Pouke iz Grčke: Demokracijom protiv dužničkog ropstva

Prenosimo komentar Davida McNallya s njegovog bloga u kojem uspoređuje trenutačno padanje Grčke u dužničko ropstvo spram europskih financijskih institucija sa vrlo sličnim uvjetima u kojima je demokracija originalno i nastala: pobunom obespravljenog demosa protiv aristokratskog monopola nad ekonomijom. O potrebi za ponavljanjem takve pobune, odnosno o nužnosti širenja demokratskih načela i na ekonomsko polje pročitajte u nastavku.

Istina je da je demokracija započela s Grcima, a ne s narodnom pobunom protiv duga i dužničkog ropstva. Te bi smo se činjenice mogli prisjetiti s obzirom na to da bogati zajmodavci ponovno drže grčki narod u šaci. Stoga jedina nada za povrat demokracije u Grčkoj (a i drugdje) leži u masovnom ustanku protiv modernog dužničkog ropstva zahtijevajući proširivanje narodne vlasti i na ekonomsku sferu.

U svim drevnim kulturama pasti u nepovratno zaduženje značilo je postati sužnjem bogatima. Tisućama godina siromašni su raspolagali samo svojim tijelima i radom kako bi došli do zajmova. U staroj Grčkoj posljedično su „siromašne… bogataši porobili“, kako je Aristotel ustvrdio[1].

Započevši prije više od 2 600 godina niz pobuna atenskih siromaha – iliti demosa – slomio je moć aristokracije i započeo dugu demokratsku revoluciju. Pritisnuti dugovima i raširenošću dužničkog ropstva obični su ljudi aristokratsko društvo u kojem su živjeli učinili zbilja neupravljivim. 594. pr. n. e., pokušavajući povratiti stabilnost, demosu su dani golemi ustupci: svi dugovi su otpisani, a dužničko ropstvo ukinuto. Po prvi put su siromašni muškarci dobili značajnija prava na sudjelovanje u politici. Ta su prava iskoristili kako bi sustavno smanjili neograničenu moć aristokrata, što se postiglo podređivanjem svih institucija narodnoj Skupštini i njenim principima direktne demokracije[2]. Ti principi, kao i oni ekonomske pravde, bili su tako isprepleteni s demosom da je Aristotel prepoznao da je „vladavina siromašnih“ srž demokratske države. „U demokraciji,“ kako je objasnio, „siromašni imaju veću suverenu moć od bogatih.“[3] Iz tog su razloga sva nastojanja bogatih da povećaju svoju društvenu i ekonomsku moć ujedno bila i nastojanja protiv demokracije.

Usprkos značajnim razlikama u društvenom i povijesnom kontekstu, slična se bitka i danas vodi u Grčkoj. Uistinu, drevna je grčka zemljoposjednička aristokracija zamijenjena kapitalističkom „financijskom aristokracijom.“[4] No rat između suvremene aristokracije zajmodavaca i demokratskih snaga ponovno je zahvatio grčko društvo.

Od najranijih dana nedavne „dužničke krize“ – uzrokovane, prisjetimo se, globalnim spašavanjem banaka i recesijama koje su uslijedile nakon financijskog sloma 2008. – međunarodne financijske institucije bile su u sukobu s demokracijom. Interesi globalnih banaka su opetovano bili važniji od volje naroda. Razmotrite samo sljedeće događaje koji su se odigrali početkom studenog:
  • 3. studenog prošle godine vođe Europske unije zastrašile su i ponizile grčkog premijera Georgiosa Papandreoua zbog njegovog obećanja da će provesti narodni referendum o predloženim mjerama štednje. S obzirom na to da povjerenje financijskih tržišta ne trpi savjetovanje s grčkim narodom, Papandreou je ubrzo smijenjen[5].
  • Tjedan dana kasnije Lucas Papademos, bivši čelni čovjek grčke centralne banke i bivši potpredsjednik Europske centralne banke, postavljen je na čelo vlade kao premijer iako nikada nije bio izabran na neku javnu funkciju.
  • Dva dana poslije toga neizabrani premijer postavljen je i u Italiji, i to bivši direktoa Goldman Sachsa Mario Monti. Braneći ovo zaobilaženje osnovnog liberalno-demokratskog postupka, predsjednik države je objasnio kako si „Italija ne može priuštiti izbore za vrijeme gospodarske krize.“[6]

Kad smo već kod izbora, španjolski narod je bio baš usred izbora u vrijeme kada su u Grčkoj i Italiji postavljeni neizabrani premijeri. No, kako je jedan perceptivni novinar primijetio, javnost je pokazala specifičan manjak interesa za izbore. „Ukoliko se skoro pa nitko ne zanima za izbore”, primijetio je, “tako je zato što se rezultate smatra uglavnom nebitnim: tržišta su ta koja vladaju.“[7]

Usporedno s porastom prepoznavanja „vladavine tržišta“ nestaju čak i najosnovniji oblici demokracije. Nigdje nije napad na demokraciju bio tako drzovit kao u pregovorima koji su doveli do još jednog „spašavanja“ Grčke – koje je, naravno, zapravo još jedno spašavanje europskih banaka u nizu[8]. S obzirom na to da je cijena povrata duga bankama osiromašenje grčkog naroda, grčka je vlada prisiljena prihvatiti ništa manje do potpune kolonizacije od strane ECB-a i MMF-a. U „spasonosnom“ sporazumu čak stoji:
  • Grčka mora izmijeniti svoj ustav kako bi dala prednost vraćanju duga. Politički dokument koji bi trebao čuvati prava naroda sada će biti dodani amandmani kako bi se dalo prednost pravima banaka.
  • „Zajmovi“ dani Grčkoj smjestit će se na poseban račun kojim će upravljati treća strana, a s kojeg će se sredstva moći podizati samo kako bi se otplaćivao dug bankama. Trošenje tih sredstava na mirovine ili zdravstvo eksplicitno je zabranjeno.
  • Strani zajmodavci imat će pravo zaplijeniti zlatne rezerve grčke narodne banke.
  • Posebna radna grupa EU imat će „pojačanu i trajnu“ prisutnost u Ateni te će nadzirati sve odluke grčke vlade o financijskim i socijalnim politikama.

U Grčkoj su odbačeni čak i posljednji natrusi demokracije uopće mogući u kapitalizmu. Izabrane državne institucije sada su postale produžena ruka globalnog kapitala, dok je narod izložen suvremenoj inačici dužničkog ropstva u kojemu se tijela siromašnih i radnih ljudi žrtvuju kako bi se otplatio dug.

U sklopu sporazuma kojeg je grčka vlada prihvatila, na primjer, minimalna nadnica bit će srezana za 22% (čak i više za mlađe radnike), 150.000 ljudi zaposlenih u javnim službama dobit će otkaz, a mirovine će biti brutalno srezane. Životni standard past će za dodatnih 30% povrh dosadašnjeg pada od 15%. Ekonomija koja je pet godina u recesiji (tijekom koje je doživjela pad veći od 20%) past će još na niže grane. Nestat će više od 60.000 malih i srednjih poduzeća, a s njima i 250.000 radnih mjesta u privatnom sektoru. Nezaposlenost mladih popet će se na više od 50%[9]. Broj beskućnika i prosjaka, koji je već drastično porastao, dodatno će se povećati.

Ne zna se koliko će dugo ovo još potrajati. Još od ekonomske krize iz 2008/2009. u Grčkoj je dolazilo do niza generalnih štrajkova, masovnih prosvjeda i sukoba s policijom. Ljutim i frustriranim ljudima uskoro će vjerojatno prekipjeti. Riječima jednog sindikalista, „ljudi doslovce gladuju i broj beskućnika se svakodnevno povećava… oni uskoro više neće moći to trpjeti. Doći će do narodnog ustanka.“[10]

Ukoliko želi uspjeti, takva će pobuna morati ponovno uspostaviti izgubljenu vezu između demokracije i ekonomske pravde. Morat će oživjeti značenje demokracije kao „vladavine siromašnih“ – svih siromašnih koji vrše pravu suverenu moć na narodnim skupštinama. Takav projekt radikalne demokracije morat će odlučno raskrstiti s liberalizmom produbljavanjem i proširivanjem narodne moći i kontrole na ekonomsku sferu.

Liberalno-kapitalistička demokracija, primjećuje Ellen Meiskins Wood, „ostavlja netaknutima goleme dijelove naših svakodnevnih života – radno mjesto, raspodjelu rada i resursa – koji ne podliježu demokratskoj odgovornosti, već njima upravlja imovinska moć i zakoni tržišta.“[11] Ta imovinska moć i tržište sada su pokazale potpunu nemogućnost postojanja u sklopu bilo koje istinske demokracije.

Stoga je na radikalnoj ljevici da preuzme demokratski projekt i još jednom ga poveže s narodnim borbama protiv novih oblika dužničkog ropstva. To ne podrazumijeva isključivo učenje na drevnom primjeru „slavne atenske demokracije“ kao što to zastupa C. L. R. James[12]. Podrazumijeva i prakticiranje novih oblika demokratskih praksi u obliku skupština, a kakvi su se pojavili na vrhuncu nedavnih borbi Trgu Tahrir do pokreta Okupiraj Wall Street[13]. Sve ovo znači izgradnju radikalne ljevice koja bi bila beskompromisno posvećena produbljivanju projekta direktne demokracije kao neophodnog dijela svih društvenih pokreta protiv mjera štednje i nepravde.

David McNally
S engleskog preveo Velimir Gašparac
Originalno objavljeno na Internet stranici D. McNallyja.

Bilješke:

[1] Aristotel, Ustav Atenski, 2. pogl. Nije sigurno je li ovaj tekst napisao Aristotel ili netko od njegovih učenika
[2] Vidi W. G. Forrest, The Emergence of Greek Democracy, 6. pogl. i monumentalno istraživanje G. E. M. de St. Croix, The Class Struggle in the Ancient Greek World. Istina je, naravno, da je participativna demokracija koju su stvorili dubinski bila ograničena isključenošću žena i robova. No, kao što je C. L. R. James, jedan od velikih zagovaratelja drevne demokracije, ustvrdio: „Oni koji su skloni napasti grčku demokraciju zbog ropstva nisu toliko zainteresirani za obranu robova koliko su zainteresirani za napad na demokraciju.“ Vidi James, Every Cook Can Govern: A Study of Democracy in Ancient Greece (dio “Slavery and Women”); dostupno na: http://www.marxists.org/archive/james-clr/works/1956/06/every-cook.htm
[3] Aristotel, Politika, knjiga VI., pogl. 2.
[4] Za više o ideji „financijske aristokracije“ u kapitalističkom društvu vidi Karl Marx, The Class Struggles in France, 1848 to 1850” u Marx, Surveys from Exile, str. 36-38.
[5] To ne znači da je Papandreou bio prijatelj grčkih radnika. Bio je potpuno predan politikama mjera štednje, no zabrinut za očuvanje legitimnosti.
[6] “Italy races to install Monti,” Financial Times, 14. studenog 2011.
[7] Stephen Burgen, “Protests pointed to new way forward,” Guardian, 12. studenog 2011.
[8] Vidi autorov blog, “Follow the Money: Behind the European Debt Crisis Lie More Bank Bailouts,” dostupno na: http://davidmcnally.org/?p=403
[9] Eric Reguly, “Second bailout hasn’t stopped the Greek time bomb,” Globe and Mail, 25. veljače 2012.
[10] Ilias Iliopoulis, prenosi Helen Smith, “Greece lies bankrupt, humiliated and ablaze: is cradle of democracy finished?” Guardian, 13. veljače 2012.
[11] Ellen Meiksins Wood, Democracy Against Capitalism, str. 234.
[12] C.L.R. James, ibid.
[13] Vidi autorovo predavanje “Radical Democracy and Popular Power: Thinking About New Socialisms for the 21st Century,” dostupno na: http://vimeo.com/24952896

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve