Pored akademskih izdavača Murdoch se čini kao socijalist

Prihodi su astronomski: u prošloj fiskalnoj godini, primjerice, Elsevierova marža je bila 36 posto (724 milijuna funti od 2 milijarde prihoda)[8]. Rezultat je to kontrole tržišta: Elsevier, Springer i Wiley kupili su većinu svojih suparnika i sad izdaju 42 posto svih članka objavljenih u časopisima[9].

Još važnije, sveučilišta su prisiljena kupovati njihove proizvode. Akademski radovi se izdaju na samo jednom mjestu, a istraživači koji žele biti u toku sa svojim predmetom moraju ih čitati. Potražnja se ne mijenja, a konkurencije nema jer različiti časopisi ne mogu objavljivati isti materijal. U mnogim slučajevima izdavači obvezuju knjižnice na kupovinu velikih paketa časopisa neovisno o njihovim željama. Vjerojatno ne iznenađuje da je jedan od najvećih lopova koji je pljačkao ljude ove zemlje – Robert Maxwell – zaradio većinu svog novca kroz akademsko izdavaštvo.

Izdavači tvrde da moraju naplaćivati te naknade zbog troškova proizvodnje i distribucije i da dodaju vrijednost (Springerovim riječima) jer „razvijaju brendove te održavaju i usavršavaju digitalnu infrastrukturu koja je revolucionalizirala znanstvenu komunikaciju u proteklih petnaest godina.“[10] Analiza Deutsche Bank došla je do drukčijih zaključaka: „Mi vjerujemo da izdavač dodaje relativno malu vrijednost izdavačkom procesu… kad bi proces zaista bio tako kompleksan, skup i dodavao vrijednost kao što izdavači tvrde, 40-postotna marža ne bi bila moguća.“[11] Umjesto pomaganja širenja znanja, veliki izdavači ga sprečavaju jer njihov dugi proizvodni ciklus može odgoditi izdavanje otkrićâ godinu dana ili više[12].

Radi se o čistom rentijerskom kapitalizmu: monopolizacija javnih resursa, a potom naplaćivanje pretjeranih naknada za korištenje. Drugi izraz za to je ekonomski parazitizam. Da bi dobili znanje za koje smo već platili moramo platiti danak gospodarima učenja.

Za akademske istraživače situacija je loša, za laike još gora. Upućujem čitatelje na recenzirane radove, na principu da tvrdnje treba slijediti do izvora. Čitatelji mi kažu da ne mogu samostalno prosuditi jesam li pošteno prezentirao rezultate istraživanja. Nezavisni istraživači koji se žele informirati oko važnih znanstvenih pitanja moraju odriješiti kesu[13]. To je porez na obrazovanje, gušenje javnog uma, a čini se da je u suprotnosti s Općom deklaracijom o ljudskim pravima koja kaže da “svatko ima pravo sudjelovati u znanstvenom napretku i njegovoj dobrobiti“[14].

Izdavaštvo otvorenog pristupa (open access), unatoč obećanjima i nekim odličnim izvorima kao što su Javna znanstvena knjižnica (Public Library of Science) te fizikalna baza arxiv.org, nije uspjelo istisnuti monopoliste. The Economist je 1998. ispitujući mogućnosti elektronskog izdavaštva predvidio da će „dani 40-postotne marže uskoro umrijeti kao što je umro i Robert Maxwell.“[15] Ali 2010. Elsevierova marža bila je ista (36%) kao i 1998[16].

Razlog je što su veliki izdavači okupili sve časopise s visokim akademskim faktorom učinka u kojima je objavljivanje esencijalno za istraživače koji nastoje osigurati subvencije i napredak u karijeri[17]. Možeš početi čitati časopise otvorenog pristupa, ali ne možeš prestati čitati zatvorene.

Vladina se tijela, osim nekoliko iznimki, nisu suprotstavila. Američki Nacionalni zdravstveni instituti (The National Institutes of Health) obvezuju svakog tko dobije njihovu subvenciju na objavu radova u arhivama otvorenog pristupa[18]. Ali Istraživačka vijeća Ujedinjenog Kraljevstva (Research Councils UK), čija je izjava o javnom pristupu remek-djelo besmislenog blebetanja, oslanjaju se na „pretpostavku da će izdavači sačuvati duh svoje aktualne politike.“[19] Jasno da hoće.

Kratkoročno gledano, vlade bi trebale prepustiti akademske izdavače svojim organima kontrole nad konkurentnošću i inzistirati da svi radovi koji nastaju iz javno financiranih istraživanja budu stavljeni u besplatne javne baze podataka[20].

Dugoročno gledano, trebali bi raditi s istraživačima kako bi se isključilo posrednike i stvorila, na tragu prijedloga Björna Brembsa, jedinstvena svjetska arhiva akademske literature i podataka[21]. Recenziranje bi nadgledalo nezavisno tijelo koje bi se moglo financirati iz knjižničnih proračuna koji su trenutno preusmjereni u ruke privatnika.

Monopol na znanje je neopravdan i anakron kao što su bili i zakoni o kukuruzu*. Zbacimo ove parazitske vrhovnike i oslobodimo istraživanja koja nam pripadaju.




Reference

[1] Istražio sam troškove u sljedećim Elsevierovim časopisima: Journal of Clinical Epidemiology, Radiation Physics and Chemistry i Crop Protection. Svaki naplaćuje 31,5 dolar. Radovi u četvrtom časopisu koji sam provjerio, Journal of Applied Developmental Psychology, stoje 35,95 dolara.
[2] Istražio sam troškove u sljedećim Springerovim časopisima: Journal of Applied Spectroscopy, Kinematics and Physics of Celestial Bodies i Ecotoxicology. Svaki naplaćuje 34,95 dolara.
[3] Istražio sam troškove u sljedećim Wiley-Blackwell časopisima: Plant Biology, Respirology i Journal of Applied Social Psychology. Svaki naplaćuje 42 dolara.
[4] Otišao sam u arhiv Elsevierova časopisa Applied Catalysis i provjerio trošak materijala objavljenog u prvom izdanju iz travnja 1981.
[5] Björn Brembs, 2011. “What’s Wrong with Scholarly Publishing Today? II”
[6] http://www.elsevier.com/wps/find/journaldescription.cws_home/506062/bibliographic
[7] The Economist, 26. svibnja 2011. “Of goats and headaches.” http://www.economist.com/node/18744177
[8] The Economist, kao i gore
[9] Glenn S. McGuigan i Robert D. Russell, 2008. “The Business of Academic Publishing: A Strategic Analysis of the Academic Journal Publishing Industry and its Impact on the Future of Scholarly Publishing”. Electronic Journal of Academic and Special Librarianship, svezak 9, broj 3.
[10]Springerove korporativne komunikacije, 29. kolovoza 2011. Preko e-maila. Razgovarao sam i sa Elsevierom i zatražio komentar, ali ga nisam dobio.
[11]Deutsche Bank AG, 11. siječnja 2005. Reed Elsevier: Moving the Supertanker. Global Equity Research Report. Citirano prema Glenn S. McGuigan i Robert D. Russell, kao gore.
[12]John P. Conley and Myrna Wooders, ožujak 2009. “But what have you done for me lately?” Commercial Publishing, Scholarly Communication, and Open-Access. Economic Analysis & Policy, sv. 39, br. 1. www.eap-journal.com/download.php?file=692
[13] John P. Conley and Myrna Wooders, kao gore.
[14] Članak 27. http://www.un.org/en/documents/udhr/index.shtml#a27
[15] The Economist, 22. siječnja 1998. “Publishing, perishing, and peer review” http://www.economist.com/node/603719
[16] Glenn S. McGuigan and Robert D. Russell, kao gore.
[17] Vidi Glenn S. McGuigan and Robert D. Russell, kao gore.
[18] http://publicaccess.nih.gov/
[19] http://www.rcuk.ac.uk/documents/documents/2006statement.pdf
[20]Danny Kingsley pokazuje kako mala promjena može stvoriti veliku razliku. “Trenutno svake godine sva sveučilišta skupljaju informacije i kopiraju svaki istraživački članak objavljen od strane svojih znanstvenika. … Ali prikupljene verzije radova su izdavačevi PDF-ovi, a u najvećem broju slučajeva se te verzije ne mogu staviti na otvoreni pristup kroz digitalne repozitorije…infrastruktura postoji i procesi se provode. Ali prije nego počnemo uživati supstantivan pristup australskim istraživanjima, mora se dogoditi jedna mala promjena. Vlada mora precizirati da za izvještaj zahtijeva prihvaćenu verziju (finalna recenzirana, ispravljena verzija) rada, a ne izdavačev PDF.”
http://theconversation.edu.au/how-one-small-fix-could-open-access-to-research-2637
[21] Björn Brembs, kao gore.
* Zakoni o kukuruzu su bili na snazi u Velikoj Britaniji od 1815-1846 u cilju ograničavanja uvoza kukuruza. Zakoni su omogućili generiranje profita i političke moći zemljoposjednicima. (op. prev.)