Historical Materialism – izvještaj s 1. dana konferencije

U Londonu je od 10. do 13. studenog u tijeku godišnja konferencija “Historijski materijalizam”, redovito okupljanje vodećih svjetskih lijevih mislilaca, ove godine s naslovom “Prostori kapitala, trenuci borbe” i s ciljem da “stvori prostor kolektivnog osmišljavanja, makar i sukobljenih, strateških koncepata poveznica između društvenoekonomskih promjena i emancipatorne politike.” Svakodnevno s konferencije za Slobodni Filozofski izvještava Toni Prug.


Plenarne sesije bile su razočaravajuće, što je se moglo očekivati – čistom se filozofijom teško može odgovoriti na pitanje što bi i kako trebalo raditi u pogledu napredaka ljevice iz ugla trenutne krize i popularizacije lijeve kritike i sve šire upotrebljavanih direktnodemokratskih (dirdem) metoda, ali ni aktivistički pogled nije bio puno konstruktivniji (osim poziva da se izađe na ulice 30. studenog kad u Engleskoj štrajka 3 milijuna radnika).

Panagiotis Sotiris i Joel Geier spomenuli su dirdem kao nezaobilazan element buduće ljevice. Geier drži da je pobuna u Wisconsinu ranije ove godine bila ključna za spoj direktne akcije, direktne demokracije, okupacije i sindikata u Americi (“nove” i stare metode na ljevici); situacija u Grčkoj i Italiji je prozvana auto-pilot momentom kada se politika ukida, a profesionalni neoliberalni bankari preuzimaju vlast. Demokratska maska liberalnog kapitalizma je pala: medijacija i legitimacija prema interesima kapitala trenutno nije potrebna jer je kriza izrodila odnose moći ogoljene do kosti. Alberto Toscano je izvrnuo jučerašnji tweet Nouriela Roubinija („Italija umjesto kapitalizma“): “kapitalizam je ne samo prevelik da propadne, vec i prevelik da ga se spasi”. Povijest SAD-a je izgrađena na grandioznim narativima (sloboda, demokracija, nezavisnost), no to su bili narativi zaborava kojima se postojanje cijelih naroda i njihovih načina života (Indijanci su u nekim dijelovima SAD-u imali za tadašnje vrijeme visoko razvijenu poljoprivredu) brisalo kao da ga nikad nije bilo (Roxanne Dunbar-Ortiz). Unatoč analitičkoj organičenosti termina 99%, recentni protesti i okupacije moraju dobiti podršku ljevice, a direktni angažman je zadatak svih revolucionarnih marksista (Joel Geier). Na pitanje o mogućnosti da narod u SAD-u stane iza radikalnijih političkih programa koji bi bili u korist 99%, jedan od panelista je odgovorio da je to teško moguće zbog financijalizacije radnika i kućanstava čije su obveze i imovina, tj. ukupan balans i dugoročni financijski dobitak, upleteni duboko u strukturu nereguliranog kapitalizma u SAD-u.

Dobri su bili paneli o financijama i financijalizaciji, pogotovo prvi: John Weeks je bio izvrstan, a Leda Paulani jako dobra – centralno mjesto oba izlaganje je bila tvrdnja, izrečena međutim sasvim drugačijom terminologijom, da je financijski kapital (prividno) autonoman od proizvodnih sektora roba. Zbog te prividne autonomnosti financijski špekulanti idu do kraja, osjećajući da su u rudniku zlata. No u nekom trenutku zakon vrijednosti uspostavi balans ukidajući nasilno privid vrijednosti financijskih dobara (poput novih vrsta vrijednosnica). Ti su momenti ono sto doživimo kao krize ekspanzije kapitala (Weeks priznaje samo dvije krize, onu 1930-ih i današnju). Neoklasični analitičari to vide kao gubitak, rušenje vrijednosti. No Weeks inzistira da tu vrijednosti nikad i nije bilo – Meadway je na drugom panelu vrlo slično objasnio rušenje sekuritiziranih lanaca i njihovu prividnu vrijednost. Weeks inzistira na tome da svjetske krize nema: radi se o krizi dereguliranog modela kapitalizma, modela kojim su zapadne sile, pogotovo SAD, na pladnju servirale Kini i ostalim zemljama u razvoju otvorenu borbu za buduća vodeća mjesta u svjetskom poretku. Predavanja su bila slojevita, pogotovo rasprava. Za Weeksa je u srži krize tehnološka promjena koja velikom brzinom devalvira postojeće zalihe kapitala (zalihe roba, novac, postojeća ulaganja u tehnologiju i sve ostale vrste kapitala). Povijest nam govori da do pada ni jednog svjetskog imperija i promjene u svjetskom vrhu nije došlo mirnim putem. Opasnost novih ratova među svjetskim silama je realna. O tome, kaže Weeks (samo djelomično u šali), pričat ćemo sljedeće ljeto.

Na drugom panelu, Özlem Onaran je empirijski pokazala rezove štednje u brojkama i grafikonima – predvidljivo i dosadno za slušaoce, ali bitan te jako koristan rad i materijal. Na pitanje tko plaća rezove, Onaran odgavara rezolutno i empirijski potkovano: u državama Evrope u pravilu između 70-80% cjelokupnog prikupljenog poreza dolazi od plaća. Dakle državu, grubo rečeno, plaćaju radnici svojim radom [1]. Istovremeno, dofinanciraju se gubitničke banke, dok se budžeti radnicima najbitnijih državnih elementa – javnih dobara, poput obrazovanja zdravstva, skrbi – drastično smanjuju uzrokujući veliki gubitak radnih mjesta i usluga koje ti sektori nude.

James Meadway je naglasio da ne možemo sadašnju krizu promatrati kao klasičnu bankarsku krizu u kojoj ulagači i štediše odjednom svi zajedno podignu svoja sredstava (run on banks). U tim klasičnim slučajevima radi se o nepovjerenju u isplaćivanje bankovnih obveza (prema ulagačima, štedišama). Danas je ipak riječ o nestanku povjerenja u drugu stranu obračunske tablice: imovina banaka, složeni financijski proizvodi su ti čija se vrijednost naglo ruši kao kula od karata i koji su okidač nedostatka povjerenja u čitave banke. Nepovjerenje nastaje zbog imovine, a ne zbog obveza banaka.

Jeff Powell je govorio o Meksiku, no kao da je predavao o Hrvatskoj: a) ekstreman porast financijalizacije kućanstava (udio kućanstava u cjelokupnom kreditiranju banaka se penje sa 10% 2000. godine na oko 50% 2010.), b) banke u stranim rukama 84%, c) paradoks da unatoč eksploziji financijalizacije ključni agenti razvoja, poput strateški važnih domaćih firmi, nemaju sredstava, jer strane banke ne zanimaju takva ulaganja; d) radnici su financijalizirani kroz imovinu: nekretnine, mirovinski fondovi, dionice… Vrijednost istih dugoročno raste, pri tome vezujući buduće blagostanje radnika za uspješnost kapitalizma u cjelini; tako se relativno male rizike koje je do nastupa neoliberalizma preuzimala država prebacuje u obliku puno većih, individualno plasiranih rizika na radnike; e) Powell je rekao da situacija nije gora nigdje u svijetu, osim nekoliko istočnoevropskih zemalja (to je onako usput spomenuo).

Toni Prug


[1] vidi također Anwar Shaikh, “Who Pays for the “Welfare” in the Welfare State? A Multicountry Study”; Social Research, Vol. 70, Broj 2, Ljeto 2003, stranice 531-550, http://homepage.newschool.edu/~AShaikh/welfare_state.pdf

Vezani članci

  • 29. studenoga 2018. Fašisti pogoduju rastu dionica Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.
  • 1. studenoga 2018. Izvještaj s 217. plenuma FFZG-a Prema odluci 203. plenuma iz 2016. godine, na 217. plenumu primarno se raspravljalo se o autorizaciji dokumentarnog filma vezanog uz borbu studenata protiv klerikalizacije obrazovanja. Nakon odgledanog dokumentarca, plenum je autorizirao film i dao svoje sugestije autoru. Prilikom rasprave o davanju podrške radnicima 3. maja, otvorilo se pitanje funkcioniranja plenuma u narednom periodu, odnosno potrebi da se sastaje češće te počne djelovati kao aktivističko tijelo koje će ažurnije reagirati na društvena zbivanja. Uz to, naznačeno je da bi naredna obljetnička godina trebala biti obilježena događanjima vezanima uz borbu za besplatno obrazovanje. Na kraju plenuma iznesen je izvještaj o aktivnostima plenumskih radnih grupa i tekućim akademskim projektima koji su od interesa za plenum.
  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve