Marko Kržan: Socijalna država – jedini realno postojeći sustav općeg blagostanja

Marko Kržan je student doktorskog studija sociologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Njegov prilog o socijalnoj državi kao jedinom realno postojećem sustavu općeg blagostanja prvi je iz serije uvida u suvremenu društvenu, političku i ekonomsku problematiku koji će se redovito objavljivati na portalu Mi smo univerza.


Ako hoćemo predvidjeti posljedice djelomično već provedenog i istovremeno najavljenog mijenjanja propisa o djelovanju socijalne države, potrebni su nam alati za analizu njenih povijesnih učinaka. Za početak nam je dovoljna usporedba između različitih apstraktnih modela socijalne politike. Od ostalih vrsta socijalne politike, socijalna država (welfare state) se razlikuje po svojoj dvostrukoj univerzalnosti. Socijalna država nije univerzalna samo zato što su mjere i usluge dostupne svima, već upravo zbog toga što se provode na najvišoj mogućoj razini. Po toj dvostrukoj univerzalnosti socijalna država se razlikuje od “socijale” u užem smislu koja je namijenjena onima u najnepovoljnijem položaju i koja osigurava minimalnu razinu blagostanja, kao i od modelâ poput univerzalnog osnovnog dohotka i negativnog poreza na dohodak.

U najčešćoj verziji učinak tih dviju mjera je vrlo sličan redistributivnoj funkciji koju obavlja klasična socijalna država sa svojim socijalnim naknadama iz osiguranja (“transferi” koji su kod nas sada skoro potpuno integrirani u novčanoj socijalnoj pomoći): (i) saldo prihoda kućanstava s malim dohotkom je pozitivan – kad od njih oduzmemo poreze (porez na dohodak) i prihode, njihov dohodak je veći nego što bi bio da je nastao samo iz njihove tržišne pozicije; (ii) saldo prihoda kućanstava sa srednjim dohotkom je neutralan – prihodi i porezi se poništavaju; (iii) saldo prihoda bogatih kućanstava je negativan, tj. porezi premašuju prihode.

Iz toga slijedi da takvi prijedlozi mogu doprinijeti poboljšanju sustava socijalnih naknada jer bi se bez preraspodjele na štetu manje bogatih mogla povećati dostupnost sredstava koje sada prima samo 60-80% onih kojima su potrebna. Bilo bi pogrešno očekivati ​​da takav sustav može u potpunosti zamijeniti postojeći sustav socijalnih naknada. Određenim društvenim skupinama – nesposobnima za rad ili teško zaposlivim ljudima i onima koji ovise o njima – univerzalna naknada, čak i ako bi bila relativno visoka, ne bi omogućila zadovoljenje životnih potreba. Još uvijek bi bili potrebni dodatni “transferi” i usluge, i s njima danas tako često – i sasvim nepotrebno – demoniziran administrativni aparat.

Prava univerzalnost, tipična za socijalnu državu, proizlazi upravo iz tih dodatnih transfera i još češće – usluga. Preraspodjela dohodaka (unutar socijalne države ili modela, kao što je univerzalni osnovni dohodak) sasvim je izražena, ali njezini opipljivi rezultati ne zahvaćaju sve, već samo najsiromašnije dijelove stanovništva kojima osigurava minimalnu razinu blagostanja. Socijalna država nije samo izjednačavanje novčanih prihoda kroz progresivno oporezivanje (iako je tu još puno “rezervi”), plaćanje naknada i sindikalne aktivnosti, nego i izjednačavanje realnih dohodaka. Realni dohodak su robe i usluge koje je pojedinac stvarno dobio, bez obzira na to je li ih platio ili nije. Socijalna država je društveno-ekonomski poredak u kojem većina stanovništva u osnovnim područjima života koristi slične usluge koje se pružaju na najvećoj mogućoj razini i bez izravnih plaćanja. Primjeri su svuda oko nas. U našem zdravstvenom sustavu je još uvijek na snazi praksa da – barem kada je riječ o najsloženijim zahvatima – najsiromašnije i najbogatije liječe u istim institucijama, istim metodama koje se smatraju optimalnima. To nije samorazumljivo: u zemljama s izraženim klasnim razlikama – što s jedne strane uključuje imperijalistički SAD i Veliku Britaniju, a s druge zemlje Trećeg svijeta – elitne su zdravstvene ustanove i metode monopol bogatih ili pak pacijenata koji uspiju dobiti njihovu milostinju. Na slične razlike nailazimo i u obrazovanju ili socijalnoj skrbi; kod nas su do nedavno siromašni i bogati i studirali i provodili starost u istim institucijama. Ni to nije samorazumljivo, i tu postoji alternativni sustav koji se dijeli na državne institucije koje su univerzalne, ali pružaju tek minimum od kojeg svatko pokušava pobjeći, i privatne institucije koje zajedno s prestižem pojačavaju socijalnu isključivost.

Socijalna država klasičnog tipa je, dakle, mehanizam izjednačavanja članova društva kao potrošača, to je kod pristupa resursima u širokom smislu. Povijesno gledano, nastala je kombinacijom ekonomskih promjena u kapitalističkom sektoru (industrija orijentirana na proizvodnju robe široke potrošnje i izjednačavanje novčanih prihoda što je posljedica rada sindikata) i osnivanjem nekapitalističkog (“etatističkog”) uslužnog sektora. Rezultat je bio nastanak zajedničke materijalne kulture – koju ne smijemo miješati s iluzornim, ideološki zajedničkim kulturama nacionalističkih i vjerskih ideologija – i s njom povezano ukidanje razlika između klasa. Ovaj proces je u obje dimenzije najviše napredovao u zemljama realno postojećeg socijalizma u kojima ga je empirijska sociologija prepoznala kao povećavanje društvene mobilnosti i smanjivanje elitizacije (samoregrutacije elita). U zlatnih trideset godina prije strukturne krize 1970-ih godina – jedinom razdoblju kapitalističkog razvoja u centru kada je s produktivnošću rada raslo blagostanje radnih ljudi – napredovao je i u zemljama kapitalističkog centra. Promijenjeni zahtjevi reprodukcije kapitalizma u centru, što određuju zahtjeve njegove reprodukcije na globalnoj razini, potkopali su socijalnu državu i u centru i još više na periferiji, te pokazali da je socijalna država ovisna o uvjetima reprodukcije kapitalističke ekonomije koji ju okružuju sa svih strana. Ova ovisnost se računovodstveno očituje u javnofinancijskoj bilanci prihoda i rashoda. Neovisno o proizvodnim odnosima unutar industrije socijalne države, njihov je input – način proizvodnje i radna snaga – roba koju se mora plaćati novčanim prihodima koji su preuzeti od poreza novčanih tokova robnog gospodarstva pa nije slučajno da je uspon socijalne države – jednakosti potrošača – povezan s promjenama u proizvodnim odnosima. U njima je ojačao element planiranja, zajedno s počecima jednakosti pristupa sredstvima za proizvodnju – iako još uvijek u administrativno-etatističkom obliku. Ideološka moć socijalne države kao jedne od “probojnih točaka” u okviru kapitalizma (Marx) njena je univerzalnost: povećanje sudjelovanja i rast razine usluga s rastom tehničkih mogućnosti nemaju internih ograničenja. Suton socijalne države pod pritiskom imperijalističke globalizacije i financijalizacije ​​– koji na sreću još uvijek nije konačan – jasno nas uči da se izolirani prodor ne može održati. Demontaža socijalizirane (ili, što je bliže stvarnosti, ograničeno regulirane) ekonomije dovodi do “neodrživosti” socijalne države, koja ima tendenciju da se promijeni u “socijalu”.

Marko Kržan
Preveo Goran Lončar
Na slovenskom objavljeno na stranici Mi smo Univerza

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve