Dora Levačić: Nepodnošljiva lakoća društvene reprodukcije

Iz temata “Ljevica: Uvjeti reprodukcije” (Zarez #361, 20. lipnja) prenosimo tekst Dore Levačić Nepodnošljiva lakoća društvene reprodukcije. “Često se događa da istraživanja o ženskom položaju na tržištu rada naglašavaju postojane ekonomske nejednakosti između žena i muškaraca, ali zanemaruju strukturnu povezanost plaćenog i neplaćenog rada te završavaju zaključkom o nužnosti fleksibilizacije i uključivanja žena na tržište rada u nestandardnim oblicima zapošljavanja. Postoji ozbiljan deficit istraživačkih pristupa koji nastoje obuhvatiti sve navedene manifestacije suvislim teorijskim okvirom iz kojeg bi mogao proizaći kritički stav o navedenim mjerama.”


Nepodnošljiva lakoća društvene reprodukcije


Kontradikcije razvojne putanje feminističke teorije i prakse u kontekstu dinamike kapitalističkog tržišta rada i formiranja lijevih programa


Kao i niz drugih društvenih pokreta 1960-ih, feministički pokret je od radikalnog pokreta sa širokom društvenom bazom pretvoren u identitetsku politiku. Tu preobrazbu Nancy Fraser naziva preoznačavanjem zahtjeva drugog vala feminizma, koji su se od sistemske kritike kapitalizma i patrijarhata suzili na promatranje pravednosti isključivo kroz priznavanje identiteta te na taj način poslužili legitimaciji neoliberalnih reformi. U postsocijalističkom kontekstu, događa se sličan proces preoznačavanja tokom 1990-ih kada feminizam postaje dijelom “civilnog društva”. Kao što je primijetila Ellen Meiksins Wood, u Istočnoj Europi se koncept civilnog društva prema potrebi semantički prostire od obrane političkih prava i kulturnih sloboda sve do marketizacije postkomunističkih privreda i restauracije kapitalizma. Tržište se tako kroz pojam civilnog društva stopilo s pojmovima poput političkih i intelektualnih sloboda te se stoga pojavljuje kao nedvojbeno poželjan cilj, čime je svaka kritika antidemokratskog karaktera ekonomske tranzicije onemogućena.


Ženski pokret na ularu


Takvo stanje preslikava se i na nevladine organizacije koje u najboljoj varijanti nude palijativna rješenja za probleme kojima se bave, pristupajući im kao međusobno nepovezanim pojavama čiji se potencijalno zajednički uzroci ne traže niti propituju. U lošijoj varijanti, provode se “treninzi” na kojima se politički neinformirane građane educira o procesima koji su shvaćeni kao neminovni – primjerice o pridruživanju Europskoj uniji – čime se stvara dojam da ključni problemi ne leže drugdje do u političkoj neinformiranosti građana kao jedinoj prepreci na putu društvenim promjenama. Time nevladine organizacije postaju nekom vrstom edukativno-humanitarnih institucija koje, održavajući privid zastupljenosti interesa građana, ustvari imaju depolitizirajući efekt apsorpcije potencijalno ambicioznijih aktivističkih projekata. Nevladine organizacije specijalizirane za ženska prava usmjeravaju se na niz važnih pitanja poput nasilja nad ženama i traffickinga, ali redovito ostavljaju po strani analizu šireg društvenog konteksta geneze tih i drugih manifestacija rodne nejednakosti. Djelomično objašnjenje za izostanak takve analize nalazi se u financijskoj ovisnosti o državi i vanjskim donatorima koja dovodi nevladine organizacije u neravnopravan i ovisnički odnos u kojemu se feminizam “pripitomljava”[1]. Pored nevladinih organizacija, brojne vladine i parlamentarne ustanove bave se ravnopravnošću spolova te se uglavnom, u tradiciji liberalnog feminizma, koncentriraju na legislativne promjene u okviru zadanih društveno-ekonomskih postavki, zbog čega njihova slaba uspješnost nikoga ne treba čuditi.

Potrebno je shvatiti da će feminizam ostati politički irelevantan za većinu žena sve dok nastavi ignorirati pojam klase i spolne podjele rada
Tako na feminističkoj aktivističkoj i medijskoj sceni iz opticaja nestaju pojmovi poput spolne podjele rada, društvene reprodukcije ili dvostruke opresije žena, a nastupaju ideje o usklađivanju obitelji i karijere, fleksibilizaciji, “leanin” strategiji, staklenom stropu, ženskom poduzetništvu, kvotama za žene na izbornim listama i slično. Medijska reprezentacija feminizma sve više nalikuje priručniku za uklanjanje seksizma na interpersonalnoj razini, uglavnom na relaciji između poslodavca i zaposlenice čija je uzlazna karijera sputana seksističkim ponašanjem muških kolega. Recept za rješenje problema svodi se na ukazivanje poslodavcima kako nije u redu diskriminirati žene, ili u još gorem slučaju, na self-help literaturu koja apelira na promjenu stava samih žena koje se moraju hrabro izboriti za svoje mjesto u muškom korporativnom svijetu.[2]


Žene i tranzicija


Istovremeno, socijalno-ekonomska prava prolaze vlastitu “tranziciju”, što je moguće pratiti primjerice usporedbom ustava SFRJ s onima novonastalih samostalnih država – od pozitivne uloge države u osiguravanju uvjeta za ostvarivanje ustavnih prava (na obrazovanje, zdravlje, stanovanje, ali prije svega na rad) do naglaska na ljudskim pravima uz preobrazbu socijalne politike.[3] Primjena neoliberalnih mjera na zemlju europske periferije (otvaranje ekonomije, deregulacija, privatizacija, politika aprecirane valute koja pogoduje uvozu) dovodi do deindustrijalizacije i masovnog gubitka radnih mjesta. Posljedično pregovaračka pozicija rada slabi i raste uslužni sektor kojeg karakteriziraju nesigurna i slabo plaćena radna mjesta, a unutar kojega se žene zapošljavaju po puno većoj stopi od muškaraca. Širenjem kapitalističkih odnosa na područja koja su ih dotad bila uglavnom pošteđena (poput obrazovanja, zdravstvenog i mirovinskog sustava) i smanjenjem financiranja javnih servisa, nekoć javno dostupne i financirane usluge postepeno se pretvaraju u pitanje osobne investicije.

U sklopu financijske liberalizacije u zemlje periferije stiže priljev financijskih proizvoda poput hipotekarnih i potrošačkih kredita koji rezultiraju visokim rastom zaduženosti kućanstava. Proces financijalizacije kućanstava na razne načine (primjerice osnivanjem mirovinskih i drugih investicijskih fondova te spomenutom komercijalizacijom javnih službi i institucija) donosi neposrednu uključenost kućanstava u događanja na financijskim tržištima što ima za posljedicu očekivanje od radne snage da postane menadžerom vlastitih rizika za što ona nije, niti bi trebala biti, sposobna.[4] Odgovornost za ekonomsku i socijalnu sigurnost se tako sa zajednice prebacuje na razinu pojedinca, obitelji i civilnog društva, a hrvatska ekonomska struka se usuglasila oko nužnosti smanjenja socijalne potrošnje i preusmjeravanja socijalne politike na potrebe najugroženijih skupina – riječima Vjerana Katunarića, “socijalni troškovi svodili bi se gotovo isključivo na javne kuhinje i ubožnice, kao u nekom novoobnovljenom srednjovjekovnom krajoliku”.[5] Osim što sve navedeno ima reperkusije na ženski društveni položaj, potrebno je dodatno naglasiti i eroziju specifično ženskih socijalnih prava ostvarenih u prethodnome sustavu, poput porodiljne naknade u punom iznosu plaće, zajamčenog zapošljavanja na radnom mjestu na kojemu je žena radila prije odlaska na porodiljni dopust i slično.

Na području rada pojavljuje se trend prebacivanja poslovnog rizika na stranu radnika, odnosno širenje shvaćanja prema kojemu su radnici odgovorni za svoju (ne) fleksibilnost i dužni su se pobrinuti za vlastitu zapošljivost na vječno promjenjivom tržištu rada. Iako nesigurna, zaposlenja kojima takve politike rezultiraju pogađaju i muški i ženski dio radne snage, žene su nedvojbeno u lošijoj poziciji zbog ionako rodno neegalitarne strukture tržišta rada. Skicirani presjek te strukture izgledao bi otprilike ovako: stopa ekonomske aktivnosti i stopa zaposlenosti među ženama daleko su niže nego među muškarcima (u 2011. godini zabilježeno je 39 posto ekonomski aktivnih žena i 53 posto muškaraca, 34 posto zaposlenih žena i 46 posto zaposlenih muškaraca [6]). Tržište rada je segregirano prema spolu – većina žena koncentrirana je u samo pet grana djelatnosti unutar uslužnog sektora (trgovina, obrazovanje, prerađivačka industrija, zdravstvo te javna uprava i obrana te obvezno socijalno osiguranje). Unutar pojedinih sektora djelatnosti žene su nadzastupljene upravo na hijerarhijski nižim, lošije plaćenim pozicijama. Na europskoj razini udio žena u kategoriji slabo plaćenih radnika iznosi čak 77 posto.[7] Prema najnovijim podacima, prosječni rodni jaz u plaćama u Hrvatskoj iznosi 10 posto, ali aktivacijom najosnovnije statističke pismenosti (kada se ne gleda prosjek, već rodni jaz u plaćama ponderiran udjelom žena u sektorima djelatnosti) dolazi se do uvida da je taj jaz gotovo dvostruko veći te da njegov rast korespondira rastu udjela žena u pojedinom sektoru djelatnosti. Također, žene su nadzastupljene u part-time poslovima i zaposlenjima na određeno vrijeme. Hrvatska nije daleko odmakla u statističkom praćenju neplaćenog kućanskog rada, ali prema jedinom anketnom istraživanju te teme na reprezentativnom uzorku, žene u 80 posto slučajeva uvijek ili puno češće od partnera obavljaju većinu svakodnevnih kućanskih aktivnosti.[8]

Često se događa da istraživanja o ženskom položaju na tržištu rada naglašavaju postojane ekonomske nejednakosti između žena i muškaraca, ali zanemaruju strukturnu povezanost plaćenog i neplaćenog rada te završavaju zaključkom o nužnosti fleksibilizacije i uključivanja žena na tržište rada u nestandardnim oblicima zapošljavanja. Drugim riječima, postoji ozbiljan deficit istraživačkih pristupa koji nastoje obuhvatiti sve navedene manifestacije suvislim teorijskim okvirom iz kojeg bi mogao proizaći kritički stav o navedenim mjerama.


Proizvodnja znanja


Zahvaljujući političkom utjecaju drugog vala feminizma, od kasnih 1960-ih programi ženskih (kasnije rodnih) studija ulaze na sveučilišta diljem SAD-a i Zapadne Europe. Akademizacija donosi feminizmu sličnu sudbinu kao i zapadnom marksizmu, odnosno odmak od ekonomskih tema prema kulturnoj teoriji. Pogled na popis kolegija bilo kojeg Women’s studies programa odagnat će nadu u akademsko polje kao izvor moguće reartikulacije tema koje je otvorio drugi val feminizma. Koncept patrijarhata, čija je eksplanatorna snaga nekoć dolazila iz nužnog povezivanja sa spolnom podjelom rada, danas se uglavnom definira kao transhistorijska dominacija muškaraca koju je moguće ispraviti mjerama bihevioralnog tipa. Sociologija, koja ima barem fragmentarnu tradiciju bavljenja pitanjem društvene podređenosti žena, uglavnom se (očekivano) zadovoljila proglašenjem fluidnog postindustrijskog i postpatrijarhalnog društvenog poretka. Čak i u slučaju empirijskih istraživanja naznaka svake obuhvatne teorije je odstranjena – temeljna pitanja spolne podjele rada i društvene reprodukcije se zaobilaze kao ostaci naivnog, uglavnom napuštenog, makrodeterminističkog pogleda na društvenu stvarnost.

Tako se dogodilo da se temama ženskog položaja na tržištu rada najviše počela baviti ekonomska struka, koja je u analizu uvela metodološki individualizam i pojmove poput oportunitetnih troškova te ljudskog, socijalnog i erotskog kapitala. Prevladavajući okvir neoklasične ekonomske teorije objašnjava primjerice rodne razlike u plaćama i rodnu segregaciju na tržištu rada individualnim razlikama u opskrbljenosti ljudskim kapitalom, ne uzimajući u obzir objektivna ekonomska ograničenja kojima je tržište rada prožeto. Koncept “ljudskog kapitala” briše antagonizam između vlasnika sredstava za proizvodnju i onih koji posjeduju samo vlastitu radnu snagu, pripisujući i jednoj i drugoj strani osobine investitora koji nastoji maksimizirati korist ulaganjem u vlastitu tržišnu ponudu.

U ime ahistorijskog koncepta obitelji zaboravlja se da smještanje reprodukcije u privatno kućanstvo kao njezin organizacijski okvir predstavlja proces koji se nije odvijao u historijskom vakuumu
Iako neoklasična analiza rodnih nejednakosti može funkcionirati na deskriptivnoj razini (pa tako primjerice može objasniti da dio rodnih razlika u plaćama leži u tome što je sudjelovanje žena u radnoj snazi diskontinuirano), nemogućnošću da smjesti te deskriptivne rezultate u širi kontekst dovodi do univerzaliziranja historijskih specifičnosti. Unutarnja konzistentnost i zdravorazumska jednostavnost neoklasičnih modela odraz su performativnosti ekonomske znanosti, odnosno njezine sposobnosti da sudjeluje u stvaranju objekta vlastitog proučavanja. Marx je davno upozoravao na pogrešku projekcije u prošlost ili u “univerzalnu ljudsku prirodu” onih karakteristika koje ljudi izražavaju u sadašnjici – pojedinac za kojega je prirodno uključiti se u tržišno natjecanje i nastojati maksimizirati vlastitu korist proizvod je građanskog društva, specifične povijesne epohe. To možemo proširiti i na pogreške suvremenih ekonomskih analiza rodnih nejednakosti – umjesto rezultatom historijskih procesa poput transformacije načina akumulacije kapitala, radničkih borbi ili njihovog izostanka, položaj žena na tržištu rada smatra se odrazom individualnih aspiracija i sposobnosti.

S druge strane, razvijena je svijest o tome da postoji nešto što se najčešće naziva “društvenom diskriminacijom” žena, pri čemu se primjerice misli na nejednak tretman žena prilikom zapošljavanja. Kao što je rečeno, “diskriminacija” se tretira kao da je riječ o problemu na međuljudskoj, a ne sistemskoj razini i tako otvara epistemološki bezdan psihologizacije pri izradi konkretnih strategija za borbu protiv diskriminacije žena, poput ranije spomenutih priručnika sa savjetima za poslodavce. Na taj se način sav aktivistički angažman preusmjerava u pojave poput neumjesnih pitanja koja poslodavci postavljaju ženama prilikom zapošljavanja, što dovodi do banalizacije problema ženskog položaja na tržištu rada koji zahtijeva puno kompleksniju obradu, dok temelj za samu diskriminaciju žena prilikom zapošljavanja ostaje nerazjašnjen. Ono što se u svijesti poslodavca pojavljuje kao rizik od zapošljavanja radnice koja će potencijalno neko vrijeme izbivati iz radne snage ne može se tumačiti kao samonikli subjektivni stav, već se nužno mora dovesti u vezu sa sustavom proizvodnje u kojemu svako oslanjanje na usluge socijalne države, pa i u slučaju trudnoće, dobiva predznak parazitizma. Nakon toga je nužno otići korak dalje i prepoznati jednu od temeljnih kontradikcija takvog sustava proizvodnje – njegovo oslanjanje na velik dio reprodukcije radne snage koji se obavlja besplatno.


Historizacija obitelji


Teoretiziranje rodnih razlika tradicionalno je podatan materijal za upisivanje ahistorijskih ideala koji rezoniraju u common senseu – obiteljska svakodnevica doživljava se kao proizvod međusobnog dogovora i racionalnih odluka ekonomskih aktera. Kućanstvo ili takozvana privatna sfera, prema klasičnoj liberalnoj predodžbi, izuzeta je iz društveno-ekonomskih mehanizama. U ime ahistorijskog koncepta obitelji zaboravlja se da smještanje reprodukcije u privatno kućanstvo kao njezin organizacijski okvir predstavlja proces koji se nije odvijao u historijskom vakuumu. Naprotiv, drastično sužavanje funkcija kućanstva slijedi iz procesa sve veće diferencijacije društvenih djelatnosti i dovodi do ovisnosti kućanstva u obavljanju njegovih funkcija o ostalim dijelovima društveno-ekonomske strukture. S napretkom tržišnih odnosa kućanstvo sve više ovisi o tržištu roba i financijskim tržištima (i obrnuto), čiji je opipljivi rezultat ranije spomenuta zaduženost kućanstava koja prati proces financijske liberalizacije. Za razumijevanje monetarnih tokova uopće, nužno je prekinuti s razdvajanjem novca i roda kao analitičkih kategorija te shvatiti funkciju društvene konstrukcije u podlozi diferencijacije tržišnih i netržišnih odnosa. Stoga je za analizu i promjenu društvenog položaja žena u cjelini ključno prepoznati da iza “bučne oblasti razmjene” nije skrivena samo proizvodnja, već i reprodukcija radne snage. Njezin organizacijski oblik nije posljedica pojedinačne slobodne volje i racionalne alokacije resursa u svrhu postizanja željenih ciljeva, već je usklađen i prilagođen režimu akumulacije kapitala. Riječima Anđelke Milić, “(…) ono što uslovljava takvu organizaciju je činjenica da je kapital zainteresovan samo za upotrebu radne snage, pa stoga sve što je u vezi s njenom proizvodnjom i održavanjem prepušta privatnom staranju pojedinaca.”[9] Način proizvodnje čini strukturalni okvir u kojemu su neki oblici reprodukcije poticani i samim time vjerojatniji, a drugi su isključeni. Primjerice, zajednička kućanstva s kolektivnim vlasništvom nad ekonomskim resursima i zajedničkom brigom o djeci onemogućena su pravnim i institucionalnim okvirom privatnog vlasništva i pojedinačne odgovornosti te pripadajućim oblicima stambene i obiteljske organizacije.

Argument kako je neplaćeni kućanski rad sve ravnomjernije raspodijeljen među partnerima u ekonomski naprednim zemljama često se temelji na navodnoj spremnosti urbanih muškaraca da uklope brigu o djeci u svoj lifestyle, ne uvažavajući pritom faktore koji posreduju ovu vezu, poput dostupnosti usluga socijalne države ili komodifikacije njegovateljskog rada koji na taj način postaje dostupan obiteljima koje su to u stanju priuštiti. Rania Antonopoulos objašnjava kako stupanj razvijenosti ekonomije utječe na trajanje i raspodjelu vremena između plaćenog i neplaćenog rada te kako je infrastruktura javnog sektora najvažniji faktor u alokaciji vremena između mnoštva neplaćenih aktivnosti u kućanstvu. Primjerice javna i svima dostupna zdravstvena skrb te briga o djeci i starijima smanjuju količinu vremena potrebnu za brigu o obitelji/kućanstvu.[10] Kao što ističe Silvia Federici, neplaćeni rad zbog svojeg neodgodivog i repetitivnog karaktera nikad neće postati prekaran, ali ostaje otvorenim pitanjem tko će ga i unutar kojeg društvenog uređenja obavljati. Smanjenje opsega neplaćenog kućanskog rada ne treba očekivati kao spontanu nuspojavu ekonomskog napretka bez nastojanja u smjeru njegove socijalizacije.

Upravo zbog zaborava pitanja društvene reprodukcije radne snage, uspjesi feminističkog pokreta (uglavnom u proširenju ženskih prava) ne uspijevaju promijeniti materijalne uvjete koji uzrokuju probleme protiv kojih su te političke borbe i usmjerene. Na empirijskoj razini, brojni dokazi nejednakog položaja žena i muškaraca na globalnom tržištu rada ukazuju na granicu do koje sežu reforme radnog zakonodavstva “u korist žena” – u trenutku kada se pokaže da žene zaostaju za muškarcima u nekome od vidljivih indikatora ekonomske uključenosti, primjerice u stopi ekonomske aktivnosti, donose se odluke koje potiču njihovo uključivanje u tržište rada, ali uvijek u onome obliku koji ne zadire u izvantržišne rodne odnose. Budući da se zaobilazi baviti temeljnim pitanjem spolne podjele rada, u praksi takva strategija promicanja “jednakosti” dugoročno proizvodi iste uvjete protiv kojih bi trebala biti usmjerena. Stoga bi, uz prepoznavanje važnosti borbe protiv komodifikacije javnog sektora, aktualne politike usklađivanja obitelji i karijere i uvođenja nestandardnih oblika zaposlenja za žene mogle i trebale predstavljati centralna pitanja feminističke kritike i eventualne mobilizacije.


Feminizam i ljevica


U opisanoj situaciji postavlja se pitanje mogućnosti feminističkog pokreta koji bi mogao imati učinak na promjenu ženskog položaja u cjelini. Ispostavilo se da feminizam kao izdvojen pokret žena za posebna prava izolirana od konteksta ima vrlo ograničen doseg – s obzirom na to da žene posjeduju sva formalna prava, strategije svojstvene liberalnom feminizmu gube na smislu te su u praksi često kontraproduktivne. Potrebno je shvatiti da će feminizam ostati politički irelevantan za većinu žena sve dok nastavi ignorirati pojam klase i spolne podjele rada, a baviti se problemima poput manjka žena u upravama korporacija. Kako bi na tom planu došlo do promjene, nužno je ponovno aktualizirati teme koje su se pojavile u okviru drugog vala feminizma, ali i učiti na greškama kooptacije radikalnih pokreta.

Kao logično poprište artikulacije feminističkog programa stoga se javljaju lijevi pokreti i organizacije koji rade na razvijanju političke strategije kakva nedostaje unutar najvećeg dijela NGO scene i akademskog polja. Unatoč nominalnoj inkluzivnosti, unutar tih pokreta rodni odnosi često su neravnopravni. Uzevši u obzir djelovanje objektivnih prinuda na same aktere tih pokreta, poput rodne podjele u reprodukciji radne snage, očekivati drugačije bilo bi donekle nerealno. No osim u brojčanom omjeru sudionika/ica, rodna nejednakost vidljiva je u podjeli rada na ljevici, pa i u mjestu dodijeljenome feminizmu. Kako primjećuje Anna Očkina na primjeru ruske ljevice, ona se u pravilu ograničava na deklaracije o rodnoj ravnopravnosti i pravima žena[11], a to se dodatno može oprimjeriti programom SYRIZA-e koja je samo jednu od svojih četrdeset točaka posvetila ženama, i to u socijaldemokratskoj maniri obećavajući jednake plaće za jednak rad. Feminističke se teme tako pojavljuju, nerijetko uz zamjetnu dozu kolektivne nelagode i smijuljenja, kao dodatak drugim “važnijim” temama, što je Sandra Harding nazvala “add-women-and-stir” pristupom. Sve navedeno rezultira vrlo nezahvalnom pozicijom onih koji/e nastoje iznaći načine kojima bi se pitanja spolne podjele rada i društvene reprodukcije unutar nekog budućeg društvenog pokreta mogla pojaviti kao središnja, a ne usputna. Lijevi pokret bi trebao biti u stanju promišljati “ženske” probleme kao probleme od opće važnosti: pitanja brige za djecu, pobačaja ili nasilja u obitelji nisu problemi specifični za žene, već je za njihovo adekvatno rješenje nužno preusmjeravanje cjelokupne socijalne politike.

Zaključno, iako se jedina mogućnost da se feminizmu vrati njegova nekadašnja snaga nalazi u sudjelovanju u širem pokretu, unutar tog istog pokreta feminizam mora imati više od dekorativne uloge.

Pierre Bourdieu je u tom smislu udijelio ljevici koristan savjet: “Svojstva spola isto su tako neodvojiva od svojstava klase kao što je žuta boja limuna neodvojiva od njegove kiselosti: klasa se bitno definira mjestom i vrijednošću koje daje dvama spolovima i njihovim društveno konstituiranim dispozicijama.”[12]


Dora Levačić
Tekst je objavljen u sklopu temata “Ljevica: uvjeti reprodukcije” 361. broja Zareza (priredio Marko Kostanić)
Temat je ostvaren u organizaciji Centra za radničke studije uz financijsku podršku Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.


Bilješke


[1] Knežević, Đurđa, 2012., Feminizam i ljevica – MAINSTREAMOM UDESNO, u: Kriza, odgovori, levica. Prilozi za jedan kritički diskurs. Jadžić, Miloš; Maljković, Dušan; Veselinović, Ana (ur.) Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.
[2] Za dva primjera tog tipa literature vidi: Frgačić, Gordana, 2012., Zašto smo manje plaćene? Priručnik za žene koje žele više i bolje u poslovnom svijetu u kojem ipak vladaju muškarci. Zagreb: V.B.Z. i Kiyosaki, Kim, 2010., Bogata žena – knjiga o investiranju za žene. Zato što mrzim kad mi se govori što da radim!, Varaždin: Katarina Zrinski.
[3] Bačić, Arsen, 2005., Prava izgubljena u tranziciji, u: Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 42, str. 1.-19.
[4] Žitko, Mislav, 2010., Ekonomska kriza i financijalizacija: skica marksističke teorije, u: Aktiv 571.
[5] Katunarić, Vjeran, 2011., Od egalitarnog sindroma do izvrsnosti: O načinima legitimiranja društvenih nejednakosti, u: Politička misao, god. 48, br. 3, str. 16.
[6] Izvor: Izvještaj “Žene i muškarci u Hrvatskoj”. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 2013.
[7] Kerovec, Nada, 200.3, (Ne)jednakost žena na tržištu rada. Zagreb: Hrvatski zavod za zapošljavanje.
[8] Čulig, Benjamin; Kufrin, Krešimir; Landripet, Ivan, 2007., EU + ? -. Odnos građana Hrvatske prema udruživanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, Zagreb: FF-press i Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e.
[9] Milić, Anđelka, 1978., Klase i porodica. Sociološki presek stanja i perspektive razvoja savremene porodice, Beograd: Radnička štampa, str. 24.
[10] Antonopoulos, Rania, 2009., The unpaid care work – paid work connection, Geneva: International Labour Organization.
[11] Очкина, Анна, 2008., Уроки и перспективы феминизма в России. U: Левая политика № 5.
[12] Bourdieu, Pierre, 2011., Distinkcija. Društvena kritika suđenja, Zagreb: Antibarbarus, str. 100-101 (korigirani prijevod).



Vezani članci

  • 10. lipnja 2018. Viteški turnir „Sinjska alka“, kolovoz 2008. godine (izvor: sh.wikipedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Mark Zuckerberg drži izlaganje na godišnjoj konferenciji Facebook developera „F8“, San Jose, 2017. (izvor: 
Anthony Quintano
 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Američke trupe paradiraju Vladivostokom ispred zgrade koju su zauzeli pripadnici Čehoslovačke legije, pored postrojenih japanskih marinaca, Sibir, kolovoz, 1918. (izvor: Wikipedia.org) Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Članovi Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ) i nezavisnih sindikata pred kinom Balkan u Zagrebu, na proslavi 1. maja 1924. godine (izvor: Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, knjiga prva, str. 170, Beograd 1960., Wikimedia Commons) Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Aleksa Bjeliš prilikom studentske akcije upada na sjednicu Senata Sveučilišta u Zagrebu 8. lipnja 2010. godine u borbi za javno financirano visoko obrazovanje (foto: SkriptaTV) Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 1. ožujka 2018. Obrazovanje stanovništva 1930-ih u selu Shorkasy (okrug Cheboksary) (Izvor: Wikimedia Commons) Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve