Renate Klinkenberg & Willemijn Wilgenhof: Nedovršena emancipacija

Nastavljamo s tekstovima koji tematiziraju Nizozemsku u izboru Tonija Bandova. U ovotjednom prilogu Renate Klinkenberg i Willemijn Wilgenhof istražuju stanje stvari vezano uz emancipaciju žena u Nizozemskoj nudeći znatno drukčiju sliku od stava socijaldemokratske ministrice Jet Bussemaker koja objašnjavajući izvješće o emancipaciji tvrdi da su si žene same krive što im karijere šepaju. Tekst je izvorno objavljen u časopisu De Socialist.


Sljedeća informacija privlači pozornost: pogledamo li obrazovanje u Nizozemskoj, onda praktički više ne vidimo razlike između muškaraca i žena. Na ispitima u srednjim školama rezultati dječaka i djevojčica praktički su jednaki, žene u visokom obrazovanju postižu bolje rezultate u svim smjerovima, a u dobi između 15. i 24. godine žene su obrazovanije od muškaraca. No onda odjednom dolazi prekretnica: čim žene nahrupe na tržište rada i čim se počne govoriti o prvom djetetu, onda žene masovno krenu raditi sa skraćenim radnim vremenom. Godine 1980. majke su radile tek 6 sati tjedno izvan kućanstva. Godine 2005. to je bilo 17 sati tjedno. Porast, iako je broj sati i dalje nizak.

Naravno da se socioekonomski položaj žena poboljšao nakon drugog feminističkog vala, ali je emancipacija daleko od dovršene. Još uvijek je muškarac hranitelj obitelji, a žena u prvom redu skrbnica obitelji. Godine 2009. u 77 posto slučajeva radila su oba roditelja: u 62 posto obitelji otac je radio više sati, u 13 posto obitelji oboje su radili jednako dugo, a samo u 2 posto (!) majka je radila više. Majkama koje rade manje, u 65 posto slučajeva obitelj je najvažniji razlog da ne rade (ili da rade manje od 12 sati). Očevima ovo igra ulogu tek u 6 posto slučajeva: većinom ostaju kod kuće zbog bolesti ili invaliditeta. Razmatranja o ovim tzv. tipično muškim i ženskim ulogama su, najblaže rečeno, jako tradicionalna.

Iz istraživanja koje je 2008. proveo Društveno-kulturni ured za planiranje (Sociaal Cultureel Planbureau) proizašlo je da svaka treća žena i polovica muškaraca smatra da su žene podesnije za brigu o maloj djeci od muškaraca. Isto tako, četiri od deset Nizozemaca smatralo je da djeca pate ukoliko njihova majka radi puno radno vrijeme. Činjenica da majke rade, više nije problem, ali da imaju posao s punim radnim vremenom većini je Nizozemaca previše. Pitanje kako se briga za djecu kombinira s poslom praktički se i dalje postavlja samo ženama.

Iako žene možda mogu birati kombinaciju ‘part-time’ posla i ‘majčinstva’, taj izbor ipak ne stoji izvan neoliberalnog i seksističkog svijeta u kojem živimo. Žene u strukturnom smislu nailaze na određeni broj prepreka.

Jedan od težih problema jest taj što su žene i dalje, strukturno gledano, manje plaćene od muškaraca. List NRC 6. marta 2013. piše na osnovu brojki Središnjeg ureda za statistiku (Centraal Bureau voor Statistiek) da žene u Nizozemskoj zarađuju 55 posto „od prosječnih prihoda svojih muških kolega. Uzmu li se u obzir, međutim, samo oni koji rade puno radno vrijeme, tada se čini kako se razlika u prihodima spušta na 20 posto. Podese li se faktori kao što su obrazovanje, starosna dob i iskustvo onda i dalje postoji ‘neobjašnjiva razlika’ od 15 posto.“ Muškarci u Europi u prosjeku zarađuju 16,2 posto više od žena – drugim riječima, žene rade 59 dana ‘gratis’.

Ako žene po satu zarađuju manje od muškaraca, to sasvim jednostavno može presuditi o tome tko će se kod kuće brinuti za djecu: uostalom, ostane li raditi otac, na kraju mjeseca preostaje više novca nego ako majka ostane na poslu. Pribrojimo li tomu sve veće troškove za dječje vrtiće onda se odluka donosi sasvim brzo.

Dječji vrtići i zadatak skrbi


U periodu između 2011. i 2012. država je uštedjela 650 milijuna eura na dječjim vrtićima. Sljedeće godine će uštedjeti još 250 milijuna eura. Vlada je prihvatila maksimalnu satnu tarifu od 6,46 eura po djetetu. S prosječnim prihodima ubrzo će plaćanje vrtića postati nemoguće. Ankete koje je proveo Savez nizozemskih sindikata (FNV) 2012. godine pokazale su da je trećina žena počela raditi manje zbog rastućih troškova za dječju skrb. Corrie van Brenk je u radijskom programu Kamerbreed s pravom ukazala na činjenicu da bi se ministrica Bussemaker trebala početi brinuti o tome da su vrtići postali preskupi. Za takvo stanje stvari žene ne trebaju okrivljavati sebe, već stranku PvdA.


Slika 1. Razlozi roditelja za odustanak od plaćenog posla u razdoblju 2007.-2009. Izvor: Statistics Netherlands, http://www.cbs.nl/en-GB/menu/home/default.htm

Pored sve većih poskupljenja u dječjoj skrbi, ova vlada vrši enormne uštede na skrbi uopće – u sektoru gdje veliku većinu radnika čine žene. Žene, s jedne strane, podnose udarce masovnih otkaza koji se zbivaju ovoga trenutka: samo u sektoru kućne njege premijer Rutte želi ukinuti 50.000 radnih mjesta. S druge strane, ove uloge preuzimaju osobe iz neposredne blizine (članovi obitelji, rođaci, prijatelji). Isto tako važan rad – briga za starije, bolesne i djecu – i dalje obavljaju većinom žene, ali sada neplaćeno.

Nezaposlenost među ženama raste brzo, posebno u skupini doseljenica koje nisu sa Zapada. Godine 2001. u toj je grupi bilo 9,3 posto nezaposlenih žena. Godine 2012. ta se brojka povećala na 15,8 posto. A potom čuti ministricu Bussemaker kako izjavljuje da su si žene same krive što im karijere posrću, jednostavno je skandalozno.

Osmoga aprila je naročito veliki broj žena prosvjedovao protiv prijetećih masovnih otkaza u kućnoj njezi pod sloganom ‘Handen thuis Rutte!’ (Miči ruke, Rutte!) Astrid iz Rotterdama dala je izjavu koju dijele mnogi radnici u kućnoj njezi:

„Već 33 godine radim u kućnoj njezi. Bila sam ponosna na to što sam uvijek uspijevala raditi, čak i kad su mi djeca bila malena, i onda nakon toga moram ostati kod kuće? Ne želim u WW (novčana naknada za nezaposlene), želim raditi!“

Zajedno s izvješćem o emancipaciji, vlada zapravo započinje diskusiju o poziciji žena u Nizozemskoj, ali samo kako bi naknadno poziciju žena dodatno stavili pod pritisak. Ministrica Bussemaker smatra da se žene „moraju osjećati krivima zbog činjenice da je vlada toliko u njih investirala“. Naš odgovor na ove lažne vladine optužbe mora biti: vi održavate strukturno podređenu poziciju žena na tržištu rada.

O prvom zahtjevu možemo biti sasvim kratki: muškarci i žene moraju pri jednakom radu biti i jednako plaćeni. Ne postoji niti jedan argument kako bi se te razlike i dalje održavale. Ministrica smatra da žene moraju više raditi, dok u međuvremenu rastuća nezaposlenost pronalazak zaposlenja čini samo težim. Puno bi logičnije bilo bolje podijeliti postojeće poslove između muškaraca i žena. To bi istovremeno povećalo šanse žena za zaposlenje i mogućnost muškaraca da igraju veću ulogu u brizi za svoju djecu.

Iako se posljednjih godina, posebno među ministrima stranke CDA (demokršćani), često isticala uloga očeva u obitelj, uvjeti koji bi omogućili igranje jednakih uloga muškaraca i žena u obitelji od samog početka nisu prisutni. Da novopečeni očevi u Nizozemskoj imaju pravo na tek dva (!) dana dopusta, sasvim je smiješno. U ta dva dana tek što ste mogli zadrijemati nakon poroda, a vrijeme za izučavanje zanata oca jedva da je prisutno. Onda i nije niti čudno što opstaje predodžba da se majke bolje mogu brinuti za djecu: iako je deset tjedana porodiljnog dopusta za majke još uvijek jako malo, on je ipak višestruko veći od onoga za oca.

Pored toga, uštede u skrbi i vrtićima moraju se zaustaviti. Država neće provesti nikakve strukturne promjene ukoliko ih mi ne budemo zahtijevali putem kolektivne borbe. Sva poboljšanja koja se tiču pozicije žene uostalom su dobivena štrajkovima, akcijama i demonstracijama: sjetimo se prava glasa žena, prava na abortus, zakonski jednake plaće, itd.

Emancipacija žena u Nizozemskoj ide puževim korakom naprijed, ali ne budemo li radili ništa, ona isto tako može stagnirati ili se čak zaokrenuti. Dostignuća koja su postigle žene jako će se brzo slomiti ukoliko ih ne budemo nastavili braniti. U ovome trenutku nam radnici u kućnoj njezi daju dobar primjer. Podržimo ih u njihovoj borbi.

s nizozemskog preveo Toni Bandov

*Tekst je izvorno objavljen u časopisu ‘De Socialist’, br. 255, lipanj/srpanj 2013., str. 6-7. pod nazivom ‘Onvoltooide emancipatie’.

Adaptirana fotografija preuzeta sa socialisme.nu


Vezani članci

  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.