Otvoreno pismo plenuma Filozofskog fakulteta ministru Mrsiću

Većinski socijaldemokratska Vlada iz dana u dan povlači poteze koji su potpuno disparantni sa shvaćanjem klasične socijaldemokracije i socijalne države. Svojevrsnim povijesnim paradoksom će se pokazati da je upravo (nominalno) lijeva vlada zadala posljedni udarac ostacima javnog sektora, socijalne države i radničkih prava. Najperfidniji u nizu spomenutih poteza Milanovićeva kabineta je najava ministra Mrsića o donošenju Zakona o potivanju zapošljavanja koja uvodi zakonsku mogućnost neplaćenog rada za mlade na koji se osvrnuo i plenum FFZG-a u otvorenom pismu:.

Potaknuti medijskom kampanjom promicanja Prijedloga Zakona o poticanju zapošljavanja koja fingira javnu raspravu o rješavanju problema nezaposlenosti, mi, studentice i studenti Plenuma zagrebačkoga Filozofskog fakulteta odlučili smo reagirati otvorenim pismom ministru Mrsiću, koji je predlagač i glavni medijski promotor spomenutog zakona:

Ministre, kako iz vaših izjava saznajemo da se Prijedlog Zakona o poticanju zapošljavanja namjerava staviti u saborsku proceduru, želimo izraziti kako zakonske odredbe koje se predlažu smatramo potpuno neprihvatljivima, u svakom smislu lošim i štetnim po one na koje se odnose, a to smo mi, studentice i studenti koji ćemo kroz sljedećih nekoliko godina završavati svoje studije, koji želimo raditi i za svoj rad biti plaćeni.
Zakonski okvir koji se predlaže u potpunosti ide u korist privatnih poslodavaca, a na štetu studenata i učenika, budućih radnika, kao i na štetu države i društva u cjelini. Objašnjenje kako se novim zakonom želi mladima omogućiti da steknu radno iskustvo kako bi kasnije lakše pronašli ‘pravo’ zaposlenje vrlo je naivno formulirano – sasvim je jasno da će poslodavci osobu nakon što odradi svoju godinu dana zamijeniti novim besplatnim kadrom, pokupiti svoj povrat uplaćenih doprinosa i smanjiti prava i plaće stalnim zaposlenicima, ili ih u potpunosti zamijeniti neplaćenim jednogodišnjim ‘prolaznicima’. Vjerovati da će mehanizmi kontrole spriječiti takvo što iluzorno je u uvjetima u kojima inspekcija rada i sudovi ne mogu, niti žele, zaštititi prava tisuća radnika koji u Hrvatskoj rade a ne primaju plaću i svakodnevno dobivaju nezakonite otkaze.

Ono što je možda i najvažnije, najavljeni zakon uopće ne može smanjiti nezaposlenost, upravo suprotno, može je samo povećati. On poslodavcima omogućuje da određenu količinu rada delegira nezaposlenim pripravnicima, umjesto da za taj isti rad plaća svoje zaposlenike. Također, čak i da takvim zakonskim rješenjem ‘osposobimo’ sve nezaposlene mlade u državi, to ne bi značilo da za njih postoje i radna mjesta. Sporni zakonski prijedlog upravo ima zadatak maskirati raspravu o uzrocima nezaposlenosti u Hrvatskoj, kao i o razlozima nemogućnosti otvaranja novih radnih mjesta. Namjera je vladajuće elite da ovim zakonom nezaposlenošću manipulira, da je statistički umanji, da fragmentira kategorije nezaposlenosti i stvori nove oblike nesigurnog i potplaćenog rada te na taj način međusobno antagonizira skupine radnika koje je onda lakše izrabljivati.

S jednim se ipak slažemo s vama, ministre – rad kakav vi predlažete doista je promašeno zvati volontiranjem. Volontiranje podrazumijeva dobrovoljan, društveno koristan rad – koncept koji vi predlažete nije ni jedno ni drugo, i zaista ga je najtočnije zvati rad bez zasnivanja radnog odnosa – mi dodajemo još i potplaćeni, izrabljivački, ponižavajući rad bez zasnivanja radnog odnosa. Već i sam termin ukazuje na paradoksalnost predloženog koncepta – nezaposlenost se namjerava smanjiti ne-zapošljavanjem.Korištenje argumenta kako je neplaćeni rad, u obliku radne prakse i stažiranja, uobičajena stvar, naročito je sumanuto – umjesto da se praktikantima i stažistima zakonski osigura adekvatno plaćen rad ovim se zakonom praktički dokida mogućnost da ljudi nakon završenog fakulteta ili škole sklope stalni, regularno plaćeni radni odnos.

Iako je interes medija za ovu temu bio pozamašan, uočljivo je kako je pravi kontekst prezentacije novog zakona promakao ispod horizonta dominantne medijske produkcije. Upravo na taj kontekst mi želimo upozoriti. Politička vlast i poduzetnička elita uporno promovira koncept fleksigurnosti, koji bi trebao osigurati lakše otpuštanje i zapošljavanje radnika, te time dinamizirati tržište rada i u konačnici smanjiti nezaposlenost.Osim što praksa primjene fleksigurnosti pokazuje kako se njome olakšava samo otpuštanje radnika i smanjivanje radničkih prava, posljedica tog koncepta je i prekarnost–trajna nesigurnost radnih i životnih uvjeta, povećanje strukturalne nezaposlenosti, egzistencijalna ugroženost širokih slojeva društva, od industrijskih i manualnih radnika, preko zaposlenih u javnim i državnim službama do radnika u menadžmentima privatnih firmi i korporacija.Prekaritetpritom nije nešto što nas čeka u dalekoj budućnosti, prekaritet je stanje kojeg živimoovdje i sada.Posljedice su takvog permanentno neizvjesnog i nesigurnog življenja katastrofalne za pojedince i za društvo. Pripremanje terena za izmjenu Zakona o radu i najava Zakona o poticanju zapošljavanja koraci su ka još većoj nesigurnosti i neizvjesnosti rada i života, manjim radničkim i ljudskim pravima.Previđanje i/ili prešućivanje tog konteksta ima za rezultat stvaranje medijske dimne zavjese, zasićivanje temom koja je konstruirana kao jednotjedna medijska halabuka, a da bi se nakon toga namjeravane zakonodavne procedure u tišini sprovele.

Pravo na slobodan i plaćen rad ustavna je kategorija (članak 55. Ustava RH: ”Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život.”) i temeljno ljudsko pravo koje ne smije biti uskraćeno nijednome radniku.I zbog toga vam, ministre, poručujemo: Ne pristajemo na izrabljivanje i iskorištavanje, ne pristajemo na političko-medijske ucjene – želimo raditi i za to biti pošteno plaćeni!

Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve