Nikola Vukobratović: Ujedinjeni u različitosti?

U Zarezu br. 302 objavljen je temat S onu stranu Schengena o političkoj ekonomiji i demokraciji u Europskoj uniji. Nikola Vukobratović piše o razlikama između pravne regulacije nacionalnih prava i stvarne ugroženosti manjinskih nacija između Hrvatske i EU, o zakonskoj zaštiti nacionalnih prava, nacionalizmu u političkom mainstreamu te o odnosu prema europskim tvrtkama koje krše ljudska prava van Europske unije.


Pitanje međunacionalnih odnosa i državne politike prema manjinskim nacionalnim zajednicama posebno je traumatično na našim prostorima, prije svega zbog posljednjih ratnih sukoba. Tijekom sukoba, kao i procesa stabilizacije novih država, “vanjski faktor” je igrao važnu, a negdje i odučujuću ulogu. Kao što je poznato, već početkom izbijanja “jugoslavenske krize” došlo je do nekoliko pokušaja medijacije u konfliktu od strane tadašnje Europske zajednice čije su se članice kasnije zajedno s SAD-om uključivale u sve faze posredovanja u sukobima na postjugoslavenskom prostoru, ali i izravno u vojnom sukobu 1995. u BiH te 1999. na Kosovu. Uloga “međunarodne zajednice” kao jedine instance koja prijetnjom ili silom može natjerati zaraćene strane na mir (npr. Washingtonski i Daytonski sporazum) potakla je oživljavanje raznih neokolonijalnih i autokolonijalnih aspekata orijentalističkih mitova, kako u stranim medijima i među stranim političarima, tako i među domaćim liberalnim “intelektualcima”. Tako je intervencija stranog faktora (bez obzira na njegove motive i rezlutate) shvaćana kao nužna i jedina moguća barijera međusobnom istrebljenju podivljalih balkanskih plemena.


Njemačka i Francuska



Dakako, takvom shvaćanju uloge “stranog faktora” u postjugoslavenskom prostoru pomogla je i ovisnost ljudskopravaškog NGO-sektora o pravnoj zaštiti, a još više o financijskom izdržavanju i pomoći koje su mu u sukobu s “nacionalističkim” režimima pružale razne strane vlade ili zaklade na ovaj ili onaj način povezane s vladama. Sve to znatno je doprinijelo dojmu kako je Europska unija zajednica koja, nakon što je oslobodila sebe nacionalističkog ludila, jedina može i nas natjerati da učinimo isto. Uz to, takav dojam je i posljedica onih poruka koje o sebi odašilje EU. U eri nacionalnih država, EU je višenacionalna zajednica i to takva zajednica koja je omogućila da ono što je stoljećima bilo “kontinent” rata postane “kontinent” međusobne suradnje, pri čemu je primjer Njemačke i Francuske najčešće citiran. I sve je to postignuto bez ugrožavanja nacionalnih posebnosti pojedinih naroda (odatle parola “ujedinjeni u različitosti”). No, koje su razlike između pravne regulacije nacionalnih prava i stvarne ugroženosti manjinskih nacija između Hrvatske i EU?

Prema zakonskoj regulaciji, RH ima 22 priznate nacionalne manjine koje prema zadnjem popisu stanovništva čine oko 7,5% stanovništva. Svaka od tih manjina ima pravo na državno obrazovanje na materinjem jeziku, prisutnost manjinskog jezika u medijima, kao i pravo na upotrebu manjinskog jezika kao službenog u jedinicama lokalne samouprave u kojima čini barem trećinu stanovništva. Također, svaka manjina je zastupljena u Saboru (iako nema svaka po jednog zastupnika), a zastupljenost u lokalnim političkim tijelima mora biti sukladna zastupljenosti u stanovništvu. Jedna stranka nacionalne manjine ima predstavnike i u Vladi.

Najveća i najutjecajnija članica EU, Njemačka, također ima zakonski regulirana prava nacionalnih manjina. No Njemačka kao nacionalne manjine priznaje samo četiri “autohtona” naroda na svom području: Frize, Dance, Lužičke Srbe i Sinti-Rome. Ti narodi zajedno imaju u Njemačkoj oko 200 000 pripadnika što čini oko 0,003% stanovništva. Ipak, Njemačka nije ni blizu homogena kako bi joj sugeriralo manjinsko zakonodavstvo. Njemački savezni statistički ured procjenjuje kako je oko 10% državljana Njemačke “nenjemačkog” porijekla, a osim njih u Njemačkoj živi i gotovo 7,5 milijuna ljudi bez državljanstva što čini oko 9% ukupnog stanovništva. “Stanovništvo migracionog porijekla”, koje je 2007. činilo 19,6% stanovništva, nema nikakvu državnu zaštitu ili poticaj poštovanja i razvijanja vlastite kulture, a još manje posebna politička prava. Naravno, moglo bi se, kao što to čine neki autori, napraviti distinkciju između “autohtonih” nacionalnih manjina i imigracije, ali ono što je u tim podjelama nejasno jest koliko točno generacija mora proći dok neka nacionalna zajednica postane “autohtona” i što to naposljetku znači za pripadnike nacionalne zajednice koji žele njegovati vlastitu posebnu kulturu?

No Njemačka koja priznaje koncept nacionalne manjine (iako ga ne priznaje velikim manjinskim zajednicama) zapravo je izuzetak među zapadnoeuropskim zemljama. Drugi “veliki motor EU”, Francuska, uopće ne priznaje koncept nacionalne manjine. To se odnosi, dakako, na državljane Francuske “stranog porijekla” jednako kao i na “strance” od kojih i jedna i druga kategorija imaju vrlo slične udjele u ukupnom stanovništvu kao i u Njemačkoj. Međutim, u Francuskoj se ovo negiranje nacionalnih manjina odnosi i na razne “regionalne” nacionalne identitete i jezike koje Francuska ne priznaje, već ih pogrdno naziva „patois”, narječjima francuskog. Međutim, to nikako ne može vrijediti za baskijski ili bretonski koji uopće nisu romanski jezici niti su te nacionalne zajednice “neautohtone” na području Francuske.


Nacionalizam u političkom mainstreamu



Očito je da postoje velike razlike u zakonskom odnosu prema nacionalnim manjinama između Hrvatske i velikih zemalja EU. Različiti standardi za velike i male, stare i nove članice EU rijetko će koga iznenaditi, ali ipak valja primijetiti kako su dvostruki standardi ovdje čak i formalno postavljeni za različite članice. To je napravljeno tzv. kopenhaškim kriterijima, dokumentom iz 1993. kojim se postavljaju uvjeti za svaku zemlju kandidata za EU i u kojem se prvi put u povijesti europskih integracija spominju prava nacionalnih manjina, što se stoga često spominje kao veliki napredak u manjinskim pravima. Pri tome se često zaboravlja spomenuti kako on ima jednu značajnu manu – naime, odnosi se samo na nove članice, ali ne i one koje su postale članice prije 1993. i koje prema svojim manjinama nemaju nikakvih obaveza pa čak ni obavezu da priznaju njihovo postojanje.

No to ne znači da su ovi kriteriji donijeli neki napredak u zaštiti manjinskih prava u tzv. novoj Europi. Među tim zemljama nacionalne manjine priznaju samo Slovačka, Rumunjska i Slovenija. Bez manjinskih (a često i bez građanskih) prava ostala je velika ruska manjina koja u Latviji čini 28%, a u Estoniji 25% stanovništva, turska manjina koja čini gotovo 10% stanovništva u Bugarskoj i romska manjina u Mađarskoj čiju je veličinu teško odrediti, da navedemo samo neke najistaknutije.

Dakako, ovdje govorimo samo o zakonskoj zaštiti nacionalnih prava što ne kaže gotovo ništa o rasizmu ili nasilju kojem su izložene pojedine zajednice. Oni koji očekuju da je EU instrument koji se obračunava s ekstremnom desnicom mogli bi se razočarati. Naime, utjecaj i snaga rasističkih političkih stranaka (tako ćemo nazivati one stranke koje se zalažu za sustavnu državnu diskriminaciju određenih nacionalnih zajednica) u EU je u stalnom porastu. Dok je potpora hrvatskoj ekstremnoj desnici (koja u usporedbi s nekim europskim strankama i nije posebno ekstremna) na posljednjim izborima bila oko 4%, u Švedskoj ona iznosi 6%, u Bugarskoj 8%, Belgiji 10%, Danskoj 14%, Nizozemskoj 15,5%, Mađarskoj 17%, a Austriji čak 29%. Prema zadnjim istraživanjima, ekstremno desna stranka Pravi Finci na ovogodišnjim izborima mogla bi dobiti preko 15% glasova i znatan utjecaj pri formiranju vlasti. Taj utjecaj već sad imaju nizozemski i austrijski ekstremni desničari o čijoj potpori ovise tamošnje vlade.

Još je opasniji proces koji se događa u političkom mainstreamu. Nedavno je veliku pažnju privuklo Sarkozyjevo protjerivanje Roma iz Francuske isključivo po nacionalnoj osnovi, ali često se zaboravlja da je on izbore i dobio nimalo suptilnim rasističkim obećanjima kako će očistiti ulice igrajući na kartu straha “pravih Francuza” od njihovih tamnijih i puno siromašnijih susjeda. Zapravo je silan porast tzv. populističke ekstremne desnice (čijim se uzrocima ne može ovdje posvetiti zaslužena pažnja) ono što politički mainstream gura prema prihvaćanju iste retorike, što je nedavno pokazala Angela Merkel govoreći o “propasti multikulturalizma”, kao i socijaldemokratski političar Thilo Sarrazin svojom knjigom o “nestanku Njemačke”. U svakom slučaju, čak i ovakav letimičan pogled na političku scenu EU dovoljan je da razbije iluzije o “europskoj politici” kao opoziciji “nacionalističkoj politici”.

Ovakvoj ocjeni moglo bi se prigovoriti kako ne uzima u obzir da su te tendencije možda suprotne težnjama EU institucija, ali samo oni naivni mogu misliti da je EU nešto iznad ili izvan zemalja koje ga vode. Iza samopredstavljanja EU institucija kao nekoga tko “potiče” manjinska prava zapravo se krije realpolitičko priznanje kako EU nema nikakvog motiva ni ambicije izravno intervenirati protiv otvorenog kršenja manjinskih prava, pogotovo ako ga provode velike zemlje. Taj cinizam još je vidljiviji na području politike migracija pri čemu EU institucije nemaju nikakvih problema istobodno inzistirati na “slobodnom protoku roba i usluga”, ali ograničavati slobodan protok ljudi, čak i unutar vlastitih granica. No zapadnoeuropske zemlje svakako dopuštaju imigraciju, u mjeri u kojoj ona izravno koristi tamošnjem kapitalu. Nema nikakve sumnje da Zapadna Europa ima potrebe za radnom snagom, pogotovo mlađom i pogotovo onom koja će za najmanju nadnicu obavljati najteže poslove, a koja će istobodno, zadržavajući status “stranaca”, puno teže ući u neki oblik političke borbe za vlastite interese. Umjesto mita o strancima koji “otimaju zemlju” imamo realnost u kojoj stranci čine desetak ili više postotaka stanovništva, ali čine znatno veći (nažalost statistički neutvrđen) postotak radne snage, posebno u proizvodnim djelatnostima, a istodobno nikako ili marginalno sudjeluju u političkom životu, što je velikom dijelu privremenih radnika bez državljanstva i “ilegalnih” imigranata čak i formalno onemogućeno. S obzirom na povijest hrvatskog sudjelovanja u gastarbajterstvu, začuđuje razina ignoriranja ovog fenomena u domaćim
javnim polemikama.


Zara, H&M i somalijski gusari



Osim rada “stranih radnika” u tvrtkama u Europi, europski biznis zapošljava i velik broj radnika u izvaneuropskim zemljama, pri čemu će se Europska komisija posebno pohvaliti politikom izbjegavanja poslovanja s “trećim zemljama” koje krše ljudska prava. Naravno, ta politika može poslužiti kao koristan izgovor za ustupke od politike “slobodnog tržišta” i prema potrebi eliminiranja konkurencije iz Irana ili Kine, ali istodobno ta politika znači da EU ni na koji način ne kažnjava one za koje bi trebala biti nadležna, tj. europske tvrtke. Zanimljiv primjer mogu biti u Hrvatskoj dobro poznate tvrtke kao što su španjolska Zara ili švedski H&M, da navedemo samo neke, koje su u nekoliko navrata uhvaćene u korištenju robovskog i dječjeg rada u Aziji bez ikakvih posljedica. Umjesto proklamirane uloge “meke sile” koja štiti ljudska prava u svijetu, EU je pokazala samo krajnju nedosljednost u vanjskoj politici. Petnaest od njezinih 27 članica sudjelovalo je u međunarodnopravno ilegalnoj invaziji na Irak, bez da je to izazvalo komešanje. No to je bilo u vremenu kada EU još nije imala zajedničke vojne intervencije. To se nedavno promijenilo pa pod zastavom EU traje pohod protiv somalskih gusara, istih onih kojima su europske velike ribarske firme prvo oduzele izvor preživljavanja pa im onda zagadile more radioaktivnim otpadom, o čemu su bili obaviješteni i vodeći talijanski političari, bez ikakvih posljedica, naravno.

No čak i kad politika EU ne bi bila u sukobu s ljudskim pravima, ostaje pitanje jesu li europsko ujedinjenje i koncept europejstva progresivni? Ako je stoljećima europsko nejedinstvo imalo za posljedicu periodične sukobe velikih sila i razvoj nacionalnih netrpeljivosti koje ih slijede, čini se da su se glavna proturječja danas premjestila negdje drugdje. Je li u toj situaciji točno da europski identitet doista prelazi uske “nacionalističke” granice i, naposljetku, znači li on “zajedništvo u raznolikosti” kada je najznačajnija i najpotlačenija europska manjina zapravo zbog vlastitog “izvaneuropskog porijekla” (imigranti) isključena iz tog identiteta? Teško.
Prije će biti da je njegov nestanak preduvjet nacionalne ravnopravnosti i slobodne međusobne suradnje.

Nikola Vukobratović

Tekst je objavljen kao dio temata o EU S onu stranu Schengena u Zarezu br. 302

Vezani članci

  • 9. srpnja 2018. Čekaonica u Klinici za traumatologiju, Zagreb, 2017. (foto: IJ) Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Viteški turnir „Sinjska alka“, kolovoz 2008. godine (izvor: sh.wikipedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Mark Zuckerberg drži izlaganje na godišnjoj konferenciji Facebook developera „F8“, San Jose, 2017. (izvor: 
Anthony Quintano
 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Američke trupe paradiraju Vladivostokom ispred zgrade koju su zauzeli pripadnici Čehoslovačke legije, pored postrojenih japanskih marinaca, Sibir, kolovoz, 1918. (izvor: Wikipedia.org) Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Članovi Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ) i nezavisnih sindikata pred kinom Balkan u Zagrebu, na proslavi 1. maja 1924. godine (izvor: Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, knjiga prva, str. 170, Beograd 1960., Wikimedia Commons) Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Aleksa Bjeliš prilikom studentske akcije upada na sjednicu Senata Sveučilišta u Zagrebu 8. lipnja 2010. godine u borbi za javno financirano visoko obrazovanje (foto: SkriptaTV) Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve