Izjava za medije KSFF-a: Ne damo čistačice!

Dovoljno je u internetsku tražilicu utipkati tu famoznu riječ outsourcing i izvještaji o njenim pogubnim učincima počinju pristizati sa svih strana svijeta. Scenario je pritom manje-više svugdje jednak: državne ili lokalne vlasti na temelju ekonomskih studija ili procjena donose odluke, često bez valjane demokratske legitimacije, o izdvajanju pomoćnih poslova u javnim ustanovama i njihovom predavanju u ruke privatnih poduzetnika, a sve s ciljem značajnih proračunskih ušteda. Privatni poduzetnici i sada poslodavci izdvojenom pomoćnom osoblju obećavaju zadržavanje postojeće razine prava i plaća radnika, no ubrzo i prava i plaće rapidno padaju. Kako je radnicima gotovo onemogućeno ikakvo kolektivno organiziranje protiv smanjivanja prava i plaća ne mogu se efikasno boriti. Razina kvalitete sada izdvojenih poslova pada, a njihova cijena uglavnom ostaje ista ili je tek neznatno niža. Nakon nekoliko godina vlasti i voditelji javnih ustanova shvaćaju da izdvajanjem nisu postigli željene uštede, da naprotiv, izdvojeno vođenje pomoćnih poslova stvara financijsku štetu i ugrožava obavljanje primarnih djelatnosti, te donose, sasvim racionalno, odluku da se prethodno izdvojeni poslovi vrate u organizacijsku nadležnost javnih ustanova i njihovih kadrovskih službi.

No šteta je već počinjena: radnici koji sada za privatnog poslodavca obavljaju spomenute poslove nisu više oni isti radnici koji su te poslove obavljali prije nekoliko godina – oni su sada ili nezaposleni ili su uslijed čestih rotacija i preraspodjela radne snage završili na drugim poslovima i lokacijama ili kod drugih poslodavaca – naravno, s plaćama možda i upola manjima nego što su ih prije izdvajanja zarađivali. Kako je razina kvalitete i stanja infrastrukture izdvojenih djelatnosti drastično pala potrebno je uložiti dodatna proračunska sredstva u njihovo dovođenje na prijašnju razinu.

Učinci izdvajanja jasni su – radnici, javne ustanove i proračuni teško su materijalno oštećeni, profitirali su privatni poslodavci i njihov kapital. Zbog tog bi poučka u raspravi o outsourcing-u trebalo zauzeti pragmatičan stav – izdvajanje pomoćnih poslova iz javnih ustanova znači direktno preusmjeravanje javnog novca u korist privatnih ekstra-profita.

Kao što primjeri pokazuju, outsourcing u javnim ustanovama ima, u najmanju ruku, vrlo dubiozne ekonomske i poslovne učinke. No posljedice koje takva praksa ostavlja na ljudima i radnim kolektivima još su katastrofalnije. Radnice i radnici na pomoćnim poslovima nisu samo najamnici koji odrađuju poslove nevažne za obavljanje osnovne djelatnosti, oni svojim iskustvom i upućenošću u funkcioniranje ustanove ili poduzeća u kojem rade aktivno doprinose sveukupnom radnom učinku i nakraju, kvaliteti javne usluge koje su svi građani korisnici („tete“ čistačice i kuharice u vrtićima i školama najbolji su primjer, jer osim čišćenja i kuhanja često obavljaju i dragocjene odgojno-obrazovne „poslove“). Izdvajanjem tih radnih mjesta taj se važan doprinos nepovratno gubi, a između radnika na pomoćnim poslovima i radnika zaposlenih u osnovnoj djelatnosti produbljuju se ionako postojeće klasne razlike – unutar radnih kolektiva stvaraju se doslovno radnici nižeg reda. Posljedice outsourcing-a naročito pogađaju žene – radeći najniže plaćene poslove one su prve na listi za izdvajanje i nesigurno zapošljavanje, što pak stvara dodatni pritisak na njihov ionako besplatni, rodno uvjetovani, kućanski rad. Povećava se također i stupanj rodne diskriminacije i uznemiravanja na radnom mjestu, što opet posljedično utječe na učvršćivanje rodnih stereotipa i zadržavanje žena u podređenom položaju u društvu.

Tri su paralelna procesa trenutačno u tijeku: novi Zakon o radu u saborskoj je proceduri, medijska i politička kampanja za uvođenje prakse outsourcing-a također je u punom jeku, dok se pak s druge strane vodi borba da se oba procesa zaustave – upravo traje potpisivanje peticije za referendum na kojem bi se odlučivalo o zakonu o zabrani izdvajanja pomoćnih djelatnosti iz javnih ustanova.

Namjere vladajućih u novome Zakonu o radu eksplicitne su: fleksibilnija organizacija rada i smanjenje troškova poslodavcima, fleksibilnije upravljanje ljudskim potencijalima, poticanje zapošljavanja u nepunom radnom vremenu, smanjenje indeksa zakonske zaštite zaposlenja pojednostavljivanjem i ubrzanjem postupka otkazivanja (uključujući i kolektivno otpuštanje), onemogućivanje pokretanja štrajka sindikatima koji nisu potpisnici kolektivnog ugovora, poticanje rada preko agencija za privremeno zapošljavanje. Sve navedeno doslovno je prepisano iz preambule prijedloga ZOR-a koji je u veljači ove godine prošao prvo saborsko čitanje. ZOR i outsourcing zamišljeni su da djeluju sinergijski – zakon priprema teren fleksibilizacijom tržišta rada dok je outsourcing jedan od efikasnih alata za osiguravanje što veće mase nesigurno zaposlenih, a time i lako „upravljivih“ i „iskoristivih“ radnica i radnika.

U borbi protiv ovakvog, ekonomski i društveno, devastirajućeg zakonodavnog paketa treba izgubiti svaku naivnost – ne nasjesti na „priču“ kako se fleksibilizacija uvodi radi poticanja zapošljavanja i gospodarskog rasta, već suprotno, širiti kontranarativ koji prokazuje kako se predloženim mjerama ruši cijena rada, ugrožava ljudsko pravo na siguran i adekvatno plaćen posao, osiromašuje stanovništvo i širi klasna raslojenost, i s druge strane, omogućava prevlast kapitala nad radom, omogućava brutalno iskorištavanje radništva i stvaraju uvjeti za dodatno osnaživanje klase ekstra bogatih i moćnih eksploatatora. Političari koji odbacuju ovakvo tumačenje kao radikalno i pogrešno ili su nitkovi u sprezi s kapitalom ili potpuno kratkovidni nesposobnjakovići, što ih ne čini manje štetnima. U svakom slučaju, njihovu mantru o fleksibilizaciji kao pokretaču rasta treba odbaciti kao notornu glupost i bezočnu laž. Sindikati imaju svoju neslavnu povijest sudjelovanja u „socijalnom dijalogu“, što je obično značilo pružanje legitimiteta zakonima i odlukama na štetu radništva, imaju i jedan uspjeli pa prodani referendum iza sebe, ali usprkos svemu, u ovoj ih se inicijativi mora podržati – dati potpis za referendum protiv outsourcing-a znači biti društveno odgovoran i solidaran.

A uz bazičnu ljudsku i radničku solidarnost, koja bi trebala biti osnovna motivacija društvenih odnosa, razlozi zašto bi radnici u privatnom sektoru, nezaposleni, umirovljenici, studenti i pripadnici svih marginaliziranih društvenih skupina trebali biti protiv outsourcing-a i interesne su prirode. Osim već spomenutih, empirijski potvrđenih, rezultata outsourcing-a (pada kvalitete obavljanja poslova i posljedičnih financijskih gubitaka na štetu državnog proračuna), svi radnici trebali bi biti svjesni kako rušenje standarda i radničkih prava u javnome sektoru negativno utječe i na razinu prava i plaća i u privatnome sektoru – outsourcing ruši cijenu rada, to mu je i osnovna intencija. Također, izdvajanje nije u potpunosti provedeno niti u privatnome sektoru – tko jamči, na primjer, IT-ovcu zaposlenome u jednom od mobilnih operatera da neće, kada se za to stvori pogodna klima, biti predan nekoj od agencija za zapošljavanje koja će ga iznajmljivati raznim IT tvrtkama da za njih servisira servere svim mobilnim operaterima, radeći pritom više i zarađujući manje?

Otrcana parafraza za kraj: došli su po čistačice (domare, portire, elektičare, kuharice, konobare, zaštitare, vozače, računovođe, IT-ovce), ja nisam nijedan od njih pa ću šutjeti. Ili možda…?