Marko Kržan: Socijalna država – jedini realno postojeći sustav općeg blagostanja

Marko Kržan je student doktorskog studija sociologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Njegov prilog o socijalnoj državi kao jedinom realno postojećem sustavu općeg blagostanja prvi je iz serije uvida u suvremenu društvenu, političku i ekonomsku problematiku koji će se redovito objavljivati na portalu Mi smo univerza.


Ako hoćemo predvidjeti posljedice djelomično već provedenog i istovremeno najavljenog mijenjanja propisa o djelovanju socijalne države, potrebni su nam alati za analizu njenih povijesnih učinaka. Za početak nam je dovoljna usporedba između različitih apstraktnih modela socijalne politike. Od ostalih vrsta socijalne politike, socijalna država (welfare state) se razlikuje po svojoj dvostrukoj univerzalnosti. Socijalna država nije univerzalna samo zato što su mjere i usluge dostupne svima, već upravo zbog toga što se provode na najvišoj mogućoj razini. Po toj dvostrukoj univerzalnosti socijalna država se razlikuje od “socijale” u užem smislu koja je namijenjena onima u najnepovoljnijem položaju i koja osigurava minimalnu razinu blagostanja, kao i od modelâ poput univerzalnog osnovnog dohotka i negativnog poreza na dohodak.

U najčešćoj verziji učinak tih dviju mjera je vrlo sličan redistributivnoj funkciji koju obavlja klasična socijalna država sa svojim socijalnim naknadama iz osiguranja (“transferi” koji su kod nas sada skoro potpuno integrirani u novčanoj socijalnoj pomoći): (i) saldo prihoda kućanstava s malim dohotkom je pozitivan – kad od njih oduzmemo poreze (porez na dohodak) i prihode, njihov dohodak je veći nego što bi bio da je nastao samo iz njihove tržišne pozicije; (ii) saldo prihoda kućanstava sa srednjim dohotkom je neutralan – prihodi i porezi se poništavaju; (iii) saldo prihoda bogatih kućanstava je negativan, tj. porezi premašuju prihode.

Iz toga slijedi da takvi prijedlozi mogu doprinijeti poboljšanju sustava socijalnih naknada jer bi se bez preraspodjele na štetu manje bogatih mogla povećati dostupnost sredstava koje sada prima samo 60-80% onih kojima su potrebna. Bilo bi pogrešno očekivati ​​da takav sustav može u potpunosti zamijeniti postojeći sustav socijalnih naknada. Određenim društvenim skupinama – nesposobnima za rad ili teško zaposlivim ljudima i onima koji ovise o njima – univerzalna naknada, čak i ako bi bila relativno visoka, ne bi omogućila zadovoljenje životnih potreba. Još uvijek bi bili potrebni dodatni “transferi” i usluge, i s njima danas tako često – i sasvim nepotrebno – demoniziran administrativni aparat.

Prava univerzalnost, tipična za socijalnu državu, proizlazi upravo iz tih dodatnih transfera i još češće – usluga. Preraspodjela dohodaka (unutar socijalne države ili modela, kao što je univerzalni osnovni dohodak) sasvim je izražena, ali njezini opipljivi rezultati ne zahvaćaju sve, već samo najsiromašnije dijelove stanovništva kojima osigurava minimalnu razinu blagostanja. Socijalna država nije samo izjednačavanje novčanih prihoda kroz progresivno oporezivanje (iako je tu još puno “rezervi”), plaćanje naknada i sindikalne aktivnosti, nego i izjednačavanje realnih dohodaka. Realni dohodak su robe i usluge koje je pojedinac stvarno dobio, bez obzira na to je li ih platio ili nije. Socijalna država je društveno-ekonomski poredak u kojem većina stanovništva u osnovnim područjima života koristi slične usluge koje se pružaju na najvećoj mogućoj razini i bez izravnih plaćanja. Primjeri su svuda oko nas. U našem zdravstvenom sustavu je još uvijek na snazi praksa da – barem kada je riječ o najsloženijim zahvatima – najsiromašnije i najbogatije liječe u istim institucijama, istim metodama koje se smatraju optimalnima. To nije samorazumljivo: u zemljama s izraženim klasnim razlikama – što s jedne strane uključuje imperijalistički SAD i Veliku Britaniju, a s druge zemlje Trećeg svijeta – elitne su zdravstvene ustanove i metode monopol bogatih ili pak pacijenata koji uspiju dobiti njihovu milostinju. Na slične razlike nailazimo i u obrazovanju ili socijalnoj skrbi; kod nas su do nedavno siromašni i bogati i studirali i provodili starost u istim institucijama. Ni to nije samorazumljivo, i tu postoji alternativni sustav koji se dijeli na državne institucije koje su univerzalne, ali pružaju tek minimum od kojeg svatko pokušava pobjeći, i privatne institucije koje zajedno s prestižem pojačavaju socijalnu isključivost.

Socijalna država klasičnog tipa je, dakle, mehanizam izjednačavanja članova društva kao potrošača, to je kod pristupa resursima u širokom smislu. Povijesno gledano, nastala je kombinacijom ekonomskih promjena u kapitalističkom sektoru (industrija orijentirana na proizvodnju robe široke potrošnje i izjednačavanje novčanih prihoda što je posljedica rada sindikata) i osnivanjem nekapitalističkog (“etatističkog”) uslužnog sektora. Rezultat je bio nastanak zajedničke materijalne kulture – koju ne smijemo miješati s iluzornim, ideološki zajedničkim kulturama nacionalističkih i vjerskih ideologija – i s njom povezano ukidanje razlika između klasa. Ovaj proces je u obje dimenzije najviše napredovao u zemljama realno postojećeg socijalizma u kojima ga je empirijska sociologija prepoznala kao povećavanje društvene mobilnosti i smanjivanje elitizacije (samoregrutacije elita). U zlatnih trideset godina prije strukturne krize 1970-ih godina – jedinom razdoblju kapitalističkog razvoja u centru kada je s produktivnošću rada raslo blagostanje radnih ljudi – napredovao je i u zemljama kapitalističkog centra. Promijenjeni zahtjevi reprodukcije kapitalizma u centru, što određuju zahtjeve njegove reprodukcije na globalnoj razini, potkopali su socijalnu državu i u centru i još više na periferiji, te pokazali da je socijalna država ovisna o uvjetima reprodukcije kapitalističke ekonomije koji ju okružuju sa svih strana. Ova ovisnost se računovodstveno očituje u javnofinancijskoj bilanci prihoda i rashoda. Neovisno o proizvodnim odnosima unutar industrije socijalne države, njihov je input – način proizvodnje i radna snaga – roba koju se mora plaćati novčanim prihodima koji su preuzeti od poreza novčanih tokova robnog gospodarstva pa nije slučajno da je uspon socijalne države – jednakosti potrošača – povezan s promjenama u proizvodnim odnosima. U njima je ojačao element planiranja, zajedno s počecima jednakosti pristupa sredstvima za proizvodnju – iako još uvijek u administrativno-etatističkom obliku. Ideološka moć socijalne države kao jedne od “probojnih točaka” u okviru kapitalizma (Marx) njena je univerzalnost: povećanje sudjelovanja i rast razine usluga s rastom tehničkih mogućnosti nemaju internih ograničenja. Suton socijalne države pod pritiskom imperijalističke globalizacije i financijalizacije ​​– koji na sreću još uvijek nije konačan – jasno nas uči da se izolirani prodor ne može održati. Demontaža socijalizirane (ili, što je bliže stvarnosti, ograničeno regulirane) ekonomije dovodi do “neodrživosti” socijalne države, koja ima tendenciju da se promijeni u “socijalu”.

Marko Kržan
Preveo Goran Lončar
Na slovenskom objavljeno na stranici Mi smo Univerza

Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, Jacob Riis
(izvor) Razmišljati skromno „Danas bi svi trebali imati pravo živjeti u špilji. Libertarijanci mahnito zagovaraju više slumova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Umjereni zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu ‘mikro-jedinicama’. Granica između stanovanja koje je dostupno i stanovanja koje je jeftino jer je gotovo nenastanjivo postaje sve tanja. Pobornici slobodnog tržišta barem imaju hrabrosti za svoja uvjerenja kada se potegne ovo pitanje – pustimo da kapitalizam ljudima pruži domove koji su u skladu s njihovim siromaštvom.“
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve