Pored akademskih izdavača Murdoch se čini kao socijalist

George Monbiot, engleski pisac, ekološki i politički aktivist objašnjava u svojoj kolumni u Guardianu kako akademski izdavači zarađuju na javno financiranim istraživanjima te što bi trebalo učiniti da se takvoj parazitskoj praksi stane na kraj. Tekst objavljen u Guardianu 29. kolovoza 2011. pod naslovom “Pored akademskih izdavača Murdoch se čini kao socijalist”.


Akademski izdavači naplaćuju ogromne naknade za pristup istraživanjima koja smo mi platili. Dolje s monopolistima koji reketare znanje!

Tko su najokrutniji kapitalisti u zapadnom svijetu? Pored čijih se monopolskih praksi WallMart čini kao kvartovski dućan, a Rupert Murdoch izgleda kao socijalist? Prije će na vrbi roditi grožđe nego što ćete pogoditi odgovor. Naime, kandidata je mnoštvo, ali moj glas ne ide bankama, naftnim kompanijama ili zdravstvenim osiguravateljima nego akademskim izdavačima. Možda se čini da se radi o zastarjelom i nevažnom sektoru, ali je sve osim toga. Od svih korporativnih prijevara, na njihovo reketarenje je nužno najhitnije uputiti tijela za zaštitu tržišnog natjecanja.

Svi tvrde da se slažu da bi ljude trebalo poticati na razumijevanje znanosti i drugih oblika akademskog istraživanja jer bez aktualnog znanja ne možemo donositi koherentne demokratske odluke. Ali izdavači su stavili lokot i znak “ne prilazi” na vrata.
Može vas vrijeđati Murdochova politika plaćanja prema kojoj naplaćuje jednu funtu za jednodnevni pristup Timesu i Sunday Timesu. Ali barem u tom periodu možete čitati i skidati neograničen broj članaka. Čitanje jednog članka objavljenog u Elsevierovim časopisima koštat će vas 31,5 dolara[1]. Springer naplaćuje 34,95 eura[2], Wiley-Blackwell 42 dolara[3]. Pročitajte deset članaka i platit ćete deset puta toliko. Časopisi k tome trajno zadržavaju autorska prava. Želite čitati pismo tiskano 1981.? To će vas koštati 31,5 dolara[4].

Možete, naravno, otići u knjižnicu (ako još uvijek postoji). Ali i knjižnice su pogođene basnoslovnim naknadama. Prosječna cijena godišnje pretplate na časopise iz područja kemije iznosi 3 792 dolara[5]. Neki časopisi godišnje koštaju 10 000 dolara ili više. Najskuplji koji sam uočio jest Elsevierov Biochimica et Biophysica Acta s 20 930 dolara[6]. Iako su akademske knjižnice radi uštede mahnito rezale pretplate, časopisi im još uvijek pojedu 65 posto proračuna[7] što znači da su morale smanjiti kupovinu knjiga. Naknade za časopise čine značajnu sastavnicu troškova sveučilištâ koji se prebacuju na studente.

Murdoch plaća svojim novinarima i urednicima, a njegove kompanije stvaraju većinu sadržaja koje objavljuju. Akademski izdavači dobiju svoje članke, recenzije (provjera od strane drugih istraživača) pa čak i većinu uredničkog posla besplatno. Materijal koji objavljuju nisu naručili i financirali oni, već mi kroz istraživačke subvencije i akademske stipendije. Ali da bi ga vidjeli moramo ponovno platiti i to masno.

Prihodi su astronomski: u prošloj fiskalnoj godini, primjerice, Elsevierova marža je bila 36 posto (724 milijuna funti od 2 milijarde prihoda)[8]. Rezultat je to kontrole tržišta: Elsevier, Springer i Wiley kupili su većinu svojih suparnika i sad izdaju 42 posto svih članka objavljenih u časopisima[9].

Još važnije, sveučilišta su prisiljena kupovati njihove proizvode. Akademski radovi se izdaju na samo jednom mjestu, a istraživači koji žele biti u toku sa svojim predmetom moraju ih čitati. Potražnja se ne mijenja, a konkurencije nema jer različiti časopisi ne mogu objavljivati isti materijal. U mnogim slučajevima izdavači obvezuju knjižnice na kupovinu velikih paketa časopisa neovisno o njihovim željama. Vjerojatno ne iznenađuje da je jedan od najvećih lopova koji je pljačkao ljude ove zemlje – Robert Maxwell – zaradio većinu svog novca kroz akademsko izdavaštvo.

Izdavači tvrde da moraju naplaćivati te naknade zbog troškova proizvodnje i distribucije i da dodaju vrijednost (Springerovim riječima) jer „razvijaju brendove te održavaju i usavršavaju digitalnu infrastrukturu koja je revolucionalizirala znanstvenu komunikaciju u proteklih petnaest godina.“[10] Analiza Deutsche Bank došla je do drukčijih zaključaka: „Mi vjerujemo da izdavač dodaje relativno malu vrijednost izdavačkom procesu… kad bi proces zaista bio tako kompleksan, skup i dodavao vrijednost kao što izdavači tvrde, 40-postotna marža ne bi bila moguća.“[11] Umjesto pomaganja širenja znanja, veliki izdavači ga sprečavaju jer njihov dugi proizvodni ciklus može odgoditi izdavanje otkrićâ godinu dana ili više[12].

Radi se o čistom rentijerskom kapitalizmu: monopolizacija javnih resursa, a potom naplaćivanje pretjeranih naknada za korištenje. Drugi izraz za to je ekonomski parazitizam. Da bi dobili znanje za koje smo već platili moramo platiti danak gospodarima učenja.

Za akademske istraživače situacija je loša, za laike još gora. Upućujem čitatelje na recenzirane radove, na principu da tvrdnje treba slijediti do izvora. Čitatelji mi kažu da ne mogu samostalno prosuditi jesam li pošteno prezentirao rezultate istraživanja. Nezavisni istraživači koji se žele informirati oko važnih znanstvenih pitanja moraju odriješiti kesu[13]. To je porez na obrazovanje, gušenje javnog uma, a čini se da je u suprotnosti s Općom deklaracijom o ljudskim pravima koja kaže da “svatko ima pravo sudjelovati u znanstvenom napretku i njegovoj dobrobiti“[14].

Izdavaštvo otvorenog pristupa (open access), unatoč obećanjima i nekim odličnim izvorima kao što su Javna znanstvena knjižnica (Public Library of Science) te fizikalna baza arxiv.org, nije uspjelo istisnuti monopoliste. The Economist je 1998. ispitujući mogućnosti elektronskog izdavaštva predvidio da će „dani 40-postotne marže uskoro umrijeti kao što je umro i Robert Maxwell.“[15] Ali 2010. Elsevierova marža bila je ista (36%) kao i 1998[16].

Razlog je što su veliki izdavači okupili sve časopise s visokim akademskim faktorom učinka u kojima je objavljivanje esencijalno za istraživače koji nastoje osigurati subvencije i napredak u karijeri[17]. Možeš početi čitati časopise otvorenog pristupa, ali ne možeš prestati čitati zatvorene.

Vladina se tijela, osim nekoliko iznimki, nisu suprotstavila. Američki Nacionalni zdravstveni instituti (The National Institutes of Health) obvezuju svakog tko dobije njihovu subvenciju na objavu radova u arhivama otvorenog pristupa[18]. Ali Istraživačka vijeća Ujedinjenog Kraljevstva (Research Councils UK), čija je izjava o javnom pristupu remek-djelo besmislenog blebetanja, oslanjaju se na „pretpostavku da će izdavači sačuvati duh svoje aktualne politike.“[19] Jasno da hoće.

Kratkoročno gledano, vlade bi trebale prepustiti akademske izdavače svojim organima kontrole nad konkurentnošću i inzistirati da svi radovi koji nastaju iz javno financiranih istraživanja budu stavljeni u besplatne javne baze podataka[20].

Dugoročno gledano, trebali bi raditi s istraživačima kako bi se isključilo posrednike i stvorila, na tragu prijedloga Björna Brembsa, jedinstvena svjetska arhiva akademske literature i podataka[21]. Recenziranje bi nadgledalo nezavisno tijelo koje bi se moglo financirati iz knjižničnih proračuna koji su trenutno preusmjereni u ruke privatnika.

Monopol na znanje je neopravdan i anakron kao što su bili i zakoni o kukuruzu*. Zbacimo ove parazitske vrhovnike i oslobodimo istraživanja koja nam pripadaju.

George Monbiot
S engleskog preveo Jovica Lončar
U originalu objavljeno u The Guardianu 29. kolovoza 2011.



Reference

[1] Istražio sam troškove u sljedećim Elsevierovim časopisima: Journal of Clinical Epidemiology, Radiation Physics and Chemistry i Crop Protection. Svaki naplaćuje 31,5 dolar. Radovi u četvrtom časopisu koji sam provjerio, Journal of Applied Developmental Psychology, stoje 35,95 dolara.
[2] Istražio sam troškove u sljedećim Springerovim časopisima: Journal of Applied Spectroscopy, Kinematics and Physics of Celestial Bodies i Ecotoxicology. Svaki naplaćuje 34,95 dolara.
[3] Istražio sam troškove u sljedećim Wiley-Blackwell časopisima: Plant Biology, Respirology i Journal of Applied Social Psychology. Svaki naplaćuje 42 dolara.
[4] Otišao sam u arhiv Elsevierova časopisa Applied Catalysis i provjerio trošak materijala objavljenog u prvom izdanju iz travnja 1981.
[5] Björn Brembs, 2011. “What’s Wrong with Scholarly Publishing Today? II”
[6] http://www.elsevier.com/wps/find/journaldescription.cws_home/506062/bibliographic
[7] The Economist, 26. svibnja 2011. “Of goats and headaches.” http://www.economist.com/node/18744177
[8] The Economist, kao i gore
[9] Glenn S. McGuigan i Robert D. Russell, 2008. “The Business of Academic Publishing: A Strategic Analysis of the Academic Journal Publishing Industry and its Impact on the Future of Scholarly Publishing”. Electronic Journal of Academic and Special Librarianship, svezak 9, broj 3.
[10]Springerove korporativne komunikacije, 29. kolovoza 2011. Preko e-maila. Razgovarao sam i sa Elsevierom i zatražio komentar, ali ga nisam dobio.
[11]Deutsche Bank AG, 11. siječnja 2005. Reed Elsevier: Moving the Supertanker. Global Equity Research Report. Citirano prema Glenn S. McGuigan i Robert D. Russell, kao gore.
[12]John P. Conley and Myrna Wooders, ožujak 2009. “But what have you done for me lately?” Commercial Publishing, Scholarly Communication, and Open-Access. Economic Analysis & Policy, sv. 39, br. 1. www.eap-journal.com/download.php?file=692
[13] John P. Conley and Myrna Wooders, kao gore.
[14] Članak 27. http://www.un.org/en/documents/udhr/index.shtml#a27
[15] The Economist, 22. siječnja 1998. “Publishing, perishing, and peer review” http://www.economist.com/node/603719
[16] Glenn S. McGuigan and Robert D. Russell, kao gore.
[17] Vidi Glenn S. McGuigan and Robert D. Russell, kao gore.
[18] http://publicaccess.nih.gov/
[19] http://www.rcuk.ac.uk/documents/documents/2006statement.pdf
[20]Danny Kingsley pokazuje kako mala promjena može stvoriti veliku razliku. “Trenutno svake godine sva sveučilišta skupljaju informacije i kopiraju svaki istraživački članak objavljen od strane svojih znanstvenika. … Ali prikupljene verzije radova su izdavačevi PDF-ovi, a u najvećem broju slučajeva se te verzije ne mogu staviti na otvoreni pristup kroz digitalne repozitorije…infrastruktura postoji i procesi se provode. Ali prije nego počnemo uživati supstantivan pristup australskim istraživanjima, mora se dogoditi jedna mala promjena. Vlada mora precizirati da za izvještaj zahtijeva prihvaćenu verziju (finalna recenzirana, ispravljena verzija) rada, a ne izdavačev PDF.”
http://theconversation.edu.au/how-one-small-fix-could-open-access-to-research-2637
[21] Björn Brembs, kao gore.
* Zakoni o kukuruzu su bili na snazi u Velikoj Britaniji od 1815-1846 u cilju ograničavanja uvoza kukuruza. Zakoni su omogućili generiranje profita i političke moći zemljoposjednicima. (op. prev.)

Vezani članci

  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 24. svibnja 2020. Okolišna perspektiva ljudske povijesti "Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd. Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije."
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
  • 11. travnja 2020. Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve