Izjava za medije KSFF-a: Ne damo čistačice!

Pročitajte izjavu za medije Kluba studenata Filozofskog fakulteta na temu izdvajanja pomoćnih poslova u javnom i državnom sektoru (outsourcing-a), kojom današnjem Open Air-u ispred FFZG-a daju ozbiljniju notu: “KSFF vas poziva da podržite nenastavno osoblje fakulteta u borbi protiv outsourcing-a time što ćete dati svoj potpis za održavanje referenduma kojim bi se zabranilo izdvajanje obavljanje pomoćnih djelatnosti.”


Dovoljno je u internetsku tražilicu utipkati tu famoznu riječ outsourcing i izvještaji o njenim pogubnim učincima počinju pristizati sa svih strana svijeta. Scenario je pritom manje-više svugdje jednak: državne ili lokalne vlasti na temelju ekonomskih studija ili procjena donose odluke, često bez valjane demokratske legitimacije, o izdvajanju pomoćnih poslova u javnim ustanovama i njihovom predavanju u ruke privatnih poduzetnika, a sve s ciljem značajnih proračunskih ušteda. Privatni poduzetnici i sada poslodavci izdvojenom pomoćnom osoblju obećavaju zadržavanje postojeće razine prava i plaća radnika, no ubrzo i prava i plaće rapidno padaju. Kako je radnicima gotovo onemogućeno ikakvo kolektivno organiziranje protiv smanjivanja prava i plaća ne mogu se efikasno boriti. Razina kvalitete sada izdvojenih poslova pada, a njihova cijena uglavnom ostaje ista ili je tek neznatno niža. Nakon nekoliko godina vlasti i voditelji javnih ustanova shvaćaju da izdvajanjem nisu postigli željene uštede, da naprotiv, izdvojeno vođenje pomoćnih poslova stvara financijsku štetu i ugrožava obavljanje primarnih djelatnosti, te donose, sasvim racionalno, odluku da se prethodno izdvojeni poslovi vrate u organizacijsku nadležnost javnih ustanova i njihovih kadrovskih službi.

No šteta je već počinjena: radnici koji sada za privatnog poslodavca obavljaju spomenute poslove nisu više oni isti radnici koji su te poslove obavljali prije nekoliko godina – oni su sada ili nezaposleni ili su uslijed čestih rotacija i preraspodjela radne snage završili na drugim poslovima i lokacijama ili kod drugih poslodavaca – naravno, s plaćama možda i upola manjima nego što su ih prije izdvajanja zarađivali. Kako je razina kvalitete i stanja infrastrukture izdvojenih djelatnosti drastično pala potrebno je uložiti dodatna proračunska sredstva u njihovo dovođenje na prijašnju razinu.

Učinci izdvajanja jasni su – radnici, javne ustanove i proračuni teško su materijalno oštećeni, profitirali su privatni poslodavci i njihov kapital. Zbog tog bi poučka u raspravi o outsourcing-u trebalo zauzeti pragmatičan stav – izdvajanje pomoćnih poslova iz javnih ustanova znači direktno preusmjeravanje javnog novca u korist privatnih ekstra-profita.

Kao što primjeri pokazuju, outsourcing u javnim ustanovama ima, u najmanju ruku, vrlo dubiozne ekonomske i poslovne učinke. No posljedice koje takva praksa ostavlja na ljudima i radnim kolektivima još su katastrofalnije. Radnice i radnici na pomoćnim poslovima nisu samo najamnici koji odrađuju poslove nevažne za obavljanje osnovne djelatnosti, oni svojim iskustvom i upućenošću u funkcioniranje ustanove ili poduzeća u kojem rade aktivno doprinose sveukupnom radnom učinku i nakraju, kvaliteti javne usluge koje su svi građani korisnici („tete“ čistačice i kuharice u vrtićima i školama najbolji su primjer, jer osim čišćenja i kuhanja često obavljaju i dragocjene odgojno-obrazovne „poslove“). Izdvajanjem tih radnih mjesta taj se važan doprinos nepovratno gubi, a između radnika na pomoćnim poslovima i radnika zaposlenih u osnovnoj djelatnosti produbljuju se ionako postojeće klasne razlike – unutar radnih kolektiva stvaraju se doslovno radnici nižeg reda. Posljedice outsourcing-a naročito pogađaju žene – radeći najniže plaćene poslove one su prve na listi za izdvajanje i nesigurno zapošljavanje, što pak stvara dodatni pritisak na njihov ionako besplatni, rodno uvjetovani, kućanski rad. Povećava se također i stupanj rodne diskriminacije i uznemiravanja na radnom mjestu, što opet posljedično utječe na učvršćivanje rodnih stereotipa i zadržavanje žena u podređenom položaju u društvu.

Tri su paralelna procesa trenutačno u tijeku: novi Zakon o radu u saborskoj je proceduri, medijska i politička kampanja za uvođenje prakse outsourcing-a također je u punom jeku, dok se pak s druge strane vodi borba da se oba procesa zaustave – upravo traje potpisivanje peticije za referendum na kojem bi se odlučivalo o zakonu o zabrani izdvajanja pomoćnih djelatnosti iz javnih ustanova.

Namjere vladajućih u novome Zakonu o radu eksplicitne su: fleksibilnija organizacija rada i smanjenje troškova poslodavcima, fleksibilnije upravljanje ljudskim potencijalima, poticanje zapošljavanja u nepunom radnom vremenu, smanjenje indeksa zakonske zaštite zaposlenja pojednostavljivanjem i ubrzanjem postupka otkazivanja (uključujući i kolektivno otpuštanje), onemogućivanje pokretanja štrajka sindikatima koji nisu potpisnici kolektivnog ugovora, poticanje rada preko agencija za privremeno zapošljavanje. Sve navedeno doslovno je prepisano iz preambule prijedloga ZOR-a koji je u veljači ove godine prošao prvo saborsko čitanje. ZOR i outsourcing zamišljeni su da djeluju sinergijski – zakon priprema teren fleksibilizacijom tržišta rada dok je outsourcing jedan od efikasnih alata za osiguravanje što veće mase nesigurno zaposlenih, a time i lako „upravljivih“ i „iskoristivih“ radnica i radnika.

U borbi protiv ovakvog, ekonomski i društveno, devastirajućeg zakonodavnog paketa treba izgubiti svaku naivnost – ne nasjesti na „priču“ kako se fleksibilizacija uvodi radi poticanja zapošljavanja i gospodarskog rasta, već suprotno, širiti kontranarativ koji prokazuje kako se predloženim mjerama ruši cijena rada, ugrožava ljudsko pravo na siguran i adekvatno plaćen posao, osiromašuje stanovništvo i širi klasna raslojenost, i s druge strane, omogućava prevlast kapitala nad radom, omogućava brutalno iskorištavanje radništva i stvaraju uvjeti za dodatno osnaživanje klase ekstra bogatih i moćnih eksploatatora. Političari koji odbacuju ovakvo tumačenje kao radikalno i pogrešno ili su nitkovi u sprezi s kapitalom ili potpuno kratkovidni nesposobnjakovići, što ih ne čini manje štetnima. U svakom slučaju, njihovu mantru o fleksibilizaciji kao pokretaču rasta treba odbaciti kao notornu glupost i bezočnu laž. Sindikati imaju svoju neslavnu povijest sudjelovanja u „socijalnom dijalogu“, što je obično značilo pružanje legitimiteta zakonima i odlukama na štetu radništva, imaju i jedan uspjeli pa prodani referendum iza sebe, ali usprkos svemu, u ovoj ih se inicijativi mora podržati – dati potpis za referendum protiv outsourcing-a znači biti društveno odgovoran i solidaran.

A uz bazičnu ljudsku i radničku solidarnost, koja bi trebala biti osnovna motivacija društvenih odnosa, razlozi zašto bi radnici u privatnom sektoru, nezaposleni, umirovljenici, studenti i pripadnici svih marginaliziranih društvenih skupina trebali biti protiv outsourcing-a i interesne su prirode. Osim već spomenutih, empirijski potvrđenih, rezultata outsourcing-a (pada kvalitete obavljanja poslova i posljedičnih financijskih gubitaka na štetu državnog proračuna), svi radnici trebali bi biti svjesni kako rušenje standarda i radničkih prava u javnome sektoru negativno utječe i na razinu prava i plaća i u privatnome sektoru – outsourcing ruši cijenu rada, to mu je i osnovna intencija. Također, izdvajanje nije u potpunosti provedeno niti u privatnome sektoru – tko jamči, na primjer, IT-ovcu zaposlenome u jednom od mobilnih operatera da neće, kada se za to stvori pogodna klima, biti predan nekoj od agencija za zapošljavanje koja će ga iznajmljivati raznim IT tvrtkama da za njih servisira servere svim mobilnim operaterima, radeći pritom više i zarađujući manje?

Otrcana parafraza za kraj: došli su po čistačice (domare, portire, elektičare, kuharice, konobare, zaštitare, vozače, računovođe, IT-ovce), ja nisam nijedan od njih pa ću šutjeti. Ili možda…?

Zagreb, 13. 6. 2014.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve