Snimka okruglog stola “Mediji, rad, migracije”, 11.10.2012.

SkriptaTV i Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME) donose integralnu snimku okruglog stola “Mediji, rad, migracije” održanog 11. listopada 2012. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u organizaciji i pod moderaturom Centra za radničke studije (Stipe Ćurković) i dvotjednika Zarez (Boris Postnikov). Među izlagačima (Katarina Peović Vuković, Igor Lasić, Katarina Luketić i Hajrudin Hromadžić) bio je i Milan F. Živković, čije doprinose raspravi, u kojima govori o komodifikaciji javnih medija, financiranju neprofitnih medija, te drukčijim modelima raspodjele financijskih sredstava u medijskom sektoru, prenosimo i u tri zasebna isječka.


Integralna snimka okruglog stola





Isječci – Milan F. Živković


Na praktičnoj strani, imamo dva pokušaja definicije toga što bi Hrvatska radiotelevizija trebala biti. Jedan se odnosi na preambularni popis temeljnih vrednota, prepisanih iz različitih deklaracija, Vijeća Europe, UN-a, itd. On je dugo vremena stajao, pa i dalje ostao u zakonu. To su definicije tipa: da javni mediji trebaju donositi pravovremenu informaciju – to je taj derivat liberalne javne sfere – pravovremena, svakome dostupna, ne prekomplicirana, dakle ne dosadna, ali dubinska informacija o kontekstu i uzroku problema, a ne konkretnom događaju, itd. Informacija koja bi građaninu kojeg se gleda kao kupca na političkom tržištu, omogućila izbor između političkih proizvoda. To je ta temeljna definicija. Vi ne možete kupiti bilo HDZ, bilo SDP, ako nemate informaciju o tome koje su “technical specifications” tih proizvoda. Onda se uz to obično dodaju, naravno, vrijednosti poput zaštita maloljetnika, promocija ravnopravnosti spolova, nacionalne manjine, itd. Dakle, te preambularne definicije su jedna vrsta pokušaja da se odredi što bi to javni mediji trebali biti.
S druge strane se pojavilo nešto još puno gore.
To se zove Ugovor o mandatu HRT-a. Ugovor je kod nas promoviran predzadnjom revizijom Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji, koja je dovršena samim krajem 2010. godine. Ugovor, praktično između hrvatskih građana reprezentiranih u ovome slučaju putem Hrvatske radiotelevizije i s druge strane hrvatske Vlade, je još uvijek na snazi. Obećanja su bila da će samo njegovo donošenje biti povodom za veoma široku javnu raspravu, gdje ćemo svi reći što očekujemo od HRT-a, i onda će Vlada, kad mi to artikuliramo u ugovornim člancima, potpisati s druge strane i onda će se to naprosto ostvarivati. Taj nevjerojatni optimizam u vezi Ugovora, sporan je prvenstveno na razini toga što se u definiciju javne usluge unosi komercijalni način ugovaranja. Dakle, javna usluga, koja bi se trebala temeljiti na povjerenju korisnika u onoga koji je pruža, u najboljem smislu, najboljoj volji, u najboljem znanju, pokušava se definirati kao komercijalna usluga. Ona se pokušava podijeliti na dijelove. Taj ugovor se sastoji od toga da je HRT dužan proizvoditi toliko i toliko posto informativnog programa, toliko i toliko posto dramskog programa, itd. Pokušava se, dakle, kvantificirati javna usluga. Kad se ona kvantificira, i podijeli na dijelove, sljedeći korak je, naravno, proces komodifikacije koji je već temeljito dokumentiran u određenom tipu literature. Onda se svaki od dijelova može zamijeniti uslugom na tržištu. Mi dolazimo u situaciju da jedna vlada, jedne godine, ako se s tim ugovorom nastavi, može reći “Da, dobro je, jako ste dobro sročili ovaj ugovor, ali pogledajte ovaj tu obrazovni program za 200 000 kuna – mi mislimo da možemo putem javnog natječaja dobiti puno više toga, ili za puno nižu cijenu isto to, recimo od nekih komercijalnih ponuđača.” O tome se ovdje zapravo radi, i to je proces komodifikacije javnih usluga, koji je vidljiv, kao što vi veoma dobro znate, ne samo i u obrazovanju, nego i dalje.


Baš zahvaljujući razumijevanju ove problematike u Uredu za udruge za 2013. je godinu predviđen određen mali fond, koji dosad nije postojao, od nekih 3 milijuna kuna, za neku, recimo to tako, sustavniju potporu tzv. neprofitnim medijima. Postoji još uvijek neizvjesna serija aktivnosti prema tome da se redefinira praksa tzv. Fonda za pluralizam elektroničkih medija, koji bi omogućio da i medijski akteri iz trećeg, neprofitnog sektora, uopće mogu aplicirati na ta sredstva, koja u ovoj godini iznose, recimo 32 i pol milijuna kuna. I to je strukturno zanimljivo, zato što su to zapravo sredstva pristojbe za HRT. To mi se čini kao dugoročno važan izvor financiranja. Dakle, tu bi trebalo ići na jednu sustavnu potporu koja ne bi bila ograničena na neku projektnu snalažljivost ljudi koji su osnovali određenu udrugu, i već uspijevaju nekoliko godina gurati nekakav portal, koji uglavnom funkcionira zahvaljujući aktivističkom, volonterskom naporu da se napiše tekst, da se nešto objavi. Onda se oni još snađu da negdje apliciraju na, recimo, nekakav europski projekt, pa se tu dobije nekakav novac. Pa se možda nešto dobije od grada, itd. Mnogi ljudi u ovoj prostoriji veoma dobro znaju kako to izgleda. Da se takvo preživljavanje naprosto zamijeni sustavnom potporom koja bi imala za početak najmanje tri tipska kanala, dakle – koja bi se s jedne strane i dalje odnosila na nekakve projektne potpore. Projektne u smislu: “Okej, želimo razviti izvještavanje unutar medija koji se prvenstveno bavio praćenjem npr. umjetničke proizvodnje, a postoji određen interes i potencijal da se fokus proširi npr. i na praćenje ekonomije. Dakle da postoji takav projektni fond koji bi mogao financirati takvu vrstu zapošljavanja. Da se to naprosto napravi.
Ono što je puno bitnije i što je dosad veoma često nedostajalo, a to je, kako se kaže službenim rječnikom civilnog društva – institucionalna potpora. Dakle, izvori sredstava koji bi omogućavali da ljudi imaju plaće, da se kontinuirano bave novinarstvom. Odnosno, birokratski rečeno – proizvodnjom medijskih sadržaja. Pritom ne treba zanemariti da bez obzira na opće siromaštvo zajedničkih fondova i na ideološke otpore koji se uvijek pojavljuju kad god se spomene njihovo preusmjeravanje prema nekakvoj heterodoksnoj medijskoj produkciji, moramo ipak predvidjeti barem na simboličkom razmjeru određena sredstva za potporu tehnološkom opremanju. Nije čudo da se cijeli treći sektor zapravo bazira na portalima, zato što su oni naprosto investicijski nezahtjevni. Mi uopće nemamo radio, a da ne govorim o tome da imamo unutar ovoga sektora nekakvu televiziju itd. Takvi fondovi, na koje bi se moglo aplicirati za određeno tehnološko opremanje, koje bi naprosto omogućilo ovim akterima u medijima da prijeđu preko tog, kad je riječ o radiju i televiziji, za ovaj sektor još uvijek previsokog ulaznog praga, apsolutno se moraju očuvati.


Anton Filić, predstavnik sindikata novinara, zalaže se za sniženje PDV-a novinskim izdavačima sa 10% na 5%. Dakle, nekakva aproksimacija – radi se o iznosu, na sadašnjem volumenu industrije, od 50 milijuna kuna godišnje. Okej, sigurno će doći do pada, ajde recimo da je to od 40-50 milijuna. Oni će to nesumnjivo ostvariti u sljedećoj godini. Postavlja se pitanje koliko će od tih 40-50 milijuna, umjesto u državnom proračunu, zapravo završiti kod samih novinara, kod onih koji pišu tekstove, snimaju fotografije, itd. Nisam stekao dojam da se sindikalni predstavnik uopće bavio takvom vrstom kalkulacije. Ovdje se zapravo postavlja pitanje da li je moguće, barem na diskurzivnoj razini, osmisliti neki drukčiji model raspodjele. Pod pretpostavkom da se svi slažemo da je sektor tiskanih medija u krizi i da bi se država mogla odreći tog dijela prihoda, možemo li mi osmisliti neki model raspodjele, kako bi taj novac završio kod onih koji zapravo rade u tim tiskanim medijima?

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva Odbacujući dualizam između Prirode i Čovječanstva, Jason W. Moore, historičar okoliša, historijski geograf i docent na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta Binghamton te koordinator World Ecology Research Network, preispituje koncept antropocena, prema kojemu je za ekološku krizu kriva ljudska vrsta u cjelini. Nadomještajući ga pojmom kapitalocena, Moore naglašava presudni utjecaj kapitalizma, koji je historijski isprepleten s mrežom života, teži neodrživom ekonomskom rastu te parazitira na besplatnom i jeftinom radu ljudi i ostatka prirode.
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve