Izjava za medije KSFF-a: Ne damo čistačice!

Pročitajte izjavu za medije Kluba studenata Filozofskog fakulteta na temu izdvajanja pomoćnih poslova u javnom i državnom sektoru (outsourcing-a), kojom današnjem Open Air-u ispred FFZG-a daju ozbiljniju notu: “KSFF vas poziva da podržite nenastavno osoblje fakulteta u borbi protiv outsourcing-a time što ćete dati svoj potpis za održavanje referenduma kojim bi se zabranilo izdvajanje obavljanje pomoćnih djelatnosti.”


Dovoljno je u internetsku tražilicu utipkati tu famoznu riječ outsourcing i izvještaji o njenim pogubnim učincima počinju pristizati sa svih strana svijeta. Scenario je pritom manje-više svugdje jednak: državne ili lokalne vlasti na temelju ekonomskih studija ili procjena donose odluke, često bez valjane demokratske legitimacije, o izdvajanju pomoćnih poslova u javnim ustanovama i njihovom predavanju u ruke privatnih poduzetnika, a sve s ciljem značajnih proračunskih ušteda. Privatni poduzetnici i sada poslodavci izdvojenom pomoćnom osoblju obećavaju zadržavanje postojeće razine prava i plaća radnika, no ubrzo i prava i plaće rapidno padaju. Kako je radnicima gotovo onemogućeno ikakvo kolektivno organiziranje protiv smanjivanja prava i plaća ne mogu se efikasno boriti. Razina kvalitete sada izdvojenih poslova pada, a njihova cijena uglavnom ostaje ista ili je tek neznatno niža. Nakon nekoliko godina vlasti i voditelji javnih ustanova shvaćaju da izdvajanjem nisu postigli željene uštede, da naprotiv, izdvojeno vođenje pomoćnih poslova stvara financijsku štetu i ugrožava obavljanje primarnih djelatnosti, te donose, sasvim racionalno, odluku da se prethodno izdvojeni poslovi vrate u organizacijsku nadležnost javnih ustanova i njihovih kadrovskih službi.

No šteta je već počinjena: radnici koji sada za privatnog poslodavca obavljaju spomenute poslove nisu više oni isti radnici koji su te poslove obavljali prije nekoliko godina – oni su sada ili nezaposleni ili su uslijed čestih rotacija i preraspodjela radne snage završili na drugim poslovima i lokacijama ili kod drugih poslodavaca – naravno, s plaćama možda i upola manjima nego što su ih prije izdvajanja zarađivali. Kako je razina kvalitete i stanja infrastrukture izdvojenih djelatnosti drastično pala potrebno je uložiti dodatna proračunska sredstva u njihovo dovođenje na prijašnju razinu.

Učinci izdvajanja jasni su – radnici, javne ustanove i proračuni teško su materijalno oštećeni, profitirali su privatni poslodavci i njihov kapital. Zbog tog bi poučka u raspravi o outsourcing-u trebalo zauzeti pragmatičan stav – izdvajanje pomoćnih poslova iz javnih ustanova znači direktno preusmjeravanje javnog novca u korist privatnih ekstra-profita.

Kao što primjeri pokazuju, outsourcing u javnim ustanovama ima, u najmanju ruku, vrlo dubiozne ekonomske i poslovne učinke. No posljedice koje takva praksa ostavlja na ljudima i radnim kolektivima još su katastrofalnije. Radnice i radnici na pomoćnim poslovima nisu samo najamnici koji odrađuju poslove nevažne za obavljanje osnovne djelatnosti, oni svojim iskustvom i upućenošću u funkcioniranje ustanove ili poduzeća u kojem rade aktivno doprinose sveukupnom radnom učinku i nakraju, kvaliteti javne usluge koje su svi građani korisnici („tete“ čistačice i kuharice u vrtićima i školama najbolji su primjer, jer osim čišćenja i kuhanja često obavljaju i dragocjene odgojno-obrazovne „poslove“). Izdvajanjem tih radnih mjesta taj se važan doprinos nepovratno gubi, a između radnika na pomoćnim poslovima i radnika zaposlenih u osnovnoj djelatnosti produbljuju se ionako postojeće klasne razlike – unutar radnih kolektiva stvaraju se doslovno radnici nižeg reda. Posljedice outsourcing-a naročito pogađaju žene – radeći najniže plaćene poslove one su prve na listi za izdvajanje i nesigurno zapošljavanje, što pak stvara dodatni pritisak na njihov ionako besplatni, rodno uvjetovani, kućanski rad. Povećava se također i stupanj rodne diskriminacije i uznemiravanja na radnom mjestu, što opet posljedično utječe na učvršćivanje rodnih stereotipa i zadržavanje žena u podređenom položaju u društvu.

Tri su paralelna procesa trenutačno u tijeku: novi Zakon o radu u saborskoj je proceduri, medijska i politička kampanja za uvođenje prakse outsourcing-a također je u punom jeku, dok se pak s druge strane vodi borba da se oba procesa zaustave – upravo traje potpisivanje peticije za referendum na kojem bi se odlučivalo o zakonu o zabrani izdvajanja pomoćnih djelatnosti iz javnih ustanova.

Namjere vladajućih u novome Zakonu o radu eksplicitne su: fleksibilnija organizacija rada i smanjenje troškova poslodavcima, fleksibilnije upravljanje ljudskim potencijalima, poticanje zapošljavanja u nepunom radnom vremenu, smanjenje indeksa zakonske zaštite zaposlenja pojednostavljivanjem i ubrzanjem postupka otkazivanja (uključujući i kolektivno otpuštanje), onemogućivanje pokretanja štrajka sindikatima koji nisu potpisnici kolektivnog ugovora, poticanje rada preko agencija za privremeno zapošljavanje. Sve navedeno doslovno je prepisano iz preambule prijedloga ZOR-a koji je u veljači ove godine prošao prvo saborsko čitanje. ZOR i outsourcing zamišljeni su da djeluju sinergijski – zakon priprema teren fleksibilizacijom tržišta rada dok je outsourcing jedan od efikasnih alata za osiguravanje što veće mase nesigurno zaposlenih, a time i lako „upravljivih“ i „iskoristivih“ radnica i radnika.

U borbi protiv ovakvog, ekonomski i društveno, devastirajućeg zakonodavnog paketa treba izgubiti svaku naivnost – ne nasjesti na „priču“ kako se fleksibilizacija uvodi radi poticanja zapošljavanja i gospodarskog rasta, već suprotno, širiti kontranarativ koji prokazuje kako se predloženim mjerama ruši cijena rada, ugrožava ljudsko pravo na siguran i adekvatno plaćen posao, osiromašuje stanovništvo i širi klasna raslojenost, i s druge strane, omogućava prevlast kapitala nad radom, omogućava brutalno iskorištavanje radništva i stvaraju uvjeti za dodatno osnaživanje klase ekstra bogatih i moćnih eksploatatora. Političari koji odbacuju ovakvo tumačenje kao radikalno i pogrešno ili su nitkovi u sprezi s kapitalom ili potpuno kratkovidni nesposobnjakovići, što ih ne čini manje štetnima. U svakom slučaju, njihovu mantru o fleksibilizaciji kao pokretaču rasta treba odbaciti kao notornu glupost i bezočnu laž. Sindikati imaju svoju neslavnu povijest sudjelovanja u „socijalnom dijalogu“, što je obično značilo pružanje legitimiteta zakonima i odlukama na štetu radništva, imaju i jedan uspjeli pa prodani referendum iza sebe, ali usprkos svemu, u ovoj ih se inicijativi mora podržati – dati potpis za referendum protiv outsourcing-a znači biti društveno odgovoran i solidaran.

A uz bazičnu ljudsku i radničku solidarnost, koja bi trebala biti osnovna motivacija društvenih odnosa, razlozi zašto bi radnici u privatnom sektoru, nezaposleni, umirovljenici, studenti i pripadnici svih marginaliziranih društvenih skupina trebali biti protiv outsourcing-a i interesne su prirode. Osim već spomenutih, empirijski potvrđenih, rezultata outsourcing-a (pada kvalitete obavljanja poslova i posljedičnih financijskih gubitaka na štetu državnog proračuna), svi radnici trebali bi biti svjesni kako rušenje standarda i radničkih prava u javnome sektoru negativno utječe i na razinu prava i plaća i u privatnome sektoru – outsourcing ruši cijenu rada, to mu je i osnovna intencija. Također, izdvajanje nije u potpunosti provedeno niti u privatnome sektoru – tko jamči, na primjer, IT-ovcu zaposlenome u jednom od mobilnih operatera da neće, kada se za to stvori pogodna klima, biti predan nekoj od agencija za zapošljavanje koja će ga iznajmljivati raznim IT tvrtkama da za njih servisira servere svim mobilnim operaterima, radeći pritom više i zarađujući manje?

Otrcana parafraza za kraj: došli su po čistačice (domare, portire, elektičare, kuharice, konobare, zaštitare, vozače, računovođe, IT-ovce), ja nisam nijedan od njih pa ću šutjeti. Ili možda…?

Zagreb, 13. 6. 2014.

Vezani članci

  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.