Snimka okruglog stola “Mediji, rad, migracije”, 11.10.2012.

SkriptaTV i Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME) donose integralnu snimku okruglog stola “Mediji, rad, migracije” održanog 11. listopada 2012. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u organizaciji i pod moderaturom Centra za radničke studije (Stipe Ćurković) i dvotjednika Zarez (Boris Postnikov). Među izlagačima (Katarina Peović Vuković, Igor Lasić, Katarina Luketić i Hajrudin Hromadžić) bio je i Milan F. Živković, čije doprinose raspravi, u kojima govori o komodifikaciji javnih medija, financiranju neprofitnih medija, te drukčijim modelima raspodjele financijskih sredstava u medijskom sektoru, prenosimo i u tri zasebna isječka.


Integralna snimka okruglog stola





Isječci – Milan F. Živković


Na praktičnoj strani, imamo dva pokušaja definicije toga što bi Hrvatska radiotelevizija trebala biti. Jedan se odnosi na preambularni popis temeljnih vrednota, prepisanih iz različitih deklaracija, Vijeća Europe, UN-a, itd. On je dugo vremena stajao, pa i dalje ostao u zakonu. To su definicije tipa: da javni mediji trebaju donositi pravovremenu informaciju – to je taj derivat liberalne javne sfere – pravovremena, svakome dostupna, ne prekomplicirana, dakle ne dosadna, ali dubinska informacija o kontekstu i uzroku problema, a ne konkretnom događaju, itd. Informacija koja bi građaninu kojeg se gleda kao kupca na političkom tržištu, omogućila izbor između političkih proizvoda. To je ta temeljna definicija. Vi ne možete kupiti bilo HDZ, bilo SDP, ako nemate informaciju o tome koje su “technical specifications” tih proizvoda. Onda se uz to obično dodaju, naravno, vrijednosti poput zaštita maloljetnika, promocija ravnopravnosti spolova, nacionalne manjine, itd. Dakle, te preambularne definicije su jedna vrsta pokušaja da se odredi što bi to javni mediji trebali biti.
S druge strane se pojavilo nešto još puno gore.
To se zove Ugovor o mandatu HRT-a. Ugovor je kod nas promoviran predzadnjom revizijom Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji, koja je dovršena samim krajem 2010. godine. Ugovor, praktično između hrvatskih građana reprezentiranih u ovome slučaju putem Hrvatske radiotelevizije i s druge strane hrvatske Vlade, je još uvijek na snazi. Obećanja su bila da će samo njegovo donošenje biti povodom za veoma široku javnu raspravu, gdje ćemo svi reći što očekujemo od HRT-a, i onda će Vlada, kad mi to artikuliramo u ugovornim člancima, potpisati s druge strane i onda će se to naprosto ostvarivati. Taj nevjerojatni optimizam u vezi Ugovora, sporan je prvenstveno na razini toga što se u definiciju javne usluge unosi komercijalni način ugovaranja. Dakle, javna usluga, koja bi se trebala temeljiti na povjerenju korisnika u onoga koji je pruža, u najboljem smislu, najboljoj volji, u najboljem znanju, pokušava se definirati kao komercijalna usluga. Ona se pokušava podijeliti na dijelove. Taj ugovor se sastoji od toga da je HRT dužan proizvoditi toliko i toliko posto informativnog programa, toliko i toliko posto dramskog programa, itd. Pokušava se, dakle, kvantificirati javna usluga. Kad se ona kvantificira, i podijeli na dijelove, sljedeći korak je, naravno, proces komodifikacije koji je već temeljito dokumentiran u određenom tipu literature. Onda se svaki od dijelova može zamijeniti uslugom na tržištu. Mi dolazimo u situaciju da jedna vlada, jedne godine, ako se s tim ugovorom nastavi, može reći “Da, dobro je, jako ste dobro sročili ovaj ugovor, ali pogledajte ovaj tu obrazovni program za 200 000 kuna – mi mislimo da možemo putem javnog natječaja dobiti puno više toga, ili za puno nižu cijenu isto to, recimo od nekih komercijalnih ponuđača.” O tome se ovdje zapravo radi, i to je proces komodifikacije javnih usluga, koji je vidljiv, kao što vi veoma dobro znate, ne samo i u obrazovanju, nego i dalje.


Baš zahvaljujući razumijevanju ove problematike u Uredu za udruge za 2013. je godinu predviđen određen mali fond, koji dosad nije postojao, od nekih 3 milijuna kuna, za neku, recimo to tako, sustavniju potporu tzv. neprofitnim medijima. Postoji još uvijek neizvjesna serija aktivnosti prema tome da se redefinira praksa tzv. Fonda za pluralizam elektroničkih medija, koji bi omogućio da i medijski akteri iz trećeg, neprofitnog sektora, uopće mogu aplicirati na ta sredstva, koja u ovoj godini iznose, recimo 32 i pol milijuna kuna. I to je strukturno zanimljivo, zato što su to zapravo sredstva pristojbe za HRT. To mi se čini kao dugoročno važan izvor financiranja. Dakle, tu bi trebalo ići na jednu sustavnu potporu koja ne bi bila ograničena na neku projektnu snalažljivost ljudi koji su osnovali određenu udrugu, i već uspijevaju nekoliko godina gurati nekakav portal, koji uglavnom funkcionira zahvaljujući aktivističkom, volonterskom naporu da se napiše tekst, da se nešto objavi. Onda se oni još snađu da negdje apliciraju na, recimo, nekakav europski projekt, pa se tu dobije nekakav novac. Pa se možda nešto dobije od grada, itd. Mnogi ljudi u ovoj prostoriji veoma dobro znaju kako to izgleda. Da se takvo preživljavanje naprosto zamijeni sustavnom potporom koja bi imala za početak najmanje tri tipska kanala, dakle – koja bi se s jedne strane i dalje odnosila na nekakve projektne potpore. Projektne u smislu: “Okej, želimo razviti izvještavanje unutar medija koji se prvenstveno bavio praćenjem npr. umjetničke proizvodnje, a postoji određen interes i potencijal da se fokus proširi npr. i na praćenje ekonomije. Dakle da postoji takav projektni fond koji bi mogao financirati takvu vrstu zapošljavanja. Da se to naprosto napravi.
Ono što je puno bitnije i što je dosad veoma često nedostajalo, a to je, kako se kaže službenim rječnikom civilnog društva – institucionalna potpora. Dakle, izvori sredstava koji bi omogućavali da ljudi imaju plaće, da se kontinuirano bave novinarstvom. Odnosno, birokratski rečeno – proizvodnjom medijskih sadržaja. Pritom ne treba zanemariti da bez obzira na opće siromaštvo zajedničkih fondova i na ideološke otpore koji se uvijek pojavljuju kad god se spomene njihovo preusmjeravanje prema nekakvoj heterodoksnoj medijskoj produkciji, moramo ipak predvidjeti barem na simboličkom razmjeru određena sredstva za potporu tehnološkom opremanju. Nije čudo da se cijeli treći sektor zapravo bazira na portalima, zato što su oni naprosto investicijski nezahtjevni. Mi uopće nemamo radio, a da ne govorim o tome da imamo unutar ovoga sektora nekakvu televiziju itd. Takvi fondovi, na koje bi se moglo aplicirati za određeno tehnološko opremanje, koje bi naprosto omogućilo ovim akterima u medijima da prijeđu preko tog, kad je riječ o radiju i televiziji, za ovaj sektor još uvijek previsokog ulaznog praga, apsolutno se moraju očuvati.


Anton Filić, predstavnik sindikata novinara, zalaže se za sniženje PDV-a novinskim izdavačima sa 10% na 5%. Dakle, nekakva aproksimacija – radi se o iznosu, na sadašnjem volumenu industrije, od 50 milijuna kuna godišnje. Okej, sigurno će doći do pada, ajde recimo da je to od 40-50 milijuna. Oni će to nesumnjivo ostvariti u sljedećoj godini. Postavlja se pitanje koliko će od tih 40-50 milijuna, umjesto u državnom proračunu, zapravo završiti kod samih novinara, kod onih koji pišu tekstove, snimaju fotografije, itd. Nisam stekao dojam da se sindikalni predstavnik uopće bavio takvom vrstom kalkulacije. Ovdje se zapravo postavlja pitanje da li je moguće, barem na diskurzivnoj razini, osmisliti neki drukčiji model raspodjele. Pod pretpostavkom da se svi slažemo da je sektor tiskanih medija u krizi i da bi se država mogla odreći tog dijela prihoda, možemo li mi osmisliti neki model raspodjele, kako bi taj novac završio kod onih koji zapravo rade u tim tiskanim medijima?

Vezani članci

  • 2. kolovoza 2020. Pobuna protiv laži opasnih po život "Jedna od posledica protesta koja se već može primetiti jeste manji strah koji građani imaju od kritike aktuelnog režima, a tako nešto je od suštinskog značaja u slabljenju jednog autokratskog sistema sa elementima diktature. Najbolji primer toga je proglas neformalne grupe medicinskih radnika „Ujedinjeni protiv kovida“ u kojem od Vlade traže smenu aktuelnog Kriznog štaba i formiranje novog, nezavisnu istragu protiv namernog zataškavanja podataka, kao i da se stane na put zastrašivanju i politizaciji lekara. Ovo otvoreno pismo Vladi prvobitno je potpisalo 350 lekara, a samo četiri dana kasnije taj broj se povećao na skoro 2 500 medicinskih radnika i radnica."
  • 31. srpnja 2020. Iza leđa korone: rad, kuća i vrijeme Višak vremena za dokolicu, prividno nataložen u kućanstvima tijekom pandemije korona virusa, zakriva diferencijaciju rada po klasnim, rodnim i rasnim linijama, što autorica razmatra na podlozi teorije socijalne reprodukcije. Uz intenzifikaciju kućanskog, javnog odnosno komodificiranog orodnjenog reproduktivnog rada, na pretpostavljeni stambeni prostor eksternaliziran je i dio proizvodnog rada, bez adresiranja svih njegovih materijalnih dimenzija i pojačano prekarne izvedbe, dok je istovremeno veliki broj radnica i radnika van kućanstava nastavio obavljati onaj rad koji je neophodan za svakodnevno namirivanje potreba društva.
  • 26. srpnja 2020. Liberali još uvijek misle da će utvrđivanje činjenica zaustaviti desnicu "Za današnje liberale, standardni pristup borbi protiv desnice provjera je činjenica koje iznosi. Međutim, konzervativci nisu natjecatelji u debati: vode političku borbu i usmjereni su na pobjedu. Utvrđivanje činjenica neće nas spasiti."
  • 26. srpnja 2020. Toplinski valovi globalno su sve dulji i učestaliji "Nova studija donosi „nedvosmislene indikatore“ da globalno zagrijavanje nije samo u tijeku, već da i ubrzava. Znanstvenici i znanstvenice inzistiraju kako je „vrijeme za pasivnost prošlo“."
  • 26. srpnja 2020. Službeno je – Steven Pinker priča gluposti "Kada Steven Pinker uporno tvrdi da se stanje u svijetu sve više poboljšava, dobar dio njegova argumenta temelji se na tvrdnjama o smanjenju globalnog siromaštva. Međutim, novi izvještaj UN-ova stručnjaka za temu siromaštva poništava navedeni argument, demonstrirajući kako je globalno siromaštvo ostalo gotovo nepromijenjeno tijekom posljednjih četrdeset godina."
  • 19. srpnja 2020. Kako je Heidegger postao glavni filozof ekstremne desnice? "U Njemačkoj je Heideggerova popularnost na ekstremnoj desnici povezana s načinima na koje njegova filozofija legitimizira regionalni environmentalizam, populizam i kulturni rasizam ekstremne desnice. Njegova vizija nacionalnog tubitka (Dasein), specifičnog kolektivnog bića utemeljenog na zajedničkom duhu, tradiciji i uronjenost u lokalno, pruža suvremenoj njemačkoj ekstremnoj desnici viziju bijelog identiteta koji ujedinjuje „narod“ i „elitu“ na temelju privrženosti lokalnom i „običnim ljudima“ te njegovu glorifikaciju putem rasijalizacije inferiornog kulturnog i religijskog „Drugog“."
  • 19. srpnja 2020. Izvještaj s 218. plenuma Filozofskog fakulteta + izjava za medije Na 218. plenumu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, održanom 13. srpnja, raspravljalo se o nepravilnostima u procesu izbora dekana FFZG-a i održavanju sjednice Senata na kojoj je valjalo odlučiti hoće li kandidatura većinski izglasanog profesora Jovanovića biti prihvaćena, o prirodi smjene dekanice Filozofskog Vesne Vlahović-Štetić i postavljanja o. d. dekana Miljenka Šimprage na čelo istog. Izglasane su tri točke (odbijanje razrješenja dekanice i postavljanja Šimprage za o. d. dekana, te umjesto njega potvrđivanje demokratski izabranog o. d. dekana Bagića), koje su usmjerene prema Senatu. Uspostavljene su radne grupe i najavljene daljnje akcije te širenje fronte.
  • 19. srpnja 2020. Ne možemo govoriti o rasizmu bez razumijevanja bjelačkosti "Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti."
  • 12. srpnja 2020. Argumenti u korist javne prehrane Dok globalno 820 milijuna ljudi gladuje, a 57 milijuna u najbogatijim zemljama koristi besplatno dijeljenu hranu, najmanje trećina proizvedene hrane propada prije konzumacije. Postojeća proizvodnja, alokacija i priprema hrane bazirana je na tržišnim odnosima, kupovnoj moći pojedinaca i pojedinki te kućanskom radu. Javno zdravstvo, školstvo i skrb pokazuju da u nekim domenama postoje optimalnije i efikasnije solucije. Sustav javne prehrane dostupne cijelom stanovništvu mogao bi uključiti kapacitete privatnog sektora, osigurati pravedan otkup lokalno proizvedene hrane i staviti naglasak na ekološki održiva rješenja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve