Renate Klinkenberg & Willemijn Wilgenhof: Nedovršena emancipacija

Nastavljamo s tekstovima koji tematiziraju Nizozemsku u izboru Tonija Bandova. U ovotjednom prilogu Renate Klinkenberg i Willemijn Wilgenhof istražuju stanje stvari vezano uz emancipaciju žena u Nizozemskoj nudeći znatno drukčiju sliku od stava socijaldemokratske ministrice Jet Bussemaker koja objašnjavajući izvješće o emancipaciji tvrdi da su si žene same krive što im karijere šepaju. Tekst je izvorno objavljen u časopisu De Socialist.


Sljedeća informacija privlači pozornost: pogledamo li obrazovanje u Nizozemskoj, onda praktički više ne vidimo razlike između muškaraca i žena. Na ispitima u srednjim školama rezultati dječaka i djevojčica praktički su jednaki, žene u visokom obrazovanju postižu bolje rezultate u svim smjerovima, a u dobi između 15. i 24. godine žene su obrazovanije od muškaraca. No onda odjednom dolazi prekretnica: čim žene nahrupe na tržište rada i čim se počne govoriti o prvom djetetu, onda žene masovno krenu raditi sa skraćenim radnim vremenom. Godine 1980. majke su radile tek 6 sati tjedno izvan kućanstva. Godine 2005. to je bilo 17 sati tjedno. Porast, iako je broj sati i dalje nizak.

Naravno da se socioekonomski položaj žena poboljšao nakon drugog feminističkog vala, ali je emancipacija daleko od dovršene. Još uvijek je muškarac hranitelj obitelji, a žena u prvom redu skrbnica obitelji. Godine 2009. u 77 posto slučajeva radila su oba roditelja: u 62 posto obitelji otac je radio više sati, u 13 posto obitelji oboje su radili jednako dugo, a samo u 2 posto (!) majka je radila više. Majkama koje rade manje, u 65 posto slučajeva obitelj je najvažniji razlog da ne rade (ili da rade manje od 12 sati). Očevima ovo igra ulogu tek u 6 posto slučajeva: većinom ostaju kod kuće zbog bolesti ili invaliditeta. Razmatranja o ovim tzv. tipično muškim i ženskim ulogama su, najblaže rečeno, jako tradicionalna.

Iz istraživanja koje je 2008. proveo Društveno-kulturni ured za planiranje (Sociaal Cultureel Planbureau) proizašlo je da svaka treća žena i polovica muškaraca smatra da su žene podesnije za brigu o maloj djeci od muškaraca. Isto tako, četiri od deset Nizozemaca smatralo je da djeca pate ukoliko njihova majka radi puno radno vrijeme. Činjenica da majke rade, više nije problem, ali da imaju posao s punim radnim vremenom većini je Nizozemaca previše. Pitanje kako se briga za djecu kombinira s poslom praktički se i dalje postavlja samo ženama.

Iako žene možda mogu birati kombinaciju ‘part-time’ posla i ‘majčinstva’, taj izbor ipak ne stoji izvan neoliberalnog i seksističkog svijeta u kojem živimo. Žene u strukturnom smislu nailaze na određeni broj prepreka.

Jedan od težih problema jest taj što su žene i dalje, strukturno gledano, manje plaćene od muškaraca. List NRC 6. marta 2013. piše na osnovu brojki Središnjeg ureda za statistiku (Centraal Bureau voor Statistiek) da žene u Nizozemskoj zarađuju 55 posto „od prosječnih prihoda svojih muških kolega. Uzmu li se u obzir, međutim, samo oni koji rade puno radno vrijeme, tada se čini kako se razlika u prihodima spušta na 20 posto. Podese li se faktori kao što su obrazovanje, starosna dob i iskustvo onda i dalje postoji ‘neobjašnjiva razlika’ od 15 posto.“ Muškarci u Europi u prosjeku zarađuju 16,2 posto više od žena – drugim riječima, žene rade 59 dana ‘gratis’.

Ako žene po satu zarađuju manje od muškaraca, to sasvim jednostavno može presuditi o tome tko će se kod kuće brinuti za djecu: uostalom, ostane li raditi otac, na kraju mjeseca preostaje više novca nego ako majka ostane na poslu. Pribrojimo li tomu sve veće troškove za dječje vrtiće onda se odluka donosi sasvim brzo.

Dječji vrtići i zadatak skrbi


U periodu između 2011. i 2012. država je uštedjela 650 milijuna eura na dječjim vrtićima. Sljedeće godine će uštedjeti još 250 milijuna eura. Vlada je prihvatila maksimalnu satnu tarifu od 6,46 eura po djetetu. S prosječnim prihodima ubrzo će plaćanje vrtića postati nemoguće. Ankete koje je proveo Savez nizozemskih sindikata (FNV) 2012. godine pokazale su da je trećina žena počela raditi manje zbog rastućih troškova za dječju skrb. Corrie van Brenk je u radijskom programu Kamerbreed s pravom ukazala na činjenicu da bi se ministrica Bussemaker trebala početi brinuti o tome da su vrtići postali preskupi. Za takvo stanje stvari žene ne trebaju okrivljavati sebe, već stranku PvdA.


Slika 1. Razlozi roditelja za odustanak od plaćenog posla u razdoblju 2007.-2009. Izvor: Statistics Netherlands, http://www.cbs.nl/en-GB/menu/home/default.htm

Pored sve većih poskupljenja u dječjoj skrbi, ova vlada vrši enormne uštede na skrbi uopće – u sektoru gdje veliku većinu radnika čine žene. Žene, s jedne strane, podnose udarce masovnih otkaza koji se zbivaju ovoga trenutka: samo u sektoru kućne njege premijer Rutte želi ukinuti 50.000 radnih mjesta. S druge strane, ove uloge preuzimaju osobe iz neposredne blizine (članovi obitelji, rođaci, prijatelji). Isto tako važan rad – briga za starije, bolesne i djecu – i dalje obavljaju većinom žene, ali sada neplaćeno.

Nezaposlenost među ženama raste brzo, posebno u skupini doseljenica koje nisu sa Zapada. Godine 2001. u toj je grupi bilo 9,3 posto nezaposlenih žena. Godine 2012. ta se brojka povećala na 15,8 posto. A potom čuti ministricu Bussemaker kako izjavljuje da su si žene same krive što im karijere posrću, jednostavno je skandalozno.

Osmoga aprila je naročito veliki broj žena prosvjedovao protiv prijetećih masovnih otkaza u kućnoj njezi pod sloganom ‘Handen thuis Rutte!’ (Miči ruke, Rutte!) Astrid iz Rotterdama dala je izjavu koju dijele mnogi radnici u kućnoj njezi:

„Već 33 godine radim u kućnoj njezi. Bila sam ponosna na to što sam uvijek uspijevala raditi, čak i kad su mi djeca bila malena, i onda nakon toga moram ostati kod kuće? Ne želim u WW (novčana naknada za nezaposlene), želim raditi!“

Zajedno s izvješćem o emancipaciji, vlada zapravo započinje diskusiju o poziciji žena u Nizozemskoj, ali samo kako bi naknadno poziciju žena dodatno stavili pod pritisak. Ministrica Bussemaker smatra da se žene „moraju osjećati krivima zbog činjenice da je vlada toliko u njih investirala“. Naš odgovor na ove lažne vladine optužbe mora biti: vi održavate strukturno podređenu poziciju žena na tržištu rada.

O prvom zahtjevu možemo biti sasvim kratki: muškarci i žene moraju pri jednakom radu biti i jednako plaćeni. Ne postoji niti jedan argument kako bi se te razlike i dalje održavale. Ministrica smatra da žene moraju više raditi, dok u međuvremenu rastuća nezaposlenost pronalazak zaposlenja čini samo težim. Puno bi logičnije bilo bolje podijeliti postojeće poslove između muškaraca i žena. To bi istovremeno povećalo šanse žena za zaposlenje i mogućnost muškaraca da igraju veću ulogu u brizi za svoju djecu.

Iako se posljednjih godina, posebno među ministrima stranke CDA (demokršćani), često isticala uloga očeva u obitelj, uvjeti koji bi omogućili igranje jednakih uloga muškaraca i žena u obitelji od samog početka nisu prisutni. Da novopečeni očevi u Nizozemskoj imaju pravo na tek dva (!) dana dopusta, sasvim je smiješno. U ta dva dana tek što ste mogli zadrijemati nakon poroda, a vrijeme za izučavanje zanata oca jedva da je prisutno. Onda i nije niti čudno što opstaje predodžba da se majke bolje mogu brinuti za djecu: iako je deset tjedana porodiljnog dopusta za majke još uvijek jako malo, on je ipak višestruko veći od onoga za oca.

Pored toga, uštede u skrbi i vrtićima moraju se zaustaviti. Država neće provesti nikakve strukturne promjene ukoliko ih mi ne budemo zahtijevali putem kolektivne borbe. Sva poboljšanja koja se tiču pozicije žene uostalom su dobivena štrajkovima, akcijama i demonstracijama: sjetimo se prava glasa žena, prava na abortus, zakonski jednake plaće, itd.

Emancipacija žena u Nizozemskoj ide puževim korakom naprijed, ali ne budemo li radili ništa, ona isto tako može stagnirati ili se čak zaokrenuti. Dostignuća koja su postigle žene jako će se brzo slomiti ukoliko ih ne budemo nastavili braniti. U ovome trenutku nam radnici u kućnoj njezi daju dobar primjer. Podržimo ih u njihovoj borbi.

s nizozemskog preveo Toni Bandov

*Tekst je izvorno objavljen u časopisu ‘De Socialist’, br. 255, lipanj/srpanj 2013., str. 6-7. pod nazivom ‘Onvoltooide emancipatie’.

Adaptirana fotografija preuzeta sa socialisme.nu


Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve