Pouke iz Grčke: Demokracijom protiv dužničkog ropstva

Prenosimo komentar Davida McNallya s njegovog bloga u kojem uspoređuje trenutačno padanje Grčke u dužničko ropstvo spram europskih financijskih institucija sa vrlo sličnim uvjetima u kojima je demokracija originalno i nastala: pobunom obespravljenog demosa protiv aristokratskog monopola nad ekonomijom. O potrebi za ponavljanjem takve pobune, odnosno o nužnosti širenja demokratskih načela i na ekonomsko polje pročitajte u nastavku.

Istina je da je demokracija započela s Grcima, a ne s narodnom pobunom protiv duga i dužničkog ropstva. Te bi smo se činjenice mogli prisjetiti s obzirom na to da bogati zajmodavci ponovno drže grčki narod u šaci. Stoga jedina nada za povrat demokracije u Grčkoj (a i drugdje) leži u masovnom ustanku protiv modernog dužničkog ropstva zahtijevajući proširivanje narodne vlasti i na ekonomsku sferu.

U svim drevnim kulturama pasti u nepovratno zaduženje značilo je postati sužnjem bogatima. Tisućama godina siromašni su raspolagali samo svojim tijelima i radom kako bi došli do zajmova. U staroj Grčkoj posljedično su „siromašne… bogataši porobili“, kako je Aristotel ustvrdio[1].

Započevši prije više od 2 600 godina niz pobuna atenskih siromaha – iliti demosa – slomio je moć aristokracije i započeo dugu demokratsku revoluciju. Pritisnuti dugovima i raširenošću dužničkog ropstva obični su ljudi aristokratsko društvo u kojem su živjeli učinili zbilja neupravljivim. 594. pr. n. e., pokušavajući povratiti stabilnost, demosu su dani golemi ustupci: svi dugovi su otpisani, a dužničko ropstvo ukinuto. Po prvi put su siromašni muškarci dobili značajnija prava na sudjelovanje u politici. Ta su prava iskoristili kako bi sustavno smanjili neograničenu moć aristokrata, što se postiglo podređivanjem svih institucija narodnoj Skupštini i njenim principima direktne demokracije[2]. Ti principi, kao i oni ekonomske pravde, bili su tako isprepleteni s demosom da je Aristotel prepoznao da je „vladavina siromašnih“ srž demokratske države. „U demokraciji,“ kako je objasnio, „siromašni imaju veću suverenu moć od bogatih.“[3] Iz tog su razloga sva nastojanja bogatih da povećaju svoju društvenu i ekonomsku moć ujedno bila i nastojanja protiv demokracije.

Usprkos značajnim razlikama u društvenom i povijesnom kontekstu, slična se bitka i danas vodi u Grčkoj. Uistinu, drevna je grčka zemljoposjednička aristokracija zamijenjena kapitalističkom „financijskom aristokracijom.“[4] No rat između suvremene aristokracije zajmodavaca i demokratskih snaga ponovno je zahvatio grčko društvo.

Od najranijih dana nedavne „dužničke krize“ – uzrokovane, prisjetimo se, globalnim spašavanjem banaka i recesijama koje su uslijedile nakon financijskog sloma 2008. – međunarodne financijske institucije bile su u sukobu s demokracijom. Interesi globalnih banaka su opetovano bili važniji od volje naroda. Razmotrite samo sljedeće događaje koji su se odigrali početkom studenog:
  • 3. studenog prošle godine vođe Europske unije zastrašile su i ponizile grčkog premijera Georgiosa Papandreoua zbog njegovog obećanja da će provesti narodni referendum o predloženim mjerama štednje. S obzirom na to da povjerenje financijskih tržišta ne trpi savjetovanje s grčkim narodom, Papandreou je ubrzo smijenjen[5].
  • Tjedan dana kasnije Lucas Papademos, bivši čelni čovjek grčke centralne banke i bivši potpredsjednik Europske centralne banke, postavljen je na čelo vlade kao premijer iako nikada nije bio izabran na neku javnu funkciju.
  • Dva dana poslije toga neizabrani premijer postavljen je i u Italiji, i to bivši direktoa Goldman Sachsa Mario Monti. Braneći ovo zaobilaženje osnovnog liberalno-demokratskog postupka, predsjednik države je objasnio kako si „Italija ne može priuštiti izbore za vrijeme gospodarske krize.“[6]

Kad smo već kod izbora, španjolski narod je bio baš usred izbora u vrijeme kada su u Grčkoj i Italiji postavljeni neizabrani premijeri. No, kako je jedan perceptivni novinar primijetio, javnost je pokazala specifičan manjak interesa za izbore. „Ukoliko se skoro pa nitko ne zanima za izbore”, primijetio je, “tako je zato što se rezultate smatra uglavnom nebitnim: tržišta su ta koja vladaju.“[7]

Usporedno s porastom prepoznavanja „vladavine tržišta“ nestaju čak i najosnovniji oblici demokracije. Nigdje nije napad na demokraciju bio tako drzovit kao u pregovorima koji su doveli do još jednog „spašavanja“ Grčke – koje je, naravno, zapravo još jedno spašavanje europskih banaka u nizu[8]. S obzirom na to da je cijena povrata duga bankama osiromašenje grčkog naroda, grčka je vlada prisiljena prihvatiti ništa manje do potpune kolonizacije od strane ECB-a i MMF-a. U „spasonosnom“ sporazumu čak stoji:
  • Grčka mora izmijeniti svoj ustav kako bi dala prednost vraćanju duga. Politički dokument koji bi trebao čuvati prava naroda sada će biti dodani amandmani kako bi se dalo prednost pravima banaka.
  • „Zajmovi“ dani Grčkoj smjestit će se na poseban račun kojim će upravljati treća strana, a s kojeg će se sredstva moći podizati samo kako bi se otplaćivao dug bankama. Trošenje tih sredstava na mirovine ili zdravstvo eksplicitno je zabranjeno.
  • Strani zajmodavci imat će pravo zaplijeniti zlatne rezerve grčke narodne banke.
  • Posebna radna grupa EU imat će „pojačanu i trajnu“ prisutnost u Ateni te će nadzirati sve odluke grčke vlade o financijskim i socijalnim politikama.

U Grčkoj su odbačeni čak i posljednji natrusi demokracije uopće mogući u kapitalizmu. Izabrane državne institucije sada su postale produžena ruka globalnog kapitala, dok je narod izložen suvremenoj inačici dužničkog ropstva u kojemu se tijela siromašnih i radnih ljudi žrtvuju kako bi se otplatio dug.

U sklopu sporazuma kojeg je grčka vlada prihvatila, na primjer, minimalna nadnica bit će srezana za 22% (čak i više za mlađe radnike), 150.000 ljudi zaposlenih u javnim službama dobit će otkaz, a mirovine će biti brutalno srezane. Životni standard past će za dodatnih 30% povrh dosadašnjeg pada od 15%. Ekonomija koja je pet godina u recesiji (tijekom koje je doživjela pad veći od 20%) past će još na niže grane. Nestat će više od 60.000 malih i srednjih poduzeća, a s njima i 250.000 radnih mjesta u privatnom sektoru. Nezaposlenost mladih popet će se na više od 50%[9]. Broj beskućnika i prosjaka, koji je već drastično porastao, dodatno će se povećati.

Ne zna se koliko će dugo ovo još potrajati. Još od ekonomske krize iz 2008/2009. u Grčkoj je dolazilo do niza generalnih štrajkova, masovnih prosvjeda i sukoba s policijom. Ljutim i frustriranim ljudima uskoro će vjerojatno prekipjeti. Riječima jednog sindikalista, „ljudi doslovce gladuju i broj beskućnika se svakodnevno povećava… oni uskoro više neće moći to trpjeti. Doći će do narodnog ustanka.“[10]

Ukoliko želi uspjeti, takva će pobuna morati ponovno uspostaviti izgubljenu vezu između demokracije i ekonomske pravde. Morat će oživjeti značenje demokracije kao „vladavine siromašnih“ – svih siromašnih koji vrše pravu suverenu moć na narodnim skupštinama. Takav projekt radikalne demokracije morat će odlučno raskrstiti s liberalizmom produbljavanjem i proširivanjem narodne moći i kontrole na ekonomsku sferu.

Liberalno-kapitalistička demokracija, primjećuje Ellen Meiskins Wood, „ostavlja netaknutima goleme dijelove naših svakodnevnih života – radno mjesto, raspodjelu rada i resursa – koji ne podliježu demokratskoj odgovornosti, već njima upravlja imovinska moć i zakoni tržišta.“[11] Ta imovinska moć i tržište sada su pokazale potpunu nemogućnost postojanja u sklopu bilo koje istinske demokracije.

Stoga je na radikalnoj ljevici da preuzme demokratski projekt i još jednom ga poveže s narodnim borbama protiv novih oblika dužničkog ropstva. To ne podrazumijeva isključivo učenje na drevnom primjeru „slavne atenske demokracije“ kao što to zastupa C. L. R. James[12]. Podrazumijeva i prakticiranje novih oblika demokratskih praksi u obliku skupština, a kakvi su se pojavili na vrhuncu nedavnih borbi Trgu Tahrir do pokreta Okupiraj Wall Street[13]. Sve ovo znači izgradnju radikalne ljevice koja bi bila beskompromisno posvećena produbljivanju projekta direktne demokracije kao neophodnog dijela svih društvenih pokreta protiv mjera štednje i nepravde.

David McNally
S engleskog preveo Velimir Gašparac
Originalno objavljeno na Internet stranici D. McNallyja.

Bilješke:

[1] Aristotel, Ustav Atenski, 2. pogl. Nije sigurno je li ovaj tekst napisao Aristotel ili netko od njegovih učenika
[2] Vidi W. G. Forrest, The Emergence of Greek Democracy, 6. pogl. i monumentalno istraživanje G. E. M. de St. Croix, The Class Struggle in the Ancient Greek World. Istina je, naravno, da je participativna demokracija koju su stvorili dubinski bila ograničena isključenošću žena i robova. No, kao što je C. L. R. James, jedan od velikih zagovaratelja drevne demokracije, ustvrdio: „Oni koji su skloni napasti grčku demokraciju zbog ropstva nisu toliko zainteresirani za obranu robova koliko su zainteresirani za napad na demokraciju.“ Vidi James, Every Cook Can Govern: A Study of Democracy in Ancient Greece (dio “Slavery and Women”); dostupno na: http://www.marxists.org/archive/james-clr/works/1956/06/every-cook.htm
[3] Aristotel, Politika, knjiga VI., pogl. 2.
[4] Za više o ideji „financijske aristokracije“ u kapitalističkom društvu vidi Karl Marx, The Class Struggles in France, 1848 to 1850” u Marx, Surveys from Exile, str. 36-38.
[5] To ne znači da je Papandreou bio prijatelj grčkih radnika. Bio je potpuno predan politikama mjera štednje, no zabrinut za očuvanje legitimnosti.
[6] “Italy races to install Monti,” Financial Times, 14. studenog 2011.
[7] Stephen Burgen, “Protests pointed to new way forward,” Guardian, 12. studenog 2011.
[8] Vidi autorov blog, “Follow the Money: Behind the European Debt Crisis Lie More Bank Bailouts,” dostupno na: http://davidmcnally.org/?p=403
[9] Eric Reguly, “Second bailout hasn’t stopped the Greek time bomb,” Globe and Mail, 25. veljače 2012.
[10] Ilias Iliopoulis, prenosi Helen Smith, “Greece lies bankrupt, humiliated and ablaze: is cradle of democracy finished?” Guardian, 13. veljače 2012.
[11] Ellen Meiksins Wood, Democracy Against Capitalism, str. 234.
[12] C.L.R. James, ibid.
[13] Vidi autorovo predavanje “Radical Democracy and Popular Power: Thinking About New Socialisms for the 21st Century,” dostupno na: http://vimeo.com/24952896

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve