Postoji kontekst londonskih nemira koji se ne može ignorirati

Mlada britanska teoretičarka, Nina Power, u svom tekstu objavljenom u dnevnom listu The Guardian ocrtava socijalni, ekonomski i politički okvir u kojima su se desili nemiri u Engleskoj proteklog tjedna. Za razliku od većine mainstream medija (uključujući i javnu TV kuću) Powerova ukazuje na moguće razloge nereda koji se neće svesti na površne kategorizacije kao što su “kriminalne hulje”, “odrazi gang kulture” i sl.


Otkad je koalicija došla na vlast prije tek nešto više od godinu dana u zemlji se dogodilo više studentskih prosvjeda, blokade desetaka sveučilišta, nekoliko štrajkova, marš sindikata na kojemu se okupilo pola milijuna ljude te sada – nemiri na ulicama glavnog grada (kojima su prethodili okršaji s bristolskom policijom u Stokes Croftu ranije ove godine). Svaki od tih događaja imao je drugačiji povod, no ipak – događaju se za vrijeme brutalnih rezova i nametnutih mjera štednje. Vlada dobro zna da svojim politikama provocira masovne nemire kakve nismo vidjeli od ranih osamdesetih. Izlazak naroda na ulice Tottenhama, Edmontona, Brixtona i drugdje posljednjih noći mogao bi biti predznak trajnih i ozbiljnih poraza britanske vlade.

Politike provođene u posljednjih godinu dana možda i jesu dramatično rasvijetlile podjelu između povlaštenih i obespravljenih (slojeva), no uzroci društvenih nemira prelaze te okvire. Smrt Mark Duggan 4. kolovoza (čini se da je ipak samo policija pucala, za razliku od prvih izvještaja o događaju) tek je još jedan tragičan događaj u dugoj povijesti odnosa londonske policije i običnih građana Londona, a naročito onih koji su pripadnici etničkih manjina ili crnci, te izdvajanje određenih područja i individualaca kako bi ih se nadziralo, pretraživalo i redovito uznemiravalo.

Jedan novinar napisao je da je bio iznenađen koliko ljudi u Tottenhamu ne samo da je znalo za Nezavisnu komisiju za prigovore na rad policije (eng. Independent Police Complaints Commission; dalje u tekstu IPCC) već je i bilo kritično spram njenog rada, no ništa od toga ne bi trebalo čuditi. Ako pogledamo brojke o smrtnim slučajevima u policijskom pritvoru (barem 333 od 1998. i nijedna osuda ijednog policajca za bilo koju od njih), mnogima će se, sasvim opravdano, učiniti da IPCC i sudovi više štite policiju već narod.

Spojimo li razumljivu sumnju i gnjev prema policiji koji proistječu iz iskustva velikog siromaštva i visoke nezaposlenosti, postat će nam jasno što je ponukalo narod da izađe na ulice. (Haringey, općina koja obuhvaća i Tottenham, ima četvrtu najvišu razinu siromašne djece u Londonu i stopu nezaposlenosti od 8.8 posto, što je dvaput više od državnog prosjeka, s jednim praznim radnim mjestom na svake 54 osobe koje traže posao u općini).

Oni koji osuđuju događaje u proteklih nekoliko dana u sjevernom Londonu i drugdje trebali bi napraviti jedan korak unatrag i uzeti u obzir širu sliku: zemlja u kojoj je najbogatijih 10 posto sada u 100 puta boljoj (financijskoj) poziciji nego siromašni, u kojoj se potošnja temeljena na osobnom dugu godinama gurala kao rješenje za posrnulu ekonomiju i u kojoj je, prema OECD-u, socijalna mobilnost gora nego u bilo kojoj drugoj razvijenoj zemlji.

Kao što su Richard Wilkinson i Kate Pickett ukazali u svojoj knjizi The Spirit Level: Why Equality is Better for Everyone, fenomeni koji se obično nazivaju „društvenim problemima“ (kriminal, bolest, pritvorska stopa, duševne bolesti) mnogo su češći u društvima nejednakosti nego u onima s boljom ekonomskom raspodjelom i manjim jazom između najbogatijih i najsiromašnijih. Desetljeća individualizma, natjecanja i sebičnosti koje je poticala država – spojeno sa sistematičnim uništavanjem sindikata i kriminalizacijom neistomišljenika koja neprestano raste – učinilo je Veliku Britaniju jednom od razvijenih zemalja s najvećom nejednakošću.

Slike gorućih zgrada, zapaljenih auta i opustošenih trgovina možda su plodno tlo za neumorne medije uvijek žedne novih priča i skupina koje mogu demonizirati, no ove događaje nećemo razumjeti ako ignoriramo historiju i kontekst ovih događaja.

s engleskog prevela Marija Ćaćić
The Guardian (8. kolovoza 2011.)

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve