Snimka okruglog stola “Mediji, rad, migracije”, 11.10.2012.

SkriptaTV i Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME) donose integralnu snimku okruglog stola “Mediji, rad, migracije” održanog 11. listopada 2012. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u organizaciji i pod moderaturom Centra za radničke studije (Stipe Ćurković) i dvotjednika Zarez (Boris Postnikov). Među izlagačima (Katarina Peović Vuković, Igor Lasić, Katarina Luketić i Hajrudin Hromadžić) bio je i Milan F. Živković, čije doprinose raspravi, u kojima govori o komodifikaciji javnih medija, financiranju neprofitnih medija, te drukčijim modelima raspodjele financijskih sredstava u medijskom sektoru, prenosimo i u tri zasebna isječka.


Integralna snimka okruglog stola





Isječci – Milan F. Živković


Na praktičnoj strani, imamo dva pokušaja definicije toga što bi Hrvatska radiotelevizija trebala biti. Jedan se odnosi na preambularni popis temeljnih vrednota, prepisanih iz različitih deklaracija, Vijeća Europe, UN-a, itd. On je dugo vremena stajao, pa i dalje ostao u zakonu. To su definicije tipa: da javni mediji trebaju donositi pravovremenu informaciju – to je taj derivat liberalne javne sfere – pravovremena, svakome dostupna, ne prekomplicirana, dakle ne dosadna, ali dubinska informacija o kontekstu i uzroku problema, a ne konkretnom događaju, itd. Informacija koja bi građaninu kojeg se gleda kao kupca na političkom tržištu, omogućila izbor između političkih proizvoda. To je ta temeljna definicija. Vi ne možete kupiti bilo HDZ, bilo SDP, ako nemate informaciju o tome koje su “technical specifications” tih proizvoda. Onda se uz to obično dodaju, naravno, vrijednosti poput zaštita maloljetnika, promocija ravnopravnosti spolova, nacionalne manjine, itd. Dakle, te preambularne definicije su jedna vrsta pokušaja da se odredi što bi to javni mediji trebali biti.
S druge strane se pojavilo nešto još puno gore.
To se zove Ugovor o mandatu HRT-a. Ugovor je kod nas promoviran predzadnjom revizijom Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji, koja je dovršena samim krajem 2010. godine. Ugovor, praktično između hrvatskih građana reprezentiranih u ovome slučaju putem Hrvatske radiotelevizije i s druge strane hrvatske Vlade, je još uvijek na snazi. Obećanja su bila da će samo njegovo donošenje biti povodom za veoma široku javnu raspravu, gdje ćemo svi reći što očekujemo od HRT-a, i onda će Vlada, kad mi to artikuliramo u ugovornim člancima, potpisati s druge strane i onda će se to naprosto ostvarivati. Taj nevjerojatni optimizam u vezi Ugovora, sporan je prvenstveno na razini toga što se u definiciju javne usluge unosi komercijalni način ugovaranja. Dakle, javna usluga, koja bi se trebala temeljiti na povjerenju korisnika u onoga koji je pruža, u najboljem smislu, najboljoj volji, u najboljem znanju, pokušava se definirati kao komercijalna usluga. Ona se pokušava podijeliti na dijelove. Taj ugovor se sastoji od toga da je HRT dužan proizvoditi toliko i toliko posto informativnog programa, toliko i toliko posto dramskog programa, itd. Pokušava se, dakle, kvantificirati javna usluga. Kad se ona kvantificira, i podijeli na dijelove, sljedeći korak je, naravno, proces komodifikacije koji je već temeljito dokumentiran u određenom tipu literature. Onda se svaki od dijelova može zamijeniti uslugom na tržištu. Mi dolazimo u situaciju da jedna vlada, jedne godine, ako se s tim ugovorom nastavi, može reći “Da, dobro je, jako ste dobro sročili ovaj ugovor, ali pogledajte ovaj tu obrazovni program za 200 000 kuna – mi mislimo da možemo putem javnog natječaja dobiti puno više toga, ili za puno nižu cijenu isto to, recimo od nekih komercijalnih ponuđača.” O tome se ovdje zapravo radi, i to je proces komodifikacije javnih usluga, koji je vidljiv, kao što vi veoma dobro znate, ne samo i u obrazovanju, nego i dalje.


Baš zahvaljujući razumijevanju ove problematike u Uredu za udruge za 2013. je godinu predviđen određen mali fond, koji dosad nije postojao, od nekih 3 milijuna kuna, za neku, recimo to tako, sustavniju potporu tzv. neprofitnim medijima. Postoji još uvijek neizvjesna serija aktivnosti prema tome da se redefinira praksa tzv. Fonda za pluralizam elektroničkih medija, koji bi omogućio da i medijski akteri iz trećeg, neprofitnog sektora, uopće mogu aplicirati na ta sredstva, koja u ovoj godini iznose, recimo 32 i pol milijuna kuna. I to je strukturno zanimljivo, zato što su to zapravo sredstva pristojbe za HRT. To mi se čini kao dugoročno važan izvor financiranja. Dakle, tu bi trebalo ići na jednu sustavnu potporu koja ne bi bila ograničena na neku projektnu snalažljivost ljudi koji su osnovali određenu udrugu, i već uspijevaju nekoliko godina gurati nekakav portal, koji uglavnom funkcionira zahvaljujući aktivističkom, volonterskom naporu da se napiše tekst, da se nešto objavi. Onda se oni još snađu da negdje apliciraju na, recimo, nekakav europski projekt, pa se tu dobije nekakav novac. Pa se možda nešto dobije od grada, itd. Mnogi ljudi u ovoj prostoriji veoma dobro znaju kako to izgleda. Da se takvo preživljavanje naprosto zamijeni sustavnom potporom koja bi imala za početak najmanje tri tipska kanala, dakle – koja bi se s jedne strane i dalje odnosila na nekakve projektne potpore. Projektne u smislu: “Okej, želimo razviti izvještavanje unutar medija koji se prvenstveno bavio praćenjem npr. umjetničke proizvodnje, a postoji određen interes i potencijal da se fokus proširi npr. i na praćenje ekonomije. Dakle da postoji takav projektni fond koji bi mogao financirati takvu vrstu zapošljavanja. Da se to naprosto napravi.
Ono što je puno bitnije i što je dosad veoma često nedostajalo, a to je, kako se kaže službenim rječnikom civilnog društva – institucionalna potpora. Dakle, izvori sredstava koji bi omogućavali da ljudi imaju plaće, da se kontinuirano bave novinarstvom. Odnosno, birokratski rečeno – proizvodnjom medijskih sadržaja. Pritom ne treba zanemariti da bez obzira na opće siromaštvo zajedničkih fondova i na ideološke otpore koji se uvijek pojavljuju kad god se spomene njihovo preusmjeravanje prema nekakvoj heterodoksnoj medijskoj produkciji, moramo ipak predvidjeti barem na simboličkom razmjeru određena sredstva za potporu tehnološkom opremanju. Nije čudo da se cijeli treći sektor zapravo bazira na portalima, zato što su oni naprosto investicijski nezahtjevni. Mi uopće nemamo radio, a da ne govorim o tome da imamo unutar ovoga sektora nekakvu televiziju itd. Takvi fondovi, na koje bi se moglo aplicirati za određeno tehnološko opremanje, koje bi naprosto omogućilo ovim akterima u medijima da prijeđu preko tog, kad je riječ o radiju i televiziji, za ovaj sektor još uvijek previsokog ulaznog praga, apsolutno se moraju očuvati.


Anton Filić, predstavnik sindikata novinara, zalaže se za sniženje PDV-a novinskim izdavačima sa 10% na 5%. Dakle, nekakva aproksimacija – radi se o iznosu, na sadašnjem volumenu industrije, od 50 milijuna kuna godišnje. Okej, sigurno će doći do pada, ajde recimo da je to od 40-50 milijuna. Oni će to nesumnjivo ostvariti u sljedećoj godini. Postavlja se pitanje koliko će od tih 40-50 milijuna, umjesto u državnom proračunu, zapravo završiti kod samih novinara, kod onih koji pišu tekstove, snimaju fotografije, itd. Nisam stekao dojam da se sindikalni predstavnik uopće bavio takvom vrstom kalkulacije. Ovdje se zapravo postavlja pitanje da li je moguće, barem na diskurzivnoj razini, osmisliti neki drukčiji model raspodjele. Pod pretpostavkom da se svi slažemo da je sektor tiskanih medija u krizi i da bi se država mogla odreći tog dijela prihoda, možemo li mi osmisliti neki model raspodjele, kako bi taj novac završio kod onih koji zapravo rade u tim tiskanim medijima?

Vezani članci

  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 14. prosinca 2018. Duh fašizma pušten je iz boce Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih fašista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
  • 29. studenoga 2018. Fašisti pogoduju rastu dionica Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve