Socijaldemokracijom protiv radnika

Socijaldemokracija je politička struja koju većina ljudi veže uz borbu za radnička prava i „socijalno osjetljive“ politike koje vode brigu o siromašnijim slojevima društva i radništvu. No, ako analiziramo hrvatsku socijaldemokraciju kroz predizborni program Kukuriku koalicije vidjet ćemo kako je politička realnost upravo suprotna.


Socijaldemokracija je politička struja koju većina ljudi veže uz borbu za radnička prava i „socijalno osjetljive“ politike koje vode brigu o siromašnijim slojevima društva i radništvu. Povijesno gledano ona je svoj put započela kao revolucionarna marksistička struja koja je smatrala da može ostvariti besklasno društvo kroz reforme u parlamentu, da bi kroz povijest polako degradirala, te na kraju završila na bezubim pozicijama trećeg puta Tonyja Blairea. Ta je politička struja obistinjena u Socijaldemokratskoj partiji (SDP-u). Kako na današnjoj hrvatskoj političkoj sceni, a posebice onoj 1990-ih, „ljevica“, pa tako i socijaldemokracija, ima negativan prizvuk, koji ju vezuje uz titoistički jugoslavenski režim, SDP se davnih dana dosjetio da se odredi kao stranka “lijevog-centra”. No, po čemu se SDP onda razlikuje od drugih stranaka u Saboru? Njihovim riječima:
„SDP se razlikuje po tome što ostvarenje tih prava i sloboda [op. a. – riječ je o političkim pravima i slobodama, nezavisnosti medija, vladavini prava itd.] ona zahvaća u njihovom korijenu: u zaštićenom radu i vlasništvu, u onim temeljnim odnosima društvenog i ekonomskog života koji osiguravaju zaštićenog radnika i time slobodnog čovjeka i građanina. Zato je za nas socijaldemokracija najširi politički koncept općih i pojedinačnih sloboda i prava, a SDP temeljna politička organizacija za ostvarivanje takvog političkog koncepta sloboda i prava.“ [1]

Najbolje zaključke o današnjoj politici SDP-a i njihovom „zahvaćanju korijena“, možemo izvući iz aktualne izborne kampanje. SDP, kao glavni konkurent HDZ-u za osvajanje vlasti, svjestan je kako vlast može osvojiti isključivo u koaliciji s drugim strankama. Zbog toga je i stvorena tzv. Kukuriku koalicija koja obuhvaća HNS, HSU, IDS i SDP. Iako se u hrvatskoj politici i javnosti većina ovih stranaka smatra „lijevima“, zbog toga što su vječna „oporba“ vladajućem HDZ-u, one to – dakako – nisu. Kada malo bolje promotrimo programe tih stranaka, a posebice ekonomske programe, možemo zaključiti kako je poprilično neprirodno da SDP, kao stranka koja zagovara barem načelno socijalno osjetljive politike, ide u koaliciju s HNS-om koji otvoreno zagovara neoliberalizam. No, politička arena je uvijek više podsjećala na cirkus, pa nam tako ova koalicija svojim “Planom 21” prodaje svoju novu šaljivu točku.

Kako će se Kukuriku koalicija uvijek u hrvatskoj javnosti smatrati lijevom koalicijom, vrlo je bitno proučiti njezine politike vezane uz „Rad i radništvo“[2], odnosno radničku klasu. Isto tako, važno je istaknuti kako u ovom članku stavljam naglasak na socijalne politike, upravo zbog kritike SDP-a kao socijaldemokratske stranke i vodeće stranke ove koalicije. I dok će nam visokoobrazovani stručnjaci hrvatske „parlamentarne ljevice“ prodavati “Plan 21” kao Noinu arku hrvatske ekonomije, sâm pogled na njegova rješenja vezana uz radnike, zapošljavanje itd. razbit će nam sve iluzije. Ako zanemarimo retoričku gimnastiku o „dobrom“ i „divljem“ kapitalizmu – očito inspiriranu filmskim serijalom Star Wars, remek-djelom Georgea Lucasa, u kojem se mladi jedi vitez Zoran Milanović goloruk i naoružan jedino snagama „dobra“ te savjetima mudrog učitelja Radimira Čačića, suprotstavlja zlom imperatoru Borislavu Škegri – ili pak pomalo zbunjujuću konstataciju kako Koalicija podržava slobodno tržište, ali ne i “tržišno društvo”, što god ono zapravo bilo, sam program se može sažeti na fleksibilizaciju tržišta rada.

U svom članku “Europska unija, neizvjesni rad i fleksigurnost”[3], objavljenom u Zarezu u sklopu temata S onu stranu Schengena, problematizirao sam razvoj tzv. neizvjesnog (prekarnog) rada i europske strategije zapošljavanja – poznate i kao “fleksigurnost”.

Pod neizvjesnim radom podrazumijevamo nesiguran i slabo plaćen rad s čijim se prihodima jedva može uzdržavati kućanstvo, a najčešće se pojavljuje u oblicima rada na određeno, privremenog rada, povremenog rada, studentskog rada, rada imigranata itd. Fleksibilizacija radnih odnosa podrazumijeva lakše otpuštanje radnika i određene programe „životnog učenja“ prema kojima bi se radnici trebali prekvalificirati shodno potrebama tržišta ako žele biti zaposleni. Njezin cilj je slamanje određenih radničkih prava zagarantiranih Zakonom o radu; pravâ poput zakonom određenog radnog vremena, kolektivnog ugovora, sindikalnih prava, minimalne plaće te ideje sigurnog cjeloživotnog radnog mjesta. Nakon Drugog svjetskog rata stranke Zapadne Europe osvajale su vlast obećavajući „punu zaposlenost“ i „posao za cijeli život“, a danas se pod zastavom neoliberalizma okreću parolama „konkurentnosti u globalnoj ekonomiji“, „mobilnosti“, „fleksibilnosti“ i „otpuštanju ljenčina“. Kada bolje analiziramo trenutni trend možemo primijetiti kako danas političke elite po naputku kapitala uz maštovite formulacije koje režu gotovo sva radnička prava koja je radnička klasa izborila kroz povijest, ili riječima Davida Harveyja: vladajuća klasa ponovno uspostavlja svoju totalnu dominaciju.

Kada sam već spomenuo „maštovite formulacije“, nemoguće je ne osvrnuti se na onu najmaštovitiju – “fleksigurnost”. Kako je uz sva rezanja svojih prava radnička klasa stekla negativan stav spram fleksibilizacije, europska socijaldemokracija je pojmu fleksibilizacije dodala pojam sigurnosti, kako bi naglasila svoju brigu za radničku klasu u procesu prekvalificiranja. No, ovime ništa nije riješeno. Kako sam naveo u tekstu iz Zareza, “fleksigurnost” zvuči samo lijepo kao demagoška fraza, dok u realnosti ona predstavlja veću mogućnost radnika da dobiju otkaz.
Kako je uz sva rezanja svojih prava radnička klasa stekla negativan stav spram fleksibilizacije, europska socijaldemokracija je pojmu fleksibilizacije dodala pojam sigurnosti, kako bi naglasila svoju brigu za radničku klasu u procesu prekvalificiranja.
Iako se načelno promiče fleksibilizacija kao mogućnost radnika da dogovori uvjete rada sa poslodavcem bez sindikata i kolektivnih ugovora koji bi ga u tome „ograničavali“, radnik je zapravo prisiljen pristati na sve što mu poslodavac odredi, zbog ogromne nezaposlenosti koju poslodavac koristi kao vrlo efektivnu metodu ucjenjivanja. Jednostavno je riječ o tome kako svim ovim reformama jača moć samog poslodavca, što mu omogućuje da sve „fleksibilizacije“ okrene u svoju korist, pa tako fleksibilno radno vrijeme podrazumijeva to da radnik dolazi onda kada mu poslodavac odredi, slabljenje kolektivnih ugovora omogućava poslodavcu da lakše odredi plaću svom radniku, da odredi uvjete rada itd., a radnik, svjestan realne situacije na tržištu rada i nezaposlenosti, prihvatit će sve. Jednako tako, “fleksigurnost” za svoj cilj ima izjednačiti radnike na određeno i one na neodređeno, zapravo time označujući ostatke sigurnih zaposlenja kao neisplativa radna mjesta prepuna „ljenčina“. Možemo si postaviti vrlo jednostavno pitanje: zbog čega bi netko htio raditi u sustavu u kojem se svakodnevno mora grčevito boriti kako bi očuvao svoje radno mjesto? Zbog čega bi se netko htio svakodnevno izlagati takvom stresu koji onda utječe na sve sfere života pojedinca od obitelji, prijatelja, zajednice itd.?

„Nema globalnog zahtjeva koji ćemo prihvatiti na štetu onih koji u Hrvatskoj žive od svoga rada“, piše Koalicija zagovarajući u isto vrijeme globalni trend u politici zapošljavanja koji upravo ide na štetu radnika. Ne zagovaraju li ekonomski gurui koalicije poput Slavka Linića upravo dolazak Međunarodnog monetarnog fonda (MMF)[4] koji će za uzvrat svome „dobročinstvu“, tražiti upravo sve veću liberalizaciju/fleksibilizaciju tržišta i privatizaciju ostatakâ ostataka? Ili su svi oni radnici u Grčkoj na ulici jer imaju prevelike mirovine i plaće, pa prosvjeduju iz fore kao što Brazilci rade karnevale?

Već i na prvi pogled “Plana 21” možemo primijetiti kako je pun fraza poput: „[…] prava radnika se masovno ignoriraju i krše bez sankcija za prekršitelje i bez stvarne zaštite oštećenih radnika. Mi ćemo ta prava i provesti“. No, nisu li to upravo fraze koje ponavljaju i hrvatske sindikalne središnjice ili pak aktualne i prethodne vlade? I sama koalicija navodi kako u ZOR-u jasno piše da su neisplate plaća i druga kršenja radničkih prava kaznena djela, a svejedno je Hrvatska realnost da oko 70 000 radnika radi, a ne prima plaću![5] Problem neisplate plaća radnicima i ostalog zlostavljanja radnika od strane poslodavaca, neizostavni je element kapitalizma i nijedna ga vlada neće riješiti koliko god se busala u prsa sa svojom „socijalnom osjetljivošću i socijalnom pravdom“. Političke elite, dakako, mogu selektivno napasti određene poslodavce, no postoje oni koje nikad neće moći dirati – oni koji čine njihovu kliku i financijski osiguravaju povlašteni položaj političarima bez obzira na stranačku pripadnost. Uostalom, tko će Radimiru Čačiću zabraniti da se iživljava nad svojim radnicima?[6]

Ono što jasno možemo zaključiti iz analize “Plana 21” jest da socijaldemokracija odavno više nema nikakve veze interesima radnika. Dapače, ona se pokazala kao najbolji instrument za provođenje neoliberalnih antiradničkih reformi, brižljivo upakiranih u parole
Ono što jasno možemo zaključiti iz analize “Plana 21” jest da socijaldemokracija odavno više nema nikakve veze interesima radnika.
o sigurnosti, socijalnoj pravdi, zaposlenosti, rješenju pitanja socijalno ugroženih, nezaposlenih i umirovljenika kao već poznate socijaldemokratske retorike.Ovaj članak nema nikakvu predizbornu agendu, niti je njegova namjera napasti SDP kako bi ljudi glasali za HDZ. Bože sačuvaj! Cilj ovog članka je upravo pokazati kako u parlamentarnoj demokraciji odavno ne postoje razlike. Više ne postoje stranke koje se bore za radnička prava (ova kritika SDP-a bi se također mogla primijeniti i na Dragutina Lesara) i one nasuprot njima koje djeluju u ime kapitala, te pokušavaju ograničiti radnička prava i maksimalizirati svoj profit. Danas sve stranke više manje imaju identične neoliberalne ekonomske programe, a razlike su vidljive jedino u njihovoj retorici, gdje se jedni pozivaju na „dom“, a drugi na „socijalnu pravdu i razvoj poduzetništva“.

Za radnička prava mogu se boriti jedino radnici sami, zajedno, ujedinjeni u vlastitoj organizaciji i daleko od saborskih klupa socijaldemokratskih oportunista. Da parafraziram Lenjina: vrijeme je da zbacimo sa sebe prljavu košulju socijaldemokracije i odjenemo čistu košulju. Uistinu, vrijeme je.


Bilješke:

[1] http://members.fortunecity.com/kegla/sdp-prog.html
[2] http://www.kukuriku.org/plan21/rad-i-radnistvo/
[3] http://www.slobodnifilozofski.com/2011/07/juraj-katalenac-europska-unija.html
[4] http://www.tportal.hr/biznis/gospodarstvo/155715/Linic-Zvat-cemo-MMF.html
[5] http://www.poslovnipuls.com/2011/04/13/neisplata-placa-hrvatska/
[6] http://www.crvena-akcija.org/index.php/vijesti-515689264/analize-1983515004/322-caciceva-proturadnicka-ostvarenja

Vezani članci

  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.
  • 30. lipnja 2019. Stariti dostojanstveno Brutalistički centar kulture, londonski Barbican, nedavno je u jednoj od svojih slabije eksponiranih prostorija ugostio malu izložbu posvećenu iskustvu starenja i starosti u kapitalizmu. Segmenti multimedijalnog postava, baziranog na intervjuima s dvije tisuće osoba starijih od sedamdeset godina, na različitim su razinama progovorili o načinu na koji klasni položaj utječe na dužinu života i kvalitetu starenja u društvima koja počivaju na sistemskim nejednakostima.
  • 27. svibnja 2019. Država je poput ljepenke sastavljena struktura Na okruglom stolu s ciljem strateškog pozicioniranja rasprave o naprednim politikama i alternativnom društvenom razvoju u Sloveniji i šire, Močnik je u izlaganju ukazao na ograničenja koja stoje pred parlamentarnom strankom u pokušaju vođenja lijeve politike, kako u odnosu na državu, tako i s obzirom na europske institucije, odnosno aparate pojedinih frakcija globalnog kapitala.
  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve