoj proceduri koja je zapravo propisana za izvanredne situacije.
– Tako smo u biti, mi kojih se ti zakoni najviše tiču, pristali da nam izvanredna situacija postane svakodnevna, a svakodnevna izvanredna. U ovako zadanim parametrima, postavlja se pitanje bi li se i ova javna rasprava dogodila bez ustrajnih studentskih intervencija. Novi zakoni nam otkrivaju komercijalizaciju obrazovanja i znanosti u punoj lepezi društvenih posljedica. Najvažnije moguće i izgledne posljedice ovih zakona – iz perspektive studenata, kao između ostalog i ljudskog kapitala – su ograničavanje pristupa visokom obrazovanju najsiromašnijim dijelovima društva (onemogućava se studentski rad zbog nastavnih obveza koje predviđa Bolonjski proces, a paralelno s tim povećava se ekonomska potreba studenata za radom zbog sve većih troškova studiranja), ograničenje izbora studija zbog sprege s tržištem i gospodarstvom (studenti moraju birati ono što je tržišno isplativo, što nije nužno i ono što doprinosi kulturnom razvoju države), otežan pristup doktorskim studijima, a nakon toga dodatno otežano zapošljavanje te jedva moguć napredak nakon doktorata. Zakoni također ukidaju odluku Ustavnog suda o autonomiji akademske zajednice i to dvostruko: politički i financijski. Očito se odustalo od ideje društva znanja i širenja visokog obrazovanja najsiromašnijim slojevima društva, a zbog sprege s gospodarstvom. Zato pitanje koje treba postaviti jest: tko ima koristi od ovih zakona?
