Dugo 20. stoljeće seljačkih ratova (I. dio)

Društvena previranja i povijest agrarnog pitanja

Povijest seljačkih ratova 20. stoljeća povijest je socijalističkih revolucija i protukolonijalnih borbi. Potonje su bile posljedica zalaza pretkapitalističkih tržišnih gospodarstava na svjetskom Jugu i Istoku do kojega je došlo u doba europske i sjevernoameričke ekspanzije 19. i 20. stoljeća. Danas, desetljećima nakon oslobodilačkog rata vijetnamskog naroda koji predstavlja zadnju socijalističku revoluciju 20. stoljeća, spomenuti Wolfov rad još uvijek je aktualan. Autor analizira žestoka previranja koja su doživjela uglavnom agrarna društva uključivanjem u međunarodnu trgovinu čime predmetom robne razmjene, osim proizvoda ljudskoga rada na zemlji, postaju i zemlja i radna snaga.

U desetljećima neoliberalne kontrarevolucije[1], u vrijeme programa ekonomskih stabilizacija koje diktiraju međunarodne financijske institucije, najteža društvena previranja opet su doživjela ona tržišna gospodarstva – kako socijalistička, tako i razvojno reformistička – koja su u herojskom dobu seljačkih borbi protiv raznovrsnih oblika regulacija i planiranja nastojala odrediti opseg robnih odnosa. Unatoč svemu, restauracija procesa širenja robnih odnosa na sva područja društvenog života, kao nijedna restauracija dotad, zapravo nije obnovila prethodno stanje. „Zapad“ nije obnovio svjetsku dominaciju iz kolonijalnog doba; prijeti mu brzo rastuća Kina, sve više mu izmiču i brojne države Latinske Amerike koje mimo interesa SAD-a nastoje razviti neovisnu kontinentalnu gospodarsku politiku.

Druga važna promjena, kojom se razlikujemo od doba Seljačkih ratova i koju je neoliberalna globalna tranzicija posebno pospješila, je ta da se dio ekonomski aktivne seljačke populacije na svjetskom Jugu i Istoku značajno smanjio.[2] Ako nas potonje naizgled udaljuje od Wolfove tematike, istoj nas ponovno približava činjenica da se veći dio seoskog stanovništva, uz Kinu kao važnu iznimku, nije preusmjerio na industriju, već se usmjerio prema neformalnoj ekonomiji sirotinjskih rubnih četvrti velegrada.[3] Borba za preživljavanje na zemlji i zahtjevi za zemljom na svjetskom se Jugu i Istoku, zbog nedostatka alternativnih izvora sredstava za

Pokazuje se sljedeće proturječje: poljoprivredna proizvodnja je danas s jedne strane sekundarna za akumulaciju kapitala – odnosno za maksimiziranje profita vladajućih klasa – no, s druge strane, iznimno je važna za reprodukciju vladavine tih istih klasa. (…) Kontradikcija između tih dviju funkcija generira razvojnu dinamiku agrarnih društava od doba kolonijalizma nadalje.

život i zbog rizika od proklizavanja u vojsku neformalnog proletarijata, još uvijek doživljavaju kao neophodan dio društvenih borbi. Brojni marksistički teoretičari – agrarni politički ekonomisti, kao na primjer Henry Bernstein – doduše dokazuju da borba seljačkih masa za zemlju u današnje vrijeme ne može imati središnju ulogu u borbi protiv (kapitalističkog) sistema zato što agrarno pitanje, ni u globalnom ni u lokalnom kontekstu, nije više od ključnog značaja za akumulaciju kapitala. Istovremeno pak većina tih autora upozorava da političke elite, posebno u Aziji i Latinskoj Americi, uz potporu međunarodnih financijskih institucija još uvijek često podupiru sitne poljoprivredne proizvođače, bilo raspodjelom zemlje, bilo kreditiranjem. Potonje dotični analitičari obrazlažu kao strategiju produbljivanja fragmentacije radnih seljačkih masa koja ide u korist lokalnim vladajućim klasama.[4] (Upravo zato i oštro kritiziraju zanesenjačke programe podjele zemlje koje zagovaraju brojni seljački pokreti, odnosno njihovi intelektualci[5]). Pokazuje se sljedeće proturječje: poljoprivredna proizvodnja je danas s jedne strane sekundarna za akumulaciju kapitala – odnosno za maksimiziranje profita vladajućih klasa – no, s druge strane, iznimno je važna za reprodukciju vladavine tih istih klasa. A ukoliko je tako, onda zastarjele institucije koje uređuju gospodarski život, npr. seoska zajednica, obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, imaju dvojnu funkciju:

a) s jedne strane predstavljaju prepreku akumulaciji kapitala;
b) ukoliko svojim članovima osiguravaju barem minimalne veze solidarnosti, potencijalno su također podupirući mehanizam za osiguravanje društvene stabilnosti na mikro razini, bez koje nije moguća akumulacija kapitala na nacionalnoj (makro) razini, a u nekim slučajevima čak i na globalnoj.

Kontradikcija između tih dviju funkcija zastarjelih institucija generira razvojnu dinamiku agrarnih društava od doba kolonijalizma nadalje. Eric Wolf tu dinamiku u Seljačkim ratovima objašnjava konceptom društvenih previranja (social dislocations), čime cilja na stanje stalne napetosti u kompoziciji elita agrarnih društava koje generira konflikt među interesima ekonomske i političke moći.[6]

Wolfova teza je da su kolonijalne velesile 19. i 20. stoljeća u povijesti odigrale ulogu hegemona upravo zato što im je uspjelo u granicama svoje nadležnosti pomiriti taj konflikt na račun ekspanzije. U našoj raspravi učinit ćemo sljedeće: stalni sukob između ekonomske i političke moći definirat ćemo kao povijesno agrarno pitanje što ćemo potom nastojati prikazati na primjeru aktualnih agrarnih politika u zemljama svjetskoga Juga i Istoka.

Duga povijest agrarnog pitanja

Wolfova analiza šest primjera socijalističkih revolucija, odnosno protukolonijalnih ratova, koja se temelji na skici razvoja kapitalizma u odabranim zemljama, pokazuje dvije stvari:

a) za razvoj kapitalizma posvuda je značajno da društvene veze koje se pokazuju u obliku patrijarhalnog, feudalnog, plemenskog ili religioznog odnosa dominacije i podređenosti gube presudnu ulogu u organizaciji ekonomskog života; statusne hijerarhije više nisu te koje generiraju nejednake podjele rezultata ljudskoga rada, već tržište;
b) iako se radi o svjetskom procesu, posljedice nisu svugdje iste. Kapitalizam posvuda stvara društvene slojeve koji svoju ekonomsku moć ne utemeljuju više na primitivnoj (samo)eksploataciji obiteljskog gospodarstva,[7] bilo u poljoprivredi, bilo u obrtu, nego na mogućnosti regrutiranja slobodnog najamnog rada. Postojanje tog društvenog sloja prema tome pretpostavlja dvije stvari: više-manje slobodnu radnu snagu i zemlju kao stalni element u robnim transakcijama.

Takve okolnosti korjenito mijenjaju ulogu trgovine i financijskih institucija koje svoju posredničku i spekulativnu djelatnost šire na sasvim posebnu robu – najamni rad te tako postaju potencijalnim čimbenikom razvoja proizvodnih snaga. Društveni slojevi kao nositelji tog razvoja nisu posvuda bili u jednakom položaju. U zemljama koje su u 19. stoljeću bile pod izravnom dominacijom zapadnjačkih kolonijalnih velesila, nastajućoj lokalnoj kapitalističkoj buržoaziji bilo je sustavno onemogućeno razvijanje moderne industrijske proizvodne snage zbog čega su te zemlje

Agrarno pitanje moramo razumjeti kao ključno pitanje klasne borbe do kojega dolazi kad zemlja i radna snaga istovremeno postaju roba pri čemu nenadano dolazi do velikog broja viška seoskog stanovništva koji je nemoguće hitno preusmjeriti u drugu gospodarsku djelatnost.

ostajale agrarne. Budući da je razvoj lokalne industrije bio blokiran, nužno je stagnirao i agrarni sektor. Kolonijalne velesile, posebice Engleska, u to su si vrijeme osigurale stalni dotok sirovina za razvoj svoje industrije po nametnutim cijenama koje su objektivno snižavale troškove najma radnika. Dokument britanske svjetske hegemonije bilo je ukidanje tzv. Corn Laws iz 1846. godine koje je uklonilo zaštitne carine na uvoz poljoprivrednih proizvoda i drugih sirovina.[8] Ukidanje je manifestiralo moć industrijskog kapitala nad agrarnim kapitalom koji se u Engleskoj bio prisiljen suočiti s teškom vanjskom konkurencijom. Ali taj čin, prihvaćen od engleskog parlamenta, nije prouzročio nikakav značajniji potres među društvenom elitom. Engleska industrija tada nije ovisila o lokalnoj poljoprivredi u kojoj je najamni rad već dugo bio prevladavao i koja je od nižih cijena poljoprivrednih proizvoda čak imala i koristi.

Budući da je engleska poljoprivreda tada bila vrlo učinkovito organizirana kao kapitalistička poljoprivreda, nije bila povezana sa snažnim zastarjelim institucijama koje bi u to doba bile mogle organizirati širi narodni otpor koji bi potencijalno koristio agrarnim kapitalistima u natjecanju s industrijskim kapitalom. Sukob između interesa agrarnog i industrijskog kapitala tada nije bio klasna borba. No ako je tome tako, onda je moguće postaviti hipotezu da agrarno pitanje za englesko društvo tog doba nije postojalo. Konkretnije, agrarno pitanje je za englesko društvo postojalo posredno, u mjeri u kojoj je bilo sistemski neriješeno u njihovim kolonijama, ali i u drugim neovisnim državama i imperijima koji su ekonomski i vojno zaostajali za britanskim.

Agrarno pitanje moramo razumjeti kao ključno pitanje klasne borbe do kojega dolazi kad zemlja i radna snaga istovremeno postaju roba pri čemu nenadano dolazi do velikog broja viška seoskog stanovništva koji je nemoguće hitno preusmjeriti u drugu gospodarsku djelatnost. Te klasne borbe vode različite društvene klase kao nositelji raznovrsnih ekonomskih i političkih funkcija, a u njima nužno sudjeluju široke narodne mase. Rezultat tih borbi je povijesno uvijek uspostavljao nove odnose između seoskih i gradskih elita, među ljudima koji su svoju političku i ekonomsku moć crpili bilo iz zemlje, bilo iz trgovine, obrta, financija, vjerske ili vojne službe. Višak seoskog stanovništva u tim procesima, koji se u najbrutalnijim oblicima iskazuje kao protjerivanje sa zemlje, iznenada ostaje bez svojih institucija koje su reproducirale veze društvene solidarnosti. Kako te arhaične institucije, koje su jezgra moći pretkapitalističkih elita, postaju zapreka razvoju robnih odnosa na selu, višak seoskog stanovništva može preživjeti samo pod dva uvjeta:

a) ako postanu jezgra otpora takvim promjenama – tada dolazi do revolucije;
b) ako su akteri nove vladajuće (kapitalističke) klase preslabi da bi razvili nove alternativne institucije društvene solidarnosti – tada dolazi do kompromisa (reforme).

U Engleskoj se tada nije dogodilo ni jedno ni drugo. Odlučujuće borbe u Engleskoj su se odvijale u razdoblju 14.-16. stoljeća koje historiografi od Marxa naovamo rado nazivaju razdobljem prvobitne akumulacije kapitala. Ishod tih borbi ogleda se u stabilizaciji klase rentijera (nekadašnjeg seoskog plemstva) i klase kapitalističkih zakupaca yeomana (nekadašnjih bogatijih kmetova),[9] koji su doslovno iskorijenili sitna seljačka gospodarstva, a s njima i seoske zajednice – stupove gospodarskog i političkog života feudalnog doba – te otvorili put intenzivnoj poljoprivredi, posebice stočarstvu. U tom dugom klasnom ratu vrhunac predstavlja reformacija koja je bila savršen odraz sukoba političke i ekonomske moći ranog doba razvoja kapitalizma, među elitama koje su moć crpile iz svojeg vodećeg položaja u proizvodnom procesu (rentijersko plemstvo, bogati kmetovi, najmoprimci) i elitama čiji je položaj poticao iz statusa koji je za gospodarski život funkcionalan prije svega u pretkapitalističkim društvima (katolički kler). Reformacija zapravo nije bila ništa drugo doli pokret za jeftiniju crkvu;[10] to je značilo da joj je postepeno trebalo oduzeti administrativne, obrazovne i humanitarne funkcije te ih prenijeti pod racionalan nadzor moderne građanske države. Reformacija je prema tome bila prva mjera štednje u dugoj povijesti kapitalizma. Za razvoj engleskoga društva i imperijalizma presudno je da se kapital rentijera i agrarnih kapitalista nije ulagao izravno u industriju. Ukoliko donekle pojednostavimo poznatu Braudelovu epopeju o kapitalističkoj civilizaciji, možemo reći da je rani rentijerski i agrarni kapital nekoliko stoljeća plovio svjetskim oceanima dok se nije krajem 18. stoljeća susreo s razvijajućom industrijom Midlandsa. Razvoj velike engleske industrije tada nije izravno proizašao iz poljoprivrede, već posredno; agrarni kapital zaista se preobrazio u industrijski kapital postupno pomoću razvoja svjetske trgovine i kolonijalizma.

Ovisnim, koloniziranim državama ponestalo je tog elementa posredovanja; to je bio svojevrsni povijesni paradoks jer je kapitalistička klasa nastala zato što su te države bile uvučene u svjetsku trgovinu. Lokalna buržoazija nije držala inicijativu u međunarodnoj trgovini i financijama. Ne zato jer su bili nespretni na međunarodnom tržištu, već zato što im je imperijalna sila dodijelila položaj mlađih partnera. Buržoazija kolonijalnih zemalja inicijativu u međunarodnoj trgovini mogla je pridobiti samo protukolonijalnim projektom, odnosno uspostavom neovisne nacionalne države. Agrarno pitanje je tako u herojsko doba protukolonijalnih ratova koje analizira Wolf postalo neodvojivo povezano s nacionalnim pitanjem.[11] Ta povijesna međuovisnost rješavanja temeljnih ekonomskih i političkih problema svjetske (polu)periferije u 20. je stoljeću zacrtala prijelomnu točku u povijesti agrarnog pitanja. Dotad su svjetske velesile agrarno pitanje rješavale vojnim, trgovačkim i financijskim ekspanzionizmom, a države koje su toj ekspanziji u 20. stoljeću pružile otpor bile su – barem na početku – prisiljene to pitanje rješavati na vlastitom tlu. Osjetno suženje terena rješavanja tog pitanja prvi puta je u povijesti uspostavilo neposredni odnos između poljoprivredne i industrijske proizvodnje. Teorijama svjetskog sistema moguće je ustvrditi da je neposrednost tog odnosa uvjetovala nemogućnost eksternalizacije socijalnih troškova.[12] Već od početka protukolonijalnih borbi postojao je začarani krug: nerazvijeni agrarni sektor bio je nesposoban osigurati odgovarajuće količine sirovina za industriju po povoljnim cijenama, a slaba industrija nije bila sposobna servisirati agrarni sektor modernom mehanizacijom niti apsorbirati višak seoskog stanovništva koje je životarilo na malim i nerentabilnim obiteljskim imanjima.

U takvim okolnostima, za seljačke mase jedino je rješenje bila redistribucija zemlje, povećanje zemljišnog fonda za obiteljska gospodarstva. Ako te objektivne ekonomske faktore prevedemo u političku situaciju, možemo postaviti hipotezu da je dinamiku seljačkih ratova dvadesetog stoljeća, odnosno svih spomena vrijednih revolucija tog stoljeća, bez iznimke naddeterminirala kontradikcija između zahtjeva seljačkih masa za obradivom zemljom i protukolonijalnim, odnosno antikapitalističkim projektom nacionalnog oslobođenja. Prvi projekt iziskivao je eksproprijaciju kolonijalnih, feudalnih ili kapitalističkih veleposjeda u korist golemog broja malih i srednjih seoskih gospodarstava, a drugi projekt je nastojao socijalizirati skromnu industrijsku infrastrukturu, s obzirom na to da bi njezin brzi razvoj zajamčio nacionalnu neovisnost od kolonijalnih (imperijalističkih) velesila;

Reformacija zapravo nije bila ništa drugo doli pokret za jeftiniju crkvu; to je značilo da joj je postepeno trebalo oduzeti administrativne, obrazovne i humanitarne funkcije te ih prenijeti pod racionalan nadzor moderne građanske države. Reformacija je prema tome bila prva mjera štednje u dugoj povijesti kapitalizma.

njezin stvarni temelj bio bi dobro organizirani agrarni sektor. Ukratko, prvi projekt je iziskivao fragmentaciju narodnog bogatstva, a drugi njegovu centralizaciju i koncentraciju, no ni prvi ni drugi nije bilo moguće ostvariti odvojeno. Ignoriranje zahtjeva seljaka u pretežito agrarnim društvima gdje je zemlja za većinu ljudi bila gotovo jedini izvor preživljavanja svaki je protukolonijalni (antikapitalistički) ustanak unaprijed osudilo na neuspjeh. I obrnuto, zahtjeve za zemlju nije bilo moguće ispunjavati u lokalnim sukobljavanjima jer se vladavina pojedinačnih veleposjednika ne temelji samo na njihovoj ekonomskoj moći, već i na represivnom aparatu državne (kolonijalne) mašinerije. Buržoazija u kolonijalnim i drugim (polu)perifernim zemljama bila je, zbog svoje ekonomske i političke nemoći, za razliku od rane kapitalističke elite elizabetanske Engleske, prisiljena uzimati u obzir zastarjele institucije seoskog stanovništva kao što su na primjer bili ejidos (Meksiko) ili mir (Rusija). Jednostavnije rečeno, u (polu)perifernim državama sve buržujske elite obećavale su ovakav ili nekakav drugi oblik agrarne reforme koja je predviđala i preraspodjelu zemlje; tamo gdje su bile sposobne u kriznim trenucima provesti reformu, pobijedile su populističke protukolonijalne (narodnooslobodilačke) elite; ondje gdje su buržujske elite odugovlačile s ispunjenjem obećanja iz taktičkih razloga, njihovu ekonomsku moć zajedno s kolonijalističkim ili monarhističkim režimima srušile su socijalističke revolucije. Paradigmatski primjer ovdje je Rusija. Uspjeh oktobarske socijalističke revolucije temeljio se isključivo na tome da je u Rusiji rješavanje kontradikcije između razvoja industrije i poljoprivrede bilo odgođeno. Dekret o zemlji na kojemu je utemeljena sovjetska vlast seljačke je mase, mase sitnih proizvođača roba kojima je dekret bio od izravne koristi, izolirao od buržoazije. Lenjin je u svojem legendarnom referatu o pitanju zemlje na II. sveruskom kongresu sovjeta, koji je pročitao u trenutku pada privremene vlade, jasno opisao tu situaciju:

Budući da smo demokratska vlada, ne možemo prijeći preko odluka nižih slojeva naroda ni ukoliko se s njima ne bismo slagali. […] Neka to pitanje [zemlje, op. L. C.] rješavaju seljaci s jednog, a mi s drugog kraja. Život će nas prisiliti na zbližavanje u zajedničkom revolucionarnom stvaralačkom poletu, u oblikovanju novih državnih oblika. Moramo slijediti život i prepustiti narodnim masama potpunu stvaralačku slobodu. […] Neophodno je da seljaci postanu čvrsto uvjereni da zemljoposjednika na selu više nema te da seljaci sami rješavaju sva pitanja i sami uređuju svoje živote. (Buran pljesak)

Kako utvrđuje Wolf, oktobarska revolucija je u prvoj fazi dosegla obnovu seoske zajednice koja je u odsustvu organizirane sovjetske vlasti na golemom ruralnom području ruskog imperija funkcionirala kao jedina stvarna politička sila. Dekret sovjetske vlasti je s ekonomskog aspekta bio neracionalan jer je uništio strukturu veleposjeda koji su narodnom gospodarstvu pružali nenadoknadivu količinu sirovina i hrane. No, seljaci su u trenutku građanskog rata zbog tih mjera ostali barem politički neutralni i, unatoč silnim teretima koje im je nametala mlada sovjetska vlast, nisu odlukom poduprli monarhističke i buržujske reakcije. Drugim riječima, zastarjele seljačke institucije nisu postale ideološka podrška buržujske reakcije koja je vojno i ideološki bila preslaba da bi na ruševinama ruskog imperija nastavila proces širenja hegemonije industrijskog i trgovačkog kapitala, kao što su večer uoči početka Prvoga svjetskoga rata ukazivale Stolipinove reforme. Oktobarska revolucija nije riješila agrarno pitanje, već je postavila političke, odnosno nove institucionalne uvjete (“oblikovanje novih državnih oblika”) za rješavanje pitanja u budućnosti.[14] Pokušaj stvarnog rješavanja agrarnog pitanja javlja se kasnije (krajem 20-ih godina) i odnosi se na epizodu kolektivizacije i industrijalizacije. Konačni neuspjeh tog projekta, odnosno autonomne izgradnje modernog industrijskog i agrarnog sektora koji bi bio neovisan od kriznih i konjunkturnih ciklusa u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama, još uvijek duboko obilježava zadnjih par desetljeća. Staljinovoj revoluciji[15] se, doduše za visoku cijenu, posrećilo postaviti na noge modernu agrarnu i industrijsku infrastrukturu te smanjiti seosku populaciju koju su uspješno, za nekoliko desetaka posto, preusmjerili u industriju, vojsku i birokraciju, no već je šezdesetih godina 20. stoljeća bilo manje ili više jasno da postojeća ekonomska struktura samostalno nije bila sposobna podnijeti daljnji razvoj proizvodnih snaga koji je iziskivalo natjecanje za vrijeme Hladnoga rata.

Političke elite u Brežnjevljevo doba također nisu bile previše spremne iznova opteretiti svoje stanovništvo kako je bilo opterećeno u prve dvije petoljetke te ponovno riskirati silni otpor masa koji je sovjetska vlast tada mogla slomiti samo masovnim terorom (koji je ošinuo i partijsku elitu). Kolektivizacija i prva petoljetka doživjele su političku propast jer se sovjetskoj vlasti nije posrećilo na klasnoj osnovi mobilizirati seosko stanovništvo za udruživanje njihovih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u državne ili kolektivne posjede. Strategija sovjetske vlasti u prvim godinama kolektivizacije bila je u preventivnoj izolaciji/eliminaciji svih potencijalnih protivnika zadrugarstava. Potencijalnim protivnicima nisu se smatrali samo pravi sitni poljoprivredni kapitalisti (kulaci), odnosno seljaci koji su mogli uzimati najamne radnike, nego i propali bogatiji seljaci, među njima čak i oni koji su se isprva pozitivno odazvali na program kolektivizacije.[16] Takva politika, koja se u praksi temeljila na arbitrarnom nasilju, među seljačkim je masama – a i među brojnim lokalnim partijskim organizacijama (!) – izazvala silan otpor i potaknula jačanje nadklasnih solidarnih (arhaičnih) veza među ruralnim stanovništvom. Sovjetska vlast je tada postigla dijametralno suprotan učinak s nepopravljivim posljedicama.

Pobjeda te vlasti u stvarnosti nije bila tako savršena; u vrijeme najgore krize 1932.-1933. sovjetska je vlast bila prisiljena seljacima dati koncesiju: dodjeljivala im je obiteljske parcele. Seljaci su proizvode proizvedene na tim parcelama (okućnicama) mogli bez posredovanja države prodavati na „slobodnom“ tržištu. Slična prava imali su i kolhozi, koji su po ispunjenju planskih obveza proizvodne viškove prodavali bilo državi, po ugodnijim (višim) cijenama, bilo na „slobodnom“ tržištu.[17] Sovjetski savez je kasnije, sedamdesetih godina, nastupio na svjetskom tržištu kao značajan izvoznik energenata, a dobivenim sredstvima bi zatim otkupljivao sjevernoameričko žito. Drugim riječima, ekstenzivan rast industrijske proizvodnje koji je cijelo vrijeme bio temeljna značajka sovjetskog gospodarstva te ubrzane seobe stanovništva iz sela u grad nisu više bile izravno financirane od lokalnog agrarnog sektora. Sličnim putem tada je krenula većina drugih socijalističkih i postkolonijalnih država u razvoju koje su se isto tako nosile s nemogućnošću eksternalizacije socijalnih troškova, ali su alternativu sovjetskoj verziji socijalističke prvobitne akumulacije pronašle u kreditima koje su podupirale međunarodne financijske institucije nastale nakon Drugog svjetskog rata – Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka. U toj točki prelazimo na treće povijesno razdoblje razvoja agrarnoga pitanja.




2. dio

Bilješke

[1] Usp.: David Harvey, A Brief History of Neoliberalism, Oxford University Press, 2007, str. 19.
[2] Shodno tome, dio ekonomski aktivne seoske populacije u svjetskim razmjerima, prema gruboj procjeni agencije FAO Ujedinjenih naroda, glede na druge ekonomske aktivnosti svjetskog stanovništva danas, sputio se na 40 posto. Gl.FAOStatisticalYearbook 2010. Dostupno na: http://www.fao.org/economic/ess/ess-publications/ess-yearbook/ess-yearbook2010/en/
[3] Usp.: Mike Davis, Planet slumov, Založba /*cf., Ljubljana, 2009, prev. Borut Cajnko.
[4] Usp. npr.: Henry Bernstein, “‘Changing Before Our Very Eyes’: Agrarian Question and the Politics of Land in Capitalism Today”, Journal of Agrarian Change, god. IV, br. 1–2, 2004, str. 204–205; James Petras i Henry Veltmeyer, Social Movements in Latin America. Neoliberalism and Popular Resistance, Palgrave Macmillan, 2011, str. 68–71.
[5] Philip McMichael, “Reframing Development: Global Peasant Movements and the New Agrarian Question”, Canadian Journal of Development Studies, god. XXIII, br. 4, 2006, str. 471–483.
[6] Pri interpretaciji Wolfovog koncepta “društvenih previranja” koristimo Arrighijevu teoretizaciju odnosa političkih i gospodarskih elita, tj., proturječnog odnosa težnje akumulaciji kapitala i političke jurisdikcije. To je proturječje između logike beskonačne akumulacije kapitala, koja ovisi o vječnom pobjeđivanju režima ograničenja, tj. fiksacija na određene društvene aktivnosti, te teritorijalističku logiku političke jurisdikcije, koja je u usporedbi s kapitalom značajno manje mobilna. Vidi Giovanni Arrighi, Dolgo dvajseto stoletje. Kapitalizem, denar in moč, Založba Sophia, Ljubljana, 2009, str. 29–37, prev. Marjan Sedmak.
[7] Koncept samoeksploatacije u obiteljskoj poljoprivredi u 1920-im godinama razvio je ruski agrarni politički ekonomist Aleksandar Vasiljevič Čajanov na primjeru kapitalističke i nekapitalističke poljoprivrede. Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo razlikuje se od kapitalističkog poljoprivrednog gospodarstva prije svega zato što rad članova OPG-a nije najamni iz čega proizlazi svojevrstan princip procjene profitabilnosti poljoprivrednog rada. Budući da je glavno mjerilo takve evaluacije zadovoljenje temeljnih ljudskih potreba (gola reprodukcija radne snage i uzdržavanih članova obitelji), koje prema Čajanovom određuje stupanj samoeksploatacije, a ne profit koji omogućuje akumulaciju kapitala i daljnju proširenu reprodukciju proizvodnih kapaciteta, članovi OPG-a su spremni i voljni prodavati proizvode svoga rada i po cijenama toliko niskim da bi dugoročno zasigurno uništili kapitalističko poljoprivredno gospodarstvo. Vidi A. V. Chayanov, Peasant Farm Organization, v: A. V. Chayanov on Theory of Peasant Economy, ured. Daniel Thorner et al., The American Economic Association, Homewood, 1966, str. 70–89, prev. R. E. F. Smith.
[8] Henry Bernstein, Class Dynamics of Agrarian Change, Fernwood Publishing, Halifax in Winnipeg, 2010, str. 69.
[9] Vidi Terence J. Byres, “The Landlord Class, Peasant Differentiation, Class Struggle and the Transition to Capitalism: England, France and Prussia Compared”, The Journal of Peasant Studies, god. IIIVI, br. 1, 2009, str. 36–41.
[10] Vidi Terence J. Byres, “The Landlord Class, Peasant Differentiation, Class Struggle and the Transition to Capitalism: England, France and Prussia Compared”, The Journal of Peasant Studies, god. III-VI, br. 1, 2009, str. 36–41.
[11] Vidi Kardeljevu tezu da “na primjer nema francuskog ili engleskog nacionalnog pitanja”. Edvard Kardelj, Razvoj slovenskega narodnega vprašanja, drugo izdanje, Državna založba Slovenije, 1957, str. 41.
[12] Vidi Giovanni Arrighi, Dolgo dvajseto stoletje, op. cit., str. 143–213.
[13] Vladimir Iljič Lenin, “Poročilo o zemlji 8. novembra (26. oktobra) 1917”, v: V. I. Lenin. Izabrana dela, III, Ljubljana, Cankarjeva založba, 1949, str. 304.
[14] Ovim primjerom kasnije su se vodile sve socijalističke revolucije do koje su izbile za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon; budući da su se temeljile na ustupku sitnim proizvođačima roba – “kvazi minikapitalistima” (seljacima), nije ih uvijek bilo jednostavno razlikovati od klasičnih građanskih revolucija 19. stoljeća. Preciznije; kod tih revolucija nije bilo potpuno jasno kad je “buržujska” faza prešla u “proletersku” Jugoslavenska revolucija, kao zadnji seljački rat na europskom tlu, klasičan je primjer tog intrigantnog odnosa “klasne” i “nacionalne” dimenzije oslobodilačke borbe. Klasni značaj agrarne reforme do koje je došlo odmah po oslobođenju Jugoslavije te prije izbora u ustavotvornu skupštinu, jasno je opisao Zdenko Čepič: “Rasprave [u Zakonodavnom odboru Privremene narodne skupštine] ukazale su na dvostruke standarde odnosno razumijevanje agrarne reforme, a posebno njezinih posljedica. Tako su ‘avnojevci’ isticali politički značaj agrarne reforme dok su u skupštini kooptirani članovi u vidu imali i ekonomske dimenzije te mjere, a prije svega njezine ekonomske posljedice. U agrarnoj reformi su doduše vidjeli potrebnu mjeru, priznavali su joj i određeni politički značaj, no istovremeno su upravo zbog toga upozoravali na neke slabosti i predviđene posljedice koje će se manifestirati u području ekonomije. Potonje ‘avnojevci’ nisu priznavali jer su na agrarnu reformu gledali kao na političko-ekonomsku mjeru s istaknutim klasnim motivom. Smatrali su da će se tako utemeljenom agrarnom reformom u načelu razriješiti agrarno i seljačko pitanje u Jugoslaviji.” Zdenko Čepič, Agrarna reforma in kolonizacija v Sloveniji. 1945–1948, Založba obzorja, Maribor, 1995, str. 72.
[15] Za interpretaciju razdoblja prve petoljetke u Sovjetskom savezu kao “Staljinove revolucije” usp. Sheila Fitzpatrick, The Russian Revolution, Oxford University Press, 2001, str. 120–147.
[16] Fizička represija koju je operativno provodila politička policija (GPU) naravno nije bila jedina strategija za socijalističku transformaciju sovjetskog sela. Sovjetska vlast uložila je silne napore za mobilizaciju gradskih radnika – više od 180.000 samo u prva dva mjeseca godine 1930. – koji su na selu odigrali presudnu ulogu u masovnim propagandnim akcijama kojima se uvjeravalo seljake da svoje posjede udruže u kolhoze. Istovremeno, vrijeme kolektivizacije je i vrijeme kulturne revolucije, tj. procesa brzog širenja obrazovnih, znanstvenih i umjetničkih institucija na sovjetsko selo. Vidi Istorija kommunističeskoj partii sovetskogo sojuza, IV, zv. 2, ur. P. N. Pospelov et al., Izdatel’stvo političeskoj literatury, Moskva, 1971, str. 39–48.
[17] Vidi Lynne Viola, “Peasant Rebels Under Stalin. Collectivization and the Culture of the Peasant Resistance”, Oxford University Press, 1996; R. W. Davies in Stephen G. Wheatcroft, The Years of Hunger. Soviet Agriculture, 1931–1933, Palgrave Macmillan, London, 2009.