Pobjeda klimatskog kapitalizma u Cancunu

Patrick Bond jedan je od urednika knjige Climate Change, Carbon Trading and Civil Society: Negative Returns on South African Investments i direktor Centra za civilno društvo pri Sveučilištu KwaZulu-Natal. U ovom članku procjenjuje ishod UN-ovog klimatskog sastanka na vrhu.

Kada je 11. prosinca u Cancunu zaključena 16. konferencija zemalja potpisnica UNFCCC konvencije – tj. COP16 globalni sastanak na vrhu – većina sudionika i srednjestrujaških novinara opisalo ju je kao pobjedu, “korak naprijed”. Glavni pregovarač SAD-a Todd Stern hvalio se da su “zamisli koje su prošle godine bile skicirane sada potvrđene i razrađene”.

Elite su bile razočarane Kopenhaškim dogovorom kojeg je 18. prosinca 2009. iza zatvorenih vrata potpisalo pet zemalja, što je prouzročilo sveopće negodovanje. Sada se međutim može zamijetiti blagi optimizam kada je u pitanju sljedeći sastanak vođa država i ministara tijekom vrućih ljetnih dana u Durbanu godinu dana nakon konferencije u Cancunu. No ta se nada oslanja na oživljavanje tržišnih strategija za klimu koje, pokazalo se, propadaju gdje god ih se pokuša primijeniti.

Elite vide temelj za ovakav pozitivni spin u tome što je postignut međunarodni konsenzus (premda se Bolivija nije složila) i što su ustanovljeni instrumenti za upravljanje klimatskom krizom kapitalističkim metodama. Oni koji su stali u obranu navodne uspješnosti Cancuna tvrde da je u sporazume u posljednim satima samita uključeno i priznanje da mora doći do takvih rezova u ispuštanju stakleničkih plinova koji bi omogućili da se porast svjetske temperature zadrži ispod 2°C, te da se razmatralo i spuštanje tog cilja na 1,5°C.

Pregovarači su također prihvatili povećanje transparentnosti u emisiji stakleničkih plinova, Zeleni klimatski fond koji bi vodila Svjetska banka, uvođenje investicija u šume, transfer tehnologije za obnovljive izvore, izgradnju kapaciteta i strategiju koja bi omogućila uspostavljanje pravno obvezujućih protokola u budućnosti. Prema Christiani Figueres, UN-ovoj dužnosnici za klimu koja se prije bavila trgovanjem dozvola za ispuštanje CO2, “Cancun je obavio svoj posao. Zemlje su pokazale da mogu raditi zajedno, pod istim krovom i postići konsenzus o zajedničkom pitanju”.

Status quo ili korak unazad?

No sagledajmo ozbiljno što je potrebno da bi se preokrenuo trend zatopljenja i što je ustvari postignuto. Pregovarači u luksuznom hotelskom kompleksu Moon Palace u Cancunu zakazali su prema svakom prihvatljivom kriteriju. Kako se požalio predsjednik Bolivije Evo Morales: “Ljudima u klimatski rashlađenoj dvorani lako je nastaviti s politikom koja uništava Majku Zemlju. Umjesto toga treba se staviti u poziciju kojima u Boliviji i širom svijeta manjka vode i hrane i koje trpe bijedu i glad. Ljudi u Cancunu nemaju nikakvu predodžbu o tome kako je biti žrtva klimatskih promjena”.

Prema Pablu Solonu, bolivijskom ambasadoru pri UN-u, “Cancun ne predstavlja korak naprijed, on je korak nazad” jer neobvezujući zavjeti o smanjivanju emisija od 15% do 2020. naprosto ne mogu stabilizirati temperaturu “na razini koja je održiva za ljudski život i život planete Zemlje”.

Još veću ljutnju izrazili su aktivisti civilnog društva, uključujući Meenu Raman iz organizacije Third World Network koja je bazirana u Maleziji: “Paradigma ublažavanja klimatskih promjena prije je bila zakonski obvezujuća – protokol iz Kyota, sa sistematičnim i znanstveno utemeljenim ciljem skupnog smanjivanja emisija – a sada je postala dobrovoljna, pretvorena je u sistem po kojem svaka zemlja samoj sebi određuje koliko će smanjiti emisije”. Ricardo Navarro, čelnik ogranka Friends of the Earth iz El Salvadora se požalio: “Ono o čemu se raspravlja u hotelu Moon ne odražava ono što se događa na Zemlji. Rezultat toga je Cancunhagen koji mi odbacujemo”.

Većina stručnjaka slaže se da će čak i u slučaju da neambiciozna obećanja dana u Kopenhagenu i Cancunu budu održana, ishod biti kataklizmički porast svjetske temperature od 4-5°C tijekom ovog stoljeća, a ukoliko ne budu održana, moguć je porast od 7°C. Čak i uz porast od 2°C doći će do potapanja malih otoka, istopit će se ledenjaci na Andama i u Himalajskom gorju, obalna područja – poput većeg dijela Bangladeša i mnogih lučkih gradova – bit će potopljena, a Afrika će mjestimice presušiti i poplaviti u tolikoj mjeri da na tim područjima devet desetina seljaka neće preživjeti.

Političari i drugi službenici su o ovome bili često i detaljno upozoravani od strane klimatskih znanstvenika, ali su u isto vrijeme bili obvezani moćnim korporacijskim interesima. S jedne su strane ti interesi usmjereni prema tome da promiču poricanje klimatskih promjena ili ljudskog utjecaja na njih, a s druge pak strane prema tome da se u pregovorima stvori antagonizam između pojedinih zemalja te time zapriječi napredak u pregovorima zbog utrke u kojoj svaka zemlja traži više prava na ispuštanje stakleničkih plinova. To je rezultiralo time da su se pregovarači tijekom dva tjedna pregovora, bez obzira što je postignuto nekoliko dogovora razmjerno ograničenog dosega, udaljili od većine ljudi i planeta samog umjesto da im se približe.

Razotkrivanje klimatskog podmićivanja preko Wikileaksa

Prema riječima Soumya Dutte iz organizacije South Asian Dialogues on Ecological Democracy, vlade manjih zemalja bile su “zastrašivane, pritiskane, mamilo ih se malim novčanim iznosima, nazivalo pogrdnim nazivima i prisiljavalo da prihvate uvjete igre bogatih zemalja i zemalja u gospodarskom usponu. Mnoge male afričke zemlje koje grcaju u dugovima pokleknu kada im se pokaže novac kojeg bi mogle dobiti kroz prijetvorne projekte poput REDD, programa “smanjenja emisija uzrokovanih krčenjem i degradacijom šuma”. To je situacija u kojoj obje strane dobivaju – kako bogate zemlje tako i bogati u siromašnim zemljama. Ljudi koji su zaista siromašni ovdje predstavljaju teret i treba ih držati podalje”.

Zahvaljujući Wikileaksovom razotkrivanju diplomatskih depeša američkog State Departmenta sada je općepoznato da su podmićivane one vlade zemalja Trećeg svijeta koje su 2009. bile najglasniji kritičari nametanja interesa zemalja svjetskog Sjevera u Kopenhagenu. Tako je, primjerice, 11. veljače povjerenica Europske unije za klimu Connie Hedegaard poručila Washingtonu da bi Udruženje malih otočnih zemalja “moglo biti naš najbolji saveznik, s obzirom na njihovu potrebu za financijskim sredstvima”.

Nekoliko mjeseci prije Maldivi su predvodili kampanju protiv malih smanjivanja u ispuštanju stakleničkih plinova kakve je zacrtao Kopenhaški dogovor. No vodstvo Maldiva je preokrenulo ploču zbog paketa financijske pomoći od 50 milijuna dolara koji je isposlovao američki zamjenik izaslanika za klimatske promjene Jonathan Pershing. Kako stoji u depeši od 23. veljače, Pershing se sastao s ambasadorom Maldiva u SAD-u Abdulom Ghafoorom Mohamedom, koji mu je rekao da će ukoliko njegova zemlja dobije “opipljivu pomoć” i druge pogođene zemlje shvatiti “prednosti koje donosi suglasnost” sa klimatskom agendom Washingtona.

No neizvjesno je hoće li tog novca uopće biti. Hedegaard je također zabrinuto napomenula da će dio od 30 milijardi dolara vezanih uz klimu koji su obećani zemljama svjetskog Juga za razdoblje od 2010. do 2012. – primjerice dio koji doniraju Velika Britanija i Japan, kaže – doći u obliku jamčevina za dug zemalja Juga, a ne u obliku konkretnih financijskih potpora. Pershing se ovakvom postupku ne suprotstavlja jer “donatori moraju uskladiti političku nužnost dodjeljivanja konkretnih financijskih sredstava s praktičnim ograničenjima svojih stegnutih proračuna”.

Iako svjestan sklonosti Washingtona da krši zadana obećanja o financijskoj pomoći, premijer Etiopije Meles Zenawi, istaknuti afrički državnik po pitanju borbe protiv klimatskih promjena, također je razotkriven od strane Wikileaksa kao pristalica Kopenhaškog dogovora. Njegovo je obraćenje po svemu sudeći bilo ishod pritiska američkog State Departmenta, jer je u depeši od 2. veljače Zenawi tražio da Sjever poveća sredstva koja izdvaja za Jug u zamjenu za pristanak.

REDD kao klin

Osim vodstva Bolivije, najveća nada za otpor ovim odnosima moći koju svijet ima nalazi se u aktivizmu civilnog društva. Uz La Via Campesina, mrežu seljačkih organizacija koja je privukla mnoge u karavanu preko cijelog Meksika i organizirala prosvjedni marš koji je gotovo dosegao pristupnu cestu aerodroma u jutro 7. prosinca dok su vođe država slijetale u Cancun, najprominentniji predstavnici siromašnih naroda svijeta bili su sudionici ekološke mreže urođenika IEN (Indigenous Environmental Network). 8. prosinca, Tomu Goldtoothu, glasnogovorniku IEN-a, zabranjen je ulaz na UN-ov forum zbog njegove istaknute uloge u nenasilnim prosvjedima.

Prema Goldtoothu, “izdaja” u Cancunu je “posljedica kontinuirane diplomatske ofenzive SAD-a na zemlje koje su se protivile Kopenhaškom dogovoru pomoću skrivenih dogovora, ucjene i podmićivanja”. Za Goldtootha, koji je gorljivi protivnik REDD-a, “takve strategije već su se pokazale jalovima i očigledno je da krše ljudska prava i prava urođenika. Dogovori implicitno promiču tržišta emisijama CO2 i nadoknadama za neispuštanje (offset programe), nepotvrđene tehnologije i otimanje zemljišta – sve osim obvezivanja na stvarno smanjivanje emisija. Premda se u dogovorima prava ‘uzimaju u obzir’ to se isključivo radi u kontekstu tržišnih mehanizama, a izostaje svako jamstvo da će se prava naroda i zajednica, žena i mladih zaista i poštovati.”

Osnivač udruge za nadzor REDD-Monitor, Chris Lang, tvrdi da su pokušaji da se sustav reformira propali zbog toga što, kao prvo, “zaštita neoštećenih prirodnih šuma i obnova narušenih prirodnih šuma nije ‘temeljni cilj’ dogovora u vezi REDD programa u Cancunu. Još uvijek nismo došli do razborite definicije šuma koja ne bi uključivala industrijske plantaže drveća – to je najočitiji primjer toga kako je zaštita neoštećenih prirodnih šuma ostala izuzeta. No s druge strane tu je ‘održivo upravljanje šumama’ što ustvari označava njihovu sječu”.

Drugo, kaže Lang, “Prava i interesi urođeničkih naroda i zajednica koje žive u šumama nisu zaštićeni u dogovoru o REDD programu u Cancunu već su svedeni na dodatak dogovoru u kojem stoji bilješka da treba ‘promicati i podržavati mjere zaštite’. To može značiti što god pojedina vlada želi da znači”.

Tijekom pregovora u Cancunu klimatske aktiviste se počelo dijeliti na prokapitaliste i antikapitaliste ovisno o stavu koji su zauzeli u odnosu na REDD. No ostalo je ipak problematično među-područje koje su zauzeli Greenpeace i Međunarodni forum o globalizaciji jer su obje organizacije zagovarale netržišnu verziju REDD-a (premda je takva verzija s obzirom na odnos snaga bila teško zamisliva). Te su organizacije i njihovi saveznici po tom pitanju doživjeli poraz jer na kraju, kako kaže odijeljenje Friends of the Earth iz Latinske Amerike i Kariba, “novi dokumenti šume i dalje tretiraju samo kao skladišta ugljika i apsorbere CO2 i za cilj imaju trgovanje emisijama”.

Na isti je način predsjednik Svjetske banke Robert Zoellick promovirao Zeleni fond, obećavajući u svom zapaženom govoru na popratnoj konferenciji da će princip komodifikacije iz REDD-a proširiti na velike dijelove područja poljoprivrede. U kontekstu komodifikacije spomenuo je i karizmatične životinje poput tigra, u čemu mu je saveznik ruski vođa Vladimir Putin. Dana 8. prosinca, prosvjednici su zahtijevali da Svjetska banka bude izbačena iz dogovora o financiranju, dijelom zbog toga što je Svjetska banka pod Zoellickom godišnja ulaganja vezana za fosilna goriva povećala sa 1,6 na 6,3 milijarde dolara, a drugim dijelom stoga što ona u svom nepokolebljivom neoliberalnom dogmatizmu promiče rast temeljen na izvozu, iscrpljivanje resursa, privatizaciju energetskog sektora i tržište CO2.

Kako tvrdi Grace Garcia, članica Friends of the Earth iz Kostarike, “samo bi skupina luđaka mogla smatrati da je dobra ideja da se ponudi Svjetskoj banci da raspolaže klimatskim financijama ako uzmemo u obzir njihovu dugotrajnu praksu financiranja projekata koji najviše zagađuju okoliš i nametanja uvjeta koji ljude naših zemlja osuđuju na smrt”.

No neka udruženja urođeničkih naroda i neke udruge iz zemalja Trećeg svijeta nažalost su obmanuti REDD programom, a organizacije koje surađuju sa Sjeverom i imaju velika financijska sredstva poput tržišno orijentiranog Fonda za obranu okoliša koriste taktiku “zavadi pa vladaj” kako bi razjedinile udruge. Ovakva podjela je iznimno opasna jer bi se strategija “mehanizma čistog razvoja” (CDM), koju je 1997. uspostavio Al Gore – tako što je lažno (i u vlastitom intresu) obećao da će SAD podržati Sporazum iz Kyota ukoliko će u dogovoru središnje mjesto zauzimati trgovina emisijama CO2 – mogla nastaviti provoditi sa svrhom razjedinjavanja organizacija koje zagovaraju borbu protiv klimatskih promjena.

REDD je jedna od nekoliko taktika ucjene koje koristi globalni Sjever. Preko REDD-a se isplaćuju male svote novca za projekte poput zaštite šuma ili sadnje drveća. Ovi projekti u nekim slučajevima rezultiraju raseljavanjem lokalne populacije s područja na kojem se primijenjuju. Isto se događa i s projektima pod nazivom mehanizmi čistog razvoja, poput ekstrakcije metana sa odlagališta. Primjer mehanizma čistog razvoja je golemo, ekološki rasističko, smetlište u crnačkoj četvrti Bisasar Road u Durbanu, koje nastavlja s radom umjesto da ga se zatvori. Ovakvi projekti omogućuju korporacijama iz zemalja Sjevera da kupe dozvole za ispuštanje CO2 i nastave na isti način kao i prije te time izbjegnu temeljite promjene koje su nužne da bi se kriza riješila.

Klimatski dug i metoda određivanja i kontrole

Mnogi kritičari REDD-a i drugih CDM-ova, uključujući Eva Moralesa, stavljaju pojam klimatskog duga u središte okvira financiranja kroz naknade. Stoga zahtijevaju da se tržišta emisijama CO2 stave izvan snage. Pogubne mane tih tržišta uključuju porast korupcije, periode kaotičnih gibanja cijena i periode iznimno niskih cijena što ne privlači investicijski kapital u obnovljive izvore energije i efikasniji transport. Takve bi investicije minimalno iznosile 50 eura po toni CO2, no EU shema trgovanja emisijama pala je sa 30 eura po toni 2008. na 10 eura po toni 2009., a sada se kreće oko 15 eura po toni. Korporacijama je to učinilo zagađivanje daleko jeftinijim od restrukturiranja.

Nakon što sam proveo jedno poslijepodne u Canunu raspravljajući o ovim pitanjima s vodećim svjetskim trgovcima emisija CO2, poraslo je moje uvjerenje da treba zatvoriti tržišta kako bismo mogli prijeći na daleko uspješnije sisteme efikasnog određivanja i kontrole. Henry Derwent, predsjednik Međunarodnog udruženja za trgovinu emisijama (IETA), u pokušaju da ospori tvrdnje protivnika tržišta tvrdio je da su tržišta zaustavila štete prouzročene kiselim kišama koje nastaju zbog emisija sumporovog dioksida. No državne su regulacije u Europi u ranim 90-ima bile daleko učinkovitije u istom zadatku od tržišta SO2 u SAD-u. Metoda određivanja i kontrole također je bila uspješna u rješavanju problema ozonske rupe kada su freoni zabranjeni Montrealskim protokolom koji je stupio na snagu 1996 godine.

Američka Savezna agencija za zaštitu okoliša ima moć određivanja i kontrole nad emisijama stakleničkih plinova i njegova glavna upraviteljica Lisa Jackson može upozoriti otprilike 10000 glavnih izvora CO2 da moraju odmah početi rezati emisije. Ali bez povećanja prosvjeda protiv te institucije poput onih koje su organizirali stanovnici Zapadne Virginije kada su zahtijevali da se zaustavi iskop ugljena metodom uklanjanja vrhova planina, taj će proces smanjenja emisija početi u 2013. (nakon kampanje Baracka Obame za drugi predsjednički mandat) za kada ga je Jackson najavila. S malo vedrije strane, glavni službenik IETA-e u Washingtonu, David Hunter, potvrdio mi je da je američko tržište emisijama CO2 u teškom stanju zbog neuspjeha kojeg je zakon o ograničavanju i trgovini emisijama (cap-and-trade) doživio u Senatu. Sva sreća što je u Washingtonu politički zastoj.

Ipak, velike zelene organizacije iz Washingtona priznale su da su ubrizgale 300 milijuna dolara u kampanju kojom su podržavale izglasavanje tog zakona u Kongresu, i to usprkos pozivima od strane članova udruge Climate Justice Now! koji su se zalagali protiv takvog postupka. Jedna od kritika trgovanja emisijama je i dokumentarni film The Story of Cap and Trade (www.storyofstuff.org) koji je tijekom posljednje godine pogledan 750.000 puta. No dok se u velikim organizacijama novac rasipa, bazni pokreti financijski oskudijevaju.

U listopadu su tri dobro opskrbljene ekološke organizacije – 350.org, Rainforest Action Network i Greenpeace – zaključile da je potrebno više direktne akcije. Dakako, te se akcije već provode. Dvadesetak organizacija iz SAD-a, uključujući IEN, Grassroots Global Justice i Movement Generation, u otvorenom pismu od 23. listopada tvrde da su “zajednice u čijem se okruženju nalaze industrijska postrojenja koja štete klimi postigle značajan uspjeh u borbi protiv tih postrojenja pomoću strategija koje povezuju mreže pojedinaca, uključuju lokalnu zajednicu i fokusirane su na direktnu akciju te da im je pritom na raspolaganju bilo daleko manje resursa od velikih ekoloških organizacija u Washingtonu. Ove su inicijative spriječile izgradnju velikog broja novih postrojenja koja ispuštaju stakleničke plinove”.

Klimatska pravda umjesto klimatskog kapitalizma

Po svemu sudeći, glavni razlog zašto je fantazija klimatskog kapitalizma postigla tako snažan proboj u Cancunu je fragmentirana priroda ovakve vrste otpora. Bile su zamjetne presudne ideološke i geografske podjele unutar meksičkih progresivnih snaga. U sljedećem razdoblju taj bi problem trebalo izbjeći te nastaviti s pomirenjem razlika u stavovima prema tržišnim strategijama. Aktivisti baznih pokreta nisu impresionirani očajničkim pokušajima obnove klimatskog kapitalizma u Cancunu.

Upravo ograničeni izgledi da će elita uspjeti upravljati ovom krizom i obuzdati je, potvrđuju da je potreba za koherentnom alternativom golema. Nasreću, u travnju je iz susreta koji je privukao 35000 sudionika, većinom aktivista civilnog društva, nastao Dogovor naroda iz Cochabambe. Proglas s konferencije u Cochabambi uključuje sljedeće zahtjeve:

– smanjenje ispuštanja stakleničkih plinova za 50% do 2017.;
– stabiliziranje temperature na 1°C i 300 čestica CO2 na milijun;
– priznanje klimatskog zaduženja razvijenih zemalja;
– potpuno uvažavanje ljudskih prava i inherentnih prava urođeničkih naroda;
– univerzalna deklaracija prava Majke Zemlje kako bi se zajamčio sklad s prirodom;
– osnivanje Međunarodnog suda za klimatsku pravdu;
– odbacivanje tržišta emisijama CO2 i komodifikacije prirode i šuma kroz REDD program;
– promicanje mjerila koja bi promijenila obrasce potrošnje u razvijenim zemljama;
– okončanje prava intelektualnog vlasništva nad tehnologijama korisnim u ublažavanju klimatskih promjena; i
– izdvajanje 6 posto BDP-a razvijenih zemalja u svrhu borbe protiv klimatskih promjena.

Analize koja podupiru ove zahtjeve razrađene su tijekom posljednjih nekoliko godina. No izazov pred pokretima za klimatsku pravdu širom svijeta sada je ne samo nastavak, već i žestoko pojačanje poleta u baznom aktivizmu protiv velikih pogona u kojima se crpe fosilna goriva i ispuštaju emisije, sve od naftnog pijeska u Alberti, preko Amazonskih šuma u Ekvadoru, rafinerija u San Franciscu, delte Nigera i planina Zapadne Virginije pa do ležišta ugljena u Australiji i Južnoafričkoj Republici. Tome treba dodati i mogućnost da Cancun dovede do ponovnog oživljavanja financijskih tržišta sa svrhom manipuliranja rasprave o klimi od strane zemalja Sjevera. U tom slučaju upozorenje koje daje Goldtooth daleko je preče: “industrijalizirane zemlje, velike korporacije i neetične kompanije poput Goldman Sachsa izvući će velike profite iz Cancunskih dogovora dok ljudi u našim zemljama umiru.”

Obračun u Durbanu 2011.

Durban pruža priliku za sljedeći veliki obračun između neprimjenjivih kapitalističkih strategija s jedne strane, i interesa masa ljudi i okoliša cijelog planeta s druge strane. Te mase ljudi svjedočile su dugom razdoblju ekosocijalne mobilizacije, koja uključuje događaje poput Svjetske konferencije protiv rasizma 2001. prilikom koje je održan prosvjed protiv cionizma sa 15000 sudionika i na kojoj se UN pokazao neučinkovitim kada je trebalo staviti pitanje odštete za robstvo, kolonijalizam i apartheid u centar rasprave.

Izrazito će teško biti održati pritisak protiv REDD programa i tržišta emisijama CO2, no do studenog 2011. bit će jasno da oni ne mogu ostvariti ono što se od njih traži. Stoga, kako je to stihovima izrazio Nnimmo Bassey, međunarodni predsjednik Friends of the Earth, aktivist iz područja delte Nigera i ovogodišnji dobitnik Right Livelihood Award:

Ne biti unutra znači biti na pravoj strani u Durbanu
Što je ostavljeno neučinjenim
Sada će biti učinjeno kako treba
Suverenitet naroda
Stapanje masovnog pokreta
Nešto čemu se možemo nadati!