Pouke iz Grčke: Demokracijom protiv dužničkog ropstva

Prenosimo komentar Davida McNallya s njegovog bloga u kojem uspoređuje trenutačno padanje Grčke u dužničko ropstvo spram europskih financijskih institucija sa vrlo sličnim uvjetima u kojima je demokracija originalno i nastala: pobunom obespravljenog demosa protiv aristokratskog monopola nad ekonomijom. O potrebi za ponavljanjem takve pobune, odnosno o nužnosti širenja demokratskih načela i na ekonomsko polje pročitajte u nastavku.

Istina je da je demokracija započela s Grcima, a ne s narodnom pobunom protiv duga i dužničkog ropstva. Te bi smo se činjenice mogli prisjetiti s obzirom na to da bogati zajmodavci ponovno drže grčki narod u šaci. Stoga jedina nada za povrat demokracije u Grčkoj (a i drugdje) leži u masovnom ustanku protiv modernog dužničkog ropstva zahtijevajući proširivanje narodne vlasti i na ekonomsku sferu.

U svim drevnim kulturama pasti u nepovratno zaduženje značilo je postati sužnjem bogatima. Tisućama godina siromašni su raspolagali samo svojim tijelima i radom kako bi došli do zajmova. U staroj Grčkoj posljedično su „siromašne… bogataši porobili“, kako je Aristotel ustvrdio[1].

Započevši prije više od 2 600 godina niz pobuna atenskih siromaha – iliti demosa – slomio je moć aristokracije i započeo dugu demokratsku revoluciju. Pritisnuti dugovima i raširenošću dužničkog ropstva obični su ljudi aristokratsko društvo u kojem su živjeli učinili zbilja neupravljivim. 594. pr. n. e., pokušavajući povratiti stabilnost, demosu su dani golemi ustupci: svi dugovi su otpisani, a dužničko ropstvo ukinuto. Po prvi put su siromašni muškarci dobili značajnija prava na sudjelovanje u politici. Ta su prava iskoristili kako bi sustavno smanjili neograničenu moć aristokrata, što se postiglo podređivanjem svih institucija narodnoj Skupštini i njenim principima direktne demokracije[2]. Ti principi, kao i oni ekonomske pravde, bili su tako isprepleteni s demosom da je Aristotel prepoznao da je „vladavina siromašnih“ srž demokratske države. „U demokraciji,“ kako je objasnio, „siromašni imaju veću suverenu moć od bogatih.“[3] Iz tog su razloga sva nastojanja bogatih da povećaju svoju društvenu i ekonomsku moć ujedno bila i nastojanja protiv demokracije.

Usprkos značajnim razlikama u društvenom i povijesnom kontekstu, slična se bitka i danas vodi u Grčkoj. Uistinu, drevna je grčka zemljoposjednička aristokracija zamijenjena kapitalističkom „financijskom aristokracijom.“[4] No rat između suvremene aristokracije zajmodavaca i demokratskih snaga ponovno je zahvatio grčko društvo.

Od najranijih dana nedavne „dužničke krize“ – uzrokovane, prisjetimo se, globalnim spašavanjem banaka i recesijama koje su uslijedile nakon financijskog sloma 2008. – međunarodne financijske institucije bile su u sukobu s demokracijom. Interesi globalnih banaka su opetovano bili važniji od volje naroda. Razmotrite samo sljedeće događaje koji su se odigrali početkom studenog:
  • 3. studenog prošle godine vođe Europske unije zastrašile su i ponizile grčkog premijera Georgiosa Papandreoua zbog njegovog obećanja da će provesti narodni referendum o predloženim mjerama štednje. S obzirom na to da povjerenje financijskih tržišta ne trpi savjetovanje s grčkim narodom, Papandreou je ubrzo smijenjen[5].
  • Tjedan dana kasnije Lucas Papademos, bivši čelni čovjek grčke centralne banke i bivši potpredsjednik Europske centralne banke, postavljen je na čelo vlade kao premijer iako nikada nije bio izabran na neku javnu funkciju.
  • Dva dana poslije toga neizabrani premijer postavljen je i u Italiji, i to bivši direktoa Goldman Sachsa Mario Monti. Braneći ovo zaobilaženje osnovnog liberalno-demokratskog postupka, predsjednik države je objasnio kako si „Italija ne može priuštiti izbore za vrijeme gospodarske krize.“[6]

Kad smo već kod izbora, španjolski narod je bio baš usred izbora u vrijeme kada su u Grčkoj i Italiji postavljeni neizabrani premijeri. No, kako je jedan perceptivni novinar primijetio, javnost je pokazala specifičan manjak interesa za izbore. „Ukoliko se skoro pa nitko ne zanima za izbore”, primijetio je, “tako je zato što se rezultate smatra uglavnom nebitnim: tržišta su ta koja vladaju.“[7]

Usporedno s porastom prepoznavanja „vladavine tržišta“ nestaju čak i najosnovniji oblici demokracije. Nigdje nije napad na demokraciju bio tako drzovit kao u pregovorima koji su doveli do još jednog „spašavanja“ Grčke – koje je, naravno, zapravo još jedno spašavanje europskih banaka u nizu[8]. S obzirom na to da je cijena povrata duga bankama osiromašenje grčkog naroda, grčka je vlada prisiljena prihvatiti ništa manje do potpune kolonizacije od strane ECB-a i MMF-a. U „spasonosnom“ sporazumu čak stoji:
  • Grčka mora izmijeniti svoj ustav kako bi dala prednost vraćanju duga. Politički dokument koji bi trebao čuvati prava naroda sada će biti dodani amandmani kako bi se dalo prednost pravima banaka.
  • „Zajmovi“ dani Grčkoj smjestit će se na poseban račun kojim će upravljati treća strana, a s kojeg će se sredstva moći podizati samo kako bi se otplaćivao dug bankama. Trošenje tih sredstava na mirovine ili zdravstvo eksplicitno je zabranjeno.
  • Strani zajmodavci imat će pravo zaplijeniti zlatne rezerve grčke narodne banke.
  • Posebna radna grupa EU imat će „pojačanu i trajnu“ prisutnost u Ateni te će nadzirati sve odluke grčke vlade o financijskim i socijalnim politikama.

U Grčkoj su odbačeni čak i posljednji natrusi demokracije uopće mogući u kapitalizmu. Izabrane državne institucije sada su postale produžena ruka globalnog kapitala, dok je narod izložen suvremenoj inačici dužničkog ropstva u kojemu se tijela siromašnih i radnih ljudi žrtvuju kako bi se otplatio dug.

U sklopu sporazuma kojeg je grčka vlada prihvatila, na primjer, minimalna nadnica bit će srezana za 22% (čak i više za mlađe radnike), 150.000 ljudi zaposlenih u javnim službama dobit će otkaz, a mirovine će biti brutalno srezane. Životni standard past će za dodatnih 30% povrh dosadašnjeg pada od 15%. Ekonomija koja je pet godina u recesiji (tijekom koje je doživjela pad veći od 20%) past će još na niže grane. Nestat će više od 60.000 malih i srednjih poduzeća, a s njima i 250.000 radnih mjesta u privatnom sektoru. Nezaposlenost mladih popet će se na više od 50%[9]. Broj beskućnika i prosjaka, koji je već drastično porastao, dodatno će se povećati.

Ne zna se koliko će dugo ovo još potrajati. Još od ekonomske krize iz 2008/2009. u Grčkoj je dolazilo do niza generalnih štrajkova, masovnih prosvjeda i sukoba s policijom. Ljutim i frustriranim ljudima uskoro će vjerojatno prekipjeti. Riječima jednog sindikalista, „ljudi doslovce gladuju i broj beskućnika se svakodnevno povećava… oni uskoro više neće moći to trpjeti. Doći će do narodnog ustanka.“[10]

Ukoliko želi uspjeti, takva će pobuna morati ponovno uspostaviti izgubljenu vezu između demokracije i ekonomske pravde. Morat će oživjeti značenje demokracije kao „vladavine siromašnih“ – svih siromašnih koji vrše pravu suverenu moć na narodnim skupštinama. Takav projekt radikalne demokracije morat će odlučno raskrstiti s liberalizmom produbljavanjem i proširivanjem narodne moći i kontrole na ekonomsku sferu.

Liberalno-kapitalistička demokracija, primjećuje Ellen Meiskins Wood, „ostavlja netaknutima goleme dijelove naših svakodnevnih života – radno mjesto, raspodjelu rada i resursa – koji ne podliježu demokratskoj odgovornosti, već njima upravlja imovinska moć i zakoni tržišta.“[11] Ta imovinska moć i tržište sada su pokazale potpunu nemogućnost postojanja u sklopu bilo koje istinske demokracije.

Stoga je na radikalnoj ljevici da preuzme demokratski projekt i još jednom ga poveže s narodnim borbama protiv novih oblika dužničkog ropstva. To ne podrazumijeva isključivo učenje na drevnom primjeru „slavne atenske demokracije“ kao što to zastupa C. L. R. James[12]. Podrazumijeva i prakticiranje novih oblika demokratskih praksi u obliku skupština, a kakvi su se pojavili na vrhuncu nedavnih borbi Trgu Tahrir do pokreta Okupiraj Wall Street[13]. Sve ovo znači izgradnju radikalne ljevice koja bi bila beskompromisno posvećena produbljivanju projekta direktne demokracije kao neophodnog dijela svih društvenih pokreta protiv mjera štednje i nepravde.

David McNally
S engleskog preveo Velimir Gašparac
Originalno objavljeno na Internet stranici D. McNallyja.

Bilješke:

[1] Aristotel, Ustav Atenski, 2. pogl. Nije sigurno je li ovaj tekst napisao Aristotel ili netko od njegovih učenika
[2] Vidi W. G. Forrest, The Emergence of Greek Democracy, 6. pogl. i monumentalno istraživanje G. E. M. de St. Croix, The Class Struggle in the Ancient Greek World. Istina je, naravno, da je participativna demokracija koju su stvorili dubinski bila ograničena isključenošću žena i robova. No, kao što je C. L. R. James, jedan od velikih zagovaratelja drevne demokracije, ustvrdio: „Oni koji su skloni napasti grčku demokraciju zbog ropstva nisu toliko zainteresirani za obranu robova koliko su zainteresirani za napad na demokraciju.“ Vidi James, Every Cook Can Govern: A Study of Democracy in Ancient Greece (dio “Slavery and Women”); dostupno na: http://www.marxists.org/archive/james-clr/works/1956/06/every-cook.htm
[3] Aristotel, Politika, knjiga VI., pogl. 2.
[4] Za više o ideji „financijske aristokracije“ u kapitalističkom društvu vidi Karl Marx, The Class Struggles in France, 1848 to 1850” u Marx, Surveys from Exile, str. 36-38.
[5] To ne znači da je Papandreou bio prijatelj grčkih radnika. Bio je potpuno predan politikama mjera štednje, no zabrinut za očuvanje legitimnosti.
[6] “Italy races to install Monti,” Financial Times, 14. studenog 2011.
[7] Stephen Burgen, “Protests pointed to new way forward,” Guardian, 12. studenog 2011.
[8] Vidi autorov blog, “Follow the Money: Behind the European Debt Crisis Lie More Bank Bailouts,” dostupno na: http://davidmcnally.org/?p=403
[9] Eric Reguly, “Second bailout hasn’t stopped the Greek time bomb,” Globe and Mail, 25. veljače 2012.
[10] Ilias Iliopoulis, prenosi Helen Smith, “Greece lies bankrupt, humiliated and ablaze: is cradle of democracy finished?” Guardian, 13. veljače 2012.
[11] Ellen Meiksins Wood, Democracy Against Capitalism, str. 234.
[12] C.L.R. James, ibid.
[13] Vidi autorovo predavanje “Radical Democracy and Popular Power: Thinking About New Socialisms for the 21st Century,” dostupno na: http://vimeo.com/24952896

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve