Izjava za medije KSFF-a: Ne damo čistačice!

Pročitajte izjavu za medije Kluba studenata Filozofskog fakulteta na temu izdvajanja pomoćnih poslova u javnom i državnom sektoru (outsourcing-a), kojom današnjem Open Air-u ispred FFZG-a daju ozbiljniju notu: “KSFF vas poziva da podržite nenastavno osoblje fakulteta u borbi protiv outsourcing-a time što ćete dati svoj potpis za održavanje referenduma kojim bi se zabranilo izdvajanje obavljanje pomoćnih djelatnosti.”


Dovoljno je u internetsku tražilicu utipkati tu famoznu riječ outsourcing i izvještaji o njenim pogubnim učincima počinju pristizati sa svih strana svijeta. Scenario je pritom manje-više svugdje jednak: državne ili lokalne vlasti na temelju ekonomskih studija ili procjena donose odluke, često bez valjane demokratske legitimacije, o izdvajanju pomoćnih poslova u javnim ustanovama i njihovom predavanju u ruke privatnih poduzetnika, a sve s ciljem značajnih proračunskih ušteda. Privatni poduzetnici i sada poslodavci izdvojenom pomoćnom osoblju obećavaju zadržavanje postojeće razine prava i plaća radnika, no ubrzo i prava i plaće rapidno padaju. Kako je radnicima gotovo onemogućeno ikakvo kolektivno organiziranje protiv smanjivanja prava i plaća ne mogu se efikasno boriti. Razina kvalitete sada izdvojenih poslova pada, a njihova cijena uglavnom ostaje ista ili je tek neznatno niža. Nakon nekoliko godina vlasti i voditelji javnih ustanova shvaćaju da izdvajanjem nisu postigli željene uštede, da naprotiv, izdvojeno vođenje pomoćnih poslova stvara financijsku štetu i ugrožava obavljanje primarnih djelatnosti, te donose, sasvim racionalno, odluku da se prethodno izdvojeni poslovi vrate u organizacijsku nadležnost javnih ustanova i njihovih kadrovskih službi.

No šteta je već počinjena: radnici koji sada za privatnog poslodavca obavljaju spomenute poslove nisu više oni isti radnici koji su te poslove obavljali prije nekoliko godina – oni su sada ili nezaposleni ili su uslijed čestih rotacija i preraspodjela radne snage završili na drugim poslovima i lokacijama ili kod drugih poslodavaca – naravno, s plaćama možda i upola manjima nego što su ih prije izdvajanja zarađivali. Kako je razina kvalitete i stanja infrastrukture izdvojenih djelatnosti drastično pala potrebno je uložiti dodatna proračunska sredstva u njihovo dovođenje na prijašnju razinu.

Učinci izdvajanja jasni su – radnici, javne ustanove i proračuni teško su materijalno oštećeni, profitirali su privatni poslodavci i njihov kapital. Zbog tog bi poučka u raspravi o outsourcing-u trebalo zauzeti pragmatičan stav – izdvajanje pomoćnih poslova iz javnih ustanova znači direktno preusmjeravanje javnog novca u korist privatnih ekstra-profita.

Kao što primjeri pokazuju, outsourcing u javnim ustanovama ima, u najmanju ruku, vrlo dubiozne ekonomske i poslovne učinke. No posljedice koje takva praksa ostavlja na ljudima i radnim kolektivima još su katastrofalnije. Radnice i radnici na pomoćnim poslovima nisu samo najamnici koji odrađuju poslove nevažne za obavljanje osnovne djelatnosti, oni svojim iskustvom i upućenošću u funkcioniranje ustanove ili poduzeća u kojem rade aktivno doprinose sveukupnom radnom učinku i nakraju, kvaliteti javne usluge koje su svi građani korisnici („tete“ čistačice i kuharice u vrtićima i školama najbolji su primjer, jer osim čišćenja i kuhanja često obavljaju i dragocjene odgojno-obrazovne „poslove“). Izdvajanjem tih radnih mjesta taj se važan doprinos nepovratno gubi, a između radnika na pomoćnim poslovima i radnika zaposlenih u osnovnoj djelatnosti produbljuju se ionako postojeće klasne razlike – unutar radnih kolektiva stvaraju se doslovno radnici nižeg reda. Posljedice outsourcing-a naročito pogađaju žene – radeći najniže plaćene poslove one su prve na listi za izdvajanje i nesigurno zapošljavanje, što pak stvara dodatni pritisak na njihov ionako besplatni, rodno uvjetovani, kućanski rad. Povećava se također i stupanj rodne diskriminacije i uznemiravanja na radnom mjestu, što opet posljedično utječe na učvršćivanje rodnih stereotipa i zadržavanje žena u podređenom položaju u društvu.

Tri su paralelna procesa trenutačno u tijeku: novi Zakon o radu u saborskoj je proceduri, medijska i politička kampanja za uvođenje prakse outsourcing-a također je u punom jeku, dok se pak s druge strane vodi borba da se oba procesa zaustave – upravo traje potpisivanje peticije za referendum na kojem bi se odlučivalo o zakonu o zabrani izdvajanja pomoćnih djelatnosti iz javnih ustanova.

Namjere vladajućih u novome Zakonu o radu eksplicitne su: fleksibilnija organizacija rada i smanjenje troškova poslodavcima, fleksibilnije upravljanje ljudskim potencijalima, poticanje zapošljavanja u nepunom radnom vremenu, smanjenje indeksa zakonske zaštite zaposlenja pojednostavljivanjem i ubrzanjem postupka otkazivanja (uključujući i kolektivno otpuštanje), onemogućivanje pokretanja štrajka sindikatima koji nisu potpisnici kolektivnog ugovora, poticanje rada preko agencija za privremeno zapošljavanje. Sve navedeno doslovno je prepisano iz preambule prijedloga ZOR-a koji je u veljači ove godine prošao prvo saborsko čitanje. ZOR i outsourcing zamišljeni su da djeluju sinergijski – zakon priprema teren fleksibilizacijom tržišta rada dok je outsourcing jedan od efikasnih alata za osiguravanje što veće mase nesigurno zaposlenih, a time i lako „upravljivih“ i „iskoristivih“ radnica i radnika.

U borbi protiv ovakvog, ekonomski i društveno, devastirajućeg zakonodavnog paketa treba izgubiti svaku naivnost – ne nasjesti na „priču“ kako se fleksibilizacija uvodi radi poticanja zapošljavanja i gospodarskog rasta, već suprotno, širiti kontranarativ koji prokazuje kako se predloženim mjerama ruši cijena rada, ugrožava ljudsko pravo na siguran i adekvatno plaćen posao, osiromašuje stanovništvo i širi klasna raslojenost, i s druge strane, omogućava prevlast kapitala nad radom, omogućava brutalno iskorištavanje radništva i stvaraju uvjeti za dodatno osnaživanje klase ekstra bogatih i moćnih eksploatatora. Političari koji odbacuju ovakvo tumačenje kao radikalno i pogrešno ili su nitkovi u sprezi s kapitalom ili potpuno kratkovidni nesposobnjakovići, što ih ne čini manje štetnima. U svakom slučaju, njihovu mantru o fleksibilizaciji kao pokretaču rasta treba odbaciti kao notornu glupost i bezočnu laž. Sindikati imaju svoju neslavnu povijest sudjelovanja u „socijalnom dijalogu“, što je obično značilo pružanje legitimiteta zakonima i odlukama na štetu radništva, imaju i jedan uspjeli pa prodani referendum iza sebe, ali usprkos svemu, u ovoj ih se inicijativi mora podržati – dati potpis za referendum protiv outsourcing-a znači biti društveno odgovoran i solidaran.

A uz bazičnu ljudsku i radničku solidarnost, koja bi trebala biti osnovna motivacija društvenih odnosa, razlozi zašto bi radnici u privatnom sektoru, nezaposleni, umirovljenici, studenti i pripadnici svih marginaliziranih društvenih skupina trebali biti protiv outsourcing-a i interesne su prirode. Osim već spomenutih, empirijski potvrđenih, rezultata outsourcing-a (pada kvalitete obavljanja poslova i posljedičnih financijskih gubitaka na štetu državnog proračuna), svi radnici trebali bi biti svjesni kako rušenje standarda i radničkih prava u javnome sektoru negativno utječe i na razinu prava i plaća i u privatnome sektoru – outsourcing ruši cijenu rada, to mu je i osnovna intencija. Također, izdvajanje nije u potpunosti provedeno niti u privatnome sektoru – tko jamči, na primjer, IT-ovcu zaposlenome u jednom od mobilnih operatera da neće, kada se za to stvori pogodna klima, biti predan nekoj od agencija za zapošljavanje koja će ga iznajmljivati raznim IT tvrtkama da za njih servisira servere svim mobilnim operaterima, radeći pritom više i zarađujući manje?

Otrcana parafraza za kraj: došli su po čistačice (domare, portire, elektičare, kuharice, konobare, zaštitare, vozače, računovođe, IT-ovce), ja nisam nijedan od njih pa ću šutjeti. Ili možda…?

Zagreb, 13. 6. 2014.

Vezani članci

  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve