Može li nam struja u godinu dana poskupjeti za 46 puta?

Ana Benačić je za portal danas.net.hr napravila rezime i osvrt na tribine “Javno i privatno obrazovanje – Međunarodna iskustva” (snimka) i “U obranu javnog dobra” (trailer & snimka) koje su se održale 12. i 13. srpnja 2011. tijekom štrajka sindikata Akademska solidarnost protiv novog paketa zakona o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištu.

‘Nekome je u interesu da se prema HEP-u stvori osjećaj gađenja. A onda ga je ne samo lako prodati, već i to napraviti za malu cijenu. I bit ćemo sretni što se rješavamo tog balasta!’, upozoreno je na tribini na kojoj se raspravljalo o posljedicama privatizacije pojedinih javnih sektora.

Vladajuća kasta učinila je sve da nam “sredi resurse”, zanemari korupciju u javnom sektoru i zaustavi njegov razvoj, a onda ga optužila da je koruptivan, nekoristan i nerazvijen. Zašto? Pitanje je to kojim se bavila tribina predstavnika sindikata, civilnih udruga, studenata i akademske zajednice, a koju je na Filozofskom fakultetu organizirao sindikat Akademska solidarnost. Donosimo vam sažetak te tribine, dok čitavu snimku možete pogledati ovdje.





Privatizacija pojedinih sektora u svijetu, kao što je zdravstvo, obrazovanje, javni prostor, brodogradnja, distribucija i proizvodnja električne energije, pokazala se pogubnom i direktno je naštetila javnome dobru, naglasili su govornici.

Kad cijena struje skoči s 30 dolara na 1400 dolara po megavat satu

“Nekome je u interesu da se Hrvatsku elektroprivredu prikazuje kao nešto neracionalno, nesposobno i da se stvori osjećaj gađenja prema takvoj tvrtki. A onda ga je lako prodati. I ne samo lako, već i za malu cijenu. I nitko se neće buniti. Bit ćemo sretni što se rješavamo tog balasta!”, kazao je Luko Marojica iz Nezavisnog sindikata radnika HEP-a.

Robert Faber iz Akademske solidarnosti prisnažio je kalifornijskim primjerom, gdje se, kako kaže, rezultati privatizacije električne energije nisu vidjeli dok nije prošlo gotovo četiri godine. U usporedbi s tim primjerom, naše priče o skupim nabavama struje su blage, ističe on.

“Tamo su s 30 dolara u godinu dana cijene skočile na 1400 dolara po megavat satu”, upozorava.

Zna li itko koliko država zarađuje na brodogradilištima?

Slično kao HEP, omalovažavana su i brodogradilišta u Hrvatskoj, o čemu je govorio predstavnik radnika u Nadzornom odboru Brodogradilišta 3. maj u Rijeci, Roland Sušanj.

“Svi govore koliko je uloženo u brodogradnju, a nitko ne govori o tome koliko se vrati u proračun”, kaže Sušanj, dodajući kako za svaku kunu uložena iz proračuna, država dobiva 2,69 kune zauzvrat. Istovremeno politika u njima spletkari i kadrovira, dodao je.

Jesmo li pogriješili sa zdravstvom?

Spomenka Avberšek iz Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi izrazila je žaljenje što su sindikalisti dozvolili privatizaciju baze zdravstvene zaštite.

“Nisu reagirali, a ono što smo imali kao javno dobro da služi građanima, nije smjelo biti privatizirano”, kazala je, dodajući da sada imamo zdravstvo anglosaksonskog tipa.

Teodor Celakoski iz udruge Pravo na grad pričao je o zaštiti javnog prostora. Izjavio je kako se izmjenama građevinskih zakona omogućava deregulacija prostornog planiranja i privatizacija atraktivnih lokacija na obali.

“Fokus im nije na turizmu, već na izgradnji apartmana”, istaknuo je.

Govornicima su podršku pružile i radnice Kamenskog, tekstilnog poduzeća otjeranog u stečaj, a čije će nekretnine, po svemu sudeći biti razgrabljene među vlasnicima privatnog kapitala, kako ih one zovu, “anakondama”.

Oxford i Cambridge su tvornice za proizvodnju vladajuće klase

Snimku druge tribine o budućnosti javnog obrazovanje i iskustvima sa privatnim visokim obrazovanjem možete pogledati ovdje. O obrazovanju su govorili Andrew Hodges, sa Sveučilišta u Manchesteru, Gordana P. Crnković, sa Sveučilišta u Seattleu, država Washington, Taja Kramberger i Drago Braco Rotar sa Sveučilišta u slovenskom Kopru.



“Oxford i Cambridge su tvornice za proizvodnju vladajuće klase, dok su fakulteti poput onog u Manchesteru na kojem radim namijenjeni obrazovanju srednje klase. To je etničko pitanje ako se želite zaposliti kao profesor na takvom fakultetu”, kazao je Andrew Hodges.

U Americi se ne govori o obrazovanju, istakla je profesorica Crnković, “prioriteti su posao, ekonomija i obrana”.

“Prevladava diskurs da ono što je primarno i iz čega će se sve riješiti jest ekonomija”, kaže ona, dodajući kako je teško boriti se protiv takve ideologije.

“Već više godina obrazovanje je pod opsadom, zato što novac želi dio tog javnog kolača. Porezni obveznici uplaćuju novac koji ide na obrazovanje, zatim se puno govori kako obrazovanje nije dobro i da je rješenje privatizacija”, kaže ona. U usporedbi SAD-a s Europom, teško joj je shvatiti omjere siromaštva i neobrazovanosti, dodaje.

Svako peto, šesto dijete u Americi je gladno

“Svako peto, šesto dijete u Americi je gladno. Velik dio stanovništva je ‘working and poor’ – dakle roditelji rade po dva posla, ali su siromašni. Nemamo javno zdravstvo i po životnom vijeku smo negdje kod Albanije. Ispričavam se ako je netko iz Albanije”, kaže ona. Kada je nastupila kriza, nikome nije palo na pamet rezati na obrani ili na financijskom sektoru, nego su se okrenuli obrazovanju, kazala je.

SAD je najdalje odmakla u komercijalizaciji obrazovanja, Velika Britanija prednjači po tome u Europi. Smatrajte se upozorenim.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve