Socijaldemokracijom protiv radnika

Socijaldemokracija je politička struja koju većina ljudi veže uz borbu za radnička prava i „socijalno osjetljive“ politike koje vode brigu o siromašnijim slojevima društva i radništvu. No, ako analiziramo hrvatsku socijaldemokraciju kroz predizborni program Kukuriku koalicije vidjet ćemo kako je politička realnost upravo suprotna.


Socijaldemokracija je politička struja koju većina ljudi veže uz borbu za radnička prava i „socijalno osjetljive“ politike koje vode brigu o siromašnijim slojevima društva i radništvu. Povijesno gledano ona je svoj put započela kao revolucionarna marksistička struja koja je smatrala da može ostvariti besklasno društvo kroz reforme u parlamentu, da bi kroz povijest polako degradirala, te na kraju završila na bezubim pozicijama trećeg puta Tonyja Blairea. Ta je politička struja obistinjena u Socijaldemokratskoj partiji (SDP-u). Kako na današnjoj hrvatskoj političkoj sceni, a posebice onoj 1990-ih, „ljevica“, pa tako i socijaldemokracija, ima negativan prizvuk, koji ju vezuje uz titoistički jugoslavenski režim, SDP se davnih dana dosjetio da se odredi kao stranka “lijevog-centra”. No, po čemu se SDP onda razlikuje od drugih stranaka u Saboru? Njihovim riječima:
„SDP se razlikuje po tome što ostvarenje tih prava i sloboda [op. a. – riječ je o političkim pravima i slobodama, nezavisnosti medija, vladavini prava itd.] ona zahvaća u njihovom korijenu: u zaštićenom radu i vlasništvu, u onim temeljnim odnosima društvenog i ekonomskog života koji osiguravaju zaštićenog radnika i time slobodnog čovjeka i građanina. Zato je za nas socijaldemokracija najširi politički koncept općih i pojedinačnih sloboda i prava, a SDP temeljna politička organizacija za ostvarivanje takvog političkog koncepta sloboda i prava.“ [1]

Najbolje zaključke o današnjoj politici SDP-a i njihovom „zahvaćanju korijena“, možemo izvući iz aktualne izborne kampanje. SDP, kao glavni konkurent HDZ-u za osvajanje vlasti, svjestan je kako vlast može osvojiti isključivo u koaliciji s drugim strankama. Zbog toga je i stvorena tzv. Kukuriku koalicija koja obuhvaća HNS, HSU, IDS i SDP. Iako se u hrvatskoj politici i javnosti većina ovih stranaka smatra „lijevima“, zbog toga što su vječna „oporba“ vladajućem HDZ-u, one to – dakako – nisu. Kada malo bolje promotrimo programe tih stranaka, a posebice ekonomske programe, možemo zaključiti kako je poprilično neprirodno da SDP, kao stranka koja zagovara barem načelno socijalno osjetljive politike, ide u koaliciju s HNS-om koji otvoreno zagovara neoliberalizam. No, politička arena je uvijek više podsjećala na cirkus, pa nam tako ova koalicija svojim “Planom 21” prodaje svoju novu šaljivu točku.

Kako će se Kukuriku koalicija uvijek u hrvatskoj javnosti smatrati lijevom koalicijom, vrlo je bitno proučiti njezine politike vezane uz „Rad i radništvo“[2], odnosno radničku klasu. Isto tako, važno je istaknuti kako u ovom članku stavljam naglasak na socijalne politike, upravo zbog kritike SDP-a kao socijaldemokratske stranke i vodeće stranke ove koalicije. I dok će nam visokoobrazovani stručnjaci hrvatske „parlamentarne ljevice“ prodavati “Plan 21” kao Noinu arku hrvatske ekonomije, sâm pogled na njegova rješenja vezana uz radnike, zapošljavanje itd. razbit će nam sve iluzije. Ako zanemarimo retoričku gimnastiku o „dobrom“ i „divljem“ kapitalizmu – očito inspiriranu filmskim serijalom Star Wars, remek-djelom Georgea Lucasa, u kojem se mladi jedi vitez Zoran Milanović goloruk i naoružan jedino snagama „dobra“ te savjetima mudrog učitelja Radimira Čačića, suprotstavlja zlom imperatoru Borislavu Škegri – ili pak pomalo zbunjujuću konstataciju kako Koalicija podržava slobodno tržište, ali ne i “tržišno društvo”, što god ono zapravo bilo, sam program se može sažeti na fleksibilizaciju tržišta rada.

U svom članku “Europska unija, neizvjesni rad i fleksigurnost”[3], objavljenom u Zarezu u sklopu temata S onu stranu Schengena, problematizirao sam razvoj tzv. neizvjesnog (prekarnog) rada i europske strategije zapošljavanja – poznate i kao “fleksigurnost”.

Pod neizvjesnim radom podrazumijevamo nesiguran i slabo plaćen rad s čijim se prihodima jedva može uzdržavati kućanstvo, a najčešće se pojavljuje u oblicima rada na određeno, privremenog rada, povremenog rada, studentskog rada, rada imigranata itd. Fleksibilizacija radnih odnosa podrazumijeva lakše otpuštanje radnika i određene programe „životnog učenja“ prema kojima bi se radnici trebali prekvalificirati shodno potrebama tržišta ako žele biti zaposleni. Njezin cilj je slamanje određenih radničkih prava zagarantiranih Zakonom o radu; pravâ poput zakonom određenog radnog vremena, kolektivnog ugovora, sindikalnih prava, minimalne plaće te ideje sigurnog cjeloživotnog radnog mjesta. Nakon Drugog svjetskog rata stranke Zapadne Europe osvajale su vlast obećavajući „punu zaposlenost“ i „posao za cijeli život“, a danas se pod zastavom neoliberalizma okreću parolama „konkurentnosti u globalnoj ekonomiji“, „mobilnosti“, „fleksibilnosti“ i „otpuštanju ljenčina“. Kada bolje analiziramo trenutni trend možemo primijetiti kako danas političke elite po naputku kapitala uz maštovite formulacije koje režu gotovo sva radnička prava koja je radnička klasa izborila kroz povijest, ili riječima Davida Harveyja: vladajuća klasa ponovno uspostavlja svoju totalnu dominaciju.

Kada sam već spomenuo „maštovite formulacije“, nemoguće je ne osvrnuti se na onu najmaštovitiju – “fleksigurnost”. Kako je uz sva rezanja svojih prava radnička klasa stekla negativan stav spram fleksibilizacije, europska socijaldemokracija je pojmu fleksibilizacije dodala pojam sigurnosti, kako bi naglasila svoju brigu za radničku klasu u procesu prekvalificiranja. No, ovime ništa nije riješeno. Kako sam naveo u tekstu iz Zareza, “fleksigurnost” zvuči samo lijepo kao demagoška fraza, dok u realnosti ona predstavlja veću mogućnost radnika da dobiju otkaz.
Kako je uz sva rezanja svojih prava radnička klasa stekla negativan stav spram fleksibilizacije, europska socijaldemokracija je pojmu fleksibilizacije dodala pojam sigurnosti, kako bi naglasila svoju brigu za radničku klasu u procesu prekvalificiranja.
Iako se načelno promiče fleksibilizacija kao mogućnost radnika da dogovori uvjete rada sa poslodavcem bez sindikata i kolektivnih ugovora koji bi ga u tome „ograničavali“, radnik je zapravo prisiljen pristati na sve što mu poslodavac odredi, zbog ogromne nezaposlenosti koju poslodavac koristi kao vrlo efektivnu metodu ucjenjivanja. Jednostavno je riječ o tome kako svim ovim reformama jača moć samog poslodavca, što mu omogućuje da sve „fleksibilizacije“ okrene u svoju korist, pa tako fleksibilno radno vrijeme podrazumijeva to da radnik dolazi onda kada mu poslodavac odredi, slabljenje kolektivnih ugovora omogućava poslodavcu da lakše odredi plaću svom radniku, da odredi uvjete rada itd., a radnik, svjestan realne situacije na tržištu rada i nezaposlenosti, prihvatit će sve. Jednako tako, “fleksigurnost” za svoj cilj ima izjednačiti radnike na određeno i one na neodređeno, zapravo time označujući ostatke sigurnih zaposlenja kao neisplativa radna mjesta prepuna „ljenčina“. Možemo si postaviti vrlo jednostavno pitanje: zbog čega bi netko htio raditi u sustavu u kojem se svakodnevno mora grčevito boriti kako bi očuvao svoje radno mjesto? Zbog čega bi se netko htio svakodnevno izlagati takvom stresu koji onda utječe na sve sfere života pojedinca od obitelji, prijatelja, zajednice itd.?

„Nema globalnog zahtjeva koji ćemo prihvatiti na štetu onih koji u Hrvatskoj žive od svoga rada“, piše Koalicija zagovarajući u isto vrijeme globalni trend u politici zapošljavanja koji upravo ide na štetu radnika. Ne zagovaraju li ekonomski gurui koalicije poput Slavka Linića upravo dolazak Međunarodnog monetarnog fonda (MMF)[4] koji će za uzvrat svome „dobročinstvu“, tražiti upravo sve veću liberalizaciju/fleksibilizaciju tržišta i privatizaciju ostatakâ ostataka? Ili su svi oni radnici u Grčkoj na ulici jer imaju prevelike mirovine i plaće, pa prosvjeduju iz fore kao što Brazilci rade karnevale?

Već i na prvi pogled “Plana 21” možemo primijetiti kako je pun fraza poput: „[…] prava radnika se masovno ignoriraju i krše bez sankcija za prekršitelje i bez stvarne zaštite oštećenih radnika. Mi ćemo ta prava i provesti“. No, nisu li to upravo fraze koje ponavljaju i hrvatske sindikalne središnjice ili pak aktualne i prethodne vlade? I sama koalicija navodi kako u ZOR-u jasno piše da su neisplate plaća i druga kršenja radničkih prava kaznena djela, a svejedno je Hrvatska realnost da oko 70 000 radnika radi, a ne prima plaću![5] Problem neisplate plaća radnicima i ostalog zlostavljanja radnika od strane poslodavaca, neizostavni je element kapitalizma i nijedna ga vlada neće riješiti koliko god se busala u prsa sa svojom „socijalnom osjetljivošću i socijalnom pravdom“. Političke elite, dakako, mogu selektivno napasti određene poslodavce, no postoje oni koje nikad neće moći dirati – oni koji čine njihovu kliku i financijski osiguravaju povlašteni položaj političarima bez obzira na stranačku pripadnost. Uostalom, tko će Radimiru Čačiću zabraniti da se iživljava nad svojim radnicima?[6]

Ono što jasno možemo zaključiti iz analize “Plana 21” jest da socijaldemokracija odavno više nema nikakve veze interesima radnika. Dapače, ona se pokazala kao najbolji instrument za provođenje neoliberalnih antiradničkih reformi, brižljivo upakiranih u parole
Ono što jasno možemo zaključiti iz analize “Plana 21” jest da socijaldemokracija odavno više nema nikakve veze interesima radnika.
o sigurnosti, socijalnoj pravdi, zaposlenosti, rješenju pitanja socijalno ugroženih, nezaposlenih i umirovljenika kao već poznate socijaldemokratske retorike.Ovaj članak nema nikakvu predizbornu agendu, niti je njegova namjera napasti SDP kako bi ljudi glasali za HDZ. Bože sačuvaj! Cilj ovog članka je upravo pokazati kako u parlamentarnoj demokraciji odavno ne postoje razlike. Više ne postoje stranke koje se bore za radnička prava (ova kritika SDP-a bi se također mogla primijeniti i na Dragutina Lesara) i one nasuprot njima koje djeluju u ime kapitala, te pokušavaju ograničiti radnička prava i maksimalizirati svoj profit. Danas sve stranke više manje imaju identične neoliberalne ekonomske programe, a razlike su vidljive jedino u njihovoj retorici, gdje se jedni pozivaju na „dom“, a drugi na „socijalnu pravdu i razvoj poduzetništva“.

Za radnička prava mogu se boriti jedino radnici sami, zajedno, ujedinjeni u vlastitoj organizaciji i daleko od saborskih klupa socijaldemokratskih oportunista. Da parafraziram Lenjina: vrijeme je da zbacimo sa sebe prljavu košulju socijaldemokracije i odjenemo čistu košulju. Uistinu, vrijeme je.


Bilješke:

[1] http://members.fortunecity.com/kegla/sdp-prog.html
[2] http://www.kukuriku.org/plan21/rad-i-radnistvo/
[3] http://www.slobodnifilozofski.com/2011/07/juraj-katalenac-europska-unija.html
[4] http://www.tportal.hr/biznis/gospodarstvo/155715/Linic-Zvat-cemo-MMF.html
[5] http://www.poslovnipuls.com/2011/04/13/neisplata-placa-hrvatska/
[6] http://www.crvena-akcija.org/index.php/vijesti-515689264/analize-1983515004/322-caciceva-proturadnicka-ostvarenja

Vezani članci

  • 14. prosinca 2019. Inkluzija kao depolitizacija romske zajednice Kulturalizacija romske zajednice kao najbrojnije europske manjine, odnosno njezina konstrukcija kao etničkog partikulariteta kroz modele politike inkluzije koji se u Europi provode posljednjih desetljeća, relativizirala je sistemsku marginalizaciju Romkinja i Roma, dodatno produbljenu neoliberalizacijom mehanizama socijalne države. U osvrtu na zbornik Romi između multikulturalizma i politike štednje (2018) autorica ukazuje na politički instrumentalizirane, neučinkovite institucionalne strategije i programe inkluzije Roma u Srbiji, stavljajući ih u širi kontekst tretmana romskih zajednica diljem Europe.
  • 9. prosinca 2019. Indikator trenutnog raspoloženja Na valu široke podrške javnosti, zahtjev za dostojanstvom koji su prosvjetne radnice i radnici artikulirali kroz ustrajnu trideset i šestodnevnu štrajkačku borbu za povećanje plaća kroz 6,11% veće koeficijente složenosti poslova, nagovijestio je potencijale, ali i ograničavajuće faktore idućih etapa borbe za širu političku i društvenu promjenu. Unatoč visokoj aktivnosti u štrajkačkoj bazi i dobro pogođenom trenutku, sindikalna su vodstva zbog selektivnog uvažavanja imperativnog mandata u konačnici kapitulirala, pristavši na tek gradualno povećanje koeficijenata samo za nastavno osoblje, čime su pogazila jedinstvo i solidarnost štrajkačkog pokreta.
  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve