Politike štednje u Europi – Nema alternative

Povodom konferencije “Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija javnih dobara” (22.-24. studeni 2012.) na kojoj će sudjelovati i Asbjørn Wahl koji u naslovu rabi frazu “Nema alternative” Margaret Thatcher jer ona “opisuje i ogroman izazov s kojim se sindikati i radnički pokret u Europi suočavaju i nedostatak alternativa trenutnim neoliberalnim politikama štednje – odnosno, otvoreno rečeno, duboku ideološku i političku krizu ljevice.” Više o konferenciji možete saznati na http://commons.mi2.hr/


Nema alternative („There is no alternative“) – jedan je od notornih slogana Margaret Thatcher. Taj je slogan za Thatcher imao normativni značaj, bio je dio njene ideološke borbe. Thatcher je željela uvjeriti ljude da su njene neoliberalne politike jedine moguće politike, dok su sve ostale alternative otišle u ropotarnicu povijesti. Moja upotreba te fraze u naslovu ovog članka nije mišljena normativno nego deskriptivno te opisuje realno postojeću političku situaciju danas u Europi. Dakle, ona opisuje i ogroman izazov s kojim se sindikati i radnički pokret u Europi suočavaju i nedostatak alternativa trenutnim neoliberalnim politikama štednje – odnosno, otvoreno rečeno, duboku ideološku i političku krizu ljevice.

Pozadina radikalnih politika štednje koje se provode u velikom dijelu Europe većini je već dobro znana. Financijska kriza zahvatila je Europu punom snagom u jesen 2008. Kako bi spriječile kolaps svjetskih financijskih tržišta vlade su donijele opsežne pakete mjera za spašavanje ekonomije. Većina vlada preuzela je ogromne kredite zafinanciranje tih paketa što ih je, pak, gurnulo u krizu javnog duga.

Mnogi su očekivali da će financijska kriza sa svojim pogubnim posljedicama, značiti konačni oproštaj od neoliberalizma, spekulativne ekonomije i vladavine sila slobodnog tržišta. Ta politika dovela je do dramatične preraspodjele bogatstva – od radne snage na kapital, od javnog na privatni sektor, od siromašnih na bogate. Sistem je time diskreditiran – i tada je političarima svakako trebalo biti jasno da sistemska deregulacija, privatizacija i slobodan protok kapitala nisu polučili uspjeh – dapače, postali su otvoreno destruktivni. Mnogi su mislila da je došlo vrijeme za nadzor i regulaciju.

No to se nije dogodilo. Vlade nisu iskoristile priliku da osiguraju pojačani demokratski nadzor i trajno javno vlasništvo nad financijskim institucijama. Istina, kao reakcija na krizu iznosili su se brojni prijedlozi reguliranja financijskih tržišta i oporezivanja financijskih institucija i financijskih transakcija. Elite i zgrtači novaca očigledno su bili nervozni zbog reakcije ljudi. Međutim, zahvata one vrste koji bi ugrozili njihove interese nije bilo, tako da se i takve prijedloge sve više ublažavalo.

Dapače, morali smo se suočiti s drakonskim programima štednje, masivnim privatizacijama svega što je još ostalo za privatizirati i velikim napadima na nadnice u javnom sektoru, mirovine i sindikalna prava – nadasve u onim zemljama koje su najdublje pogođene krizom. Mirovine su srezane 15-20%, dok su razine nadnica u javnom sektoru smanjivane u rasponu od 5% (Španjolska) do preko 40% (u pribaltičkim zemljama). Kolektivni ugovori i sindikalna prava se dokidaju – ne uslijed pregovora sa sindikatima, već vladinim uredbama i političkim odlukama. To se dogodilo u barem devet zemalja Europske unije (pribaltičkim zemljama, Bugarskoj, Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu i Irskoj). Ako sindikalni i radnički pokret ne uspiju obuzdati tu tendenciju, suočit će se s presudnim i povijesnim porazom u Europi.

Kako se to moglo dogoditi u onom dijelu svijeta u kojem se nalaze neki od najjačih i najangažiranijih sindikalnih i radničkih pokreta u svijetu? Zašto protivljenje i otpor nisu bili snažniji? Kako to da je većina prijedloga za regulacijom i povećanom demokratskom kontrolom isparila kao rosa na suncu? I tko je mogao zamisliti da će mnoge od silovitih napada na javne usluge, nadnice, penzije i sindikate provoditi upravo socijaldemokratske vlade – kao što je to bio slučaj u Grčkoj, Španjolskoj i Portugalu, sve dok ih ogorčeni glasači nisu smijenili s vlasti i zamijenili desničarskim vladama?

Dakako, to je povezano s odnosima moći u društvu i dubokom političkom krizom na ljevici. Pri odabiru “rješenjâ” ne odlučuje zdravi razum, već dominantan odnos snaga – nadasve između rada i kapitala. Da je prevladao razum, tada bismo, naravno, besmislenu spekulativnu ekonomiju zaustavili regulacijom, stvaranjem pojačane demokratske kontrole nad bankama i drugim financijskim institucijama. Stimulirali bismo ekonomiju, investirali u infrastrukturu i proizvodne aktivnosti koje stvaraju radna mjesta, ali bismo i jačali mrežu socijalnih prava.

Međutim, unutar dominantnog odnosa snaga nije se preferiralo tu politiku. Neoliberali i spekulanti koji su, uostalom, najviše doprinijeli generiranju krize još uvijek sjede za kormilom. Zato interesi financijskog kapitala imaju prednost. Kao što su mnogi već isticali, paketi pomoći Europske unije nisu napravljeni kako bi spasili Grčku, Irsku, Portugal i druge zemlje koje bi mogle suočiti se s njihovim problemima , već njemačke, francuske i britanske banke od kojih su te zemlje posuđivale novac.

Uloga EU u tom razvoju situacije je ključna. Pored toga što je demokratski deficit ugrađen u EU institucije, te su institucije su svoj oblik i sadržaj uvelike poprimile tijekom neoliberalnog razdoblja. Stoga njima dominiraju interesi kapitala. Kroz Lisabonski ugovor neoliberalizam je ustavno uspostavljen kao ekonomski sustav EU. Europska komisija, Europska središnja banka i Međunarodni monetarni fond – popularno znani kao trojka – sada, zajedno s nacionalnim vlastima, koriste krizu ne bi li društva nastavila oblikovati prema interesima financijskog kapitala. To je recept za depresiju i socijalnu krizu.

U toj slici zapanjuje nedostatak političkih alternativa na ljevici. Trenutna duboka ideološka i politička kriza na široj ljevici može se samo shvatiti u kontekstu socijalno mirnog razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, zlatnog doba socijalne države i klasnog kompromisa između rada i kapitala u Europi. Taj historijski kompromis bio je rezultat vrlo specifičnog povijesnog razvoja događaja u kojem su kapitalističke snage ponudile ustupke dobro organiziranoj radničkoj klasi u zapadnoj Europi ne bi li ublažile njen radikalizam i dobile podršku radnika u Hladnom ratu protiv Sovjetskog Saveza. Međutim, u dominantnim sindikalnim i radničkim pokretima ta povijesno specifična postignuća postupno su stvorila temelj za poopćenu ideologiju socijalnog partnerstva koja se sve više i više odvajala od analize odnosa snaga na kojima je izgrađena. Tako je i dovela do određene depolitizacije i deradikalizacije sindikata i radničkog pokreta. Povijesna uloga socijaldemokratskih partija postala je upravljanje klasnim kompromisom, a ne mobilizacija radničke klase kako bi se nastavilo sa socijalnim napretkom.

Stoga zadnjih 30 godina u Europi gledamo vlade koje, iako u različitim mjerama, provode ovu ili onu vrstu neoliberalnih politika – bez obzira bile one desne, vlade centra ili takozvanog lijevog centra. Socijaldemokratske stranke u zemljama članicama EU bez iznimke su podržavale neoliberalne ustavne promjene u EU i cjelokupni proces izgradnje jedinstvenog tržišta koje je u stvari bio sustavni projekt deregulacije, privatizacije i podrivanja uloge sindikata i socijalnog blagostanja. Primjeri participacije u vlasti političkih opcija koje su bile više na lijevo od socijaldemokratskih stranaka (primjerice u Francuskoj ) koje smo dosad mogli vidjeti, pokazali su se negativnim pa čak i katastrofalnim.

Većina europskih sindikalnih konfederacija grčevito se drži onoga što se u EU jeziku naziva “socijalnim dijalogom”. Znači, većina tih konfederacija djeluju kao da je klasni kompromis još uvijek netaknut i kao da je mirna bilateralna i trilateralna suradnja između radništva, kapitala i države još uvijek najučinkovitiji način promicanja radničkih interesa. Činjenica da je s klasnim kompromisom gotovo i da društvene snage s kojima one traže dijalog danonoćno napadaju javne usluge, nadnice, mirovine i sindikalna prava izgleda nije poljuljala vjeru većine europskih sindikalnih konfederacija u socijalni dijalog kao glavni put naprijed.

U svakom slučaju, socijalne borbe u Europi ulaze u novu fazu. Kriza polarizira razlike i generira sukobe pogotovo na lokalnoj i nacionalnoj razini. Opći štrajkovi vratili su se na agendu sindikata u mnogim zemljama, a nadasve u Grčkoj u kojoj je stanovništvo izloženo drakonskim mjerama koje ugrožavaju opće ekonomske i socijalne životne uvjete. Opći štrajkovi i masovne demonstracije također su organizirani u Portugalu, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Irskoj i Velikoj Britaniji, mada s različitim stupnjem siline i intenziteta. Iako je ishod tih borbi za sada poprilično neizvjestan, u njima možemo naći nadu za budućnost – kao i u drugim, novim i netradicionalnim društvenim pokretima. Europski socijalni model kakav je bio na svom vrhuncu, europske su elite u svakom slučaju napustile, iako se i dalje pozivaju na njega.

Demokratsko rješenje krize iziskivat će masovnu mobilizaciju ne bi li se promijenio odnos snaga u društvu. Spekulanti i njihovi politički poslušnici počet će popuštati samo kada sindikalni, radnički i društveni pokreti postanu dovoljno snažni da postanu prijetnja postojećem ekonomskom poretku. Zbog toga je tako bitno podržati one koji se sada bore da zaustave politiku rezova. Restrukturiranje političke ljevice morat će biti dijelom te zadaće. Ili će sindikalni, radnički i društveni pokreti uspjeti obraniti društveni napredak koji je stečen socijalnom državom ili će se u budućnosti morati suočiti s desno autoritarnom i socijalno devastiranom Europom. Veliki dio društvenog napretka prethodnog stoljeća je na kocki – a alternativa je mnogo.

S engleskog preveo Tomislav Medak u povodu konferencije “Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija javnih dobara” (22.-24. studeni 2012.) na kojoj će sudjelovati i autor teksta.
Više možete saznati na http://commons.mi2.hr/
Članak izvorno objavljen u Global Labor Journal, vol. 3, br. 1 – 2012. i prenesen u čitavom nizu drugih izdanja – između ostalog u www.social-europe.eu, 17. ožujka, 2012. Također, objavljen na talijanskom i francuskom.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve