Snimka okruglog stola “Mediji, rad, migracije”, 11.10.2012.

SkriptaTV i Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME) donose integralnu snimku okruglog stola “Mediji, rad, migracije” održanog 11. listopada 2012. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u organizaciji i pod moderaturom Centra za radničke studije (Stipe Ćurković) i dvotjednika Zarez (Boris Postnikov). Među izlagačima (Katarina Peović Vuković, Igor Lasić, Katarina Luketić i Hajrudin Hromadžić) bio je i Milan F. Živković, čije doprinose raspravi, u kojima govori o komodifikaciji javnih medija, financiranju neprofitnih medija, te drukčijim modelima raspodjele financijskih sredstava u medijskom sektoru, prenosimo i u tri zasebna isječka.


Integralna snimka okruglog stola





Isječci – Milan F. Živković


Na praktičnoj strani, imamo dva pokušaja definicije toga što bi Hrvatska radiotelevizija trebala biti. Jedan se odnosi na preambularni popis temeljnih vrednota, prepisanih iz različitih deklaracija, Vijeća Europe, UN-a, itd. On je dugo vremena stajao, pa i dalje ostao u zakonu. To su definicije tipa: da javni mediji trebaju donositi pravovremenu informaciju – to je taj derivat liberalne javne sfere – pravovremena, svakome dostupna, ne prekomplicirana, dakle ne dosadna, ali dubinska informacija o kontekstu i uzroku problema, a ne konkretnom događaju, itd. Informacija koja bi građaninu kojeg se gleda kao kupca na političkom tržištu, omogućila izbor između političkih proizvoda. To je ta temeljna definicija. Vi ne možete kupiti bilo HDZ, bilo SDP, ako nemate informaciju o tome koje su “technical specifications” tih proizvoda. Onda se uz to obično dodaju, naravno, vrijednosti poput zaštita maloljetnika, promocija ravnopravnosti spolova, nacionalne manjine, itd. Dakle, te preambularne definicije su jedna vrsta pokušaja da se odredi što bi to javni mediji trebali biti.
S druge strane se pojavilo nešto još puno gore.
To se zove Ugovor o mandatu HRT-a. Ugovor je kod nas promoviran predzadnjom revizijom Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji, koja je dovršena samim krajem 2010. godine. Ugovor, praktično između hrvatskih građana reprezentiranih u ovome slučaju putem Hrvatske radiotelevizije i s druge strane hrvatske Vlade, je još uvijek na snazi. Obećanja su bila da će samo njegovo donošenje biti povodom za veoma široku javnu raspravu, gdje ćemo svi reći što očekujemo od HRT-a, i onda će Vlada, kad mi to artikuliramo u ugovornim člancima, potpisati s druge strane i onda će se to naprosto ostvarivati. Taj nevjerojatni optimizam u vezi Ugovora, sporan je prvenstveno na razini toga što se u definiciju javne usluge unosi komercijalni način ugovaranja. Dakle, javna usluga, koja bi se trebala temeljiti na povjerenju korisnika u onoga koji je pruža, u najboljem smislu, najboljoj volji, u najboljem znanju, pokušava se definirati kao komercijalna usluga. Ona se pokušava podijeliti na dijelove. Taj ugovor se sastoji od toga da je HRT dužan proizvoditi toliko i toliko posto informativnog programa, toliko i toliko posto dramskog programa, itd. Pokušava se, dakle, kvantificirati javna usluga. Kad se ona kvantificira, i podijeli na dijelove, sljedeći korak je, naravno, proces komodifikacije koji je već temeljito dokumentiran u određenom tipu literature. Onda se svaki od dijelova može zamijeniti uslugom na tržištu. Mi dolazimo u situaciju da jedna vlada, jedne godine, ako se s tim ugovorom nastavi, može reći “Da, dobro je, jako ste dobro sročili ovaj ugovor, ali pogledajte ovaj tu obrazovni program za 200 000 kuna – mi mislimo da možemo putem javnog natječaja dobiti puno više toga, ili za puno nižu cijenu isto to, recimo od nekih komercijalnih ponuđača.” O tome se ovdje zapravo radi, i to je proces komodifikacije javnih usluga, koji je vidljiv, kao što vi veoma dobro znate, ne samo i u obrazovanju, nego i dalje.


Baš zahvaljujući razumijevanju ove problematike u Uredu za udruge za 2013. je godinu predviđen određen mali fond, koji dosad nije postojao, od nekih 3 milijuna kuna, za neku, recimo to tako, sustavniju potporu tzv. neprofitnim medijima. Postoji još uvijek neizvjesna serija aktivnosti prema tome da se redefinira praksa tzv. Fonda za pluralizam elektroničkih medija, koji bi omogućio da i medijski akteri iz trećeg, neprofitnog sektora, uopće mogu aplicirati na ta sredstva, koja u ovoj godini iznose, recimo 32 i pol milijuna kuna. I to je strukturno zanimljivo, zato što su to zapravo sredstva pristojbe za HRT. To mi se čini kao dugoročno važan izvor financiranja. Dakle, tu bi trebalo ići na jednu sustavnu potporu koja ne bi bila ograničena na neku projektnu snalažljivost ljudi koji su osnovali određenu udrugu, i već uspijevaju nekoliko godina gurati nekakav portal, koji uglavnom funkcionira zahvaljujući aktivističkom, volonterskom naporu da se napiše tekst, da se nešto objavi. Onda se oni još snađu da negdje apliciraju na, recimo, nekakav europski projekt, pa se tu dobije nekakav novac. Pa se možda nešto dobije od grada, itd. Mnogi ljudi u ovoj prostoriji veoma dobro znaju kako to izgleda. Da se takvo preživljavanje naprosto zamijeni sustavnom potporom koja bi imala za početak najmanje tri tipska kanala, dakle – koja bi se s jedne strane i dalje odnosila na nekakve projektne potpore. Projektne u smislu: “Okej, želimo razviti izvještavanje unutar medija koji se prvenstveno bavio praćenjem npr. umjetničke proizvodnje, a postoji određen interes i potencijal da se fokus proširi npr. i na praćenje ekonomije. Dakle da postoji takav projektni fond koji bi mogao financirati takvu vrstu zapošljavanja. Da se to naprosto napravi.
Ono što je puno bitnije i što je dosad veoma često nedostajalo, a to je, kako se kaže službenim rječnikom civilnog društva – institucionalna potpora. Dakle, izvori sredstava koji bi omogućavali da ljudi imaju plaće, da se kontinuirano bave novinarstvom. Odnosno, birokratski rečeno – proizvodnjom medijskih sadržaja. Pritom ne treba zanemariti da bez obzira na opće siromaštvo zajedničkih fondova i na ideološke otpore koji se uvijek pojavljuju kad god se spomene njihovo preusmjeravanje prema nekakvoj heterodoksnoj medijskoj produkciji, moramo ipak predvidjeti barem na simboličkom razmjeru određena sredstva za potporu tehnološkom opremanju. Nije čudo da se cijeli treći sektor zapravo bazira na portalima, zato što su oni naprosto investicijski nezahtjevni. Mi uopće nemamo radio, a da ne govorim o tome da imamo unutar ovoga sektora nekakvu televiziju itd. Takvi fondovi, na koje bi se moglo aplicirati za određeno tehnološko opremanje, koje bi naprosto omogućilo ovim akterima u medijima da prijeđu preko tog, kad je riječ o radiju i televiziji, za ovaj sektor još uvijek previsokog ulaznog praga, apsolutno se moraju očuvati.


Anton Filić, predstavnik sindikata novinara, zalaže se za sniženje PDV-a novinskim izdavačima sa 10% na 5%. Dakle, nekakva aproksimacija – radi se o iznosu, na sadašnjem volumenu industrije, od 50 milijuna kuna godišnje. Okej, sigurno će doći do pada, ajde recimo da je to od 40-50 milijuna. Oni će to nesumnjivo ostvariti u sljedećoj godini. Postavlja se pitanje koliko će od tih 40-50 milijuna, umjesto u državnom proračunu, zapravo završiti kod samih novinara, kod onih koji pišu tekstove, snimaju fotografije, itd. Nisam stekao dojam da se sindikalni predstavnik uopće bavio takvom vrstom kalkulacije. Ovdje se zapravo postavlja pitanje da li je moguće, barem na diskurzivnoj razini, osmisliti neki drukčiji model raspodjele. Pod pretpostavkom da se svi slažemo da je sektor tiskanih medija u krizi i da bi se država mogla odreći tog dijela prihoda, možemo li mi osmisliti neki model raspodjele, kako bi taj novac završio kod onih koji zapravo rade u tim tiskanim medijima?

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve