Marko Kržan: Socijalna država – jedini realno postojeći sustav općeg blagostanja

Marko Kržan je student doktorskog studija sociologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Njegov prilog o socijalnoj državi kao jedinom realno postojećem sustavu općeg blagostanja prvi je iz serije uvida u suvremenu društvenu, političku i ekonomsku problematiku koji će se redovito objavljivati na portalu Mi smo univerza.


Ako hoćemo predvidjeti posljedice djelomično već provedenog i istovremeno najavljenog mijenjanja propisa o djelovanju socijalne države, potrebni su nam alati za analizu njenih povijesnih učinaka. Za početak nam je dovoljna usporedba između različitih apstraktnih modela socijalne politike. Od ostalih vrsta socijalne politike, socijalna država (welfare state) se razlikuje po svojoj dvostrukoj univerzalnosti. Socijalna država nije univerzalna samo zato što su mjere i usluge dostupne svima, već upravo zbog toga što se provode na najvišoj mogućoj razini. Po toj dvostrukoj univerzalnosti socijalna država se razlikuje od “socijale” u užem smislu koja je namijenjena onima u najnepovoljnijem položaju i koja osigurava minimalnu razinu blagostanja, kao i od modelâ poput univerzalnog osnovnog dohotka i negativnog poreza na dohodak.

U najčešćoj verziji učinak tih dviju mjera je vrlo sličan redistributivnoj funkciji koju obavlja klasična socijalna država sa svojim socijalnim naknadama iz osiguranja (“transferi” koji su kod nas sada skoro potpuno integrirani u novčanoj socijalnoj pomoći): (i) saldo prihoda kućanstava s malim dohotkom je pozitivan – kad od njih oduzmemo poreze (porez na dohodak) i prihode, njihov dohodak je veći nego što bi bio da je nastao samo iz njihove tržišne pozicije; (ii) saldo prihoda kućanstava sa srednjim dohotkom je neutralan – prihodi i porezi se poništavaju; (iii) saldo prihoda bogatih kućanstava je negativan, tj. porezi premašuju prihode.

Iz toga slijedi da takvi prijedlozi mogu doprinijeti poboljšanju sustava socijalnih naknada jer bi se bez preraspodjele na štetu manje bogatih mogla povećati dostupnost sredstava koje sada prima samo 60-80% onih kojima su potrebna. Bilo bi pogrešno očekivati ​​da takav sustav može u potpunosti zamijeniti postojeći sustav socijalnih naknada. Određenim društvenim skupinama – nesposobnima za rad ili teško zaposlivim ljudima i onima koji ovise o njima – univerzalna naknada, čak i ako bi bila relativno visoka, ne bi omogućila zadovoljenje životnih potreba. Još uvijek bi bili potrebni dodatni “transferi” i usluge, i s njima danas tako često – i sasvim nepotrebno – demoniziran administrativni aparat.

Prava univerzalnost, tipična za socijalnu državu, proizlazi upravo iz tih dodatnih transfera i još češće – usluga. Preraspodjela dohodaka (unutar socijalne države ili modela, kao što je univerzalni osnovni dohodak) sasvim je izražena, ali njezini opipljivi rezultati ne zahvaćaju sve, već samo najsiromašnije dijelove stanovništva kojima osigurava minimalnu razinu blagostanja. Socijalna država nije samo izjednačavanje novčanih prihoda kroz progresivno oporezivanje (iako je tu još puno “rezervi”), plaćanje naknada i sindikalne aktivnosti, nego i izjednačavanje realnih dohodaka. Realni dohodak su robe i usluge koje je pojedinac stvarno dobio, bez obzira na to je li ih platio ili nije. Socijalna država je društveno-ekonomski poredak u kojem većina stanovništva u osnovnim područjima života koristi slične usluge koje se pružaju na najvećoj mogućoj razini i bez izravnih plaćanja. Primjeri su svuda oko nas. U našem zdravstvenom sustavu je još uvijek na snazi praksa da – barem kada je riječ o najsloženijim zahvatima – najsiromašnije i najbogatije liječe u istim institucijama, istim metodama koje se smatraju optimalnima. To nije samorazumljivo: u zemljama s izraženim klasnim razlikama – što s jedne strane uključuje imperijalistički SAD i Veliku Britaniju, a s druge zemlje Trećeg svijeta – elitne su zdravstvene ustanove i metode monopol bogatih ili pak pacijenata koji uspiju dobiti njihovu milostinju. Na slične razlike nailazimo i u obrazovanju ili socijalnoj skrbi; kod nas su do nedavno siromašni i bogati i studirali i provodili starost u istim institucijama. Ni to nije samorazumljivo, i tu postoji alternativni sustav koji se dijeli na državne institucije koje su univerzalne, ali pružaju tek minimum od kojeg svatko pokušava pobjeći, i privatne institucije koje zajedno s prestižem pojačavaju socijalnu isključivost.

Socijalna država klasičnog tipa je, dakle, mehanizam izjednačavanja članova društva kao potrošača, to je kod pristupa resursima u širokom smislu. Povijesno gledano, nastala je kombinacijom ekonomskih promjena u kapitalističkom sektoru (industrija orijentirana na proizvodnju robe široke potrošnje i izjednačavanje novčanih prihoda što je posljedica rada sindikata) i osnivanjem nekapitalističkog (“etatističkog”) uslužnog sektora. Rezultat je bio nastanak zajedničke materijalne kulture – koju ne smijemo miješati s iluzornim, ideološki zajedničkim kulturama nacionalističkih i vjerskih ideologija – i s njom povezano ukidanje razlika između klasa. Ovaj proces je u obje dimenzije najviše napredovao u zemljama realno postojećeg socijalizma u kojima ga je empirijska sociologija prepoznala kao povećavanje društvene mobilnosti i smanjivanje elitizacije (samoregrutacije elita). U zlatnih trideset godina prije strukturne krize 1970-ih godina – jedinom razdoblju kapitalističkog razvoja u centru kada je s produktivnošću rada raslo blagostanje radnih ljudi – napredovao je i u zemljama kapitalističkog centra. Promijenjeni zahtjevi reprodukcije kapitalizma u centru, što određuju zahtjeve njegove reprodukcije na globalnoj razini, potkopali su socijalnu državu i u centru i još više na periferiji, te pokazali da je socijalna država ovisna o uvjetima reprodukcije kapitalističke ekonomije koji ju okružuju sa svih strana. Ova ovisnost se računovodstveno očituje u javnofinancijskoj bilanci prihoda i rashoda. Neovisno o proizvodnim odnosima unutar industrije socijalne države, njihov je input – način proizvodnje i radna snaga – roba koju se mora plaćati novčanim prihodima koji su preuzeti od poreza novčanih tokova robnog gospodarstva pa nije slučajno da je uspon socijalne države – jednakosti potrošača – povezan s promjenama u proizvodnim odnosima. U njima je ojačao element planiranja, zajedno s počecima jednakosti pristupa sredstvima za proizvodnju – iako još uvijek u administrativno-etatističkom obliku. Ideološka moć socijalne države kao jedne od “probojnih točaka” u okviru kapitalizma (Marx) njena je univerzalnost: povećanje sudjelovanja i rast razine usluga s rastom tehničkih mogućnosti nemaju internih ograničenja. Suton socijalne države pod pritiskom imperijalističke globalizacije i financijalizacije ​​– koji na sreću još uvijek nije konačan – jasno nas uči da se izolirani prodor ne može održati. Demontaža socijalizirane (ili, što je bliže stvarnosti, ograničeno regulirane) ekonomije dovodi do “neodrživosti” socijalne države, koja ima tendenciju da se promijeni u “socijalu”.

Marko Kržan
Preveo Goran Lončar
Na slovenskom objavljeno na stranici Mi smo Univerza

Vezani članci

  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
  • 13. travnja 2017. Prosvjedi u Srbiji, travanj 2017. (foto: MS) Vlast aktivno sprečava protestno jedinstvo Aktualni masovni prosvjedi diljem Republike Srbije predstavljaju kulminaciju višegodišnjeg nezadovoljstva stanovništva sustavnom devastacijom tekovina socijalne države, privatizacijom javnih poduzeća i upornim inzistiranjem političko-ekonomskih elita na uvođenju tzv. mjera štednje. Izravni povod izlasku naroda na ulice nedavni su rezultati predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio trenutni premijer Aleksandar Vučić. Kratki izvještaj i presjek situacije za nas je pripremio Marko Stričević, aktivni sudionik u prosvjedima i član organizacije Marks21.
  • 10. travnja 2017. Članovi političke platforme Ahora Madrid u Campo de Cebada, 19. travnja 2014. (izvor: Ahora Madrid @ Flickr prema Creative Commons licenci) Kako zaustaviti politički pomak udesno? Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
  • 10. travnja 2017. Tvornica staklenih proizvoda, 2. prosinca, 1960., Slovenska Bistrica (izvor: commons.wikimedia.org). Kako je počelo rušenje Jugoslavije? U novoj knjizi Vladimira Unkovskog-Korice, „The Economic Struggle for Power in Tito’s Yugoslavia. From World War II to Non-Alignment“, profesor Srednjoeuropskih i istočnoeuropskih studija na Školi za društvene i političke znanosti Sveučilišta u Glasgowu, začetke raspada socijalističke Jugoslavije smješta puno ranije od većine autora, analizirajući društveno-ekonomsku zbilju tijekom prvih dvaju desetljeća nakon oslobođenja zemlje pri kraju Drugog svjetskog rata. Radi se o pokušaju dekonstrukcije obmanjujućih popularnih predodžbi zasnovanih na ahistorijskom tumačenju događaja i procesa relevantnih za ovaj period. U nastavku pročitajte kratki prikaz navedene knjige.
  • 4. travnja 2017. Narodna čitaona ispred sarajevske Vijećnice (foto: LM) Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko Od 2013. godine u Bosni i Hercegovini sporadično se javljaju socijalni pokreti. Počevši od tadašnje „bebolucije“ preko februarskih protesta 2014. godine i prateće plenumske mobilizacije, do trenutno aktivnih kampanja za radnička prava, zajednička dobra i historijsko sjećanje, ti pokreti konstantno su stiješnjeni između gorućih pitanja kojima se neposredno bave i ostvarivanja trajnije prisutnosti u političkom polju. Međutim, pitanje njihove održivosti nije samo njihovo pitanje, već je i pitanje lijevih aktera u zemljama čije politike aktivno oblikuju bosanskohercegovačke političke prilike – prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, a potom i u državama članicama Evropske unije.