Čudna šuma znanstvenog izdavaštva

Nikola Biliškov komentirajući znanstveno izdavaštvo objašnjava kako je znanost od općeg dobra postala unosnom poduzetničkom disciplinom izdavačke industrije. Detektira probleme koje logika profita uvodi u znanstveno polje ističući promašenost sustava kvantitativnih (broj radova) i kvalitativnih (faktor utjecaja časopisa) kriterija vrednovanja znanstvenog rada te ističe potencijalna rješenja kao što su časopisi otvorenog pristupa.

Nakon pristupnog predavanja, u sklopu procedure za izbor na radno mjesto znanstvene savjetnice, jučer mi se kolegica požalila kako je danas užasno teško baviti se pravom teorijskom kemijom, kad te cijeli sustav prisiljava na štancanje radova, jer se znanstvena uspješnost mjeri brojnošću objavljenih radova. Drugim riječima, teorijska kemija je vrsta koja izumire u takvom sustavu, a teorijski kemičari pretvaraju se u kemičare–račundžije, kojima je jedina svrha upotrebljavati gotove programske pakete za dobivanje (i objavljivanje) tablica izračunatih podataka. I, naravno, nije mi to bilo ništa novo. I, naravno, to se može reći i za eksperimentalne i za teorijske prirodne znanosti, kao i puno šire od toga.

Imperativ objavljivanja pod svaku cijenu dobrim je dijelom posljedica politike izdavača znanstvenih časopisa. To nas je naposljetku dovelo do situacije da u zadnjih nekoliko desetljeća svjedočimo sve većem broju objavljenih radova. Na prvi pogled se stvara dojam sve ubrzanijeg rasta znanja. No, pogled malo ispod površine pokazuje da se radi samo o sve ubrzanijem objavljivanju golih informacija. To je dovedeno do apsurda činjenicom da su se u zadnjih nekoliko godina počeli pojavljivati radovi koje su u cijelosti izveli i napisali kompjuteri i to u prestižnim znanstvenim časopisima.

Krajem kolovoza je akademskom zajednicom vrlo glasno odjeknuo članak što ga je George Monbiot objavio u Guardianu [1], u kojem znanstvene izdavače proziva najokrutnijim kapitalistima zapadnoga svijeta. I zaista, svakome tko ima ikakvog dodira sa znanstvenom literaturom vrlo su dobro poznati basnoslovni iznosi koji se uplaćuju za pretplate na periodiku. No, svi bi trebali imati pravo na pristup izvornim znanstvenim informacijama, i to ne samo zato što dio vašeg novca odlazi na financiranje znanosti, nego to pravo proizlazi iz same svrhe znanosti, koja ne može i ne smije biti ništa manje od zajedničkog dobra cijelog čovječanstva. Na primjer, hipotetski zainteresirani građanin traži najnovije spoznaje o smrzavanju vode. S obzirom na to da se radi o vrlo živahnom području, internetski pretraživač mu ponudi mnogo znanstvenih radova, a on se opredijeli za Nature [2]. Klikom miša otvara mu se sažetak rada, zajedno s linkom na cijeli članak. Međutim, ništa od toga. Izdavač mu je bacio mrvice u vidu sažetka, ali za pristup cijelom članku, čovjek bi trebao platiti 32 USD. Usput mu se nudi i pretplata na Nature i to će ga stajati 199 USD (što je razmjerno jeftino). Ništa bolje nije ni s drugim časopisima. Zainteresiranom građaninu počinje biti jasnije da je akademija ograđena višim zidinama nego što je zamišljao.

Odlazak u knjižnicu neke od znanstvenih institucija našeg junaka suočava s drugim problemom. Zaista, impresivna je količina znanstvenih publikacija kojima su popunjene police. Međutim, mjesta koja bi trebala popunjavati najnovija godišta mnogih časopisa su prazna. Na iste te praznine nailazi i u elektroničkim verzijama časopisa. Jednostavno, pretplata nije uplaćena ili pretplata nije obnovljena. Spektar razloga za to je vrlo širok, ali prečesto ti razlozi nisu baš pretjerano uzvišeni.

Što se tiče financiranja nabavke znanstvene literature, o tome kod nas vodi brigu MZOŠ. Tako je za ovu godinu odobreno nešto više od 16,7 milijuna kuna. Zvuči mnogo, ali to čini 0,0125 % ukupnog državnog proračuna, odnosno 0,14 % proračuna MZOŠ-a. Osim toga, MZOŠ je ugovorio pretplatu s izdavačima EBSCO, Elsevier-Science Direct / Scopus, Ovid, Thomson Reuters i American Mathematical Society, s time da prioritet imaju elektronička izdanja, dok se pretplata na tiskana izdanja prepušta samim institucijama. Uzme li se u obzir, kao kriterij vrednovanja odluke, samo broj časopisa i obuhvat baza podataka, to zapravo i nije tako loš odabir. Recimo, Elsevier je, sa svojih 2576 naslova, jedan od najdominantnijih izdavača, odmah rame uz rame sa Springer Verlagom (2638 naslova), a slijedi John Willey & Sons sa 1500 naslova. Što se baza podataka tiče, Web of Science Thomson Reutersa pokriva oko 12 000 časopisa. Međutim, izdavači tjeraju korisnike na pretplatu pakete, a ne na pojedinačne časopise, čime se favoriziraju najjači izdavače na račun onih slabijih. I tako, MZOŠ je platio pristup paketu Elsevierovih e-izdanja, koji obuhvaća 1800 naslova. Jasno je da se u takvim paketima nalazi i puno onoga što nitko nije htio kupiti, dok neki časopisi za kojima postoji potreba ostaju nedostupnima.

U ovakvom društvu naši su izdavači, s tipičnim jednim naslovom, potpuno ništavni i, kako se to obično kaže, nekonkurentni. Međutim, jasno je da kvantitativni kriteriji nisu ni izbliza dovoljni za donošenje ikakvog suda. Sad bismo mogli pogledati izdavače koji ne igraju na kartu kvantiteta, nego na prestiž. Takav je npr. Nature Publishing Group. Očito je da je danas tržište znanstvene literature postalo jedna vrlo unosna poduzetnička disciplina, što samo po sebi ima poprilično neobičan prizvuk, smatramo li znanost općim dobrom cijelog čovječanstva.

Osvrnemo li se sad na kvalitetu časopisa, možemo govoriti o utjecajnosti časopisa. U tu je svrhu izmišljen faktor utjecaja (impact factor) [3], što je kvantizirani kriterij kvalitete. Ukratko, oni časopisi koji imaju veći faktor utjecaja bolji su od onih s manjim faktorom utjecaja pa su, posljedično, izdavači koji izdaju više „boljih” časopisa bolji od onih koji izdaju „slabije” časopise, bez obzira na brojnost. Međutim, imaju li ovakve usporedbe uopće ikakvog smisla, osim što eventualno olakšavaju posao površnim birokratskim analizama?

Faktor utjecaja (FU) je zapravo brojka zapravo vrlo upitne upotrebljivosti, a podložan je i različitim manipulacijama. Primjer je samocitiranje, koje povećava FU, naročito u „slabijim” časopisima. Uredništvo takvih časopisa vrlo često autorima više ili manje otvoreno sugerira citiranje nekoliko radova objavljenih baš u časopisu u kojemu žele objaviti rad. Druga je manipulacija sadržana u tendencioznom namještanju brojnika i nazivnika u izrazu za FU. Najčešće se to radi tako da se u brojnik stave citati na sve moguće priloge objavljene u određenom časopisu, dok nazivnik sadrži broj samo neke određene vrste priloga. U toj igri postaju važni i neznanstveni članci. No, i među znanstvenim radovima pregledni radovi su u pravilu češće citirani od ostalih vrsta radova, tako da časopisi koji objavljuju veliki broj preglednih radova (ili isključivo pregledne radove) imaju veću vjerojatnost za veći faktor utjecaja. Primjer je jedan članak u kojemu se opisuje razvoj programa SHELX, nezaobilaznog u kristalografiji, objavljen 2008. u časopisu Acta Crystallographica Sect. A [4]. U tom članku se zahtijeva od svih korisnika tog programa da citiraju upravo taj članak, što je dovelo do 19 522 citata do sada, a 2008. i 2009. godine (razdoblje relevantno za određivanje faktora utjecaja) 6600 puta. To je dovelo do enormnog skoka FU s 2,051 na 49,926. Za usporedbu, drugoplasirani članak u istom časopisu citiran je 28 puta u istom razdoblju. Poznati su i primjeri kada su pojedini časopisi objavljivali tzv. revijalne brojeve ili „radove” u kojima su naveli sve radove koje je taj časopis objavio u nekom razdoblju, a sadašnji Thomson Reuters je te popise radova tretirao kao citate te je časopisu zbog toga jako narastao FU za tu godinu. U tu skupinu spada i jedan članak u časopisu Folia Phoniatrica et Logopaedica čiji je FU 0,66, u kojemu je izražen protest protiv apsurdnosti FU [5]. U popisu korištene literature citirani su svi članci objavljeni u tom časopisu u razdoblju 2005. i 2006. godine, zbog čega je FU odmah skočio na 1,44. Osim toga, FU je jako ovisan o znanstvenoj disciplini, što tjera znanstvenike na „izlete” u utjecajnije grane znanosti.

Očito, niti kvalitativni kriteriji nam baš nisu od pretjerane pomoći. Zapravo, jedini pravi kriterij bi na kraju trebala biti kvaliteta svakog pojedinačnog znanstvenog rada objavljenog u bilo kojem časopisu. Na to, ipak, jako utječe sustav recenziranja radova. Jasno je da će „bolji” časopisi, tj. oni koji imaju visok FU pa, posljedično, dobro kotiraju na tržištu, moći graditi bolje mreže recenzenata, ali pokazalo se da je i taj sustav pun rupa. Na kraju, na svakom je pojedinačnom znanstveniku odabir u koji će časopis slati svoje priloge, a jasno je da će, zbog pritiska cijelog sustava, slati u one s višim faktorima utjecaja.

Ovdje se upliće i kriterij dostupnosti časopisa. Naravno, najdostupniji su časopisi oni s potpuno otvorenim pristupom. Iako su takvi časopisi sve popularniji [6], čini se da domaća znanstvena zajednica još nije prepoznala prednosti objavljivanja u takvim časopisima. Kod nas se i dalje procjenjuje koji se časopisi najčešće nalaze na pretplatničkim listama znanstvenih institucija. I tu se opet vraćamo na početak priče.

Očito je da se znanstvenik u takvom sustavu nalazi u jednoj vrlo čudnoj šumi, u kojoj se zapravo gubi ono bitno, a to je znanje, a sve u ime profita.

Bilješke

[1] Članak je, u prijevodu J. Lončara, objavljen u zadnjem broju Zareza i na Slobodnom Filozofskom.
[2] Za primjer je uzet članak M. Matsumoto, S. Saito, I. Ohmine, Nature 416 (2011) 409
[3] Faktor utjecaja je definiran kao broj citata na članke objavljene u određenom časopisu u dvogodišnjem razdoblju podijeljen s ukupnim brojem znanstvenih članaka objavljenih u tom časopisu u danom razdoblju.
[4] G. M. Sheldrick: “A Short History of SHELX”, Acta Crystallographica Section A 64 (2008) 112
[5] H. K. Schuttea, J. G. Svec: “Reaction of Folia Phoniatrica et Logopaedica on the Current Trend of Impact Factor Measures”, Folia Phoniatrica et Logopaedica 59 (2007) 281
[6] Vidi npr. P. Curtis: “Scottish universities sign open access deal”, Guardian od 14. ožujka 2011.