Irska dužnička kriza: korijeni i reakcije
Irska, koja je često bila opisivana kao gospodarsko čudo i uzor za mnoge zemlje, uključujući i Hrvatsku, sada je talac interesa privatnog kapitala. Popuštanje irske vlade zahtjevima MMF-a i ECB-a za preuzimanjem duga privatnih banaka na sebe uz provođenje mjera štednje jasno daje do znanja da za javni interes više nema mjesta u njenoj politici. U ovom se članku Andy Storey bavi pozadinom tog duga.Urušavanje irske ekonomije bilo je poseban šok za mnoge, u zemlji i inozemstvu, prvenstveno zbog njena prividno izvanrednog uspjeha tijekom proteklih godina – razdoblja brzog ekonomskog rasta zbog kojeg je zemlja, od ranih 1990-ih naovamo, bila opisivana kao “Keltski tigar”. No to se razdoblje zapravo sastojalo od dviju različitih faza. U prvoj fazi, prije 2001., rast se većinom temeljio na privlačenju multinacionalnih tvrtki (uglavnom iz SAD-a) koje su iskorištavale irsku nisku stopu oporezivanja korporativnog profita (12,5%) i koje su koristile zemlju kao bazu iz koje su izvozile u EU i/ili umjetno napuhavale svoje razine profita u Irskoj kroz mehanizme ‘transfernih cijena’. Irska, čije stanovništvo čini jedva 1% populacije Europe , uspjela je privući čak 25% od svih ulaganja SAD-a u širenje svojih tvrtki na područje EU (riječ je o tzv. greenfield ulaganjima gdje tvrtka pri početku poslovanja u nekoj zemlji izgrađuje vlastite poslovne objekte, nap.prev.) tijekom ranih 1990-ih. Ulaganja SAD-a u Irsku (165 milijardi dolara) veća su od onih u Brazil, Rusiju, Indiju i Kinu zajedno. Poslovanje multinacionalnih tvrtki, od kojih je većina iz SAD-a, čini 70% irskog izvoza. Kontinuirana važnost multinacionalnog sektora (ili podređivanje njemu), što uključuje mnogo slabo kontroliranih tvrtki za financijske usluge, pomaže objasniti zašto su irske vlade unatoč trenutnoj proračunskoj krizi predane održavanju okružja niskog korporativnog oporezivanja.
Cijene nekretnina i dug
Nakon 2001., ekonomski je rast bio uglavnom utemeljen na mjehuru cijena nekretnina. Ulaganja u graditeljski sektor sačinjavala su 5% izlazne vrijednosti 1995., a 2008. preko 14%. Do 2006./07. graditeljska industrija sačinjavala je 24% irskog dohotka (u usporedbi sa zapadnoeuropskim prosjekom od 12%), zapošljavajući (direktno ili indirektno) 19% radne snage (uključujući velik broj useljenika) i čineći 18% poreznih prihoda (trgovina nekretninama je kolabirala kad se izgradnja naglo smanjila). Cijene kuća, koje su se između 1996. i 2007. učetverostručile, sad su na 43% od svoje najviše vrijednosti , a vjerojatno će i dalje padati; velik broj kuća i dalje zjapi prazno.
Ono što je održavalo mjehur cijena nekretnina bio je golemi porast u dugovanjima kućanstava, koja su skočila s 57 milijardi eura u 2003. na 157 milijardi u 2008. (Upravo je ovaj trend ponukao posljednjeg irskog ministra financija da izjavi: „Svi smo tulumarili!“– iako je sigurno da je zaduživanje dramatično poraslo tijekom razdoblja naglog rasta – ostaje za vidjeti jesu li Irci od toga imali ikakve koristi). Iznosi hipotekarnih kredita porasli su s 44 milijarde eura 2003. na 128 milijardi 2008. Irske financijske institucije povećale su kreditiranje za 466% između 1998. i 2007. – i to gotovo isključivo kreditiranjem financijskog sektora i sektora nekretnina, umjesto zbilja produktivnih grana ekonomije. Infrastrukturna ulaganja u područja poput prijevoza, zdravstva, obrazovanja i telekomunikacija ostala su na gotovo zanemarivoj razini. Irske su banke također posuđivale kako bi mogle kreditirati svoje klijente: 6 glavnih irskih banaka posudilo je u inozemstvu iznos od 15 milijardi eura tijekom 2003., no u 2007. brojka je porasla na 100 milijardi.
Europska dimenzija
Ovakvo nesmotreno ponašanje bilo je omogućeno liberalizacijom praksi kreditiranja širom EU, kao i slabom prekograničnom regulacijom financijskog sektora. Politika niskih kamatnih stopa Europske središnje banke (ECB) potpirila je plamen: varijabilna stopa ECB-a srezana je s 4,25% iz kolovoza 2001. na 2% u lipnju 2003. Također se može ustvrditi kako je sam nacrt Ekonomske i monetarne unije (EMU) potpomogao nastanku krize – uspostavom valutnih tečajeva zbog kojih su periferne zemlje EU ostale u lošijem položaju u odnosu na Njemačku, što ih je potaknulo na nakupljanje duga kako bi to ‘kompenzirale’. Irske vlasti su nizom poreznih olakšica za sektor nekretnina također doprinijele mjehuru nekretnina.
Spašavanje banaka
Kad je nastupila svjetska financijska kriza pristup kreditima se diljem svijeta drastično smanjio, ostavivši banke (uključujući i irske) u opasnom položaju. Irska vlada odlučila im je pomoći na nevjerojatan način: 30. rujna 2008. svi ulagači i većinski vlasnici obveznica (kreditori irskih banaka) dobili su državnu garanciju. Kako je to sročio spisatelj Conor McCabe: „Probudivši se, irski je narod shvatio… vlada je čitavu irsku državu učinila jamcem za šest stravično zaduženih privatnih banaka.“ Ukupna cijena spašavanja banaka za sad je procijenjena na 70 milijardi eura, što je možda i optimistično niska brojka kad se u obzir uzmu mnogi drugi računi, tzv. „nepredvidive obveze“ koje će tek doći na naplatu.
Jedan dobar primjer nepredvidive obveze proizlazi iz stvaranja Agencije za upravljanje državnim posjedima (eng. National Assets Management Agency, nap. prev.) koja je pokupovala neke od najgorih hipoteka u nadi da će ih kasnije preprodati – puna cijena ovoga tek će izaći na vidjelo, no čini se jasnim kako će porezni obveznici na kraju subvencionirati graditeljske investitore, barem u određenoj mjeri, a informiranje javnosti o mutnom poslovanju agencije bit će onemogućeno. Drugi primjer nepredvidive obveze je kratkoročna podrška pri održavanju likvidnosti Irske središnje banke irskim bankama (djelomično kako bi kompenzirala povlačenja depozita), garantiranu od države, a za koju se čini da se temelji na nesigurnom pokriću uključujući prijašnja vladina obećanja bankama vezana uz periodične isplate radi dokapitalizacije. U nedavnoj reviziji irskog duga stoji: „Ovo je kružni proces u sklopu kojeg se obveznice dane banci od države koriste kako bi banka više posuđivala od iste. Posljedica toga je da irski narod jamči za kredite dane nelikvidnim i moguće insolventnim bankama na osnovi prethodnog izdavanja obveznica irske vlade tim istim bankama.“ Potencijal za urušavanje ove kule od karata sasvim je očit.
Mjere štednje za obične ljude
Ovaj novac dolazi (ili će doći) od običnih građana: već smo svjedočili potrošnji od 20 milijardi eura (i više) na “fiskalne prilagodbe” (rezovi u potrošnji i povećanja poreza) koje je ekonomist Karl Whelan opisao kao „ekvivalent od 4.600 eura po osobi, najveća proračunska prilagodba ikad u modernom, naprednom ekonomskom svijetu“. Tijekom 2011. još će se 6 milijardi eura namaknuti putem rezova i povećanja poreza; 2013., 2014. i 2015. će se godišnje tako namaknuti između 3 i 4 milijarde eura. U prosincu 2010. Irskoj je odobren kredit u iznosu od 58 miljardi eura – s kamatnom stopom od 5,8% (koja je tada smanjena u sklopu dogovora da se Grčkoj olakša teret duga) – budući da Irska više nije mogla dobiti kredite s prihvatljivim kamatnim stopama od privatnih financijskih tržišta. Ključno je da se ovdje ne radi o “spašavanju” Irske. Do intervencije MMF-a i EU došlo je da bi se osiguralo daljnje vraćanje novca koji irske banke duguju stranim financijskim institucijama te je većina novca namijenjenog “spašavanju” Irske samo preusmjerena u taj proces vraćanja duga. Uvjeti vezani uz taj kredit naprosto zahtijevaju nastavak mjera štednje.
Cijena po društvo je katastrofalna i to ne samo zato što mjere štednje upropaštavaju ekonomiju: nacionalni dohodak već je pao za 15% u odnosu na najvišu razinu. Nezaposlenih je oko 15%, što je blizu pola milijuna ljudi. Jedini sektor koji pokazuje imalo dinamike je multinacionalna “izvozna platforma” (posebno farmaceutska industrija i informatičke usluge), no potencijal za zapošljavanje je i ovdje ograničen. Iseljavanje se procjenjuje na 40.000 ljudi godišnje. Ekonomija je zapala u recesiju. Godišnja ulaganja su se smanjila s preko 48 milijardi eura u 2006. i 2007. na malo više od 18 milijardi u 2010. – kapital je, kako je ustvrdio sociolog Kieran Allen, u štrajku. Stopa odobravanja kredita banaka pala je s 95% u 2007. na 55% u 2010. te se Irska sada vodi kao druga najlošije rangirana zemlja EU po financiranja malih i srednjih poduzeća. U isto vrijeme su irske banke, unatoč nedavnom oprezu pri davanju kredita, u znatnoj mjeri ovisne o kratkoročnim kreditima (kao što je gore navedeno) u iznosu od 150 milijardi eura koje su odobrile ECB i Irska središnja banka uslijed stalnog smanjenja bankovnih depozita. Kada bi Irska ponovno pokušala potražiti kredit na privatnim financijskim tržištima, vjerojatno bi ga i dobila, ali uz visoke kamatne stope.
Razmjer i tajnovita priroda duga
Kako stoji u reviziji: „Jasno je da je većina duga irske vlade izravno uzrokovana bankarskom krizom, preciznije odlukom iz rujna 2008. da se spase sve irske banke.“
Čini se da će dug 2012. iznositi 144% u odnosu na nacionalni dohodak, dok će se do 2015., unatoč divljačkim mjerama štednje, vjerojatno smanjiti tek za 4% – odnosno iznosit će 140% (izračun Michaela Tafta iz sindikata UNITE). Ako se uračunaju ranije spomenute nepredvidive obveze, irski je državni dug 31. ožujka 2011. iznosio 371,1 milijardu eura, što je, ugrubo, 300% u odnosu na državne dohotke. Od toga 279,3 milijarde (što je preko 75% ukupnog duga) otpada na dugove irskih banaka za koje jamči država, što je 91,8 milijardi prema reviziji duga, prije nego što se uzme u obzir mogućnost kako je i ostatak duga same države, također uzrokovan bankarskom krizom. Drugim riječima, revizija je bez sumnje dokazala kako irska dužnička kriza zapravo nije kriza javnog, već kriza privatnog duga koji je naknadno podruštvljen. Krizu nije uzrokovala “napuhana“ priroda irskih javnih službi ili “velikodušnost” socijalnih povlastica. Kako stoji u reviziji: „Jasno je da je većina duga irske vlade izravno uzrokovana bankarskom krizom, preciznije odlukom iz rujna 2008. da se spase sve irske banke.“ Nadalje, revizija upozorava kako je iznos duga od 371,1 milijarde možda i prenisko procijenjen. Na primjer, revizija u iznos duga ne uračunava bankovne obveznice, a za koje ne jamči država (koja stoga za njih i nije pravno odgovorna), no ona ih, vjerojatno zbog inzistiranja ECB-a, otplaćuje. Upravo je prošle srijede (2.11.2011. – napomena prevoditelja) vlada u potpunosti otplatila dug propale banke nepoznatom kreditoru u vrijednosti 1 milijarde dolara (otprilike 731 milijun eura); dug koji je potom na sekundarnom tržištu prodan za malo više od polovice vrijednosti. Nepoznati špekulant ostvario je time golemi profit. Pored svega toga, irska vlada ustraje u odbijanju mjera za olakšanje duga unatoč tome što se takve mjere provode u Grčkoj.
Dakle, kome ide sav taj novac? Još jedno, vrlo bitno otkriće revizije tiče se tajnosti, odnosno onoga što revizija naziva „anonimnom prirodom obveznica, te kulturom povjerljivosti i tajnosti koja ih okružuje“. Mi jednostavno ne znamo kome dugujemo i kome taj dug uopće otplaćujemo (možemo doduše sa popriličnom sigurnošću utvrditi kako se radi o europskim financijskim institucijama, jer, ako nije riječ o njima, zbog čega bi ECB tako žestoko branila njihove interese?). Vlasnici obveznica očito imaju golem utjecaj (bio on direktan ili ne) na politiku irske vlade s obzirom na otpor njenim pokušajima definiranja konačnog iznosa duga, posebice od strane ECB-a. U reviziji dalje stoji kako „važnost koju imaju posjednici duga, a koja se očituje u utjecaju na politiku irske vlade, ukazuje na to kako oni u tom odnosu posjeduju razinu kontrole znatno veću od uobičajene, što dodatno naglašava potrebu da se njihov identitet utvrdi“- što je, u najmanju ruku, blago rečeno.
Pozadina nelegitimnog i nedemokratskog programa, te potreba za otporom
Na kraju dana, ovaj se novac vjerojatno neće moći vratiti u potpunosti – bankrot je izgledan. No ECB i ostali dominantni sudionici eksplicitno zahtijevaju da se vlasnike obveznica u najvećoj mogućoj mjeri isplati, a da se što veći dio preostalog duga, koliko je to isplativo, podruštvi prije moguće odgode. Navodno je, samo tijekom rujna (2011. nap. prev.), vlasnicima obveznica isplaćeno 4,3 milijarde eura. Jednostavnije rečeno, u Irskoj se odvija podruštvljenje bankarskih gubitaka (kao i u Grčkoj, Portugalu, a uskoro vjerojatno i u ostalim zemljama). U međuvremenu se od irskog naroda traži (ili će se tražiti) da otplati dug koji u velikoj većini nije sam stvorio, a od kojeg je imao malo (ili čak nimalo) koristi – što upućuje prima facie da se radi o nelegitimnom dugu. Nedostatak transparentnosti omogućava neznanim tržišnim akterima golem utjecaj na politiku irske vlade, čime se krše fundamentalna demokratska načela vršenja vlasti na otvoren i odgovoran način.
Ovo je klasičan primjer onoga što Naomi Klein naziva učinkom „doktrine šoka“, gdje se kriza koristi kako bi se progurale politike koje će preustrojiti društvo u korist korporativnih interesa.
A da stvar bude još gora, irska vlada također koristi krizu kao izgovor za žurno proguravanje novih zakona od kojih će korporativni sektor dodatno profitirati. Neki od tih zakona tiču se smanjivanja nadnica za već ionako potplaćene radnike, mada nedostatak kompetitivnosti zbog visine nadnica nije u srži irskih problema. Između 2009. i 2010. nadnice i plaće su se smanjile s 37,3 milijarde eura na 34,9 milijardi, dok su, istovremeno, profiti nefinancijskih korporacija porasli s 35,2 milijarde eura na 37,8 milijardi (što nije prepoznato kao ekonomski rast pošto su investicije nastavile opadati). Ovo je klasičan primjer onoga što Naomi Klein naziva učinkom „doktrine šoka“ pri čemu se kriza koristi kako bi se progurale politike koje će preustrojiti društvo u korist korporativnih interesa. Isto se događa na razini EU gdje se kriza zaziva kako bi se opravdao veći nadzor nad proračunima zemalja članica od strane neoliberalne EU komisije, a sve s namjerom daljnje institucionalizacije mjera štednje.
Konačno, kao vrlo bitan čimbenik treba razmotriti i pomirljive stavove većine sindikalnih vođa (kao i civilnih, općenito), koji održavaju (ili bi to željeli) suradnju s vladom i imaju averziju spram militantnih prosvjeda, izbjegavajući općenito bilo kakve sukobe
No, što Irci rade suočeni s ovim stravičnim i bolno očitim nepravdama? Na žalost, ne mnogo. Iako je održano nekoliko dobro posjećenih prosvjednih marševa, tijekom 2010. samo je 511 irskih radnika sudjelovalo u radničkim prosvjedima. Čemu ta relativna pasivnost? Postoji čitav niz odgovora na ovo pitanje. Emigracija djeluje kao „sigurnosni ventil“, odlijevajući potencijalne nezadovoljnike. Mainstream mediji predominantno inzistiraju da ne postoji valjana alternativa mjerama štednje i otplati duga. Nadalje, ljudi su polagali goleme nade povodom izbora u veljači 2011., vjerujući da će promjena vlade (koja se i dogodila) imati za posljedicu promjenu politike (kao što su tadašnje stranke u opoziciji obećavale), no isti se program mjera štednje i spašavanja banaka nastavio unatoč tome. Konačno, kao vrlo bitan čimbenik treba razmotriti i pomirljive stavove većine sindikalnih vođa (kao i civilnih, općenito), koji održavaju (ili bi to željeli) suradnju s vladom i imaju averziju spram militantnih prosvjeda, izbjegavajući općenito bilo kakve sukobe.
No nije sve tako crno. Izbori 2011. nisu donijeli promjenu politike koju su birači priželjkivali, no rezultirali su izborom povećeg broja lijevo orijentiranih političara u parlament te porastom podrške biračkog tijela lijevo orijentiranom Sinn Féinu. Ukupan broj glasova za ljevicu iznosio je 20% što je vrlo visoko za irske standarde. Pojavljuju se također i razne nove građanske inicijative, uključujući i lokalne prosvjede pod sloganom: „Spalimo vlasnike obveznica!“, te građanske okupacije prostora oko Irske središnje banke, po uzoru na slične pokrete u Španjolskoj, SAD-u i drugdje. Određena skupina udruga zahtijeva i referendum o pitanju duga s namjerom da se, barem po nekima od njih, on odbije priznati. Još nismo svjedočili masovnom izlasku irskog naroda na ulice, kao što je bio slučaj u Grčkoj i Španjolskoj, gnjev se budi, a s njim, nadajmo se, i volja za promjenom.
