Pouke iz Grčke: Demokracijom protiv dužničkog ropstva

Prenosimo komentar Davida McNallya s njegovog bloga u kojem uspoređuje trenutačno padanje Grčke u dužničko ropstvo spram europskih financijskih institucija sa vrlo sličnim uvjetima u kojima je demokracija originalno i nastala: pobunom obespravljenog demosa protiv aristokratskog monopola nad ekonomijom. O potrebi za ponavljanjem takve pobune, odnosno o nužnosti širenja demokratskih načela i na ekonomsko polje pročitajte u nastavku.


Istina je da je demokracija započela s Grcima, a ne s narodnom pobunom protiv duga i dužničkog ropstva. Te bi smo se činjenice mogli prisjetiti s obzirom na to da bogati zajmodavci ponovno drže grčki narod u šaci. Stoga jedina nada za povrat demokracije u Grčkoj (a i drugdje) leži u masovnom ustanku protiv modernog dužničkog ropstva zahtijevajući proširivanje narodne vlasti i na ekonomsku sferu.

U svim drevnim kulturama pasti u nepovratno zaduženje značilo je postati sužnjem bogatima. Tisućama godina siromašni su raspolagali samo svojim tijelima i radom kako bi došli do zajmova. U staroj Grčkoj posljedično su „siromašne… bogataši porobili“, kako je Aristotel ustvrdio[1].

Započevši prije više od 2 600 godina niz pobuna atenskih siromaha – iliti demosa – slomio je moć aristokracije i započeo dugu demokratsku revoluciju. Pritisnuti dugovima i raširenošću dužničkog ropstva obični su ljudi aristokratsko društvo u kojem su živjeli učinili zbilja neupravljivim. 594. pr. n. e., pokušavajući povratiti stabilnost, demosu su dani golemi ustupci: svi dugovi su otpisani, a dužničko ropstvo ukinuto. Po prvi put su siromašni muškarci dobili značajnija prava na sudjelovanje u politici. Ta su prava iskoristili kako bi sustavno smanjili neograničenu moć aristokrata, što se postiglo podređivanjem svih institucija narodnoj Skupštini i njenim principima direktne demokracije[2]. Ti principi, kao i oni ekonomske pravde, bili su tako isprepleteni s demosom da je Aristotel prepoznao da je „vladavina siromašnih“ srž demokratske države. „U demokraciji,“ kako je objasnio, „siromašni imaju veću suverenu moć od bogatih.“[3] Iz tog su razloga sva nastojanja bogatih da povećaju svoju društvenu i ekonomsku moć ujedno bila i nastojanja protiv demokracije.

Usprkos značajnim razlikama u društvenom i povijesnom kontekstu, slična se bitka i danas vodi u Grčkoj. Uistinu, drevna je grčka zemljoposjednička aristokracija zamijenjena kapitalističkom „financijskom aristokracijom.“[4] No rat između suvremene aristokracije zajmodavaca i demokratskih snaga ponovno je zahvatio grčko društvo.

Od najranijih dana nedavne „dužničke krize“ – uzrokovane, prisjetimo se, globalnim spašavanjem banaka i recesijama koje su uslijedile nakon financijskog sloma 2008. – međunarodne financijske institucije bile su u sukobu s demokracijom. Interesi globalnih banaka su opetovano bili važniji od volje naroda. Razmotrite samo sljedeće događaje koji su se odigrali početkom studenog:

  • 3. studenog prošle godine vođe Europske unije zastrašile su i ponizile grčkog premijera Georgiosa Papandreoua zbog njegovog obećanja da će provesti narodni referendum o predloženim mjerama štednje. S obzirom na to da povjerenje financijskih tržišta ne trpi savjetovanje s grčkim narodom, Papandreou je ubrzo smijenjen[5].
  • Tjedan dana kasnije Lucas Papademos, bivši čelni čovjek grčke centralne banke i bivši potpredsjednik Europske centralne banke, postavljen je na čelo vlade kao premijer iako nikada nije bio izabran na neku javnu funkciju.
  • Dva dana poslije toga neizabrani premijer postavljen je i u Italiji, i to bivši direktoa Goldman Sachsa Mario Monti. Braneći ovo zaobilaženje osnovnog liberalno-demokratskog postupka, predsjednik države je objasnio kako si „Italija ne može priuštiti izbore za vrijeme gospodarske krize.“[6]

Kad smo već kod izbora, španjolski narod je bio baš usred izbora u vrijeme kada su u Grčkoj i Italiji postavljeni neizabrani premijeri. No, kako je jedan perceptivni novinar primijetio, javnost je pokazala specifičan manjak interesa za izbore. „Ukoliko se skoro pa nitko ne zanima za izbore”, primijetio je, “tako je zato što se rezultate smatra uglavnom nebitnim: tržišta su ta koja vladaju.“[7]

Usporedno s porastom prepoznavanja „vladavine tržišta“ nestaju čak i najosnovniji oblici demokracije. Nigdje nije napad na demokraciju bio tako drzovit kao u pregovorima koji su doveli do još jednog „spašavanja“ Grčke – koje je, naravno, zapravo još jedno spašavanje europskih banaka u nizu[8]. S obzirom na to da je cijena povrata duga bankama osiromašenje grčkog naroda, grčka je vlada prisiljena prihvatiti ništa manje do potpune kolonizacije od strane ECB-a i MMF-a. U „spasonosnom“ sporazumu čak stoji:

  • Grčka mora izmijeniti svoj ustav kako bi dala prednost vraćanju duga. Politički dokument koji bi trebao čuvati prava naroda sada će biti dodani amandmani kako bi se dalo prednost pravima banaka.
  • „Zajmovi“ dani Grčkoj smjestit će se na poseban račun kojim će upravljati treća strana, a s kojeg će se sredstva moći podizati samo kako bi se otplaćivao dug bankama. Trošenje tih sredstava na mirovine ili zdravstvo eksplicitno je zabranjeno.
  • Strani zajmodavci imat će pravo zaplijeniti zlatne rezerve grčke narodne banke.
  • Posebna radna grupa EU imat će „pojačanu i trajnu“ prisutnost u Ateni te će nadzirati sve odluke grčke vlade o financijskim i socijalnim politikama.

U Grčkoj su odbačeni čak i posljednji natrusi demokracije uopće mogući u kapitalizmu. Izabrane državne institucije sada su postale produžena ruka globalnog kapitala, dok je narod izložen suvremenoj inačici dužničkog ropstva u kojemu se tijela siromašnih i radnih ljudi žrtvuju kako bi se otplatio dug.

U sklopu sporazuma kojeg je grčka vlada prihvatila, na primjer, minimalna nadnica bit će srezana za 22% (čak i više za mlađe radnike), 150.000 ljudi zaposlenih u javnim službama dobit će otkaz, a mirovine će biti brutalno srezane. Životni standard past će za dodatnih 30% povrh dosadašnjeg pada od 15%. Ekonomija koja je pet godina u recesiji (tijekom koje je doživjela pad veći od 20%) past će još na niže grane. Nestat će više od 60.000 malih i srednjih poduzeća, a s njima i 250.000 radnih mjesta u privatnom sektoru. Nezaposlenost mladih popet će se na više od 50%[9]. Broj beskućnika i prosjaka, koji je već drastično porastao, dodatno će se povećati.

Ne zna se koliko će dugo ovo još potrajati. Još od ekonomske krize iz 2008/2009. u Grčkoj je dolazilo do niza generalnih štrajkova, masovnih prosvjeda i sukoba s policijom. Ljutim i frustriranim ljudima uskoro će vjerojatno prekipjeti. Riječima jednog sindikalista, „ljudi doslovce gladuju i broj beskućnika se svakodnevno povećava… oni uskoro više neće moći to trpjeti. Doći će do narodnog ustanka.“[10]

Ukoliko želi uspjeti, takva će pobuna morati ponovno uspostaviti izgubljenu vezu između demokracije i ekonomske pravde. Morat će oživjeti značenje demokracije kao „vladavine siromašnih“ – svih siromašnih koji vrše pravu suverenu moć na narodnim skupštinama. Takav projekt radikalne demokracije morat će odlučno raskrstiti s liberalizmom produbljavanjem i proširivanjem narodne moći i kontrole na ekonomsku sferu.

Liberalno-kapitalistička demokracija, primjećuje Ellen Meiskins Wood, „ostavlja netaknutima goleme dijelove naših svakodnevnih života – radno mjesto, raspodjelu rada i resursa – koji ne podliježu demokratskoj odgovornosti, već njima upravlja imovinska moć i zakoni tržišta.“[11] Ta imovinska moć i tržište sada su pokazale potpunu nemogućnost postojanja u sklopu bilo koje istinske demokracije.

Stoga je na radikalnoj ljevici da preuzme demokratski projekt i još jednom ga poveže s narodnim borbama protiv novih oblika dužničkog ropstva. To ne podrazumijeva isključivo učenje na drevnom primjeru „slavne atenske demokracije“ kao što to zastupa C. L. R. James[12]. Podrazumijeva i prakticiranje novih oblika demokratskih praksi u obliku skupština, a kakvi su se pojavili na vrhuncu nedavnih borbi Trgu Tahrir do pokreta Okupiraj Wall Street[13]. Sve ovo znači izgradnju radikalne ljevice koja bi bila beskompromisno posvećena produbljivanju projekta direktne demokracije kao neophodnog dijela svih društvenih pokreta protiv mjera štednje i nepravde.

David McNally
S engleskog preveo Velimir Gašparac
Originalno objavljeno na Internet stranici D. McNallyja.

Bilješke:

[1] Aristotel, Ustav Atenski, 2. pogl. Nije sigurno je li ovaj tekst napisao Aristotel ili netko od njegovih učenika
[2] Vidi W. G. Forrest, The Emergence of Greek Democracy, 6. pogl. i monumentalno istraživanje G. E. M. de St. Croix, The Class Struggle in the Ancient Greek World. Istina je, naravno, da je participativna demokracija koju su stvorili dubinski bila ograničena isključenošću žena i robova. No, kao što je C. L. R. James, jedan od velikih zagovaratelja drevne demokracije, ustvrdio: „Oni koji su skloni napasti grčku demokraciju zbog ropstva nisu toliko zainteresirani za obranu robova koliko su zainteresirani za napad na demokraciju.“ Vidi James, Every Cook Can Govern: A Study of Democracy in Ancient Greece (dio “Slavery and Women”); dostupno na: http://www.marxists.org/archive/james-clr/works/1956/06/every-cook.htm
[3] Aristotel, Politika, knjiga VI., pogl. 2.
[4] Za više o ideji „financijske aristokracije“ u kapitalističkom društvu vidi Karl Marx, The Class Struggles in France, 1848 to 1850” u Marx, Surveys from Exile, str. 36-38.
[5] To ne znači da je Papandreou bio prijatelj grčkih radnika. Bio je potpuno predan politikama mjera štednje, no zabrinut za očuvanje legitimnosti.
[6] “Italy races to install Monti,” Financial Times, 14. studenog 2011.
[7] Stephen Burgen, “Protests pointed to new way forward,” Guardian, 12. studenog 2011.
[8] Vidi autorov blog, “Follow the Money: Behind the European Debt Crisis Lie More Bank Bailouts,” dostupno na: http://davidmcnally.org/?p=403
[9] Eric Reguly, “Second bailout hasn’t stopped the Greek time bomb,” Globe and Mail, 25. veljače 2012.
[10] Ilias Iliopoulis, prenosi Helen Smith, “Greece lies bankrupt, humiliated and ablaze: is cradle of democracy finished?” Guardian, 13. veljače 2012.
[11] Ellen Meiksins Wood, Democracy Against Capitalism, str. 234.
[12] C.L.R. James, ibid.
[13] Vidi autorovo predavanje “Radical Democracy and Popular Power: Thinking About New Socialisms for the 21st Century,” dostupno na: http://vimeo.com/24952896

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve