Pored akademskih izdavača Murdoch se čini kao socijalist

George Monbiot, engleski pisac, ekološki i politički aktivist objašnjava u svojoj kolumni u Guardianu kako akademski izdavači zarađuju na javno financiranim istraživanjima te što bi trebalo učiniti da se takvoj parazitskoj praksi stane na kraj. Tekst objavljen u Guardianu 29. kolovoza 2011. pod naslovom “Pored akademskih izdavača Murdoch se čini kao socijalist”.


Akademski izdavači naplaćuju ogromne naknade za pristup istraživanjima koja smo mi platili. Dolje s monopolistima koji reketare znanje!

Tko su najokrutniji kapitalisti u zapadnom svijetu? Pored čijih se monopolskih praksi WallMart čini kao kvartovski dućan, a Rupert Murdoch izgleda kao socijalist? Prije će na vrbi roditi grožđe nego što ćete pogoditi odgovor. Naime, kandidata je mnoštvo, ali moj glas ne ide bankama, naftnim kompanijama ili zdravstvenim osiguravateljima nego akademskim izdavačima. Možda se čini da se radi o zastarjelom i nevažnom sektoru, ali je sve osim toga. Od svih korporativnih prijevara, na njihovo reketarenje je nužno najhitnije uputiti tijela za zaštitu tržišnog natjecanja.

Svi tvrde da se slažu da bi ljude trebalo poticati na razumijevanje znanosti i drugih oblika akademskog istraživanja jer bez aktualnog znanja ne možemo donositi koherentne demokratske odluke. Ali izdavači su stavili lokot i znak “ne prilazi” na vrata.
Može vas vrijeđati Murdochova politika plaćanja prema kojoj naplaćuje jednu funtu za jednodnevni pristup Timesu i Sunday Timesu. Ali barem u tom periodu možete čitati i skidati neograničen broj članaka. Čitanje jednog članka objavljenog u Elsevierovim časopisima koštat će vas 31,5 dolara[1]. Springer naplaćuje 34,95 eura[2], Wiley-Blackwell 42 dolara[3]. Pročitajte deset članaka i platit ćete deset puta toliko. Časopisi k tome trajno zadržavaju autorska prava. Želite čitati pismo tiskano 1981.? To će vas koštati 31,5 dolara[4].

Možete, naravno, otići u knjižnicu (ako još uvijek postoji). Ali i knjižnice su pogođene basnoslovnim naknadama. Prosječna cijena godišnje pretplate na časopise iz područja kemije iznosi 3 792 dolara[5]. Neki časopisi godišnje koštaju 10 000 dolara ili više. Najskuplji koji sam uočio jest Elsevierov Biochimica et Biophysica Acta s 20 930 dolara[6]. Iako su akademske knjižnice radi uštede mahnito rezale pretplate, časopisi im još uvijek pojedu 65 posto proračuna[7] što znači da su morale smanjiti kupovinu knjiga. Naknade za časopise čine značajnu sastavnicu troškova sveučilištâ koji se prebacuju na studente.

Murdoch plaća svojim novinarima i urednicima, a njegove kompanije stvaraju većinu sadržaja koje objavljuju. Akademski izdavači dobiju svoje članke, recenzije (provjera od strane drugih istraživača) pa čak i većinu uredničkog posla besplatno. Materijal koji objavljuju nisu naručili i financirali oni, već mi kroz istraživačke subvencije i akademske stipendije. Ali da bi ga vidjeli moramo ponovno platiti i to masno.

Prihodi su astronomski: u prošloj fiskalnoj godini, primjerice, Elsevierova marža je bila 36 posto (724 milijuna funti od 2 milijarde prihoda)[8]. Rezultat je to kontrole tržišta: Elsevier, Springer i Wiley kupili su većinu svojih suparnika i sad izdaju 42 posto svih članka objavljenih u časopisima[9].

Još važnije, sveučilišta su prisiljena kupovati njihove proizvode. Akademski radovi se izdaju na samo jednom mjestu, a istraživači koji žele biti u toku sa svojim predmetom moraju ih čitati. Potražnja se ne mijenja, a konkurencije nema jer različiti časopisi ne mogu objavljivati isti materijal. U mnogim slučajevima izdavači obvezuju knjižnice na kupovinu velikih paketa časopisa neovisno o njihovim željama. Vjerojatno ne iznenađuje da je jedan od najvećih lopova koji je pljačkao ljude ove zemlje – Robert Maxwell – zaradio većinu svog novca kroz akademsko izdavaštvo.

Izdavači tvrde da moraju naplaćivati te naknade zbog troškova proizvodnje i distribucije i da dodaju vrijednost (Springerovim riječima) jer „razvijaju brendove te održavaju i usavršavaju digitalnu infrastrukturu koja je revolucionalizirala znanstvenu komunikaciju u proteklih petnaest godina.“[10] Analiza Deutsche Bank došla je do drukčijih zaključaka: „Mi vjerujemo da izdavač dodaje relativno malu vrijednost izdavačkom procesu… kad bi proces zaista bio tako kompleksan, skup i dodavao vrijednost kao što izdavači tvrde, 40-postotna marža ne bi bila moguća.“[11] Umjesto pomaganja širenja znanja, veliki izdavači ga sprečavaju jer njihov dugi proizvodni ciklus može odgoditi izdavanje otkrićâ godinu dana ili više[12].

Radi se o čistom rentijerskom kapitalizmu: monopolizacija javnih resursa, a potom naplaćivanje pretjeranih naknada za korištenje. Drugi izraz za to je ekonomski parazitizam. Da bi dobili znanje za koje smo već platili moramo platiti danak gospodarima učenja.

Za akademske istraživače situacija je loša, za laike još gora. Upućujem čitatelje na recenzirane radove, na principu da tvrdnje treba slijediti do izvora. Čitatelji mi kažu da ne mogu samostalno prosuditi jesam li pošteno prezentirao rezultate istraživanja. Nezavisni istraživači koji se žele informirati oko važnih znanstvenih pitanja moraju odriješiti kesu[13]. To je porez na obrazovanje, gušenje javnog uma, a čini se da je u suprotnosti s Općom deklaracijom o ljudskim pravima koja kaže da “svatko ima pravo sudjelovati u znanstvenom napretku i njegovoj dobrobiti“[14].

Izdavaštvo otvorenog pristupa (open access), unatoč obećanjima i nekim odličnim izvorima kao što su Javna znanstvena knjižnica (Public Library of Science) te fizikalna baza arxiv.org, nije uspjelo istisnuti monopoliste. The Economist je 1998. ispitujući mogućnosti elektronskog izdavaštva predvidio da će „dani 40-postotne marže uskoro umrijeti kao što je umro i Robert Maxwell.“[15] Ali 2010. Elsevierova marža bila je ista (36%) kao i 1998[16].

Razlog je što su veliki izdavači okupili sve časopise s visokim akademskim faktorom učinka u kojima je objavljivanje esencijalno za istraživače koji nastoje osigurati subvencije i napredak u karijeri[17]. Možeš početi čitati časopise otvorenog pristupa, ali ne možeš prestati čitati zatvorene.

Vladina se tijela, osim nekoliko iznimki, nisu suprotstavila. Američki Nacionalni zdravstveni instituti (The National Institutes of Health) obvezuju svakog tko dobije njihovu subvenciju na objavu radova u arhivama otvorenog pristupa[18]. Ali Istraživačka vijeća Ujedinjenog Kraljevstva (Research Councils UK), čija je izjava o javnom pristupu remek-djelo besmislenog blebetanja, oslanjaju se na „pretpostavku da će izdavači sačuvati duh svoje aktualne politike.“[19] Jasno da hoće.

Kratkoročno gledano, vlade bi trebale prepustiti akademske izdavače svojim organima kontrole nad konkurentnošću i inzistirati da svi radovi koji nastaju iz javno financiranih istraživanja budu stavljeni u besplatne javne baze podataka[20].

Dugoročno gledano, trebali bi raditi s istraživačima kako bi se isključilo posrednike i stvorila, na tragu prijedloga Björna Brembsa, jedinstvena svjetska arhiva akademske literature i podataka[21]. Recenziranje bi nadgledalo nezavisno tijelo koje bi se moglo financirati iz knjižničnih proračuna koji su trenutno preusmjereni u ruke privatnika.

Monopol na znanje je neopravdan i anakron kao što su bili i zakoni o kukuruzu*. Zbacimo ove parazitske vrhovnike i oslobodimo istraživanja koja nam pripadaju.

George Monbiot
S engleskog preveo Jovica Lončar
U originalu objavljeno u The Guardianu 29. kolovoza 2011.



Reference

[1] Istražio sam troškove u sljedećim Elsevierovim časopisima: Journal of Clinical Epidemiology, Radiation Physics and Chemistry i Crop Protection. Svaki naplaćuje 31,5 dolar. Radovi u četvrtom časopisu koji sam provjerio, Journal of Applied Developmental Psychology, stoje 35,95 dolara.
[2] Istražio sam troškove u sljedećim Springerovim časopisima: Journal of Applied Spectroscopy, Kinematics and Physics of Celestial Bodies i Ecotoxicology. Svaki naplaćuje 34,95 dolara.
[3] Istražio sam troškove u sljedećim Wiley-Blackwell časopisima: Plant Biology, Respirology i Journal of Applied Social Psychology. Svaki naplaćuje 42 dolara.
[4] Otišao sam u arhiv Elsevierova časopisa Applied Catalysis i provjerio trošak materijala objavljenog u prvom izdanju iz travnja 1981.
[5] Björn Brembs, 2011. “What’s Wrong with Scholarly Publishing Today? II”
[6] http://www.elsevier.com/wps/find/journaldescription.cws_home/506062/bibliographic
[7] The Economist, 26. svibnja 2011. “Of goats and headaches.” http://www.economist.com/node/18744177
[8] The Economist, kao i gore
[9] Glenn S. McGuigan i Robert D. Russell, 2008. “The Business of Academic Publishing: A Strategic Analysis of the Academic Journal Publishing Industry and its Impact on the Future of Scholarly Publishing”. Electronic Journal of Academic and Special Librarianship, svezak 9, broj 3.
[10]Springerove korporativne komunikacije, 29. kolovoza 2011. Preko e-maila. Razgovarao sam i sa Elsevierom i zatražio komentar, ali ga nisam dobio.
[11]Deutsche Bank AG, 11. siječnja 2005. Reed Elsevier: Moving the Supertanker. Global Equity Research Report. Citirano prema Glenn S. McGuigan i Robert D. Russell, kao gore.
[12]John P. Conley and Myrna Wooders, ožujak 2009. “But what have you done for me lately?” Commercial Publishing, Scholarly Communication, and Open-Access. Economic Analysis & Policy, sv. 39, br. 1. www.eap-journal.com/download.php?file=692
[13] John P. Conley and Myrna Wooders, kao gore.
[14] Članak 27. http://www.un.org/en/documents/udhr/index.shtml#a27
[15] The Economist, 22. siječnja 1998. “Publishing, perishing, and peer review” http://www.economist.com/node/603719
[16] Glenn S. McGuigan and Robert D. Russell, kao gore.
[17] Vidi Glenn S. McGuigan and Robert D. Russell, kao gore.
[18] http://publicaccess.nih.gov/
[19] http://www.rcuk.ac.uk/documents/documents/2006statement.pdf
[20]Danny Kingsley pokazuje kako mala promjena može stvoriti veliku razliku. “Trenutno svake godine sva sveučilišta skupljaju informacije i kopiraju svaki istraživački članak objavljen od strane svojih znanstvenika. … Ali prikupljene verzije radova su izdavačevi PDF-ovi, a u najvećem broju slučajeva se te verzije ne mogu staviti na otvoreni pristup kroz digitalne repozitorije…infrastruktura postoji i procesi se provode. Ali prije nego počnemo uživati supstantivan pristup australskim istraživanjima, mora se dogoditi jedna mala promjena. Vlada mora precizirati da za izvještaj zahtijeva prihvaćenu verziju (finalna recenzirana, ispravljena verzija) rada, a ne izdavačev PDF.”
http://theconversation.edu.au/how-one-small-fix-could-open-access-to-research-2637
[21] Björn Brembs, kao gore.
* Zakoni o kukuruzu su bili na snazi u Velikoj Britaniji od 1815-1846 u cilju ograničavanja uvoza kukuruza. Zakoni su omogućili generiranje profita i političke moći zemljoposjednicima. (op. prev.)

Vezani članci

  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.
  • 30. lipnja 2019. Stariti dostojanstveno Brutalistički centar kulture, londonski Barbican, nedavno je u jednoj od svojih slabije eksponiranih prostorija ugostio malu izložbu posvećenu iskustvu starenja i starosti u kapitalizmu. Segmenti multimedijalnog postava, baziranog na intervjuima s dvije tisuće osoba starijih od sedamdeset godina, na različitim su razinama progovorili o načinu na koji klasni položaj utječe na dužinu života i kvalitetu starenja u društvima koja počivaju na sistemskim nejednakostima.
  • 27. svibnja 2019. Država je poput ljepenke sastavljena struktura Na okruglom stolu s ciljem strateškog pozicioniranja rasprave o naprednim politikama i alternativnom društvenom razvoju u Sloveniji i šire, Močnik je u izlaganju ukazao na ograničenja koja stoje pred parlamentarnom strankom u pokušaju vođenja lijeve politike, kako u odnosu na državu, tako i s obzirom na europske institucije, odnosno aparate pojedinih frakcija globalnog kapitala.
  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve