Historical Materialism – izvještaj s 1. dana konferencije

U Londonu je od 10. do 13. studenog u tijeku godišnja konferencija “Historijski materijalizam”, redovito okupljanje vodećih svjetskih lijevih mislilaca, ove godine s naslovom “Prostori kapitala, trenuci borbe” i s ciljem da “stvori prostor kolektivnog osmišljavanja, makar i sukobljenih, strateških koncepata poveznica između društvenoekonomskih promjena i emancipatorne politike.” Svakodnevno s konferencije za Slobodni Filozofski izvještava Toni Prug.

Plenarne sesije bile su razočaravajuće, što je se moglo očekivati – čistom se filozofijom teško može odgovoriti na pitanje što bi i kako trebalo raditi u pogledu napredaka ljevice iz ugla trenutne krize i popularizacije lijeve kritike i sve šire upotrebljavanih direktnodemokratskih (dirdem) metoda, ali ni aktivistički pogled nije bio puno konstruktivniji (osim poziva da se izađe na ulice 30. studenog kad u Engleskoj štrajka 3 milijuna radnika).

Panagiotis Sotiris i Joel Geier spomenuli su dirdem kao nezaobilazan element buduće ljevice. Geier drži da je pobuna u Wisconsinu ranije ove godine bila ključna za spoj direktne akcije, direktne demokracije, okupacije i sindikata u Americi (“nove” i stare metode na ljevici); situacija u Grčkoj i Italiji je prozvana auto-pilot momentom kada se politika ukida, a profesionalni neoliberalni bankari preuzimaju vlast. Demokratska maska liberalnog kapitalizma je pala: medijacija i legitimacija prema interesima kapitala trenutno nije potrebna jer je kriza izrodila odnose moći ogoljene do kosti. Alberto Toscano je izvrnuo jučerašnji tweet Nouriela Roubinija („Italija umjesto kapitalizma“): “kapitalizam je ne samo prevelik da propadne, vec i prevelik da ga se spasi”. Povijest SAD-a je izgrađena na grandioznim narativima (sloboda, demokracija, nezavisnost), no to su bili narativi zaborava kojima se postojanje cijelih naroda i njihovih načina života (Indijanci su u nekim dijelovima SAD-u imali za tadašnje vrijeme visoko razvijenu poljoprivredu) brisalo kao da ga nikad nije bilo (Roxanne Dunbar-Ortiz). Unatoč analitičkoj organičenosti termina 99%, recentni protesti i okupacije moraju dobiti podršku ljevice, a direktni angažman je zadatak svih revolucionarnih marksista (Joel Geier). Na pitanje o mogućnosti da narod u SAD-u stane iza radikalnijih političkih programa koji bi bili u korist 99%, jedan od panelista je odgovorio da je to teško moguće zbog financijalizacije radnika i kućanstava čije su obveze i imovina, tj. ukupan balans i dugoročni financijski dobitak, upleteni duboko u strukturu nereguliranog kapitalizma u SAD-u.

Dobri su bili paneli o financijama i financijalizaciji, pogotovo prvi: John Weeks je bio izvrstan, a Leda Paulani jako dobra – centralno mjesto oba izlaganje je bila tvrdnja, izrečena međutim sasvim drugačijom terminologijom, da je financijski kapital (prividno) autonoman od proizvodnih sektora roba. Zbog te prividne autonomnosti financijski špekulanti idu do kraja, osjećajući da su u rudniku zlata. No u nekom trenutku zakon vrijednosti uspostavi balans ukidajući nasilno privid vrijednosti financijskih dobara (poput novih vrsta vrijednosnica). Ti su momenti ono sto doživimo kao krize ekspanzije kapitala (Weeks priznaje samo dvije krize, onu 1930-ih i današnju). Neoklasični analitičari to vide kao gubitak, rušenje vrijednosti. No Weeks inzistira da tu vrijednosti nikad i nije bilo – Meadway je na drugom panelu vrlo slično objasnio rušenje sekuritiziranih lanaca i njihovu prividnu vrijednost. Weeks inzistira na tome da svjetske krize nema: radi se o krizi dereguliranog modela kapitalizma, modela kojim su zapadne sile, pogotovo SAD, na pladnju servirale Kini i ostalim zemljama u razvoju otvorenu borbu za buduća vodeća mjesta u svjetskom poretku. Predavanja su bila slojevita, pogotovo rasprava. Za Weeksa je u srži krize tehnološka promjena koja velikom brzinom devalvira postojeće zalihe kapitala (zalihe roba, novac, postojeća ulaganja u tehnologiju i sve ostale vrste kapitala). Povijest nam govori da do pada ni jednog svjetskog imperija i promjene u svjetskom vrhu nije došlo mirnim putem. Opasnost novih ratova među svjetskim silama je realna. O tome, kaže Weeks (samo djelomično u šali), pričat ćemo sljedeće ljeto.

Na drugom panelu, Özlem Onaran je empirijski pokazala rezove štednje u brojkama i grafikonima – predvidljivo i dosadno za slušaoce, ali bitan te jako koristan rad i materijal. Na pitanje tko plaća rezove, Onaran odgavara rezolutno i empirijski potkovano: u državama Evrope u pravilu između 70-80% cjelokupnog prikupljenog poreza dolazi od plaća. Dakle državu, grubo rečeno, plaćaju radnici svojim radom [1]. Istovremeno, dofinanciraju se gubitničke banke, dok se budžeti radnicima najbitnijih državnih elementa – javnih dobara, poput obrazovanja zdravstva, skrbi – drastično smanjuju uzrokujući veliki gubitak radnih mjesta i usluga koje ti sektori nude.

James Meadway je naglasio da ne možemo sadašnju krizu promatrati kao klasičnu bankarsku krizu u kojoj ulagači i štediše odjednom svi zajedno podignu svoja sredstava (run on banks). U tim klasičnim slučajevima radi se o nepovjerenju u isplaćivanje bankovnih obveza (prema ulagačima, štedišama). Danas je ipak riječ o nestanku povjerenja u drugu stranu obračunske tablice: imovina banaka, složeni financijski proizvodi su ti čija se vrijednost naglo ruši kao kula od karata i koji su okidač nedostatka povjerenja u čitave banke. Nepovjerenje nastaje zbog imovine, a ne zbog obveza banaka.

Jeff Powell je govorio o Meksiku, no kao da je predavao o Hrvatskoj: a) ekstreman porast financijalizacije kućanstava (udio kućanstava u cjelokupnom kreditiranju banaka se penje sa 10% 2000. godine na oko 50% 2010.), b) banke u stranim rukama 84%, c) paradoks da unatoč eksploziji financijalizacije ključni agenti razvoja, poput strateški važnih domaćih firmi, nemaju sredstava, jer strane banke ne zanimaju takva ulaganja; d) radnici su financijalizirani kroz imovinu: nekretnine, mirovinski fondovi, dionice… Vrijednost istih dugoročno raste, pri tome vezujući buduće blagostanje radnika za uspješnost kapitalizma u cjelini; tako se relativno male rizike koje je do nastupa neoliberalizma preuzimala država prebacuje u obliku puno većih, individualno plasiranih rizika na radnike; e) Powell je rekao da situacija nije gora nigdje u svijetu, osim nekoliko istočnoevropskih zemalja (to je onako usput spomenuo).

Toni Prug

[1] vidi također Anwar Shaikh, “Who Pays for the “Welfare” in the Welfare State? A Multicountry Study”; Social Research, Vol. 70, Broj 2, Ljeto 2003, stranice 531-550, http://homepage.newschool.edu/~AShaikh/welfare_state.pdf

Vezani članci

  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve