Reclaim the Brain! – O proizvodnji ljudskog kapitala u EU

Obrazovanje kao ekonomski resurs sve više postaje središtem političkih diskusija u Europi. Maria Asenbaum i Barbara Brehmer istražuju aktualne tendencije u obrazovnim politikama u Europskoj uniji te su pritom nabasale na Lisabonsku strategiju. Što to zapravo znači, i kako izgleda u Austriji, koju se Hrvatska trudi slijediti u stopu, pročitajte u tekstu izvorno objavljenom u časopisu Perspektiven.

…EU je na sastanku na vrhu predsjednika država i vlada u ožujku 2000. godine u Lisabonu postavio ambiciozan cilj: Europa bi do 2010. trebala postati najkonkurentnija i najdinamičnija gospodarska regija zasnovana na znanju u svijetu.[1]

Kako bi Europska unija preživjela u međunarodnom lovu na profit, s jedne je strane važno da ukloni postojeće zapreke, npr. kroz „gospodarske reforme za u potpunosti besprijekorno funkcionirajuće domaće tržište“, a s druge strane da si osigura i poveća prednost nad konkurencijom stvaranjem europskog prostora za istraživanje i razvoj“. Takozvana „Lisabonska strategija“ postavlja opći okvir za konkretne reforme u državama Europske unije. Ciljevi Lisabonske strategije, koja je nanovo preinačena 2005., do detalja se odnose prije svega na sljedeća područja:

  • poticanje investiranja u domenu istraživanja, obrazovanja i inovacija
  • ubrzanje fleksibilizacije tržišta rada; sustavi socijalne zaštite trebali bi nuditi više poticaja za zapošljavanje
  • još veće otvaranje tržišta uslužnih djelatnosti
  • rasterećenje poduzećâ od birokracije.
  • […]

    Ta se strategija, dakle, ne odnosi isključivo na domenu obrazovanja, već zadire duboko i u pitanja radničkih i socijalnih prava. Proizvodnja ljudskog kapitala, u smislu dobro izobražene i društveno prilagođene radne snage, visoko je na listi prioriteta. Neoliberalni ideolozi smatraju da je došlo vrijeme da se mobilizira „intelektualni potencijal Europe“. Za njih to znači sljedeće: optimiranje obrazovanja u svrhu gospodarskog iskorištavanja, u smislu input-output modela.

    Ovaj članak posvećuje naročito pozornost promjenama u obrazovnoj politici – kako njenoj strukturi i institucijama, tako i predožbi čovjeka koje se krije iza nje. Kao primjer će nam prvenstveno služiti područje visokog školstva. No važno je imati na umu da se iste te principe prestrukturiranja može promatrati i na primjeru drugih institucija i da se te promjene odvijaju i iznad područja formalnog i informalnog obrazovanja.[2]

    Nove tvornice znanja…

    U današnjem društvu se na sveučilišta gleda kao na ključne institucije proizvodnje znanja. Njihove se općenite funkcije u tom sustavu sastoje od proizvodnje znanja i inovacija za gospodarski napredak u smislu maksimiziranja profita (istraživanje), prenošenja tih znanja i kompetencija (poučavanje) i naposljetku općenite reprodukcije postojećih ugnjetavačkih društvenih odnosa, posredovanih kroz strukturu i sadržaj poučavanja. Ni dosad sveučilišta nisu bila mjesta na kojima se znanje slobodno prenosilo. Aktualni diskurz se puno više usredotočuje na kapital i konkurentnost kao polazišta i cilj obrazovanja. Znanje se pretvara u robu i koristi u natjecanju s drugima.

    Lisabonskom strategijom, točnije rečeno programom „Obrazovanje i usavršavanje 2010“[3] (Allgemeine und berufliche Bildung 2010), mijenjaju se sve obrazovne institucije. Škole, sveučilišta i ustanove za stručnu izobrazbu moraju postati otvorenija prema gospodarstvu, tako što se njima rukovodi kao koncernima i tako što istražuju odnosno razvijaju njihove proizvode.

    Potpuna „autonomija“

    Svaka bi obrazovna ustanova trebala biti regionalno, osobno i financijski neovisna te bi se tome morale prilagoditi upravne strukture. U školama su 2005. pripremljene zakonske promjene za izgradnju autonomije, a danas bi većina tih planova trebala biti provedena. To znači da se država što je više moguće povlači iz tog područja obrazovanja i da u tom slučaju svaka škola za sebe može odlučiti kada („optimalno korištenje vremena učenja u školskoj godini“), koliko dugo (nastavno vrijeme) i što se poučava („nastavna garancija škola“).

    Tough Management

    U mnogim strateškim i diskusijskim dokumentima se kao prvo kritizira staromodno i dosadno odlučivanje na različitim obrazovnim ustanovama. Umjesto toga bi se na njima trebalo naći mjesta za takozvani New Public Management (op. prev. strategija za moderniziranje javnog sektora tako što ga se usmjerava prema tržištu i uređuje po uzoru na korporativne modele upravljanja), a upravljanje bi trebalo biti centralno oblikovano (poput nadzornih odbora u koncernima). Na sveučilištima su te upravne prilagodbe dovele do demokratskog deficita.[4] Postoji još samo jedan središnji donositelj odluka („diktatura rektorata“); svi ostali zastupnici interesa preuzimaju ulogu savjetodavnih organa.

    U škole se uveo interni menadžment kvalitete (Q.I.S.), koji stavlja težišta na, između ostalog, jačanje odgovornosti odlučivanja na lokalnoj/institucionalnoj razini, evaluaciju učinkovitosti novih promjena i nadziranje decentralizacije financiranja obrazovanja.

    Kreativno financiranje

    Obrazovanje se mora „raznoliko financirati.“ To se objašnjava rastućom potrebom za resursima i višim zahtjevima na različitim obrazovnim ustanovama koje država više ne može pokrivati. I tako u krug, jer tko uopće postavlja te visoke zahtjeve? Zato je važno ustrajati u tome da je takozvano financiranje iz trećeg izvora, dakle niti od strane države niti od znanstvenog rada na sveučilištu, nadasve politička strategija koja nema nikakve veze s pragmatizmom. Obrazovanje sve više služi interesima gospodarstva, a druge se interese izbacuje iz cijele priče.

    Sveučilišta bi trebala srasti s koncernima: visoka učilišta istražuju za poduzeća te ih ona u zamjenu financiraju. Time se pak uništava neovisnost istraživanja i poučavanja.

    Uporabivi sadržaji

    Ukratko rečeno, poučava se i istražuje što sponzor poželi.

    “Profilirano obrazovanje” (njem. Profilbildung; fokusiranje na “jake točke” i smanjivanje raznolikosti ponude studija i znanstvenih projekata)[5] i Standortbereinigung (ukidanje studija koji se izvode na više visokoškolskih ustanova) su najvažnije krilatice: svako visoko učilište bi trebalo specijaliziranjem za jedno određeno područje istraživanja privlačiti eventualne studente, predavače i odgovarajuća poduzeća kao financijske pokrovitelje. Naravno, zato se neisplative studije mora ukinuti. U pojmu „profiliranog obrazovanja“ krije se još nešto: i to predodžba čovjeka prema kojoj se studente degradira u mušterije koje plaćaju da bi ih se vrijedilo vrbovati na slobodnom tržištu.

    Na to se u Austriji nadovezuje čak i intenzivna obnova i „poboljšavanje“ škole. Nastavni planovi od 5. do 12. školskog stupnja postroženi su te podijeljeni na jezgru i dodatne sadržaje („autonomna stvaralačka područja“). Satnica neprofitabilnih predmeta je skraćena.

    Ekskurs „Centers of Excellence“[6]

    Glavni cilj Lisabonske strategije je stvaranje tzv. „polova izvrsnosti“. Za Austriju se u sljedećih 10 godina planira stvaranje triju centra izvrsnosti na području temeljnih istraživanja, točnije na području eksperimentalnog razvoja, te pet do sedam elitnih sveučilišta na području primijenjenih istraživanja. Od ljeta 2005. godine postoji koncept za „Austrian Institute of Advanced Science and Technology“.

    I u drugim se europskim zemljama revno radi na uspostavljanju centara izvrsnosti. Francuska je na se privukla ogromnu pozornost udruživanjem dvaju visokih učilišta: ekonomskog sveučilišta HEC Paris i visokog tehničkog učilišta Ecole Polytechnique u Institute d’Economie et Finance.[7] Zahvaljujući tako dobivenim resursima vrbovali su već međunarodno poznate menadžere (npr. iz Shella) kao buduće predavače.

    Iz tog razloga stvaranje elitnih sveučilišta ne dovodi samo do stvaranja drugorazrednih visokih učilišta, već i povećava društveni jaz – s jedne se strane nalaze sretnici čiji roditelji imaju sredstava za financiranje studija, a s druge se strane nalaze oni koji nisu tako sretni.

    Takvim reduciranjem unutardržavne konkurencije stvaraju se bolji uvjeti za preživljavanje međunarodne konkurencije. Slične zamisli postoje i za Austriju: stvaranje još jednog centra izvrsnosti koji bi se sastojao od današnjeg Ekonomskog sveučilišta i Tehničkog sveučilišta, kojeg bi se moglo smjestiti u Aspern (op. prev. predio Beča).

    K tome je započeo drugi lov, i to za osnivanje međunarodnih ogranaka elitnih sveučilišta: tako je recimo Essec Business School iz Pariza nedavno otvorio vlastiti kampus u Singapuru. Uz to je uz internacionalizaciju sve važnija i specijalizacija centara izvrsnosti (vidi “profilirano obrazovanje”): Essec Business School se primjerice koncentrira prvenstveno na menadžment luksuznih dobara.

    U takvom razvoju situacije problematično je što stvaranjem centara izvrsnosti automatski nastaju „drugorazredna“ visoka učilišta. Na njih će juriti studenti koji ne stanu u 0.6% europske elite, postotak koji su izračunom dobili vladajući Europe.

    Budući da škole sada zahvaljujući Lisabonskoj strategiji mogu same odlučivati u kolikom će opsegu prenositi određene sadržaje, postalo je vjerojatnije da svi koji žele biti primljeni na tercijarne centre izvrsnosti, moraju pohađati elitne škole. Iz tog razloga stvaranje elitnih sveučilišta ne dovodi samo do stvaranja drugorazrednih visokih učilišta, već i povećava društveni jaz – s jedne se strane nalaze sretnici čiji roditelji imaju sredstava za financiranje studija, a s druge se strane nalaze oni koji nisu tako sretni.

    …i njihovi proizvodi

    No ne moraju se samo obrazovne ustanove potpuno izmijeniti u okviru Lisabonske strategije: i ljudi se moraju dovesti u formu za ove promjene. Taj je proces rezimiran u krilatici „ključna kompetencija“.[8] Europski građani i građanke trebaju se opskrbiti tim kompetencijama kako bi se „susreli s mnogim novinama konstruktivnim sudjelovanjem i duhom inovativnosti“ te kako bi između ostalog bili pripremljeni na fleksibilne modele rada. Tko posjeduje takva svojstva, smatra se „zaposlivim“ te tako može izbjeći nezaposlenost. Od onih koji pak nemaju takve kompetencije poslodavci mahom očekuju da se sami obrazuju izvan radnog vremena i na vlastiti trošak kako bi ostali „zaposlivima“. Počesto mučan pojam „cjeloživotnog učenja“ implicira da je samo posloprimac tijekom cijelog svog životnog vijeka odgovoran za prilagođavanje zahtjevima tržišta. Kome za to nedostaje vremena, novca ili osobnih resursa, otpisan je.

    Takav razvoj situacije ima ogroman utjecaj prije svega na novu koncepciju školske izobrazbe: školski predmeti koji odgovaraju kompetencijama se (kao u području elektroničke obrade podataka i stranih jezika) pojačano poučavaju i sponzoriraju, dok se za po toj logici nevažne predmete, poput likovnog odgoja, smanjuju izdvajanja.

    S druge strane, treba svladati vještine koje prelaze granice stručnoga. Pod interpersonalnom kompetencijom se razumije npr. sposobnost prilagođavanja, „…tolerancija prema drugima i prema autoritetu“. Čovjeka se smatra pčelom radilicom koja ne misli kritički, ali je kreativna i inovativna.

    Takozvano „ujednačivanje kvalifikacija“ je još jedan ključni element Lisabonske strategije i to više od određivanja kompetencija.

    Poslodavci prije svega u tercijarnom obrazovanju priželjkuju više „transparentnosti“. Preko takozvanog „Bolonjskog procesa“ izobrazba bi trebala biti ujednačena (te se u budućnosti ne bi smjelo nuditi više na sveučilištima što se tiče poučavanja). Sve se to provodi tako da se dodiplomski studij preustrojio u dvije jedinice: preddiplomski i diplomski studij. Time se zapravo htjelo postići sljedeće:

  • preddiplomski studij kao jednostavna izobrazba bliska praksi za mase voljne raditi, s nadovezujućim diplomskim studijem, na koji bi elite pak svakako zadržale pravo čime bi se zatim ubrzalo istraživanje i inovacije. Tako bi se na mala vrata uvelo ograničenje pristupa
  • nefleksibilni studijski planovi poput školskih koji bi spriječili svaku slobodu izbora i individualno stavljanje težišta
  • ujednačivanje learning-outputa (op. ur. “ishoda učenja”), mjereno u ECTS bodovima
  • U prvom planu svega toga ne stoji, kako se često tvrdi, proširenje studentskih mogućnosti da međunarodno djeluju, nego se time omogućuje poduzetnicima na cjelokupnom europskom prostoru da točno shvate s kakvim bi kompetencijama trebali raspolagati potencijalni posloprimci.

    Već se započelo s projektima kojima se nastoji ujednačiti koncept životopisa. U takozvani „EUROPASS“[9] unose se bilješke o životopisu, znanju stranih jezika, boravcima u inozemstvu i kompetencije stečene na studiju prema jedinstvenoj shemi. Slogan „Sve što znam stoji u Europassu.“ djeluje u isto vrijeme i cinično i uznemirujuće. No projekt ne staje na tome. U budućnosti će se u Europassu rasvijetliti ne samo stručne, već i tzv. „informalne“ kompetencije. „YOUTH PASS“[10] bi trebao pružiti informacije o dosadašnjoj aktivnosti u skupinama mladih ili u socijalnoj sferi; naravno, vrednuju se samo one u “pravim” organizacijama.

    Ti si Lisabon!

    Nimalo manje važan, no rijetko spominjan aspekt (koji se čini ključnim za provedbu Lisabonske strategije) ideološki je aspekt. Tako se npr. u Austrijskom izvještaju o napretku 2005. (Österreichischer Fortschrittsbericht 2005), neprestano ukazuje na važnost prihvaćanja i aktivnog sudjelovanja stanovništva u provedbi lisabonskih ciljeva. „Više od svega se mora pokušati odvojiti koordinacijske i reformske postupke od stručnjaka te pridobiti širu javnost za provedbu lisabonskih ciljeva.“[11] Parole poput orijentiranosti prema potrebama građana i participacije, visoko su na cijeni. Očito se ulaže puno resursa u ideološko poravnanje, kako nam pokazuju razne medijske kampanje („Što nam je zapravo donijela EU?“, između ostalog). Kako bi ostvarili svoje ciljeve, vladajući ovoga puta više no ikad prije trebaju dragovoljno pokoravanje osoba pogođenih Lisabonskom strategijom. Nove figure poput poduzetništva i konkurentske logike moraju se hegemonistički etablirati.[12]

    To bi se trebalo pomnije razjasniti na primjeru prestrukturiranja sveučilišta. U raznim strateškim dokumentima neprestano se naglašava važnost širenja „poduzetničkog duha“ u akademskoj zajednici. Tako npr. neoliberalni ideolog Burton Clark piše 1998. godine: „Razvijanje poduzetničkih sveučilišta, poput tvrtki; razvijanje kulture koja se oduševljava promjenama. Ta nova kultura započinje s jednostavnom, institucionalnom idejom o promjeni, koja će se kasniji razviti u elaborirani skup uvjerenja, koji će se od akademske matice proširiti cijelom sveučilišnom kulturom.“[13]

    Dakle, očito se ne radi samo na prihvaćanju reformi, već na tome da svi kojih se te reforme tiču i sami postanu misionari tog naizgled premoćnog konsenzusa. Razlozi za to dijelom su pragmatični. Znanstveni napredak, i u smislu maksimiziranja profita, ne može se ostvariti samo nedemokratskim odlučivanjem. Na kraju krajeva, rektori/ce ne mogu sami/e istraživati. Tako se preko predavača, akademskog „srca“, pokušalo propagirati novu ideologiju koja će sve učiniti sretnima jer će se ljudi identificirati sa svojim institutom i njegovom filozofijom. Taj drugi aspekt prevazilazi praktične aspekte. Poduzetnički duh bi trebao dobiti imidž naprednog načina mišljenja, putokaza u budućnost. “Sve se drugo može baciti u smeće” ili tako nešto. Upravo u području visokog školstva u kojemu bi se trebale uzgajati buduće elite mora se prenijeti ispravno ponašanje. To se radi preko nastavnih sadržaja, elitističkog habitusa na sveučilištima i raširenih praksi u međusobnim odnosima i znanosti. Kao što Clark dalje točno piše: “…jake se kulture temelje na jakim praksama.”

    Ideologija nezaustavljivog napretka, u kojoj doduše ne pobjeđuju svi, ali si je svatko sam kriv ako se nalazi na gubitničkoj strani, ne smije imati praznina. Pukotine ili lomovi u ideološkom konceptu mogli bi otvoriti prostor za kritičko mišljenje i alternativne metode. To bi opet moglo uzdrmati cjelokupnu strategiju. Na kraju krajeva u pojmu „ljudski kapital“ se još uvijek krije taj nesigurni ljudski faktor. Ma kako se premoćnom činila ova strategija, ljudi su ti zbog kojih bi se sve moglo izjaloviti.

    Maria Asenbaum i Barbara Brehmer
    S njemačkog prevela Marija Ćaćić
    U originalu objavljeno u u Perspektiven – Magazin für linke Theorie und Praxis

    Napomene

    [1] http://europa.eu.int/comm/education/policies/2010/et_2010_de.html
    [2] Npr. s promjenama u području „škole“ je također povezan i novi zakon o nastavnicima/ama, koji između ostalog predviđa „novu raspodjelu aktivnog životnog dohotka“ i kompenzacije povezane s učinkovitošću
    [3] „Obrazovanje i usavršavanje 2010“ (Allgemeine und berufliche Bildung 2010) integrira sve djelovanje na području obrazovanja na europskoj razini, uključujući usavršavanje (Kopenhaški proces). Treba spomenuti i Bolonjski proces započet 1999. godine koji igra važnu ulogu u razvoju europskog visokoškolskog prostora. Oba procesa aktivno doprinose dostizanju lisabonskih ciljeva i zato su usko vezana uz program „Obrazovanje i usavršavanje 2010“
    [4] Na Sveučilištu u Beču proveden u Organisationsplan 2003 i HochschülerInnenschaftsgesetz (HSG) 2004 (Zakon o studentima/cama na visokim učilištima)
    [5] Potražiti u austrijskom Zakonu o sveučilištu iz 2002.: „Koncept za usklađivanje razvoja profila i strateških ciljeva…: ovdje se opisuju dugoročna raspodjela i izgradnja resursa specifičnih za sveučilišta, koji trebaju doprinijeti planiranom “profiliranom obrazovanju” i ostvarenju ciljeva“
    [6] Provedba radnog programa „Obrazovanje i usavršavanje 2010“, Bruxelles, prosinac, 2005.
    [7] “Die Konkurrenz wird europäisch“, Handelsblatt 3/4/5. ožujak 2006.
    [8] Austrijsko predsjedanje Europskim vijećem 2006. godine. „Schwerpunkte der österreichischen Präsidentschaft im Bereich Bildung“
    [9] http://www.europass-info.at/
    [10] www.salto-youth.net/youthpass/
    [11] Provedba radnog programa „Obrazovanje i usavršavanje 2010“ (Allgemeine und berufliche Bildung 2010), Bruxelles, prosinac 2005.
    [12] Usporedi s člankom o Gramsciju u ovom časopisu (op. ur. Herrschaft durch Konsens – Macht und Politik bei Antonio Gramsci, http://www.perspektiven-online.at/2007/09/01/herrschaft-durch-konsens-macht-und-politik-bei-antonio-gramsci/)
    [13] Clark, B. R. Creating Entrepreneurial Universities: Organizational Pathways of Transformation. IAU Press, 1998.
    [14] http://www.labournet.de/diskussion/arbeitsalltag/bildung/sudeduc.html

    Vezani članci

    • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
    • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
    • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
    • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
    • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
    • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
    • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
    • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
    • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

    Događanja

    pogledaj sve

    Bookmarks

    pogledaj sve

    Fusnote

    pogledaj sve

    Natječaji i prijave

    pogledaj sve

    Plenum FFZG-a

    pogledaj sve