Opasna za znanost, štetna za društvo

Slovenski Savjet za znanost i tehnologiju u srpnju prošle godine objavio je Ishodišta za nacionalni istraživački i inovacijski program, dokument koji predstavlja zamišljeni plan razvoja znanosti u Sloveniji od 2011. do 2020. godine. Iz temata Akademski kapitalizam, objavljenog u Zarezu br 306., prenosimo tekst slovenskog sociologa Rastka Močnika u kojem kritizira osnovnu postavku tog programa – znanost i univerziteti trebali bi biti “potporni sistemi” privredi


U raspravi o budućoj politici države spram znanosti izgleda da najprije moramo pojasniti neke osnovne pojmove. Savjet za znanost i tehnologiju nedavno je objavio Ishodišta za nacionalni istraživački i inovacijski program, koja predlažu da znanost i visoko školstvo postanu “potporni sistemi” za privredu. Ali kakva je ta privreda, kojoj bi znanost i univerzitet služili? Ovdašnja privreda je kapitalističko gospodarstvo poluperiferne vrste. Ta detaljnija određenja važna su iz više razloga.

Prije svega zato što je samo u kapitalizmu privreda relativno samostalno društveno područje. Samo u kapitalizmu mogu razne aktivnosti biti “potporni sistemi” koji treba da služe privredi. U cjelokupnoj historiji čovječanstva ljudi su proizvodili zato da bi živjeli: samo u kapitalizmu žive zato da bi proizvodili. Svrha kapitalističke proizvodnje nije naime proizvodnja korisnih dobara, već beskonačna akumulacija kapitala. U kapitalizmu je privreda namijenjena tome da stvara novu vrijednost, koju je onda moguće nanovo uložiti u proces stvaranja nove vrijednosti. Zato kapitalizam iskorištava ljude i uništava okoliš. Savjet za znanost i tehnologiju ne razmišlja kako da ukinemo ili barem obuzdamo logiku kapitala, već predlaže da joj se već unaprijed podredimo.

Kapitalizam i znanost

Upravo iz eksploatatorske prirode kapitalističke proizvodnje proizlazi drugo svojstvo “privrede”, kojoj bi, po mišljenju Savjeta za znanost i tehnologiju, potpora bila znanost. Kapitalizam se može očuvati i obnavljati samo pomoću neprestane tehnološke revolucije; no, istovremeno mora isto tako neprestano onemogućavati društvenu revoluciju. Stoga je odnos između znanosti i kapitalizma skroz-naskroz dvosmislen: s jedne strane kapitalizam ne može bez tehnoloških pronalazaka i izuma, koje mu može pribaviti samo znanost; s druge strane cijelo vrijeme mora ukidati oslobodilačke i antikapitalističke učinke, koje znanost pokreće. Primjer te dvoznačnosti je, uzmimo, “znanstvena organizacija rada”, jedna od poluga industrijske revolucije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Znanstvena organizacija rada je i do 60% povećala produktivnost rada: no, ujedno je opako snizila zahtjeve za kvalificiranošću radnica i radnika, uvela željeznu disciplinu na radnom mjestu, radnice i radnike učinila “privjescima” tekuće trake. Pohod kapitalizma u američkom stoljeću počeo je sa znanstvenom organizacijom rada, izgonom sindikata iz tvornica i zapošljavanjem neorganiziranih i neobrazovanih masa, koje su se sklonile u SAD pred glađu u evropskim provincijama. Kapitalizam tehnološke novine može upotrijebiti samo tako da iz njih učini i društvene novosti: istodobno dok povećava produktivnost, zaoštrava i podređivanje i iskorištavanje proizvođača.

Tehnologije i društva

Program koji Savjet predlaže stvarno govori o razvijanju “nacionalnog inovacijskog sistema”. Govori dakle o državnoj potpori razvoju tehnologija, a nije program znanstvene politike. Tehnologije naravno nisu neutralne obzirom na društvene odnose, ali njih i ne određuju jednoznačno. Najčešće društveni sukobi iznuđuju nove tehnološke izume. Tehnologije donose rješenja, a potom društvene borbe odlučuju koje će probleme tehnološka rješenja rješavati.

Kada su, recimo, počeli u proizvodnju uvoditi struju, na kratak tren učinilo se da je kraj vladavini krupnog kapitala, da je opet došao trenutak za male poduzetnike i poštene zanatlije. Nekadašnji parni stroj bio je velika investicija, stajao je nasred tvornice i sve se vrtjelo oko njega. Struja je bila jeftina, uvesti ju se moglo i u najskromniju radionicu—činilo se da je decentralizirana i demokratska, baš za malu robnu proizvodnju. No, ništa od toga: veliki kapital je ojačao svoju vladavinu i zakuhao svjetski rat.

Tekuću traku su npr. uveli da bi slomili moć organiziranog radništva. A ona je pak dovela do masovne proizvodnje standardiziranih i jeftinih proizvoda. Nikakve nužnosti nije bilo da masovna proizvodnja dovede do socijalne države. Najprije je, dok je služila samo kapitalu, dovela do krize, svjetskog rata, do antikolonijalnih i socijalističkih revolucija. Tek s organiziranim radničkim pokretom, sa socijalističkim revolucijama na rubu i prevlašću socijalne demokracije u središtu, postalo je moguće pomoću tehnologije velike masovne industrije razviti i socijalne države.

Elektronske komunikacijske i informacijske tehnologije na početku su pobudile velika očekivanja kako će donijeti oslobođenje masama, demokraciju i jednakost, ali su za sada samo pospješile proizvodnju fiktivnog kapitala, ojačale nadzor nad ljudima, uvele nove oblike prisvajanja i privatizacije (prava intelektualnog vlasništva i slični načini “ograđivanja” novih “gumna”).

Tehnologije uistinu nastaju iz znanstvenih otkrića, ali se o njihovom uvođenju i upotrebi odlučuje u društvenim borbama.

Razvoj u nerazvijenost

Izgleda da se Savjet u borbama oko tehnologija već odlučio: pronalaske tehnologija i njihovu upotrebu podredio je poluperifernoj kapitalističkoj privredi. Tom eksplicitnom odlukom Savjet je još zaoštrio tihu prethodnu odluku, pomoću koje je iz državne politike isključio znanost. U državnim politikama uopće prepoznatljivo je nijemo nepopustljivo nastojanje da se ovdašnja znanost ograniči na primjenljivost, podvrgavanje praktičnim i ideološkim zahtjevima kapitala, da je se onemogući da razvija svoju znanstvenu problematiku. Javna agencija za istraživačku djelatnost, uzmimo, na razne načine (pomoću mjerila, tematika) potiskuje ovdašnje znanstvene prakse u neokolonijalnu ovisnost od evro-atlantskog kapitala i njegovih ideoloških aparata, onemogućavajući im da se razvijaju po vlastitim logikama i na podlozi svojih brojnih značajnih tradicija. Učinak sistematičnog pritiska državnih aparata je da ovdašnje znanstvene prakse postaju sve više dezartikulirane, da upotrijebimo izraz koji je za ovisne periferne privrede uveo Samir Amin. To znači da se znanstvene prakse ne povezuju jedna s drugom niti sa svojom okolinom te se ne nastavljaju na svoju tradiciju, već im razvoj diktira njihova ovisnost od dominantnih praksa u središtima institucionalne i političke moći. Tako npr. društveni znanstvenici i humanisti sakupljaju podatke o ovdašnjim privrednim, kulturnim i političkim procesima, da bi onda dominantni (“evro-atlantski”) ideološki aparati i iz tih podataka sačinili sintezu te nam rekli da se moramo još više potruditi, želimo li se pridružiti obrazovanom svijetu. Tako su nam političari prikazali pridruživanje Slovenije OECD: sad ćemo moći upotrijebiti njihove “analize”—a njihove “analize” zahtijevaju uništenje socijalne države, liberalno siromaštvo i podređenost transnacionalnom kapitalu. Nasuprot tome ARRS se odlučio da će od rada ovdašnjih društvenih znanstvenica i znanstvenika uvažavati samo slugansko sakupljanje podataka za imperijalne analize i tranzicijske sinteze.

Ishodišta koja nudi Savjet afirmiraju isti politički program drugim sredstvima. ARRS podređuje znanstvene prakse ideološkim aparatima transnacionalnog kapitala, a Savjet ih hoće pretvoriti u tehnološki servis privrede, ovisne od transnacionalnih monopolista i kvazi-monopolista. Kod šivanja automobilskih presvlaka za Volkswagen ili konfekcije za Boss nema puno prostora za neke tehnološke podvige. Organizaciju rada, radne postupke i sl. je naravno moguće popravljati—ali ta poboljšanja mogu doći neposredno od radnica i radnika, ako ih na to prikladno potaknu. Tamošnji vlasnici više su se posvetili osobnom stjecanju, no što povećavaju rentabilnost kapitala. Moguće je pretpostaviti da ovdašnji vlasnici kapitala i njihovi menadžeri velikim dijelom nisu pravi agenti kapitalskog procesa, već samo provincijalni pljačkaši: vrebaju pri toku viška vrijednosti koji se prelijeva u središta i grabe svoj udio. Takvima ne vrijedi povjeriti sudbinu znanosti.

Uslužna znanost za ovisnu privredu

Takvi proizvodni procesi prouzrokuju vrstu teškoća koje su karakteristične za ovisna područja u svjetskom kapitalizmu.

Ovisni proizvođači prodaju samo jednoj mušteriji ili samo malom broju sličnih kupaca, koji ih mogu ucjenjivati. Kupci neprekidno pritišću na snižavanje nadnica i smanjenje poreza i doprinosa—a to znači da se smanjuje opći životni nivo i uništava socijalna država. Vladajuće klase u takvim državama postaju panduri transnacionalnog kapitala, društvene napetosti i konflikti se sve više zaoštravaju.

Sljedeća poteškoća je da su ovisni proizvodni procesi odrezani od zamisli proizvoda i od njihove socijalizacije na tržištu. Time su odsječeni od onih dijelova proizvodnog lanca gdje se postižu najveći profiti. Preostaju im izvedbene aktivnosti, gdje mogu ostvarivati samo malene dobiti, u odnosima u kojima ne mogu sami odrediti cijene svojih proizvoda. Opstanak im je cijelo vrijeme nesiguran: monopolski kupac uvijek može uvesti neku veću tehnološku promjenu, ili zamijeniti konačni proizvod—i time učiniti ovisni proizvodni proces “zastarjelim” te prestati kupovati njegov djelomični proizvod. Može se dogoditi da odnosi na tržištu prisile monopolskog kupca da smanji ili ukine ponudu—i podizvođač više nema kome prodavati. U ovisnim proizvodnim procesima mogućnosti za tehnološke inovacije su ograničene i jedna s drugom nepovezane, one su dezartikulirane.

Upravo ta razdrobljenost društveno razjeda sredine u kojima se odvijaju ovisni proizvodni procesi. Pošto su oni integrirani sa središtima, ne mogu se integrirati jedan s drugim. Ne mogu se povezati u smislenu privrednu cjelinu. U perifernom položaju zato nije moguće govoriti o “privredi”, kao što piše u dokumentu Savjeta za znanost i tehnologiju. To je samo nakupina proizvodnih procesa, koji svoj smisao dobivaju izvana, iz ovisnosti od središta, dok su međusobno nepovezani. Podredimo li visoko školstvo takvom “gospodarstvu”, jedan će studijski program služiti Mercedesu, drugi Renaultu i treći Novartisu: a obrazovat će radnice i radnike na nivoima izvedbe, a ne znanstvenice i znanstvenike. Mnogo znanosti tu neće trebati, preselit će se u središta.

Uz možda jednu iznimku. Savjet za znanost i tehnologiju zapravo ne zna što bi s humanistikom i društvenim znanostima te je mišljenja da one “nisu neposredno povezane s tehnološkim invencijama i inovacijama”. Svejedno, Savjet pravilno zaključuje kako su humanistika i društvene znanosti “od ključnog značenja za jačanje društvene kohezivnosti”. Baš to društvo, koje njegovi radni procesi razgrađuju, umjesto da ga povezuju, treba držati zajedno pomoću raznih ideoloških utvara. Savjet namjenjuje društvenim znanostima i humanistici proizvodnju ideologija, pomoću kojih će se sredina, koju razaraju kapitalski procesi, iz nužde stiskati zajedno.

Tržišna dogma

Ali ako će znanosti izrađivati ideologiju za povezivanje raspadnutog društva, što će povezivati same znanstvene proizvođače? Savjet ovako odgovara: “Nužna je promjena u nadzoru, vođenju i organizaciji poslovanja te isključivanje razvojno-istraživačko-inovacijskih djelatnosti iz sada važećeg zakona o javnim službenicima”. Ako dobro razumijem, to znači da u znanstvene ustanove treba uvesti korporativno upravljanje. Ne smijemo ih više organizirati kao ustanove, koje djeluju u znanstvenoj zajednici—već ih je valjda “nužno” urediti po uzoru na poduzeća, koja djeluju na tržištu. A to znači: autoritarna hijerarhija, natjecateljstvo, nepovjerenje i neprijateljstvo između zaposlenih, tajne nagodbe i što više prekarnosti. U sadašnjim znanstvenim i visokoškolskim ustanovama svega toga nakupilo se već u obilju i suviše. Znanost i univerzitet trebaju točno suprotno: sudjelovanje, drugarstvo, solidarnost, stalnost. Prijenos organizacije tržišnih faktora na netržišna područja dogma je neoliberalizma. A dogma je smrt za znanost.

Hoćemo li doći do smislene državne politike za znanost, moramo obrnuti načela iz kojih proizlaze Savjetova Ishodišta: ne isključiti znanost u korist tehnologije, već razvijati znanost zbog znanosti i kao podlogu tehnologiji; ne podrediti znanost privredi, već pomoću znanosti usmjeravati proizvodne procese; ne uvoditi asocijalne upravne metode u znanost, već gajiti solidarnost, sudjelovanje, javni dijalog. Ishodišta su samo negativ znanstvene politike za znanost.

Rastko Močnik
Sa slovenskog preveo Srećko Pulig

Vezani članci

  • 27. svibnja 2019. Država je poput ljepenke sastavljena struktura Na okruglom stolu s ciljem strateškog pozicioniranja rasprave o naprednim politikama i alternativnom društvenom razvoju u Sloveniji i šire, Močnik je u izlaganju ukazao na ograničenja koja stoje pred parlamentarnom strankom u pokušaju vođenja lijeve politike, kako u odnosu na državu, tako i s obzirom na europske institucije, odnosno aparate pojedinih frakcija globalnog kapitala.
  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve