Jörg Huffschmid: Privatizacija svijeta

Jörg Huffschmid bio je jedan od najznačajnijih političkih ekonomista poslijeratne Njemačke, a pored toga i važan akter na sindikalnoj, civilnodruštvenoj i političkoj ljevici. Njegov zadnji veliki rad je knjiga »Politische Ökonomie der Finanzmärkte« [Politička ekonomija financijskih tržišta] iz 2002. godine. Tekst “Privatizacija svijeta” izvorno je pisan 2004. godine, a preuzet je iz zbirke eseja “Kapitalismuskritik heute”, posthumno objavljene 2010. godine.


Već četvrt stoljeća svijetom se kreće val privatizacije. Doseže sva područja i prodire u sve sfere života (vidi preglede kod Mandell 2002, Felder 2003, Wright 1994, Meggison/Netter 2001, OECD 2003). Počeo je u zapadnoj Europi kao reprivatizacija industrijskih poduzeća koja su nakon Drugog svjetskog rata nacionalizirana. U Latinskoj Americi su vlade početkom 1980-ih bile prisiljene prodavati državna poduzeća da bi podmirile potraživanja stranih kreditora. Zatim su se i lokalne buržoazije zagrijale za prisvajanje javnih poduzeća s ciljem privatnog bogaćenja. U Africi su se kolonijalni gospodari vratili u obliku transnacionalnih korporacija i prisvojili nacionalne naftne resurse i druge izvore sirovina. Urušavanje socijalističkih pokušaja u istočnoj Europi i Sovjetskom savezu izazvalo je najveći privatizacijski val u povijesti čovječanstva. Čak i u privatizaciji poodmaklom SAD-u još postoji plijen kojega se treba domoći: veliki financijski koncerni žele preuzeti skromno državno mirovinsko osiguranje.

Tu teritorijalnu ekspanziju slijedi osvajačko produbljivanje. I ovdje je isprva bila riječ o ponovnom osvajanju terena: privatizacija se prvenstveno događala industrijskim poduzećima koja su jednom već bila u privatnom vlasništvu. Nacionalizacijom, prije svega nakon Drugog svjetskog rata, vlade su dijelom htjele kazniti grupe koje su surađivale s fašizmom. Druga su poduzeća poslijeratnom nacionalizacijom spašavana od bankrota.
No, osvajačka glad privatnih poduzetnika seže dalje i od toga. Usmjerena je na zaposjedanje kulturnih i socijalnih usluga koje su još donedavno predstavljale neospornu domenu državne djelatnosti: obrazovanje, zdravstvo, socijalno osiguranje. Čak i najuže i temeljne oblasti državne jurisdikcije poput upravljanja zatvorima ili provedbe vojnih operacija sve više po javnom nalogu izvršavaju privatna poduzeća. Ništa manje dalekosežne ambicije usmjerene su na dijelove prirode za koje dosad nisu postojale vlasničke titule, ni privatne ni javne (…)
No, u većini se slučajeva ciljalo na zaposjedanje industrijskih i financijskih upravnih vrhova, čije vlasništvo omogućuje strateško političko upravljanje privredom. No, takva koncepcija politike nije dugo izdržala pod pritiscima privatnog vlasništva. Nekad državno vlasništvo u industrijskom sektoru danas je u najvećem dijelu opet u rukama privatnika, što uključuje i goleme talijanske i španjolske industrijske holdinge ENI i INI koji su stvoreni za vrijeme fašizma. Danas i infrastrukturne usluge – opskrbna poduzeća, prometne i komunikacijske mreže – gotovo bez iznimke operiraju kao dionička društva s većinskim privatnom udjelom u vlasništvu (usporedi ÖGPP 2003). Javna vodoopskrba je izložena žestokim napadima. No, osvajačka glad privatnih poduzetnika seže dalje i od toga. Usmjerena je na zaposjedanje kulturnih i socijalnih usluga koje su još donedavno predstavljale neospornu domenu državne djelatnosti: obrazovanje, zdravstvo, socijalno osiguranje. Čak i najuže i temeljne oblasti državne jurisdikcije poput upravljanja zatvorima ili provedbe vojnih operacija sve više po javnom nalogu izvršavaju privatna poduzeća. Ništa manje dalekosežne ambicije usmjerene su na dijelove prirode za koje dosad nisu postojale vlasničke titule, ni privatne ni javne: geni, životinje i običaji čije prisvajanje i iskorištavanje obećavaju golemu privatnu dobit. Tržišni mehanizmi i privatizacija ne obuhvaćaju samo cijeli svijet, oni prodiru i u sve pore života.

Za žestinu privatizacijskog vala postoji nekoliko uzroka.

Prvo, s napredujućom kapitalizacijom svijeta prostor za rast i oplodnju kapitala koji stoji na raspolaganju privatnim poduzećima postaje sve oskudniji. Otvaranje područja koja su dosad bila isključiva oblast javne opskrbe predstavlja privlačan izlaz iz takve situacije.

Drugo, privatizacija postaje sve prihvatljivija opcija jer su mnoge vlade i komunalne vlasti zbog snižavanja poreza dospjele u ozbiljne financijske poteškoće. Prodaja javnih poduzeća ili prebacivanje javnih usluga na privatni sektor percipiraju se kao zgodna prilika za rasterećenje javnih financija. Promjene u poreznoj politici išle su prije svega u korist gornjih dohodovnih slojeva. Oni su sada u prilici nastupati u ulozi privatnih investitora i novac koji im zbog povoljnije porezne politike ostaje na raspolaganju mogu koristiti kao početni kapital za privatnu ponudu usluga koje javni sektor više ne nudi.

Treće, većih otpora protiv privatizacije nije bilo jer su usluge državnih poduzeća i uprava često bile neefikasno organizirane i distribuirane putem birokratskih struktura, što ih je za mnoge činilo neprivlačnima.

Četvrto, time je ideološkoj propagandi neoliberalizma osiguran privid plauzibilnosti, uključujući tvrdnju da je privatno vlasništvo već na načelnoj razini superiorno javnom – čak i u pitanjima koja se neposredno tiču skrbi o općem dobru.

Kada vlade privatiziraju industrijsko poduzeće, to u pravilu znači da time za njih otpada jedna javna obveza. Koncepcija ekonomsko-političkog upravljanja putem strateški važnih javnih poduzeća pala je kao žrtva presude neoliberalizma: država niti može znati niti smije odrediti u kojem bi se smjeru privreda trebala razvijati. To može znati i odlučiti samo tržište.

Kod privatizacije javnih usluga stvari stoje drugačije. Ovdje u prvi plan stupa tvrdnja da će upravljanje putem privatnog vlasništva i konkurencije bolje služiti javnom interesu (koji se u pravilu ne osporava) od javnih poduzeća, i to putem pouzdanih i financijski pristupačnih usluga. Da bi osigurale odgovarajući nivo kvalitete takozvanih univerzalnih usluga koje se prepuštaju privatnim poduzećima, vlade privatizaciju u pravilu vežu uz uvjete i/ili detaljno definirane ugovore. Nadzor i kontrolu vrše državne ustanove. Tako se primjerice postupalo u slučajevima privatizacije telekomunikacijskih poduzeća, pošte i željeznica, što je nove privatne vlasnike trebalo prisiliti da postupaju u skladu s javnim nalogom i potrebama. No, kontrola i nadzor ispostavili su se kao iznimno teški, a često i nemogući zadaci (usp. Thatcher 2001, Manzetti 1997). Privatna poduzeća proturječnosti između težnje za većim dobicima i obaveze prema općem dobru uvijek pokušavaju razriješiti u korist većih dobitaka. A to im je – nakon isteka određenog prijelaznog razdoblja – u pravilu i omogućeno. Razlozi za to leže u prednostima u informiranosti, tehnološkoj nadmoći i financijskoj snazi koja im omogućuje da nuđenjem većih plaća privuku kvalificiranije stručnjake od državnih institucija koje bi ih trebale nadzirati. Doista učinkovit dugoročni nadzor i kontrola zahtijevali bi sredstva u iznosima koji bi poništili sve uštede u javnim budžetima koje je privatizacija trebala osigurati.


Od ponovnog osvajanja do ofenzivne strategije

Iza lako uočljivih neposrednih ekonomskih motiva za privatizacijski val skriva se i dalekosežnija perspektiva: roll-back i new frontier agende neoliberalizma. Roll-back za cilj ima ponovno osvajanje izgubljenog terena, dok new frontier politika cilja na prodor u nove dimenzije vladavine. S jedne strane, riječ je o opozivu skromnih, ali ipak važnih napredaka socijalne, političke i individualne emancipacije, koji su izboreni unutar građanskog društva tokom prethodnih desetljeća kada su nametnute granice neobuzdanosti i bezobzirnosti tržišne i novčane moći, posebno u toku socijalnih i demokratskih reformi 1950-ih i 1960-ih godina.
Kao jedino javno dobro ostaje zadatak odstranjivanja svega što pravu na vladavinu privatnog vlasništva stoji na putu. Tako perverzija doseže točku savršenstva: koncept koji je trebao ograničavati vladavinu privatnog vlasništva postaje koncept sa zadatkom da osigura tu vladavinu.
Protureforma je započela raspadom međunarodnog monetarnog sustava iz Bretton Woodsa. Na mjesto kolektivnog upravljanja svjetskim monetarnim sustavom stupila je neobuzdana konkurencija. Njezina najvažnija scena su međunarodna financijska tržišta, na kojima vodeći akteri nameću zahtjeve i standarde za upravljanje velikim poduzećima i mogu vršiti pritisak na vlade svih zemalja svijeta. Prvi veliki uspjeh neoliberalne protureforme predstavljala je uspostava novog poretka u odnosima između globalnog Sjevera i Juga. Zamah prema novom međunarodnom ekonomskom poretku u većini zemalja u razvoju zaustavljen je prije nego što se uspio stvarno razviti. Te zemlje su gurnute u kobnu klopku zaduženosti iz koje se većina do danas nije uspjela izbaviti. Hitna rasprodaja državne imovine za potrebe servisiranja duga lišila ih je sredstava i mogućnosti za samostalno oblikovanje razvojnih strategija. Umjesto toga dospjele su pod diktat “Washingtonskog konsenzusa”. Kolaps Sovjetskog saveza i gotovo svih ostalih socijalističkih zemalja za neoliberalnu strategiju se pokazao kao iznimno sretan slučaj. Od tada nadalje mogla je odbaciti sve ofenzivne inhibicije, što je i učinila. No, protureforma je i na zapadu postajala sve silovitija. Privatizacija pritom predstavlja važan, ali ne i jedini element. Druge elemente iste strategije predstavljaju razgradnja socijalne sigurnosti, proizvodnja nesigurnosti i zastrašivanje populacije. Sve to prakticira se s velikim intenzitetom, a ponekad i s opsesivnom žestinom. Socijaldemokrati možda doista žive u tragičnoj zabludi o posljedicama takve politike. No, treba pretpostaviti da politički i znanstveni agitatori itekako znaju što čine. Znaju da njihova politika – nasuprot tvrdnjama koje ju trebaju legitimirati – ne stvara radna mjesta i blokira razvoj ekonomije u cjelini. Kada unatoč tome zahtijevaju još radikalniji napad na postojeću infrastrukturu socijalne zaštite, to upućuje na drugačije namjere. Ciljaju na uništenje socijalne kohezije koja ljude čini slobodnijima i samopouzdanijima jer ih štiti od prijetnje egzistencijalne nesigurnosti; ciljaju na cementriranje klasne vladavine: slabljenje donjih u korist jačanja gornjih klasa.

U tom procesu ponovnog osvajanja starih i prodora u nove dimenzije klasne vladavine, pojmovi poput “općeg interesa” i “javnih dobara” prvo se istanjuju, a zatim izokreću u svoju suprotnost. Istanjivanje se zbiva kroz radikalno osporavanje nadležnosti i kompetencija politike za usmjeravanje ekonomske i društvene reprodukcije. Politika više nije nadležna ni za što: isprva nije nadležna za automobilsku industriju, zatim ni za energetiku, biotehnologiju, istraživački rad, obrazovanje, a na koncu ni za kulturu i socijalnu sigurnost. Kao jedino javno dobro ostaje zadatak odstranjivanja svega što pravu na vladavinu privatnog vlasništva stoji na putu. Tako perverzija doseže točku savršenstva: koncept koji je trebao ograničavati vladavinu privatnog vlasništva postaje koncept sa zadatkom da osigura tu vladavinu.


Barijere i otpor

No, takav koncept se sudara s barijerama. Neoliberalizam se ne uspijeva u potpunosti nametnuti, unatoč kolapsu socijalizma i porazima ljevice, unatoč sve obuhvatnijoj razgradnji socijalne zaštite i demokracije. Obećanja da će otvaranje tržišta, deregulacija i privatizacija odškrinuti vrata razvoja i blagostanja za sve nisu ispunjena. To postaje sve očitije i uzrokuje razočaranje kod mnogih. Još i više od toga: pokazuje se da ta obećanja, čini se, nikad nisu ni bila mišljena ozbiljno. U protivnom, politika bi se mijenjala. Činjenica da se to ne događa kod mnogih razočaranje pretvara u ogorčenost, koja se očituje u mnogim zemljama i poprima mnoge oblike. Obrana sustava javne vodoopskrbe od korporacijskog preuzimanja na mnogim mjestima svijeta predstavlja važno čvorište otpora.
Ofenzivni marš neoliberalizma nije zaustavljen, njegovo dodatno snaženje ne možemo isključiti. To će se promijeniti tek kada protesti i otpor uspiju dati uvjerljive odgovore na pitanje kako bi alternative vladavini privatnog vlasništva mogle izgledati.
Privatizacija komunalnih bolnica suočena je sa široko rasprostranjenim odbijanjem od strane stanovništva. Seljaci u Indiji i u drugim zemljama u razvoju bore se protiv uništenja materijalne osnove vlastite egzistencije, kojoj prijete korporacijske strategije plasiranja patentiranih sadnica i gnojiva. Fijasko privatizirane engleske željeznice prisilio je vladu da upravljanje tračnicama i drugom infrastrukturom ponovno oduzme privatnim ekonomskim akterima. U Francuskoj su komunalne zajednice uspjele pobijediti korporacije i potisnuti ih iz vodoopskrbe. Na komunalnim, nacionalnim, kontinentalnim i svjetskim socijalnim forumima privatizacija – kao jedan od središnjih elemenata roll-back i new frontier strategija neoliberalizma – predmet je kritičkih rasprava i razmjene iskustava. Pregovori o GATS-u, čija je svrha otvaranje tržišta uslužnih djelatnosti, u samom su središtu kritike. Iz svega ovoga oni koji pružaju otpor crpe snagu, samosvijest i nove ideje. Iskustvo da privatizacija, deregulacija i otvaranje tržišta s jedne, i razgradnja socijalne zaštite, zastrašivanje i agresivnost s druge strane predstavljaju dva aspekta iste jedinstvene strategije, motivira na suradnju pokrete koji su ovim procesima pogođeni na različite načine i u različitim stupnjevima intenziteta. U proljeće 2004. nekoliko milijuna ljudi je u ukupno 26 europskih gradova demonstriralo protiv politike neoliberalizma. Ohrabruje da su pritom sindikati, crkvene, ekološke i grupe za alternativnu razvojnu politiku na ulice stupale bok uz bok s komunalnim grassroots pokretima i nacionalnim mrežama poput Attaca.


Perspektiva otpora: demokratsko upravljanje i snažan javni sektor

Svjedočimo znacima ohrabrenja koji, međutim, još uvijek ne znače ozbiljan proboj. Društvena klima donekle se mijenja, no odnos snaga ostaje nepromijenjen. Ofenzivni marš neoliberalizma nije zaustavljen, njegovo dodatno snaženje ne možemo isključiti. To će se promijeniti tek kada protesti i otpor uspiju dati uvjerljive odgovore na pitanje kako bi alternative vladavini privatnog vlasništva mogle izgledati. Spoznaja o mogućnosti takvih alternativa može zatim mobilizirati dodatne energije za njihovu realizaciju.

Alternativni koncepti polaze od potrebe da se pored tržišne organizacije na temeljima privatnog vlasništva i maksimizacija profita etabliraju i drugačiji oblici proizvodnje, raspodjele i korištenja dobara i usluga: zadružna stanogradnja i komunalna opskrba energijom, obuhvatna socijalna politika na državnoj razini ili zajedničke europske prometne i komunikacijske mreže. Pritom ne bi trebala biti riječ o rijetkim iznimkama koje potvrđuju svemoćno pravilo privatne tržišne regulacije, nego o alternativama koje ravnopravno staju uz bok kapitalističkoj organizaciji društva. Postoji prostora za samoorganizaciju u obliku zadruga ili razmjenskih lanaca. Centralno mjesto, međutim, pripada javnim dobrima. Ona zrcale stupanj u kojemu su objektivno postojeće isprepletenosti, međuzavisnosti, podjela i produktivnost rada svjesno percipirane i zajednički korištene za poboljšanje općeg društvenog životnog standarda. Koncept javnih dobara koji bi odgovarao postojećem razvojnom stanju mogućnosti ne može biti ograničen na puko pokrivanje standardiziranih osnovnih potreba koje bi bile jedva dostatne za samostalno vođenje života. Naše ambicije bi trebale ići dalje od toga. Trebale bi biti usmjerene na osiguranje visokovrijedne i diferencirane ponude usluga iz oblasti komunikacije, obrazovanja, kulture i socijalne sigurnosti u svim životnim prilikama. Dio te ponude bi bilo moguće osigurati preko tržišta i proizvodnjom u kapitalističkim poduzećima. Drugi dio bi se mogao služiti mehanizmima tržišnog plasiranja, ali maksimizacija privatnog profita pritom ne bi igrala nikakvu ulogu. Zadaća politike je da odgovarajućim usmjeravanjem raspodjele prihoda osigura da ljudima ostaje dovoljno manevarskog prostora kako bi te ponude doista mogli i koristiti.
Moguće je i nužno da se u školskom sustavu sprovedu značajna poboljšanja, a besplatnost pritom u što većoj mjeri poopći. Moguće je i nužno poboljšati kvalitetu sveučilišnog obrazovanja, bez uvođenja školarina.
Garantiranom minimalnom dohotku i velikodušnom temeljnom monetarnom osiguranju u takvom scenariju pripadaju centralne uloge. No, velik dio visokovrijednih usluga ne bi osigurala ni privatna poduzeća ni tržište, nego javna poduzeća, ustanove i upravne jedinice. One bi time stajale na raspolaganju svima. Moguće je i nužno da se u školskom sustavu sprovedu značajna poboljšanja, a besplatnost pritom u što većoj mjeri poopći. Moguće je i nužno poboljšati kvalitetu sveučilišnog obrazovanja, bez uvođenja školarina. Socijalnu sigurnost za sve moguće je osigurati javnim sustavom osiguranja s pravednim sistemom obveznih doprinosa i velikodušnim temeljnim osiguranjem, čak i u uvjetima promjenjive dobne strukture društva. Zašto javna kazališta, gradski i lokalni promet i javna telekomunikacijska infrastruktura ne stoje građanima na raspolaganju bez dodatnih nameta, pored davanja koja već plaćaju u obliku poreza? Zašto društvo ne osigurava da njegovi produktivni potencijali budu korišteni za dobrobit svih članova koji ga čine? Na ta pitanja postoje dva odgovora: s jedne strane, društvo ne koristi svoje produktivne potencijale u potpunosti, nego tolerira visoku stopu nezaposlenosti. S druge strane, postojeća raspodjela prihoda i imovine uzrokuje rasprostranjeno siromaštvo usred privatne koncentracije bogatstva. Masovna nezaposlenost i nepravedna raspodjela prihoda i imovine predstavljaju glavne socijalne probleme naših društava, a opsesivna žestina kojom se privatizaciju gura sve dalje i dublje te probleme dodatno pogoršava.

Perspektiva borbe protiv podčinjavanja diktatu privatnog profita upućuje iznad granica čisto obrambenih bitki, makar one silom prilika često stajale u prvom planu. Usmjerena je na obuhvatno restrukturiranje ekonomije. Njezinu programsku jezgru čine puna zaposlenost, socijalna pravednost i demokratsko upravljanje. U takvom konceptu snažan, moderan i raznolik javni sektor igra važnu ulogu.

S njemačkog preveo Stipe Ćurković



Bibliografija

  • Mandell, Betty Reid (2002): “The Privatization of Everything”, New Politics, sv. 9(ns) br. 1.
  • Manzetti, Luigi (1997): “Privatization and Regulation: Lessons from Argentina and Chile”, in: The North-South Centre of the University of Miami, The North-South Agenda, Papers, Nr. 24, Miami.
  • Megginson, William L./Jeffrey M. Netter (2001): “From State to Market. A Survey of Empirical Studies on Privatization”, Journal of Economic Literature, Vol. XXXIX (lipanj 2001.), str. 321-389.
  • OECD (2003): Privatising State Owned Enterprises. An Overview of Policies and Practices in OECD Countries, Paris.
  • ÖGPP (“Österreichische Gesellschaft für Politikberatung und Politikentwicklung”) (2003): Privatisierung und Liberalisierung öffentlicher Dienstleistungen in der EU. Ein Überblick über den Stand der Privatisierung und Liberalisierung von öffentlichen Dienstleistungen in den 15 Mitgliedstaaten der EU, Wien.
  • Reimon, Michael/Christian Felber (2003): Schwarzbuch Privatisierung. Was opfern wir dem freien Markt? Wien.
  • Thatcher, Mark (2001): “Delegation to Independent Regulatory Agencies: Pressures, Functions and Contextual Mediation”, West European Politics, sv. 25 (siječanj 2002), str. 125-147.
  • Wright, Vincent (Hrsg.) (1994): Privatization in Western Europe. Pressures, Problems and Paradoxes, London.

Vezani članci

  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. kolovoza 2018. Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu) Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve