Željezna logika sistema – radnička klasa u Žici

Nekad smo proizvodili stvari. Gradili stvari, a danas samo guramo ruku u tuđi džep.
Frank Sobotka

Druga sezona američke serije Žica primarno se bavi sindikalizmom, odnosno kroz priču o izmišljenom Sindikatu lučkih radnika (International Brotherhood of Stevedores) tematizira deindustrijalizaciju i posljedice koje je ostavila na radničku klasu. Nezaposlenost, potplaćenost, bezperspektivnost i što je najgore suvišnost. Suvišnost u svijetu koji je odustao od proizvodnje i tako ostavio gomilu radnika na egzistencijalnoj vjetrometini. Sindikalno organiziranje lučkih radnika datira još od kraja 19. stoljeća, točnije 1892., kada je osnovano Međunarodno udruženje lučkih radnika (International Longshoremen’s Association) koje je već početkom 20. stoljeća imalo preko 100 000 članova. Ta najstarija organizacija lučkih radnika postoji i danas, djeluje na istočnoj obali SAD-a, broji preko 200 podružnica i okuplja 65 000 radnika.

Kriminal na dokovima

Najteže trenutke u svojoj povijesti ILA proživljava 1950-ih godina kada ih optužuju za suradnju s organiziranim kriminalom. Savezna istražna komisija je malo što od medijskih optužbi uspjela dokazati, ali ugled organizacije je bio nepovratno narušen što je rezultiralo izbacivanjem iz najveće savezne sindikalne centrale (Američke federacije rada) koja osniva paralelni sindikat. Film Na dokovima New Yorka Elije Kazana iz 1954. referirajući se na cijelu situaciju prikazuje njujoršku luku kao carstvo organiziranog kriminala maskiranog u sindikalno organiziranje. Jedan od dokera će plastično opisati situaciju objašnjavajući pravilo D&D (deaf & dumb): “Na dokovima sam cijeli život i ako sam nešto naučio onda je to: ne pitaj ništa, ne odgovaraj ništa”. Medijske hajke, pritisci od strane vlasti, automatizacija posla, deindustrijalizacija i pad brojnosti članstva (samo 12% američkih radnika je sindikalno organizirano) predstavljaju gabarite u kojima se kretalo američko radničko organiziranje posljednjih pedeset godina.

Baltimorska luka je početkom dvadesetog stoljeća bila šesta najveća luka na svijetu.

Medijske hajke, pritisci od strane vlasti, automatizacija posla, deindustrijalizacija i pad brojnosti članstva (samo 12% američkih radnika je sindikalno organizirano) predstavljaju gabarite u kojima se kretalo američko radničko organiziranje posljednjih pedeset godina.

U međuvremenu se štošta promijenilo: većina dokova je prazna jer ne može primati velike brodove. Nužne su velike investicije (dublji kanal prema otvorenom moru, novi navozi itd.) kako bi se luku proširilo i moderniziralo, ali velike investicije traže političku volju koja u dobu nenaklonjenom industriji ne postoji. Dokovi su predviđeni za gradnju luksuznih stambenih naselja. Sindikat je jedina organizirana snaga koja bi, da ima financijskih sredstava, mogla nešto učiniti, ali za lobiranje su nužne poveće svote. Što učiniti? Zaraditi novce na bilo koji način, što u ovom slučaju znači omogućiti šverc međunarodnoj kriminalnoj organizaciji koja preko luke uvozi narkotike, seksualno roblje, automobile itd. Za uzvrat se dobiva novac koji se može upotrijebiti za lobiranje.

Željezna logika sistema

Posao ide dobro sve dok se u jednadžbu ne uključi donacija lokalnoj crkvi. Župnik je ugledan član zajednice i mogao bi reći koju dobru je zadatak istražiti rad sindikata i po mogućnosti prišiti kakvu mračnu rabotu jer kako bi drukčije gologuzi sindikalisti imali novaca za darivanje crkve negoli kriminalom.

Željezna logika sistema kaže da organizirana radnička sila predstavlja ozbiljnu opasnost koju se na svaki način mora otkloniti. Razbijanje radničkih organizacija uz uklanjanje opasnosti po vladajuću oligarhiju donosi i druge sasvim opipljive pogodnosti izražene u sve većoj koncentraciji bogatstva u rukama elite. Deindustrijalizacija čini sve veći broj radnika nepotrebnim, radnih mjesta je sve manje, a pritisci u smjeru smanjivanja radnih prava onih koji još uvijek rade su sve veći. Koscenarist serije David Simon će u jednom intervjuu reći da ne vidi mogućnost promjene dokle god sa stola pada dovoljno mrvica za prehraniti siromašnu većinu.

Drugim riječima, Žica ne opisuje radnike koji se spremaju na revoluciju, nego potlačene koji se bore za egzistenciju unutar postojećeg sistema koji im ne ostavlja drugog izlaza osim kriminala. Na ponudu FBI agenta da prokaže suradnike i tako pomogne i sebi i sindikatu, sindikalni čelnik ukratko sažima poziciju vladajućeg sistema i radničke klase u njemu: “Vi biste pomagali mom sindikatu? Dvadeset i pet godina polako umiremo. Suhi dokovi hrđaju, navozi stoje prazni. Moji prijatelji i njihova djeca kao da boluju od raka. Nikakve pomoći cijelo to vrijeme. Ništa ni od koga… I sad biste vi pomagali nama. Pomogli meni!?”

Od proizvođača do lopova

Ono što ovu seriju čini osobitom jest želja da prokaže

Deindustrijalizacija čini sve veći broj radnika nepotrebnim, radnih mjesta je sve manje, a pritisci u smjeru smanjivanja radnih prava onih koji još uvijek rade su sve veći. Koscenarist serije David Simon će u jednom intervjuu reći da ne vidi mogućnost promjene dokle god sa stola pada dovoljno mrvica za prehraniti siromašnu većinu.

sistem, a pokaže radnike: da se čuje glas onih koji nisu pripušteni u mejnstrim medije. Snažan radnički sentiment serije se posebno očituje u prikazu svakodnevnog života: bar u kojem cijela sindikalna podružnica redovito pije, kultura nadimaka, odanost sindikatu i netrpeljivost spram policije, pomoć familijama unesrećenih drugova, priče kojima stariji radnici evociraju uspomene prenoseći sjećanje na mlađe. Radnici na dokovima Baltimorea ne ganjaju karijeru, nije im do bogatstva, ambicija ih ne zanima. Zanima ih da svaki dan bude dovoljno brodova za istovarivanje kako bi mogli biti plaćeni. Vidjeti na današnjoj televiziji prikaz radničke životne filozofije i još k tome predočen bez i najmanjeg ironijskog odmaka ili patroniziranja predstavlja pravu rijetkost. Duh koji vlada na dokovima najbolje oslikava razgovor koji u Kazanovom filmu vode braća Malloy. Stariji Charley, pripadnik mafijaške sindikalne elite savjetuje mlađeg Terryja: “Skoro ti je 30, vrijeme je da počneš misliti o ambiciji”, na što mu Terry odgovara: “Oduvijek sam mislio da mogu bez toga bar još neko vrijeme”.

Prokazati sistem znači pokazati njegove osnovne vrijednosti i način kako funkcionira. Formula koja se koristi su tokovi novca. Što se događa s novcem zarađenim od preprodaje droge na cesti, od podvođenja, od šverca? Ulaže se u legalne poslove, lobiranje, podmićivanje političara. Ne radi se o izuzecima nego o naravi samog sistema. Što se događa kada za temelj međuljudskih odnosa postaviš logiku profita i efikasnosti? Načelo solidarnosti se potiskuje na društvenu marginu među otpisane radnike. Bezinteresno je ispalo iz igre. Ukratko, obratimo li pažnju na kolanje novca, jako brzo počne zaudarati na temelje sistema u kojem živimo, sistema koji nema mogućnosti shvatiti zašto je sindikalnom čelniku dobrobit sindikata ispred vlastitog probitka: “Dajem vam i sebe. Što god trebate. Sve, samo ne sindikat. Sindikaliste ne odajem”. Žica uvjerljivo suprotstavlja vrijednosti radničke klase predatorskoj logici sistema koji ih tjera u borbu za goli opstanak. Crta razgraničenja između rada i profita teško da može biti jasnija. Sistem je nekadašnjim proizvođačima ostavio jedinu ulogu u kojoj su mu još potrebni: ulogu lopova.