Znanost i obrazovanje su javna dobra

Članice inicijative Akademska solidarnost u intervjuu za Zarez govore o retorici MZOŠ-a, programskim ugovorima, piramidalnom sustavu, upisninama i ulozi sindikata.



Inicijativa pod nazivom Akademska solidarnost organizirana je s ciljem pobune protiv triju novih zakona koji se odnose na visoko obrazovanje – Zakona o znanosti, Zakona o sveučilištu te Zakona o visokom obrazovanju. Kakve konzekvence po sveučilišta ili, još preciznije, po društvo može imati prihvaćanje ovih zakona? U kojoj fazi se trenutno nalazi rad inicijative i može li se predvidjeti skorašnji tijek događaja?

I. G.: Konzekvence po sveučilište, znanost i visoko obrazovanje mogu biti katastrofalne. Kao što uostalom i piše u proglasu Inicijative, ovakvi zakonski prijedlozi do¬vest će do propasti ovih za svako društvo iznimno važnih područja. Sveučilišta i javni instituti će se morati, ako ovi zakonski prijedlozi zažive, otvoriti tržištu da bi preživjeli, a to nužno znači usmjeravanje pažnje na tržišno isplative projekte. Što to može značiti za društveno-humanističke znanosti, možete pretpostaviti. Dakle, ili nestajanje, ili odustajanje od kritičnosti i pristajanje na zakone trži¬šta. Logici efikasnosti, isplativosti i konkurentnosti nije mjesto na sveučilištu, koje smatram mjestom suradnje, istraživačke i nastavne slobode, kritičkog potencijala i, prije svega, javnim prostorom dostupnim svima.

SPORNI PROGRAMSKI UGOVORI

Što se tiče rada inicijative, ona pokušava otvoriti istinsku javnu raspravu i u tom smislu je 27. siječnja održana tribina O duhu zakona: Strategija razvoja znanosti i obrazovanja kao javnog dobra, na kojoj smo pokušali formulirati načela na kojima bi se trebali temeljiti budući zakoni koji će regulirati ovo područje. Pogađate, u njima se ne pojavljuju koncepti kao što su tržište, konkurentnost, efikasnost i tome slično, već koncepti kao što su javni interes, suradnja, nadzor odozdo. Nadamo se da će to biti prva u nizu tribina u koju će se, za razliku od fingirane javne rasprave koju nam je priredilo Ministarstvo, zaista moći uključiti cijela zajednica, a ne njezini po položaju imenovani članovi.

Nadalje, Inicijativa se sastaje na tjednoj osnovi na Filozofskom fakultetu, sastanci su otvoreni svim zainteresiranim članovima akademske zajednice i na njima se raspravlja o daljnjim koracima, ali i o tome kako mislimo da bi akademska zajednica u budućnosti trebala izgledati.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, kao i dio akademske zajednice koji javno podržava stavove ministarstva, brane prijedloge pozivajući se na transparentnost financiranja znanstvenih i visokoškolskih institucija, naglašavajući nužnost prilagođavanja standardima Europske unije itd. Kako komentirate njihovu retoriku? Predlažemo da krenemo redom: što vas konkretno smeta u prijedlogu uvođenja sustava financiranja sveučilišta i instituta putem “programskih ugovora”?

M. H.: Prvo, u nacrtima zakona, a za razliku od austrijskog zakona koji im je navodno bio uzor, nije definirano razdoblje do kojeg definitivno treba zaključiti programski ugovor između ministarstva i javnog sveučilišta. S druge strane, u nacrtima je definirano da će se sveučilištu ili institutu koji ne sklopi programski ugovor doznačiti 98% sredstava iz prethodnog razdoblja. Smanjenje od 2% na prvi pogled nije uznemirujuće. No, uzme li se u obzir da se programski ugovor može sklopiti nakon dvije, tri, četiri ili x godina dolazimo do jednostavnog zaključka da ovi zakoni otvaraju put prema drastičnom i progresivnom smanjenju sredstava nužnih za rad javnih znanstvenih i visokoškolskih institucija.

Programski su ugovori, nadalje, sporni i zato što se sklapaju na svega tri godine. Sveučilište i znanost općenito su kompleksni sustavi u kojima se planiranje i izvedba vrlo teško može konstruktivno provoditi na tako kratke staze. Ako je transparentno financiranje cilj programskih ugovora, nije li za dosizanje tog cilja bilo dovoljno izraditi malo sofisticiraniji softver?

Umjesto toga uvodi se financijski mehanizam koji sa sobom nosi cijeli niz posve praktičnih problema, od toga kako novi rektor može biti odgovoran za provedbu programskog ugovora koji je sklopio njegov prethodnik do toga kako će se provoditi upis na studij u drugoj ili trećoj godini programskog ugovora, ako se ne zna hoće li se novim programskim ugovorom ispregovarati i sredstva nužna za financiranje druge ili treće godine tih studijskih programa.

Konačno, programski ugovori sporni su jer se sklapaju pregovorima između sveučilišta, instituta i države. Sveučilišta i znanstveni instituti nisu korporacije i njihovi čelnici nisu menadžeri i pregovarači, nego prvi među ravnopravnima. Utoliko mehanizam financiranja putem programskih ugovora utemeljenih na pregovorima, odnosno korporativnim modelima upravljanja, zadire u samu bit akademske zajednice, njezine vrijednosti i načela. To je nedopustivo, iako je u ovom trenutku nažalost već postalo realnost u mnogim zemljama pa tako i onima Europske unije. Pritom treba istaknuti da ne postoji, barem ne službeni, pritisak da se i hrvatski visokobrazovni i znanstveni sustav prilagodi toj realnosti. Dapače, upravo su visoko obrazovanje i znanost na razini same Unije primjer mekanog, odnosno, u svakoj zemlji visoko autonomnog, varijabilnog zakonodavnog područja. Osim toga, poglavlja o znanosti i obrazovanju su odavno zaključena, odnosno, od Hrvatske se po tom pitanju u ovom trenutku ne očekuju nikakve prilagodbe.

PRITISAK KOMPETITIVNOSTI

Što predviđa predloženi piramidalni sustav radnih mjesta i kakvi bi bili njegovi učinci na praksu akademskog i znanstvenog rada?

Piramidalni ustroj radnih mjesta temelji se s jedne strane na ideji kompetitivnosti, a druge na ideji što manjeg ulaganja s ciljem postizanja što veće dobiti. Konkretno, on predviđa da u sustavu znanstvenih mjesta udio viših i najviših mjesta nije viši od polovice. To konkretno znači da većina docenata bez obzira na svoje reference nikada neće postati izvanredni profesori, a kamoli redoviti. Kolege koji rade na fakultetima su se s pravom zgrozile na prijedlog da se radna mjesta uređuju na takav način. On je, međutim, na institutima već godinama realnost i to ne temeljem neke zakonske odredbe, nego prije svega slijedom prakse prema kojoj ministarstvo izdaje suglasnost za otvaranje novog radnog mjesta u pravilu jedino nakon što je netko otišao iz sustava, u mirovinu ili drugdje. Ta praksa napredovanja i zapošljavanja veže se primarno uz biološki ciklus drugog pojedinca, a ne, kako mi se čini jedino racionalno, uz postignuća pojedinaca i potrebe institucije ili društva. Dakako, nju se može objasniti kao gotovo refleksni odgovor na ekonomsko stanje u zemlji, no stvari su bitno kompliciranije. Ishodište te prakse vidim u tendenciji da se znanost i visoko obrazovanje ekonomiziraju, što je nažalost negativan svjetski trend, koji tijela hrvatske državne uprave nekritički nastoje pratiti.

Piramidalni sustav radnih mjesta omogućuje, riječju, da se uz minimalna ulaganja ostvari maksimalni učinak. Radi se ponajprije o kvantitativno maksimalnom učinku do kojeg dolazi kada nositelji sustava znanosti i visokog obrazovanja postanu oni na dnu piramide, docenti, odnosno, znanstveni suradnici i oni koji su izvan piramide, ali sami itekako sudjeluju u nastavi i znanstvenim istraživanjima. Mislim, naravno, na znanstvene novake, asistente i više asistente koji uz docente i suradnike čine skupinu najniže plaćenih, ali i učinkovitih akademskih radnika. Pod pritiskom kompetitivnosti i u nadi da će marljivim radom možda jednom i ući u piramidu oni se u piramidalno definiranom sustavu ponašaju kao konkurentni, dok ih sustav percipira kao potrošnu robu, instrumente koje je nakon nekoliko godina najbolje zamijeniti drugim mladim ljudima koji će iz istih razloga kao i njihovi prethodnici također marljivo isporučivati svoje proizvode, dizati statističke prosjeke, održavati nastavu i sve to uz minimalna financijska ulaganja. Najbolji, reći ćete, ipak uspiju. Da, ali što se događa kada na jedno radno mjesto konkuriraju dva, tri ili sedam jednako najbolja mlada znanstvenika. Koja izvrsnost onda pobjeđuje, osim ekonomske?

KUPOVANJE NEUSPJEHA

Ministar Fuchs najavio je zamjenu dosadašnjih školarina tzv. upisninama. Dobar dio medija protumačio je to kao uvođenje “besplatnog školstva” za one studente koji ga zasluže redovnim izvršavanjem obaveza. Biste li, osim Fuchsove najave, načelno prokomentirali i glavne dosadašnje obrasce medijskoga praćenja inicijative?

M. H.: Nacrte karakterizira vrlo slobodan pristup hrvatskom jeziku. Ne razumijem kako se iznos koji doseže i preko 5 000 kuna, govorilo se o doktorskim studijima, odnosno preko 3 000 kuna ako je riječ o diplomskim i preddiplomskim, može nazivati upisninom. Budući da upisnina prema svim rječnicima hrvatskog jezika znači pristojbu za upis, naknadu za sve one koji se upišu, nameće se zaključak da se ovim zakonima uvodi sustav obaveznih školarina. Osim toga, zakon predviđa da će se upisnine višekratno uplaćivati, što je druga ključna značajka školarina. Sve navodi na zaključak da su se u ministarstvu umjesto na restrukturiranje sustava izobličenog školarinama, odlučili na resemantizaciju pojma upisnine.

No, to nije sve. Nakon što je inicijativa Akademska solidarnost pozvala članove akademske zajednice na štrajk, iz ministarstva su relativno promptno reagirali priopćenjem u kojem su antitetičkom retorikom dokinuli i onu jednu jedinu semantičku značajku koja je upisnine još mogla razlikovati od školarina – obveznost za sve. Ministar je, podsjećam, na prošlotjednoj konferenciji za novinare izjavio da zakoni počivaju na ideji da se svim studentima omogući besplatan upis. Pritom je, naravno, istaknuo da će na višim godinama onima koji ne ispune svoje obaveze ipak naplaćivati studij. Međutim, u nacrtima zakona nema ni riječi o besplatnom upisu za sve. U članku 60. nacrta prijedloga Zakona o visokom obrazovanju piše tek: “Visoka učilišta mogu izvršiti naplatu upisnine po studentu na ime ukupnog iznosa administrativnih troškova”. Ako to znači besplatan upis za sve, opet se susrećemo s vrlo inovativnom uporabom hrvatskog jezika. Doista ne razumijem kako je moguće izaći s tako nečim u javnost i očekivati razumijevanje. Ustvari razumijem, ali samo iz perspektive medijskih obrazaca prijenosa ovog posljednjeg čina pretvorbe kojom se i oni posljednji ostaci ostataka javnog sektora otuđuju u korist privatnih interesa.

Većina medija je doslovno prenosila priopćenja Inicijative, više ili manje dobrohotno kratila ili parafrazirala izjave njezinih članova, uz nekoliko dosta mračnih, ali i nešto više svijetlih primjera. Neslužbeni diktati iz telefonskih slušalica MZOŠ-a, kao i priopćenja za javnost ravnatelja instituta, Ministra i drugih, u medijima su se također prenosili bez imalo kritičkog odmaka. Tako se, recimo, isticalo da na trima zakonima trenutno rade, zamislite, čak tri povjerenstva. Izjave Ministra su se, naravno, bilježile i prenosile bez ikakvog odmaka. Koliko vidim, na spomenutoj konferenciji za novinare nitko nije Ministra priupitao kako to da su njegovi suradnici ideju o besplatnom obrazovanju u zakonima formulirali upravo suprotno – kao uvođenje participacija za sve? Nitko ga nije pitao hoće li istim suradnicima povjeriti i pisanje izmjena zakona? Nitko ga nije pitao je li on čitao prijedloge zakona i hoće li možda na isti način čitati i njihove nove varijante? Ne treba napominjati da ga nitko nije pitao ni zašto besplatnim studijem naziva sustav u kojem se doslovce može kupiti neuspjeh, sustav u kojem se onima koji si to mogu priuštiti pruža druga prilika, a drugima ne?

ULOGA SINDIKATA

Iz predloženih zakona jasna je tendencija komercijalizacije te tržišne i političke regulacije znanosti. Unatoč specifičnostima koje se tiču autonomije sveučilišta, vidite li poveznicu između trenutnih gibanja na akademskoj i onih koja se događaju u drugim dijelovima društva pogođenim procesom neoliberalnog preustroja, kao što su, npr., radnici, seljaci…?

I. G.: Naravno, to je dio šireg društvenog i političkog procesa. Komercijalizacija je proces koji zahvaća cjelokupni javni sektor, pogledajte primjerice što se, osim s obrazovnim, događa sa zdravstvenim sustavom… Logika profita je neumoljiva i to se osjeća u svim sferama života, ne samo u uništavanju javnog sektora. Obećana zemlja privatizacije (na hrvatski način) brzo je (iako ne dovoljno brzo) pokazala svoje pravo lice pa se, nadam se, stvara svijest o tome kako zaista nije pravedno da ono što je nekada bilo naše postaje vlasništvom malog broja povlaštenih u procesu koji iza sebe ostavlja društvenu i gospodarsku pustoš. No, ne treba biti pesimističan, otpor se osjeća svugdje, sjetimo se primjerice Londona i Italije, i naravno, studentskog otpora komercijalizaciji obrazovanja u Hrvatskoj koji i dalje djeluje.

Očekujete li podršku sindikata?

I. G.: Sindikat se, po mom mišljenju, vrlo nedvosmisleno svrstao, samim pristajanjem na sudjelovanje u radu tzv. prosudbenih skupina, nakon što je velika većina zajednice za čija se prava (deklarativno) bori zakonske prijedloge ocijenila nepopravljivima. Retorička, politička i simbolička razina istupa sindikalnih čelnika je takva da je smatram nedostojnom pristojnog komentara. Osim toga, mislim da se sindikat (i sindikati općenito) dobrano udaljio od svoje historijske uloge borbe za radnička prava, a da su sindikalne pozicije postale instrumentom izgradnje prestiža, a ne instrumentom borbe.

M. H.: Osobno sam još uvijek član sindikata isključivo zato što se nadam da osim Instituta na kojem radim postoje i druge institucije na kojima sindikat na toj mikrorazini djeluje upravo i jedino na način na koji bi sindikat trebao djelovati, dakle, u skladu sa zahtjevima i za zahtjeve svojih članova. Nadam se da nisam naivna kada vjerujem da su i u tom području moguće promjene potaknute odozdo.

S jedne strane svjedočimo sustavnom gušenju kritičke misli kroz preustroj visokog obrazovanja, dok s druge strane imamo do sada najozbiljnije reakcije studenata i dijela profesora na procese neoliberalne transformacije sveučilišta. No, gledajući unazad, možemo li ipak govoriti o propuštenoj prilici da se za vrijeme studentskih blokada fakulteta na sveučilištima diljem Hrvatske prije manje od dvije godine profesori aktivnije uključe i možda preventivno djeluju na razvoj današnjih događaja na akademskoj sceni?

I.G.: Slažem se da je tadašnja mlaka reakcija nastavničkog kadra (čast pojedinim istupima) pa ponegdje i osuda, a da ne govorimo o često izgovaranim floskulama poput one “slažemo se sa zahtjevom, ali ne i s metodama” pokazala teško oprostivu kratkovidnost i političku neosviještenost. Politika “promjena na mala vrata” vrlo često zna zavarati, međutim, sada, kada promjene ulaze na velika vrata, ipak imamo reakciju, gotovo konsenzualnu. Možemo samo biti sretni što su studenti i u ovom slučaju pokazali zavidnu razinu političke mudrosti pa nam je Plenum Filozofskog fakulteta izglasao podršku usprkos cijeloj povijesti odnosa na razini političke borbe. Trudit ćemo se da tu podršku ne iznevjerimo.

JAVNO DOBRO, A NE KORPORATIVNI SUBJEKTI

Budući da su štrajk te slične protestne djelatnosti sada već tradicionalno u Hrvatskoj teško provedive, razmatrate li mogućnosti radikalizacije metoda ove inicijative?

M. H.: Štrajk u pozivu Inicijative funkcionira kao opća imenica i utoliko se može odnositi na protestnu akciju ili akcije, bilo koje vrste, opsega ili trajanja. Kakav će štrajk biti i kada će biti odlučit će članovi Inicijative. Razina radikalnosti pritom neće ovisiti o radikalnosti samih zahtjeva, nego prije o aktualnim medijskim, birokratskim i općenito društvenim komunikacijskim obrascima i vrijednostima. Zahtjev da se predloženi zakoni u potpunosti odbace nije, naime, uopće radikalan.

Traži se isto ono što je u listopadu tražio senat Sveučilišta u Zagrebu, HAZU, fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dekani ekonomskih fakulteta, kao i pravnih fakulteta te mnogi drugi, složit ćete se, nimalo radikalni društveni akteri. Slično tomu ni inzistiranje ove Inicijative na znanstvenom i visokobrazovnom sustavu utemeljenom na načelima dostupnosti, uvažavanja, autonomije i kritičnosti nije radikalno ili barem to ne bi, prema mojem mišljenju, trebalo biti. Zahtijevati da znanost i obrazovanje funkcioniraju prema načelima javnog dobra, a ne korporativnih subjekata, za mene je isto što i zahtijevati neovisno sudstvo ili uličnu rasvjetu. To je nešto neupitno i nužno. Stoga mislim da od tog zahtjeva nitko od nas ne može i ne smije odustati.

DR. SC. MARIJANA HAMERSAK je viša asistentica na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. U hrvatskim i inozemnim znanstvenim časopisima objavljuje radove o teorijskim, materijalnim i institucionalnim aspektima (dječje, popularne i usmene) književnosti te o metodološkim i teorijskim problemima povijesti, etnologije i folkloristike. Vanjska je suradnica Sveučilišta u Zagrebu, Sveučilišta u Dubrovniku, Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i drugih. Sa Suzanom Marjanić uredila je Folklorističku čitanku (2010).

IVONA GRGURINOVlĆ je znanstvena novakinja na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Znanstveni su joj interesi kultura putovanja, teorija putopisa, teorija kulturne antropologije. Piše doktorsku disertaciju na temu stranih antropologa i putopisaca u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća.

Razgovor vodili Jelena Ostojić i Boris Postnikov. Izvorno objavljeno u Zarezu 3. veljače 2011.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve