Dugo 20. stoljeće seljačkih ratova (II. dio)

Agrarno pitanje danas

Brojni analitičari – npr. Giovanni Arrighi, Mike Davis, Henry Bernstein – već dugo upozoravaju da je osnovna kontradikcija suvremenog kapitalističkog sistema na globalnoj razini u generiranju svjetskog (neformalnog) proletarijata kojemu nije osigurana reprodukcija. Nemogućnost reprodukcije radničkih masa povezana je s time da industrija danas općenito apsorbira značajno manji dio populacije nego nekad.[1] Henry Bernstein pokušava u tom kontekstu, ne bez oklijevanja, shematizirati novo agrarno pitanje koje bi danas bilo odvojeno od kapitala, budući da agrarna proizvodnja nigdje pri akumulaciji kapitala nema presudnu ulogu. Naglašava da je tradicionalno agrarno pitanje – tj. agrarno pitanje kapitala – u brojnim državama svjetskoga Juga kao osnovna strategija za “nacionalnu akumulaciju i industrijalizaciju” ostalo naprosto neriješeno.[2] Agrarno pitanje današnjice tako je ponajviše pitanje rada koje je povezano s općom “krizom zaposlenosti, koje se pokazuje u borbama na zemlji i za zemlju, kojih je cilj barem djelomično zadovoljiti reprodukcijske potrebe radne snage”.[3] S jedne strane, ova derivacija je za našu dosadašnju analizu važna jer ukazuje da agrarno pitanje i danas treba analizirati u svjetlu (ne)sposobnosti političkih i ekonomskih sistema u uključivanju “neproduktivnih” populacija u bilo kakav oblik formalne ekonomije koji izravnim proizvođačima omogućuje barem golu reprodukciju njihove radne snage, tj. goli život. S druge strane, na početku naše rasprave odbacili smo razdvajanje agrarnog pitanja na pitanje rada i pitanje kapitala.

Ako ekonomske i političke elite danas uglavnom ne trebaju razbijati glave pitanjem kako će lokalni agrarni sektor generirati dovoljne viškove za veliku (lokalnu) industriju, kako pretpostavlja Bernstein, to još uvijek ne znači da elite na svjetskom Jugu i Istoku mogu biti ravnodušne prema golemim populacijama koje su rastrgane između sela i slamova. Rekli smo da je nestabilnost koju generira takvo stanje trajna prijetnja svakom režimu akumulacije kapitala. Kao paradigmatski primjer navodimo Indiju. Dio ekonomski aktivne populacije u poljoprivredi u Indiji smanjuje se: od 1999. do 2009. taj udio je pao za 5 posto (s 59 na 54 posto); za više od 5 posto u tom razdoblju pao je i udio poljoprivredne proizvodnje u nacionalnom BDP-u (s 21,8 na 16,5 posto).[4] Vidljiv trend deagrarizacije relativiziraju podaci o rastu stanovništva zaposlenog u industriji, broj koji se u razdoblju od 1980. godine (tada je u poljoprivredi bilo zaposleno još oko 70 posto populacije) do 2005. godine povećao s 13 na samo 19 posto. Unatoč tome, Indija je posljednja dva desetljeća država stalnog gospodarskog rasta (odmah iza Kine) koji temelji na izvozu robe (usluga) čiji su krajnji korisnici “srednje klase” Europe i SAD-a. Pristup kreditima koje osigurava međunarodni financijski kapital te sirovinama i poljoprivrednim proizvodima na međunarodnom tržištu, posebno iz EU i SAD-a, snažno je oslabio lokalnu „neposrednu ekonomsku vezu između poljoprivrede i drugih sektora gospodarstva”.[5] Značajka indijskoga agrarnog sektora njegov je neravnomjerni razvoj. S jedne strane je snažan agrarni kapitalistički sektor koncentriran u regijama poput Punjaba, Haryane i Tamul Nadua, a čine ga prije svega pobjednici tzv. zelene revolucije iz 1960-ih i 1970-ih godina; s druge strane postoji ocean sitnih seljaka koji obrađuju manje od 1 ha zemlje i koji više od 50 posto svih prihoda dobivaju iz aktivnosti (najamni rad) izvan domaćeg poljodjelstva. Udio tih poljoprivrednika u Indiji obuhvaća 70 posto ukupne ekonomski aktivne populacije u poljoprivredi, a manje od 1 posto su vlasnici posjeda površine veće od 10 ha.[6]

Ako financijalizacija kao stalni proces u dugoj povijesti kapitalizma, kako tvrde analize svjetskih sistema, u određenim trenucima povijesti pretpostavlja deregulaciju nacionalne ekonomije, u danom kontekstu može imati i regulativni učinak. Agrarno pitanje današnjice tada je drugo ime za takav proturječan oblik regulacije.

Čini se da je indijskoj vladajućoj klasi uspjelo prekoračiti razvojna ograničenja koja je stoljeće i pol generirala britanska kolonijalna uprava (razvoj profitabilnog industrijskog sektora, banaka i financija). Čini se da je Indija, zbog toga što iznimno brz gospodarski rast primarno više ne ovisi o rastu agrarnog sektora, prekoračila status periferije svjetskoga kapitalističkog sistema i da sve više postaje dio centra tog sistema, za koji danas postoji sve više dokaza da postupno nastaje u Aziji (s Kinom na čelu).[7] Čak i ukoliko to stoji, ipak ne možemo zanemariti da je vladavina vladajuće klase u toj državi koja ekonomski stupa na središnju svjetsku pozornicu povezana s neusporedivo više nesigurnosti nego li je to bilo kod vladajućih klasa Velike Britanije i potom SAD-a. Jučerašnje elite u vrijeme svoje hegemonije na vlastitom tlu nisu bile opterećene stotinama milijuna prekarnih radnika koji bi za svoje preživljavanje morali kombinirati niz različitih ekonomskih aktivnosti, pogotovo ne u dvije antagonističke ekonomske sfere kao što su (nekapitalističko) obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo i bilo koji drugi oblik (kapitalističke) proizvodnje temeljen na najamnom radu. Upravo suprotno; trend sve intenzivnije prekarizacije znakovit je za SAD i najrazvijenije europske države upravo u desetljećima opadanja njihove svjetske hegemonije i dominacije. Tajna vladavine tamošnjih vladajućih klasa bila je upravo u upravljanju (likvidaciji) prekarizacije: prvo velikim zatvaranjem (14. i 15. st.), velikim migracijama (19. st.) te naposljetku ratnim kejnzijanizmom (SAD) i socijalnom državom (zapadna Europa). Današnja Indija nije jučerašnja Engleska. Kontradikcija indijskog društva između silovitog gospodarskog rasta (profitabilni industrijski i financijski sektor) i tvrdokornih arhaičnih elemenata gospodarskog života generira naizgled kontradiktorne mjere: s jedne strane indijske vlasti pospješuju izgon seljaka sa zemlje, prije svega one u izravnom državnom vlasništvu i koju iznajmljuju domaćim i stranim korporacijama[8], a s druge strane u suradnji s međunarodnim financijskim institucijama podupiru sitna seoska gospodarstva strategijom mikrokreditiranja. Pažnju ćemo usmjeriti na potonju politiku, posebno zbog očite sličnosti politici seoskog (kreditnog) zadrugarstva koja je od druge polovice 19. stoljeća do Drugog svjetskog rata temeljna strategija rješavanja agrarnog pitanja na europskoj (polu)periferiji.

Seosko zadrugarstvo se krajem 19. stoljeća proširilo u onim europskim državama gdje je feudalna društvena struktura doživjela konačni slom tek građanskom revolucijom 1848. čiji je najvidljiviji rezultat bilo zemljišno rasterećenje i agrarna reforma. U austrijskoj monarhiji, koju ovdje koristimo kao paradigmatski primjer, država je od 15. stoljeća na različite načine poticala procese centralizacije. Najuspješnija je bila na području birokracije i vojske gdje su procesi koncentracije političke moći također najbolje uspjeli, a na područje gospodarstva režim prosvijećenog apsolutizma od 18. stoljeća utjecao je samo posredno, poticanjem racionalnijih oblika poljoprivrede, melioracijom močvarnih područja, uvođenjem novih biljnih kultura, moderne veterine i mjera zaštite od poljskih nametnika.[9] Stara zemljovlasnička aristokracija ekonomski i politički stagnirala je već od 15. stoljeća; s njezine strane, ali i sa strane podložnih, nije došao nikakav poticaj koji bi doveo do kapitalističke poljoprivrede. Poticaj je preuzela država koja je zemljišnim rasterećenjem i agrarnom reformom godine 1848. stvorila divovsku klasu sitnih proizvođača roba i slabi sloj rentijera (propalih plemića) koji su nekoliko desetljeća primali odštetu za izgubljenu zemlju. Raspad feudalnih veza te intenzivnije uključivanje kmetova u robnu razmjenu produbilo je klasnu diferencijaciju na selu. Mala seoska poljoprivredna gospodarstva koja su se neprestano zaduživala nisu bila sposobna ostvarivati fiziokratske politike transformacije nacionalne ekonomije.

Da je nemoguće ignorirati zahtjeve seljačkih masa koji unatoč nostalgičnom jeziku imaju racionalnu jezgru u realnim egzistencijalnim društvenim uvjetima u kojima žive i koje generira kapitalizam, iskusili su svi ozbiljni revolucionarni projekti 20. stoljeća – krenuvši od oktobarske revolucije.

Odsustvo snažne klase kapitalističkih veleposjednika koja bi bila u stanju koncentrirati zemlju propadajućih sitnih proizvođača – umjesto koje je postojao sloj rentijera i neproduktivnih zajmodavaca (lihvara) – te slaba industrija koja nije bila u stanju apsorbirati višak seoskog stanovništva generirali su stanje stalne krize. Za mala seljačka gospodarstva koja nisu mogla ni propasti ni opstati nastao je zadružni sustav, udruženje sitnih vlasnika robe i proizvođača koji su za potrebe uzajamne pomoći u zadrugu uložili vlastita novčana sredstva i na taj način svoje članove zaštitili od primitivnih oblika kreditne eksploatacije (lihvarstva). Uz kreditne zadruge, nastale su i opće poljoprivredno-nabavne zadruge koje su predstavljale pokušaj zajedničkog nastupanja proizvođača određenih poljoprivrednih proizvoda na tržištu. Društveni akter koji je na tom području preuzeo logističku i ideološku inicijativu bila je katolička crkva, u tzv. slovenskim zemljama to je bio pokret Janeza Evangelista Kreka. Iako su zadruge bile zamišljene kao neprofitne ekonomske organizacije čije je statute potvrđivala država, postale su politička i ekonomska infrastruktura za razvoj modernih političkih stranaka – u Sloveniji katoličke Slovenske narodne stranke. Isto tako, njihova sredstva su se postepeno transformirala u kapital prvih modernih novčarskih zavoda koji su krajem 19. stoljeća nastali na periferiji poluperiferne stare Austrije. Ti novčarski zavodi, koji su djelovali kao konkurencija postojećim bankama (štedionicama) čiji je kapital izvirao iz razvijenijih dijelova monarhije, postali su ekonomski temelj slovenske buržoazije koja se upravo u tom trenutku politički suprotstavila njemačkoj buržoaziji. Budući da je u zadrugarskom pokretu političku i ekonomsku inicijativu držala katolička stranka, liberalna buržoazijska frakcija već je na početku imala loš položaj. Prema tome, nije slučajnost da je katolička crkva pravi potporanj slovenskog liberalizma u neekonomskoj sferi slobodnih i manje slobodnih zanimanja, tj. u kulturi, školstvu, pravu i zdravstvu. Sukob interesa ekonomske i političke moći koji smo skicirali na početku naše rasprave, u Sloveniji je tada neminovno bio etiketiran kao “kulturni pokret” jer “prirodni” zastupnici ekonomskog racionalizma (liberali), koji su mogli samo zagovarati apstraktne pojmove slobode i naprednjaštva u kulturi, školstvu, umjetnosti i politici, nisu imali stvarnu ekonomsku moć: ekonomsku moć imali su konzervativci (“klerikalisti”). Upuštanjem u “kulturnu borbu”, slovenski politički katolicizam stupa na teren naklonjeniji liberalima što je, s obzirom na njegovu ekonomsku moć, naizgled paradoksalno. Ali, budući da govorimo o perifernom kapitalizmu, moramo uzeti u obzir da je vladajuća (katolička) frakcija buržoazije svoju vladavinu mogla reproducirati uglavnom samo ideološkim praksama koje su bile u suprotnosti sa samom logikom akumulacije kapitala.

Poraz zapatista u Meksiku, inauguracija kvazi progresivnih, a u stvarnosti termidorskih režima (Moralesa u Boliviji i Lula de Silve u Brazilu) koji su izrasli na krilima seljačkih pokreta, a već se na početku nisu iskazali kao alternativa raspadajućim neoliberalnim režimima, s druge je strane dokaz aktualnosti osnovne poruke Wolfovog rada: do društvenih previranja dolazi zbog nesposobnosti elite pri ponovnom uspostavljanju klasne vladavine koje iziskuje određene turbulencije u gospodarskom životu.

Zadrugarstvo je, naime, ideološki bilo cijelo vrijeme “kvazi” antikapitalističko; bilo je garancija društvene solidarnosti u okruženju koje je već bilo potpuno prožeto kapitalističkim društvenim odnosima. Stabiliziralo je prekarni režim u kojemu su seljaci uz rad na svojim skromnim posjedima bili prisiljeni baviti se dodatnim djelatnostima, a industrija je bila preslaba. Isto tako, zadrugarstvo je bilo “sistemska” obrambena strategija periferne buržoazije koja iz objektivnih razloga nije bila u mogućnosti natjecati se s europskim ili svjetskim konkurentima. Unatoč tome što su postojale prepreke gospodarskom razvoju austrijske monarhije i kasnije Kraljevine Jugoslavije, zadrugarstvo su podupirale određene političke elite na državnoj razini, zadnje u predaprilskoj Jugoslaviji uspostavom Privilegirane agrarne banke u drugoj polovici 1930-ih godina kada je silovitost dužničke krize sitnih poljoprivrednih gospodarstava dobrano ugrozila stabilnost države.[10]

Institut mikrokreditiranja u Indiji kao važna politička i ekonomska strategija postoji zadnje desetljeće, posebno od 2005. kada ju je poduprla i Svjetska banka, a danas se koristi i drugdje u svijetu, posebno u Latinskoj Americi. Jamie Morgan i Wendy Olsen u svom nadasve temeljitom istraživanju ocrtavaju strukturu djelovanja mikrokredita u indijskom društvu što izrazito podsjeća na zadružno gospodarstvo.[11] Temelj je udruživanje sitnih proizvođača roba, vrlo često žena koje se organiziraju u skupinu za samopomoć (SZS).[12] Takva skupina često se poveže s određenom nevladinom organizacijom (NVO) pomoću koje ostvaruje kontakt s vladinim agencijama te s odgovarajućom agencijom Svjetske banke. Tako nastaje konzorcij (u nj se uključuju centralna državna banka te domaće i strane komercijalne banke) koji zatim formira mali gospodarski projekt kojemu su namijenjena skromna financijska sredstva. Mikrokredit se zatim distribuira individualno pojedinačnim seoskim gospodarstvima koja su povezana u SZS, a najčešće ga iskoriste za nabavu materijala i alata (mali obrt), stoke (krava) ili za zakup poljoprivrednog zemljišta. Daljnja uloga SZS-a je da vodi računa o izvršavanju kreditnih obveza svojih članova te da komunicira s većim robnim posrednicima. SZS na taj način izbjegava lokalno posredovanje te tako barem potencijalno isposluje prodaju poljoprivrednih proizvoda po višoj cijeni, a njezini članovi oslobađaju se ovisnosti o neformalnim (lihvarskim) oblicima kreditiranja. Štoviše, bez SZS-a sitna poljoprivredna gospodarstva s malo ili bez akumulacije najvjerojatnije uopće ne bi mogla dobiti (bankovni) kredit. Istraživačice pritom ističu da siromašni seljaci pomoću SZS-a prevladavaju ograničenja kastinskog sustava koji u gospodarskom životu Indije još uvijek igra važnu ulogu; tako se, na primjer, mogu potencijalno uključiti u trgovinu stokom koja se tradicionalno veže uz monopol viših kasti. Ekonomsku pozadinu za te oblike organiziranja gospodarstva smo opisali ranije, a sada ćemo se osvrnuti na ideološku pozadinu kako su ju iznijele autorice:

Skupine za samopomoć trebale bi stvarati socijalni kapital kroz izgradnju novih poveznica i institucija koje bi trebale povećati ljudski kapital sudionika koji će posredstvom tržišnih odnosa postati ekonomskim kapitalom. Konačni rezultat trebao bi biti u transformaciji socioekonomskih odnosa odozdo prema gore.[13]

Sličnost dvaju povijesnih tipova organizacije seoskih zajednica, koja nestaje prodiranjem robnih odnosa, nedvojbena je. Funkcije katoličke crkve nekad i NVO-a danas također su u korelaciji. Razlike koje je nemoguće previdjeti su sljedeće: dok su stara Austrija i Kraljevina Jugoslavija bile na ekonomskoj i političkoj periferiji svjetskog kapitalističkog sustava, Indija se danas pomiče prema njegovom središtu; dok je kreditno zadrugarstvo u spomenutim perifernim zemljama bilo stup sveukupne razvojne agrarne politike – sredstvo rješavanja agrarnog pitanja, indijske SZS nam pokazuju da se u najboljem slučaju radi o marginalnom segmentu ekonomsko-poslovne strategije jer se odnosi na stvaranje profita i njegovu akumulaciju. Autorice istraživanja strategiju mikrokreditiranja inače analiziraju u svjetlu globalnog fenomena – procesa financijalizacije, tj. strategije uključivanja pretkapitalističkih razmjena u kruženje novca što naravno nema za posljedicu prevladavanje siromaštva i otuđenosti pojedinaca, uključivanje u formalnu ekonomiju, već zamku stalnog stanja ovisnosti o kreditiranju od čega korist imaju samo financijske institucije.[14] No, gledajući na relativno niska sredstva za djelovanje SZS-a, može se reći da se primarni motiv za ulaganje u te gospodarske “minisubjekte” prije ili kasnije nalazi drugdje. Razloge bismo trebali tražiti u strategiji reguliranja propasti sitnih proizvođača roba i njihovog prijelaza u vojsku neformalnog proletarijata na koji nitko ne gleda kao na potencijalnu (formalnu) radnu snagu, već samo kao na čimbenik društvenih previranja. Ako financijalizacija kao stalni proces u dugoj povijesti kapitalizma, kako tvrde analize svjetskih sistema, u određenim trenucima povijesti pretpostavlja deregulaciju nacionalne ekonomije, u danom kontekstu može imati i regulativni učinak. Agrarno pitanje današnjice tada je drugo ime za takav proturječan oblik regulacije.

Zaključak: Budućnost seljačkih ratova

Henry Bernstein je u članku na koji smo se tijekom ove rasprave više puta pozivali ocijenio da je “zlatno doba” redistribucije zemlje izravnim proizvođačima kroz socijalnu revoluciju danas bespovratno prošlo. “Zemlju onima koji ju obrađuju”, parola je koja sigurno ostaje u prošlosti te je kao takva u najboljem slučaju predmet nostalgije.[15] Wolfovi Seljački ratovi 20. stoljeća nam, s druge strane, na svakom koraku dokazuju da su one revolucije 20. stoljeća koje su u svojim ciljevima bile ograničene na rješavanje seljačkog pitanja (ne agrarnog pitanja!), tj. na redistribuciju zemlje, uglavnom ugasle. Ako Wolfovu studiju čitamo zajedno s Engelsovom analizom njemačkog seljačkog rata 16. stoljeća, taj zaključak možemo primijeniti na cijelu povijest kapitalizma. Ideja o rješavanju seljačkog pitanja neovisno od drugih problema kapitalističkih društava je prema toma odavno bila iluzija, snivanje o idiličnoj egalitarnoj zajednici malih poljoprivrednih proizvođača koji žive i rade u harmoniji s prirodom te nostalgija za svijetom koji nikad nije postojao. No, da stoji i obrnuto, tj. da je nemoguće ignorirati zahtjeve seljačkih masa koji unatoč nostalgičnom jeziku imaju racionalnu jezgru u realnim egzistencijalnim društvenim uvjetima u kojima žive i koje generira kapitalizam, iskusili su svi ozbiljni revolucionarni projekti 20. stoljeća – krenuvši od oktobarske revolucije. Seljačke mase danas daleko su od nestajanja iz povijesti.

Klasna i druga proturječja u najbrže razvijajućim gospodarstvima na svijetu za koja često koristimo akronime, kao npr. BRIC i dr., u današnje vrijeme neusporedivo su oštrija od onih u 20. stoljeću u državama u kojima su izbile socijalističke revolucije. Seljaci kao prvi prekarijat u dugoj povijesti kapitalizma – i prekarnost koja je i dalje njihov temeljni egzistencijalni uvjet – u današnje vrijeme imaju mnogo potencijalnih saveznika u drugim prekarnim segmentima radnog naroda

Broj međunarodnih pokreta seljaka (internacionala) u zadnjih nekoliko desetljeća nezaustavljivo se povećava. Povijest borbi protiv programa ekonomske stabilizacije u Latinskoj Americi koji predstavljaju restauracijske pokrete obnove vladavine klasa[16] govori nam da su pobunjeni seljaci 1980-ih i 1990-ih godina, bez obzira na objektivni pad udjela ekonomski aktivnog stanovništva u poljoprivredi, u svjetlu strašnog poraza radničkih pokreta, odigrali presudnu ulogu.[17] Bez dvojbe, polet tih pokreta bio je poticaj argentinskim radnicima i otpuštenim javnim službenicima koji su na vrhuncu krize 2001. godine privremeno zauzeli tvornice i gradske četvrti. Ni tzv. bolivarsku Chavezovu revoluciju ne možemo zamisliti izvan tog konteksta. Poraz zapatista u Meksiku, inauguracija kvazi progresivnih, a u stvarnosti termidorskih režima (Moralesa u Boliviji i Lula de Silve u Brazilu) koji su izrasli na krilima seljačkih pokreta, a već se na početku nisu iskazali kao alternativa raspadajućim neoliberalnim režimima, s druge je strane dokaz aktualnosti osnovne poruke Wolfovog rada: do društvenih previranja dolazi zbog nesposobnosti elite pri ponovnom uspostavljanju klasne vladavine koje iziskuje određene turbulencije u gospodarskom životu. Nijednu povijesnu vladajuću klasu dosad nije činila samo jedna društvena elita. Turbulencije u gospodarskom životu kumuju propasti jedne elite i usponu druge. Propadajuće ili ugrožene elite tada se iz petnih žila trude pridobiti saveznike među iskorištavanima i potlačenima; institucije potonjih su teren oštrih klasnih borbi gdje pobijediti mogu kako napredne tako i najreakcionarnije sile. Ukoliko pojedina elita, frakcija vladajuće klase, ne može samostalno prakticirati vladavinu, tada ni nijedna “frakcija” iz redova radnog naroda ne može samostalno srušiti – a kamoli ukloniti – tu vladavinu. Klasna i druga proturječja u najbrže razvijajućim gospodarstvima na svijetu za koja često koristimo akronime, kao npr. BRIC i dr., u današnje vrijeme neusporedivo su oštrija od onih u 20. stoljeću u državama u kojima su izbile socijalističke revolucije. Seljaci kao prvi prekarijat u dugoj povijesti kapitalizma – i prekarnost koja je i dalje njihov temeljni egzistencijalni uvjet – u današnje vrijeme imaju mnogo potencijalnih saveznika u drugim prekarnim segmentima radnog naroda. Prljavi rad na zemlji i ograničenost ruralnog svijeta na prvi pogled djeluju kao potpuna suprotnost čistom radu na računalu u kozmopolitskim metropolama. Tu prividnu suprotnost između “čistog i prljavog” spajaju procesi erozije društvenih mehanizama koji bi trebali taj prekarni položaj učiniti “podnošljivim”; u prvom primjeru radi se o proturječnim ekonomskim politikama koje više ne pružaju čvrsto državno jamstvo za preživljavanje sitnih proizvođača roba, a u drugom se radi o privatizaciji javnog sektora. Wolfovi Seljački ratovi 20. Stoljeća vape za nastavkom.






1. dio

Bilješke

[1] Vidi Henry Bernstein, “Changing Before Our Very Eyes”: Agrarian Question and the Politics of Land in Capitalism Today, op. cit., str. 204; Mike Davis, Planet slumov, op. cit.
[2] Henry Bernstein, “Changing Before Our Very Eyes”: Agrarian Question and the Politics of Land in Capitalism Today, op. cit., str. 202.
[3] Op. cit., str. 221.
[4] FAO Statistical Yearbook 2010, op. cit.
[5] Jens Lerche, “Agrarian Crisis and Agrarian Questions in India”, Journal of Agrarian Change, god. 11, br. 1, 2011, str. 105.
[6] Op. cit., str. 106–107.
[7] Vidi Giovanni Arrighi, Adam Smith in Beijing. Lineages of the Twenty-First Century, Verso, London – New York, 2009.
[8] Minar Pimple in Manpreet Sethi, Occupation of Land in India: Experiences and Challenges, v: Reclaiming the Land. The Resurgance of Rural Movemements in Africa, Asia and Latin America, ur. Sam Moyo i Paris Yeros, Zed Books, London in New York, 2005, str. 235–256.
[9] Vidi Marijan Britovšek, Razkroj fevdalne agrarne strukture na Kranjskem, Slovenska matica, Ljubljana, 1964.
[10] Cf.: France Kresal, Zgodovina socialne in gospodarske politike v Sloveniji od liberalizma do druge svetovne vojne, ur. Žarko Lazarević i Neven Borak, Cankarjeva založba, Ljubljana 1998, str. 98–100; Žarko Lazarević i Jože Prinčič, Zgodovina slovenskega bančništva, Združenje bank Slovenije, Ljubljana, 2000, str. 149–154; Slovenska novejša zgodovina. Od programa Zedinjene Slovenije do mednarodnega priznanja Republike Slovenije 1848–1992, 1, ur. Neven Borak et al., Mladinska knjiga in Inštitut za novejšo zgodovino, Ljubljana, 2005, str. 445.
[11] Jamie Morgan i Wendy Olsen, “Aspiration Problems for the Indian Rural Poor: Research on Self-Help Groups and Micro-Finance”, Capital&Class, god. XXXV, br. 2, 2011, str. 189–212.
[12] Godine 2007. u Indiji je postojalo 2,7 milijuna SZS-a. U saveznoj državi Andhra Pradesh na jugu Indije, na koju su se u spomenutoj raspravi usredotočile autorice, u to vrijeme je djelovalo 630.000 SZS-a, a svaka je prosječno okupljala od 10 do 15 članova (seljačkih gospodarstava). SZS su u toj indijskoj saveznoj državi u razdoblju 2000-2009. imale pristup kreditu u iznosu od 1,35 milijarde američkih dolara. Op. cit., str. 194.
[13] Op. cit., str. 195 (citirano prema prijevodu autora).
[14] Op. cit., str. 203–205.
[15] Henry Bernstein, “Changing Before Our Very Eyes”: Agrarian Question and the Politics of Land in Capitalism Today, op. cit., str. 202.
[16] Cf.: David Harvey, op. cit.
[17] James Petras i Henry Veltmeyer, Social Movements in latin America. Neoliberalism and Popular Resistance, op. cit., str. 53–78.