Reclaim the Brain! – O proizvodnji ljudskog kapitala u EU

Obrazovanje kao ekonomski resurs sve više postaje središtem političkih diskusija u Europi. Maria Asenbaum i Barbara Brehmer istražuju aktualne tendencije u obrazovnim politikama u Europskoj uniji te su pritom nabasale na Lisabonsku strategiju. Što to zapravo znači, i kako izgleda u Austriji, koju se Hrvatska trudi slijediti u stopu, pročitajte u tekstu izvorno objavljenom u časopisu Perspektiven.


…EU je na sastanku na vrhu predsjednika država i vlada u ožujku 2000. godine u Lisabonu postavio ambiciozan cilj: Europa bi do 2010. trebala postati najkonkurentnija i najdinamičnija gospodarska regija zasnovana na znanju u svijetu.[1]

Kako bi Europska unija preživjela u međunarodnom lovu na profit, s jedne je strane važno da ukloni postojeće zapreke, npr. kroz „gospodarske reforme za u potpunosti besprijekorno funkcionirajuće domaće tržište“, a s druge strane da si osigura i poveća prednost nad konkurencijom stvaranjem europskog prostora za istraživanje i razvoj“. Takozvana „Lisabonska strategija“ postavlja opći okvir za konkretne reforme u državama Europske unije. Ciljevi Lisabonske strategije, koja je nanovo preinačena 2005., do detalja se odnose prije svega na sljedeća područja:

  • poticanje investiranja u domenu istraživanja, obrazovanja i inovacija


  • ubrzanje fleksibilizacije tržišta rada; sustavi socijalne zaštite trebali bi nuditi više poticaja za zapošljavanje


  • još veće otvaranje tržišta uslužnih djelatnosti


  • rasterećenje poduzećâ od birokracije.



  • […]

    Ta se strategija, dakle, ne odnosi isključivo na domenu obrazovanja, već zadire duboko i u pitanja radničkih i socijalnih prava. Proizvodnja ljudskog kapitala, u smislu dobro izobražene i društveno prilagođene radne snage, visoko je na listi prioriteta. Neoliberalni ideolozi smatraju da je došlo vrijeme da se mobilizira „intelektualni potencijal Europe“. Za njih to znači sljedeće: optimiranje obrazovanja u svrhu gospodarskog iskorištavanja, u smislu input-output modela.

    Ovaj članak posvećuje naročito pozornost promjenama u obrazovnoj politici – kako njenoj strukturi i institucijama, tako i predožbi čovjeka koje se krije iza nje. Kao primjer će nam prvenstveno služiti područje visokog školstva. No važno je imati na umu da se iste te principe prestrukturiranja može promatrati i na primjeru drugih institucija i da se te promjene odvijaju i iznad područja formalnog i informalnog obrazovanja.[2]


    Nove tvornice znanja…


    U današnjem društvu se na sveučilišta gleda kao na ključne institucije proizvodnje znanja. Njihove se općenite funkcije u tom sustavu sastoje od proizvodnje znanja i inovacija za gospodarski napredak u smislu maksimiziranja profita (istraživanje), prenošenja tih znanja i kompetencija (poučavanje) i naposljetku općenite reprodukcije postojećih ugnjetavačkih društvenih odnosa, posredovanih kroz strukturu i sadržaj poučavanja. Ni dosad sveučilišta nisu bila mjesta na kojima se znanje slobodno prenosilo. Aktualni diskurz se puno više usredotočuje na kapital i konkurentnost kao polazišta i cilj obrazovanja. Znanje se pretvara u robu i koristi u natjecanju s drugima.

    Lisabonskom strategijom, točnije rečeno programom „Obrazovanje i usavršavanje 2010“[3] (Allgemeine und berufliche Bildung 2010), mijenjaju se sve obrazovne institucije. Škole, sveučilišta i ustanove za stručnu izobrazbu moraju postati otvorenija prema gospodarstvu, tako što se njima rukovodi kao koncernima i tako što istražuju odnosno razvijaju njihove proizvode.


    Potpuna „autonomija“


    Svaka bi obrazovna ustanova trebala biti regionalno, osobno i financijski neovisna te bi se tome morale prilagoditi upravne strukture. U školama su 2005. pripremljene zakonske promjene za izgradnju autonomije, a danas bi većina tih planova trebala biti provedena. To znači da se država što je više moguće povlači iz tog područja obrazovanja i da u tom slučaju svaka škola za sebe može odlučiti kada („optimalno korištenje vremena učenja u školskoj godini“), koliko dugo (nastavno vrijeme) i što se poučava („nastavna garancija škola“).


    Tough Management


    U mnogim strateškim i diskusijskim dokumentima se kao prvo kritizira staromodno i dosadno odlučivanje na različitim obrazovnim ustanovama. Umjesto toga bi se na njima trebalo naći mjesta za takozvani New Public Management (op. prev. strategija za moderniziranje javnog sektora tako što ga se usmjerava prema tržištu i uređuje po uzoru na korporativne modele upravljanja), a upravljanje bi trebalo biti centralno oblikovano (poput nadzornih odbora u koncernima). Na sveučilištima su te upravne prilagodbe dovele do demokratskog deficita.[4] Postoji još samo jedan središnji donositelj odluka („diktatura rektorata“); svi ostali zastupnici interesa preuzimaju ulogu savjetodavnih organa.

    U škole se uveo interni menadžment kvalitete (Q.I.S.), koji stavlja težišta na, između ostalog, jačanje odgovornosti odlučivanja na lokalnoj/institucionalnoj razini, evaluaciju učinkovitosti novih promjena i nadziranje decentralizacije financiranja obrazovanja.


    Kreativno financiranje


    Obrazovanje se mora „raznoliko financirati.“ To se objašnjava rastućom potrebom za resursima i višim zahtjevima na različitim obrazovnim ustanovama koje država više ne može pokrivati. I tako u krug, jer tko uopće postavlja te visoke zahtjeve? Zato je važno ustrajati u tome da je takozvano financiranje iz trećeg izvora, dakle niti od strane države niti od znanstvenog rada na sveučilištu, nadasve politička strategija koja nema nikakve veze s pragmatizmom. Obrazovanje sve više služi interesima gospodarstva, a druge se interese izbacuje iz cijele priče.

    Sveučilišta bi trebala srasti s koncernima: visoka učilišta istražuju za poduzeća te ih ona u zamjenu financiraju. Time se pak uništava neovisnost istraživanja i poučavanja.


    Uporabivi sadržaji


    Ukratko rečeno, poučava se i istražuje što sponzor poželi.

    “Profilirano obrazovanje” (njem. Profilbildung; fokusiranje na “jake točke” i smanjivanje raznolikosti ponude studija i znanstvenih projekata)[5] i Standortbereinigung (ukidanje studija koji se izvode na više visokoškolskih ustanova) su najvažnije krilatice: svako visoko učilište bi trebalo specijaliziranjem za jedno određeno područje istraživanja privlačiti eventualne studente, predavače i odgovarajuća poduzeća kao financijske pokrovitelje. Naravno, zato se neisplative studije mora ukinuti. U pojmu „profiliranog obrazovanja“ krije se još nešto: i to predodžba čovjeka prema kojoj se studente degradira u mušterije koje plaćaju da bi ih se vrijedilo vrbovati na slobodnom tržištu.

    Na to se u Austriji nadovezuje čak i intenzivna obnova i „poboljšavanje“ škole. Nastavni planovi od 5. do 12. školskog stupnja postroženi su te podijeljeni na jezgru i dodatne sadržaje („autonomna stvaralačka područja“). Satnica neprofitabilnih predmeta je skraćena.


    Ekskurs „Centers of Excellence“[6]



    Glavni cilj Lisabonske strategije je stvaranje tzv. „polova izvrsnosti“. Za Austriju se u sljedećih 10 godina planira stvaranje triju centra izvrsnosti na području temeljnih istraživanja, točnije na području eksperimentalnog razvoja, te pet do sedam elitnih sveučilišta na području primijenjenih istraživanja. Od ljeta 2005. godine postoji koncept za „Austrian Institute of Advanced Science and Technology“.

    I u drugim se europskim zemljama revno radi na uspostavljanju centara izvrsnosti. Francuska je na se privukla ogromnu pozornost udruživanjem dvaju visokih učilišta: ekonomskog sveučilišta HEC Paris i visokog tehničkog učilišta Ecole Polytechnique u Institute d’Economie et Finance.[7] Zahvaljujući tako dobivenim resursima vrbovali su već međunarodno poznate menadžere (npr. iz Shella) kao buduće predavače.
    Iz tog razloga stvaranje elitnih sveučilišta ne dovodi samo do stvaranja drugorazrednih visokih učilišta, već i povećava društveni jaz – s jedne se strane nalaze sretnici čiji roditelji imaju sredstava za financiranje studija, a s druge se strane nalaze oni koji nisu tako sretni.
    Takvim reduciranjem unutardržavne konkurencije stvaraju se bolji uvjeti za preživljavanje međunarodne konkurencije. Slične zamisli postoje i za Austriju: stvaranje još jednog centra izvrsnosti koji bi se sastojao od današnjeg Ekonomskog sveučilišta i Tehničkog sveučilišta, kojeg bi se moglo smjestiti u Aspern (op. prev. predio Beča).

    K tome je započeo drugi lov, i to za osnivanje međunarodnih ogranaka elitnih sveučilišta: tako je recimo Essec Business School iz Pariza nedavno otvorio vlastiti kampus u Singapuru. Uz to je uz internacionalizaciju sve važnija i specijalizacija centara izvrsnosti (vidi “profilirano obrazovanje”): Essec Business School se primjerice koncentrira prvenstveno na menadžment luksuznih dobara.

    U takvom razvoju situacije problematično je što stvaranjem centara izvrsnosti automatski nastaju „drugorazredna“ visoka učilišta. Na njih će juriti studenti koji ne stanu u 0.6% europske elite, postotak koji su izračunom dobili vladajući Europe.

    Budući da škole sada zahvaljujući Lisabonskoj strategiji mogu same odlučivati u kolikom će opsegu prenositi određene sadržaje, postalo je vjerojatnije da svi koji žele biti primljeni na tercijarne centre izvrsnosti, moraju pohađati elitne škole. Iz tog razloga stvaranje elitnih sveučilišta ne dovodi samo do stvaranja drugorazrednih visokih učilišta, već i povećava društveni jaz – s jedne se strane nalaze sretnici čiji roditelji imaju sredstava za financiranje studija, a s druge se strane nalaze oni koji nisu tako sretni.


    …i njihovi proizvodi


    No ne moraju se samo obrazovne ustanove potpuno izmijeniti u okviru Lisabonske strategije: i ljudi se moraju dovesti u formu za ove promjene. Taj je proces rezimiran u krilatici „ključna kompetencija“.[8] Europski građani i građanke trebaju se opskrbiti tim kompetencijama kako bi se „susreli s mnogim novinama konstruktivnim sudjelovanjem i duhom inovativnosti“ te kako bi između ostalog bili pripremljeni na fleksibilne modele rada. Tko posjeduje takva svojstva, smatra se „zaposlivim“ te tako može izbjeći nezaposlenost. Od onih koji pak nemaju takve kompetencije poslodavci mahom očekuju da se sami obrazuju izvan radnog vremena i na vlastiti trošak kako bi ostali „zaposlivima“. Počesto mučan pojam „cjeloživotnog učenja“ implicira da je samo posloprimac tijekom cijelog svog životnog vijeka odgovoran za prilagođavanje zahtjevima tržišta. Kome za to nedostaje vremena, novca ili osobnih resursa, otpisan je.

    Takav razvoj situacije ima ogroman utjecaj prije svega na novu koncepciju školske izobrazbe: školski predmeti koji odgovaraju kompetencijama se (kao u području elektroničke obrade podataka i stranih jezika) pojačano poučavaju i sponzoriraju, dok se za po toj logici nevažne predmete, poput likovnog odgoja, smanjuju izdvajanja.

    S druge strane, treba svladati vještine koje prelaze granice stručnoga. Pod interpersonalnom kompetencijom se razumije npr. sposobnost prilagođavanja, „…tolerancija prema drugima i prema autoritetu“. Čovjeka se smatra pčelom radilicom koja ne misli kritički, ali je kreativna i inovativna.

    Takozvano „ujednačivanje kvalifikacija“ je još jedan ključni element Lisabonske strategije i to više od određivanja kompetencija.

    Poslodavci prije svega u tercijarnom obrazovanju priželjkuju više „transparentnosti“. Preko takozvanog „Bolonjskog procesa“ izobrazba bi trebala biti ujednačena (te se u budućnosti ne bi smjelo nuditi više na sveučilištima što se tiče poučavanja). Sve se to provodi tako da se dodiplomski studij preustrojio u dvije jedinice: preddiplomski i diplomski studij. Time se zapravo htjelo postići sljedeće:

  • preddiplomski studij kao jednostavna izobrazba bliska praksi za mase voljne raditi, s nadovezujućim diplomskim studijem, na koji bi elite pak svakako zadržale pravo čime bi se zatim ubrzalo istraživanje i inovacije. Tako bi se na mala vrata uvelo ograničenje pristupa


  • nefleksibilni studijski planovi poput školskih koji bi spriječili svaku slobodu izbora i individualno stavljanje težišta


  • ujednačivanje learning-outputa (op. ur. “ishoda učenja”), mjereno u ECTS bodovima



  • U prvom planu svega toga ne stoji, kako se često tvrdi, proširenje studentskih mogućnosti da međunarodno djeluju, nego se time omogućuje poduzetnicima na cjelokupnom europskom prostoru da točno shvate s kakvim bi kompetencijama trebali raspolagati potencijalni posloprimci.

    Već se započelo s projektima kojima se nastoji ujednačiti koncept životopisa. U takozvani „EUROPASS“[9] unose se bilješke o životopisu, znanju stranih jezika, boravcima u inozemstvu i kompetencije stečene na studiju prema jedinstvenoj shemi. Slogan „Sve što znam stoji u Europassu.“ djeluje u isto vrijeme i cinično i uznemirujuće. No projekt ne staje na tome. U budućnosti će se u Europassu rasvijetliti ne samo stručne, već i tzv. „informalne“ kompetencije. „YOUTH PASS“[10] bi trebao pružiti informacije o dosadašnjoj aktivnosti u skupinama mladih ili u socijalnoj sferi; naravno, vrednuju se samo one u “pravim” organizacijama.


    Ti si Lisabon!


    Nimalo manje važan, no rijetko spominjan aspekt (koji se čini ključnim za provedbu Lisabonske strategije) ideološki je aspekt. Tako se npr. u Austrijskom izvještaju o napretku 2005. (Österreichischer Fortschrittsbericht 2005), neprestano ukazuje na važnost prihvaćanja i aktivnog sudjelovanja stanovništva u provedbi lisabonskih ciljeva. „Više od svega se mora pokušati odvojiti koordinacijske i reformske postupke od stručnjaka te pridobiti širu javnost za provedbu lisabonskih ciljeva.“[11] Parole poput orijentiranosti prema potrebama građana i participacije, visoko su na cijeni. Očito se ulaže puno resursa u ideološko poravnanje, kako nam pokazuju razne medijske kampanje („Što nam je zapravo donijela EU?“, između ostalog). Kako bi ostvarili svoje ciljeve, vladajući ovoga puta više no ikad prije trebaju dragovoljno pokoravanje osoba pogođenih Lisabonskom strategijom. Nove figure poput poduzetništva i konkurentske logike moraju se hegemonistički etablirati.[12]

    To bi se trebalo pomnije razjasniti na primjeru prestrukturiranja sveučilišta. U raznim strateškim dokumentima neprestano se naglašava važnost širenja „poduzetničkog duha“ u akademskoj zajednici. Tako npr. neoliberalni ideolog Burton Clark piše 1998. godine: „Razvijanje poduzetničkih sveučilišta, poput tvrtki; razvijanje kulture koja se oduševljava promjenama. Ta nova kultura započinje s jednostavnom, institucionalnom idejom o promjeni, koja će se kasniji razviti u elaborirani skup uvjerenja, koji će se od akademske matice proširiti cijelom sveučilišnom kulturom.“[13]

    Dakle, očito se ne radi samo na prihvaćanju reformi, već na tome da svi kojih se te reforme tiču i sami postanu misionari tog naizgled premoćnog konsenzusa. Razlozi za to dijelom su pragmatični. Znanstveni napredak, i u smislu maksimiziranja profita, ne može se ostvariti samo nedemokratskim odlučivanjem. Na kraju krajeva, rektori/ce ne mogu sami/e istraživati. Tako se preko predavača, akademskog „srca“, pokušalo propagirati novu ideologiju koja će sve učiniti sretnima jer će se ljudi identificirati sa svojim institutom i njegovom filozofijom. Taj drugi aspekt prevazilazi praktične aspekte. Poduzetnički duh bi trebao dobiti imidž naprednog načina mišljenja, putokaza u budućnost. “Sve se drugo može baciti u smeće” ili tako nešto. Upravo u području visokog školstva u kojemu bi se trebale uzgajati buduće elite mora se prenijeti ispravno ponašanje. To se radi preko nastavnih sadržaja, elitističkog habitusa na sveučilištima i raširenih praksi u međusobnim odnosima i znanosti. Kao što Clark dalje točno piše: “…jake se kulture temelje na jakim praksama.”

    Ideologija nezaustavljivog napretka, u kojoj doduše ne pobjeđuju svi, ali si je svatko sam kriv ako se nalazi na gubitničkoj strani, ne smije imati praznina. Pukotine ili lomovi u ideološkom konceptu mogli bi otvoriti prostor za kritičko mišljenje i alternativne metode. To bi opet moglo uzdrmati cjelokupnu strategiju. Na kraju krajeva u pojmu „ljudski kapital“ se još uvijek krije taj nesigurni ljudski faktor. Ma kako se premoćnom činila ova strategija, ljudi su ti zbog kojih bi se sve moglo izjaloviti.

    Maria Asenbaum i Barbara Brehmer
    S njemačkog prevela Marija Ćaćić
    U originalu objavljeno u u Perspektiven – Magazin für linke Theorie und Praxis


    Napomene

    [1] http://europa.eu.int/comm/education/policies/2010/et_2010_de.html
    [2] Npr. s promjenama u području „škole“ je također povezan i novi zakon o nastavnicima/ama, koji između ostalog predviđa „novu raspodjelu aktivnog životnog dohotka“ i kompenzacije povezane s učinkovitošću
    [3] „Obrazovanje i usavršavanje 2010“ (Allgemeine und berufliche Bildung 2010) integrira sve djelovanje na području obrazovanja na europskoj razini, uključujući usavršavanje (Kopenhaški proces). Treba spomenuti i Bolonjski proces započet 1999. godine koji igra važnu ulogu u razvoju europskog visokoškolskog prostora. Oba procesa aktivno doprinose dostizanju lisabonskih ciljeva i zato su usko vezana uz program „Obrazovanje i usavršavanje 2010“
    [4] Na Sveučilištu u Beču proveden u Organisationsplan 2003 i HochschülerInnenschaftsgesetz (HSG) 2004 (Zakon o studentima/cama na visokim učilištima)
    [5] Potražiti u austrijskom Zakonu o sveučilištu iz 2002.: „Koncept za usklađivanje razvoja profila i strateških ciljeva…: ovdje se opisuju dugoročna raspodjela i izgradnja resursa specifičnih za sveučilišta, koji trebaju doprinijeti planiranom “profiliranom obrazovanju” i ostvarenju ciljeva“
    [6] Provedba radnog programa „Obrazovanje i usavršavanje 2010“, Bruxelles, prosinac, 2005.
    [7] “Die Konkurrenz wird europäisch“, Handelsblatt 3/4/5. ožujak 2006.
    [8] Austrijsko predsjedanje Europskim vijećem 2006. godine. „Schwerpunkte der österreichischen Präsidentschaft im Bereich Bildung“
    [9] http://www.europass-info.at/
    [10] www.salto-youth.net/youthpass/
    [11] Provedba radnog programa „Obrazovanje i usavršavanje 2010“ (Allgemeine und berufliche Bildung 2010), Bruxelles, prosinac 2005.
    [12] Usporedi s člankom o Gramsciju u ovom časopisu (op. ur. Herrschaft durch Konsens – Macht und Politik bei Antonio Gramsci, http://www.perspektiven-online.at/2007/09/01/herrschaft-durch-konsens-macht-und-politik-bei-antonio-gramsci/)
    [13] Clark, B. R. Creating Entrepreneurial Universities: Organizational Pathways of Transformation. IAU Press, 1998.
    [14] http://www.labournet.de/diskussion/arbeitsalltag/bildung/sudeduc.html

    Vezani članci

    • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
    • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
    • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
    • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
    • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
    • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
    • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
    • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
    • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.

    Događanja

    pogledaj sve

    Bookmarks

    pogledaj sve

    Fusnote

    pogledaj sve

    Natječaji i prijave

    pogledaj sve

    Plenum FFZG-a

    pogledaj sve