Socijaldemokracijom protiv radnika

Socijaldemokracija je politička struja koju većina ljudi veže uz borbu za radnička prava i „socijalno osjetljive“ politike koje vode brigu o siromašnijim slojevima društva i radništvu. No, ako analiziramo hrvatsku socijaldemokraciju kroz predizborni program Kukuriku koalicije vidjet ćemo kako je politička realnost upravo suprotna.


Socijaldemokracija je politička struja koju većina ljudi veže uz borbu za radnička prava i „socijalno osjetljive“ politike koje vode brigu o siromašnijim slojevima društva i radništvu. Povijesno gledano ona je svoj put započela kao revolucionarna marksistička struja koja je smatrala da može ostvariti besklasno društvo kroz reforme u parlamentu, da bi kroz povijest polako degradirala, te na kraju završila na bezubim pozicijama trećeg puta Tonyja Blairea. Ta je politička struja obistinjena u Socijaldemokratskoj partiji (SDP-u). Kako na današnjoj hrvatskoj političkoj sceni, a posebice onoj 1990-ih, „ljevica“, pa tako i socijaldemokracija, ima negativan prizvuk, koji ju vezuje uz titoistički jugoslavenski režim, SDP se davnih dana dosjetio da se odredi kao stranka “lijevog-centra”. No, po čemu se SDP onda razlikuje od drugih stranaka u Saboru? Njihovim riječima:
„SDP se razlikuje po tome što ostvarenje tih prava i sloboda [op. a. – riječ je o političkim pravima i slobodama, nezavisnosti medija, vladavini prava itd.] ona zahvaća u njihovom korijenu: u zaštićenom radu i vlasništvu, u onim temeljnim odnosima društvenog i ekonomskog života koji osiguravaju zaštićenog radnika i time slobodnog čovjeka i građanina. Zato je za nas socijaldemokracija najširi politički koncept općih i pojedinačnih sloboda i prava, a SDP temeljna politička organizacija za ostvarivanje takvog političkog koncepta sloboda i prava.“ [1]

Najbolje zaključke o današnjoj politici SDP-a i njihovom „zahvaćanju korijena“, možemo izvući iz aktualne izborne kampanje. SDP, kao glavni konkurent HDZ-u za osvajanje vlasti, svjestan je kako vlast može osvojiti isključivo u koaliciji s drugim strankama. Zbog toga je i stvorena tzv. Kukuriku koalicija koja obuhvaća HNS, HSU, IDS i SDP. Iako se u hrvatskoj politici i javnosti većina ovih stranaka smatra „lijevima“, zbog toga što su vječna „oporba“ vladajućem HDZ-u, one to – dakako – nisu. Kada malo bolje promotrimo programe tih stranaka, a posebice ekonomske programe, možemo zaključiti kako je poprilično neprirodno da SDP, kao stranka koja zagovara barem načelno socijalno osjetljive politike, ide u koaliciju s HNS-om koji otvoreno zagovara neoliberalizam. No, politička arena je uvijek više podsjećala na cirkus, pa nam tako ova koalicija svojim “Planom 21” prodaje svoju novu šaljivu točku.

Kako će se Kukuriku koalicija uvijek u hrvatskoj javnosti smatrati lijevom koalicijom, vrlo je bitno proučiti njezine politike vezane uz „Rad i radništvo“[2], odnosno radničku klasu. Isto tako, važno je istaknuti kako u ovom članku stavljam naglasak na socijalne politike, upravo zbog kritike SDP-a kao socijaldemokratske stranke i vodeće stranke ove koalicije. I dok će nam visokoobrazovani stručnjaci hrvatske „parlamentarne ljevice“ prodavati “Plan 21” kao Noinu arku hrvatske ekonomije, sâm pogled na njegova rješenja vezana uz radnike, zapošljavanje itd. razbit će nam sve iluzije. Ako zanemarimo retoričku gimnastiku o „dobrom“ i „divljem“ kapitalizmu – očito inspiriranu filmskim serijalom Star Wars, remek-djelom Georgea Lucasa, u kojem se mladi jedi vitez Zoran Milanović goloruk i naoružan jedino snagama „dobra“ te savjetima mudrog učitelja Radimira Čačića, suprotstavlja zlom imperatoru Borislavu Škegri – ili pak pomalo zbunjujuću konstataciju kako Koalicija podržava slobodno tržište, ali ne i “tržišno društvo”, što god ono zapravo bilo, sam program se može sažeti na fleksibilizaciju tržišta rada.

U svom članku “Europska unija, neizvjesni rad i fleksigurnost”[3], objavljenom u Zarezu u sklopu temata S onu stranu Schengena, problematizirao sam razvoj tzv. neizvjesnog (prekarnog) rada i europske strategije zapošljavanja – poznate i kao “fleksigurnost”.

Pod neizvjesnim radom podrazumijevamo nesiguran i slabo plaćen rad s čijim se prihodima jedva može uzdržavati kućanstvo, a najčešće se pojavljuje u oblicima rada na određeno, privremenog rada, povremenog rada, studentskog rada, rada imigranata itd. Fleksibilizacija radnih odnosa podrazumijeva lakše otpuštanje radnika i određene programe „životnog učenja“ prema kojima bi se radnici trebali prekvalificirati shodno potrebama tržišta ako žele biti zaposleni. Njezin cilj je slamanje određenih radničkih prava zagarantiranih Zakonom o radu; pravâ poput zakonom određenog radnog vremena, kolektivnog ugovora, sindikalnih prava, minimalne plaće te ideje sigurnog cjeloživotnog radnog mjesta. Nakon Drugog svjetskog rata stranke Zapadne Europe osvajale su vlast obećavajući „punu zaposlenost“ i „posao za cijeli život“, a danas se pod zastavom neoliberalizma okreću parolama „konkurentnosti u globalnoj ekonomiji“, „mobilnosti“, „fleksibilnosti“ i „otpuštanju ljenčina“. Kada bolje analiziramo trenutni trend možemo primijetiti kako danas političke elite po naputku kapitala uz maštovite formulacije koje režu gotovo sva radnička prava koja je radnička klasa izborila kroz povijest, ili riječima Davida Harveyja: vladajuća klasa ponovno uspostavlja svoju totalnu dominaciju.

Kada sam već spomenuo „maštovite formulacije“, nemoguće je ne osvrnuti se na onu najmaštovitiju – “fleksigurnost”. Kako je uz sva rezanja svojih prava radnička klasa stekla negativan stav spram fleksibilizacije, europska socijaldemokracija je pojmu fleksibilizacije dodala pojam sigurnosti, kako bi naglasila svoju brigu za radničku klasu u procesu prekvalificiranja. No, ovime ništa nije riješeno. Kako sam naveo u tekstu iz Zareza, “fleksigurnost” zvuči samo lijepo kao demagoška fraza, dok u realnosti ona predstavlja veću mogućnost radnika da dobiju otkaz.
Kako je uz sva rezanja svojih prava radnička klasa stekla negativan stav spram fleksibilizacije, europska socijaldemokracija je pojmu fleksibilizacije dodala pojam sigurnosti, kako bi naglasila svoju brigu za radničku klasu u procesu prekvalificiranja.
Iako se načelno promiče fleksibilizacija kao mogućnost radnika da dogovori uvjete rada sa poslodavcem bez sindikata i kolektivnih ugovora koji bi ga u tome „ograničavali“, radnik je zapravo prisiljen pristati na sve što mu poslodavac odredi, zbog ogromne nezaposlenosti koju poslodavac koristi kao vrlo efektivnu metodu ucjenjivanja. Jednostavno je riječ o tome kako svim ovim reformama jača moć samog poslodavca, što mu omogućuje da sve „fleksibilizacije“ okrene u svoju korist, pa tako fleksibilno radno vrijeme podrazumijeva to da radnik dolazi onda kada mu poslodavac odredi, slabljenje kolektivnih ugovora omogućava poslodavcu da lakše odredi plaću svom radniku, da odredi uvjete rada itd., a radnik, svjestan realne situacije na tržištu rada i nezaposlenosti, prihvatit će sve. Jednako tako, “fleksigurnost” za svoj cilj ima izjednačiti radnike na određeno i one na neodređeno, zapravo time označujući ostatke sigurnih zaposlenja kao neisplativa radna mjesta prepuna „ljenčina“. Možemo si postaviti vrlo jednostavno pitanje: zbog čega bi netko htio raditi u sustavu u kojem se svakodnevno mora grčevito boriti kako bi očuvao svoje radno mjesto? Zbog čega bi se netko htio svakodnevno izlagati takvom stresu koji onda utječe na sve sfere života pojedinca od obitelji, prijatelja, zajednice itd.?

„Nema globalnog zahtjeva koji ćemo prihvatiti na štetu onih koji u Hrvatskoj žive od svoga rada“, piše Koalicija zagovarajući u isto vrijeme globalni trend u politici zapošljavanja koji upravo ide na štetu radnika. Ne zagovaraju li ekonomski gurui koalicije poput Slavka Linića upravo dolazak Međunarodnog monetarnog fonda (MMF)[4] koji će za uzvrat svome „dobročinstvu“, tražiti upravo sve veću liberalizaciju/fleksibilizaciju tržišta i privatizaciju ostatakâ ostataka? Ili su svi oni radnici u Grčkoj na ulici jer imaju prevelike mirovine i plaće, pa prosvjeduju iz fore kao što Brazilci rade karnevale?

Već i na prvi pogled “Plana 21” možemo primijetiti kako je pun fraza poput: „[…] prava radnika se masovno ignoriraju i krše bez sankcija za prekršitelje i bez stvarne zaštite oštećenih radnika. Mi ćemo ta prava i provesti“. No, nisu li to upravo fraze koje ponavljaju i hrvatske sindikalne središnjice ili pak aktualne i prethodne vlade? I sama koalicija navodi kako u ZOR-u jasno piše da su neisplate plaća i druga kršenja radničkih prava kaznena djela, a svejedno je Hrvatska realnost da oko 70 000 radnika radi, a ne prima plaću![5] Problem neisplate plaća radnicima i ostalog zlostavljanja radnika od strane poslodavaca, neizostavni je element kapitalizma i nijedna ga vlada neće riješiti koliko god se busala u prsa sa svojom „socijalnom osjetljivošću i socijalnom pravdom“. Političke elite, dakako, mogu selektivno napasti određene poslodavce, no postoje oni koje nikad neće moći dirati – oni koji čine njihovu kliku i financijski osiguravaju povlašteni položaj političarima bez obzira na stranačku pripadnost. Uostalom, tko će Radimiru Čačiću zabraniti da se iživljava nad svojim radnicima?[6]

Ono što jasno možemo zaključiti iz analize “Plana 21” jest da socijaldemokracija odavno više nema nikakve veze interesima radnika. Dapače, ona se pokazala kao najbolji instrument za provođenje neoliberalnih antiradničkih reformi, brižljivo upakiranih u parole
Ono što jasno možemo zaključiti iz analize “Plana 21” jest da socijaldemokracija odavno više nema nikakve veze interesima radnika.
o sigurnosti, socijalnoj pravdi, zaposlenosti, rješenju pitanja socijalno ugroženih, nezaposlenih i umirovljenika kao već poznate socijaldemokratske retorike.Ovaj članak nema nikakvu predizbornu agendu, niti je njegova namjera napasti SDP kako bi ljudi glasali za HDZ. Bože sačuvaj! Cilj ovog članka je upravo pokazati kako u parlamentarnoj demokraciji odavno ne postoje razlike. Više ne postoje stranke koje se bore za radnička prava (ova kritika SDP-a bi se također mogla primijeniti i na Dragutina Lesara) i one nasuprot njima koje djeluju u ime kapitala, te pokušavaju ograničiti radnička prava i maksimalizirati svoj profit. Danas sve stranke više manje imaju identične neoliberalne ekonomske programe, a razlike su vidljive jedino u njihovoj retorici, gdje se jedni pozivaju na „dom“, a drugi na „socijalnu pravdu i razvoj poduzetništva“.

Za radnička prava mogu se boriti jedino radnici sami, zajedno, ujedinjeni u vlastitoj organizaciji i daleko od saborskih klupa socijaldemokratskih oportunista. Da parafraziram Lenjina: vrijeme je da zbacimo sa sebe prljavu košulju socijaldemokracije i odjenemo čistu košulju. Uistinu, vrijeme je.


Bilješke:

[1] http://members.fortunecity.com/kegla/sdp-prog.html
[2] http://www.kukuriku.org/plan21/rad-i-radnistvo/
[3] http://www.slobodnifilozofski.com/2011/07/juraj-katalenac-europska-unija.html
[4] http://www.tportal.hr/biznis/gospodarstvo/155715/Linic-Zvat-cemo-MMF.html
[5] http://www.poslovnipuls.com/2011/04/13/neisplata-placa-hrvatska/
[6] http://www.crvena-akcija.org/index.php/vijesti-515689264/analize-1983515004/322-caciceva-proturadnicka-ostvarenja

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve