Postoji kontekst londonskih nemira koji se ne može ignorirati

Mlada britanska teoretičarka, Nina Power, u svom tekstu objavljenom u dnevnom listu The Guardian ocrtava socijalni, ekonomski i politički okvir u kojima su se desili nemiri u Engleskoj proteklog tjedna. Za razliku od većine mainstream medija (uključujući i javnu TV kuću) Powerova ukazuje na moguće razloge nereda koji se neće svesti na površne kategorizacije kao što su “kriminalne hulje”, “odrazi gang kulture” i sl.


Otkad je koalicija došla na vlast prije tek nešto više od godinu dana u zemlji se dogodilo više studentskih prosvjeda, blokade desetaka sveučilišta, nekoliko štrajkova, marš sindikata na kojemu se okupilo pola milijuna ljude te sada – nemiri na ulicama glavnog grada (kojima su prethodili okršaji s bristolskom policijom u Stokes Croftu ranije ove godine). Svaki od tih događaja imao je drugačiji povod, no ipak – događaju se za vrijeme brutalnih rezova i nametnutih mjera štednje. Vlada dobro zna da svojim politikama provocira masovne nemire kakve nismo vidjeli od ranih osamdesetih. Izlazak naroda na ulice Tottenhama, Edmontona, Brixtona i drugdje posljednjih noći mogao bi biti predznak trajnih i ozbiljnih poraza britanske vlade.

Politike provođene u posljednjih godinu dana možda i jesu dramatično rasvijetlile podjelu između povlaštenih i obespravljenih (slojeva), no uzroci društvenih nemira prelaze te okvire. Smrt Mark Duggan 4. kolovoza (čini se da je ipak samo policija pucala, za razliku od prvih izvještaja o događaju) tek je još jedan tragičan događaj u dugoj povijesti odnosa londonske policije i običnih građana Londona, a naročito onih koji su pripadnici etničkih manjina ili crnci, te izdvajanje određenih područja i individualaca kako bi ih se nadziralo, pretraživalo i redovito uznemiravalo.

Jedan novinar napisao je da je bio iznenađen koliko ljudi u Tottenhamu ne samo da je znalo za Nezavisnu komisiju za prigovore na rad policije (eng. Independent Police Complaints Commission; dalje u tekstu IPCC) već je i bilo kritično spram njenog rada, no ništa od toga ne bi trebalo čuditi. Ako pogledamo brojke o smrtnim slučajevima u policijskom pritvoru (barem 333 od 1998. i nijedna osuda ijednog policajca za bilo koju od njih), mnogima će se, sasvim opravdano, učiniti da IPCC i sudovi više štite policiju već narod.

Spojimo li razumljivu sumnju i gnjev prema policiji koji proistječu iz iskustva velikog siromaštva i visoke nezaposlenosti, postat će nam jasno što je ponukalo narod da izađe na ulice. (Haringey, općina koja obuhvaća i Tottenham, ima četvrtu najvišu razinu siromašne djece u Londonu i stopu nezaposlenosti od 8.8 posto, što je dvaput više od državnog prosjeka, s jednim praznim radnim mjestom na svake 54 osobe koje traže posao u općini).

Oni koji osuđuju događaje u proteklih nekoliko dana u sjevernom Londonu i drugdje trebali bi napraviti jedan korak unatrag i uzeti u obzir širu sliku: zemlja u kojoj je najbogatijih 10 posto sada u 100 puta boljoj (financijskoj) poziciji nego siromašni, u kojoj se potošnja temeljena na osobnom dugu godinama gurala kao rješenje za posrnulu ekonomiju i u kojoj je, prema OECD-u, socijalna mobilnost gora nego u bilo kojoj drugoj razvijenoj zemlji.

Kao što su Richard Wilkinson i Kate Pickett ukazali u svojoj knjizi The Spirit Level: Why Equality is Better for Everyone, fenomeni koji se obično nazivaju „društvenim problemima“ (kriminal, bolest, pritvorska stopa, duševne bolesti) mnogo su češći u društvima nejednakosti nego u onima s boljom ekonomskom raspodjelom i manjim jazom između najbogatijih i najsiromašnijih. Desetljeća individualizma, natjecanja i sebičnosti koje je poticala država – spojeno sa sistematičnim uništavanjem sindikata i kriminalizacijom neistomišljenika koja neprestano raste – učinilo je Veliku Britaniju jednom od razvijenih zemalja s najvećom nejednakošću.

Slike gorućih zgrada, zapaljenih auta i opustošenih trgovina možda su plodno tlo za neumorne medije uvijek žedne novih priča i skupina koje mogu demonizirati, no ove događaje nećemo razumjeti ako ignoriramo historiju i kontekst ovih događaja.

s engleskog prevela Marija Ćaćić
The Guardian (8. kolovoza 2011.)

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve