Renate Klinkenberg & Willemijn Wilgenhof: Nedovršena emancipacija

Nastavljamo s tekstovima koji tematiziraju Nizozemsku u izboru Tonija Bandova. U ovotjednom prilogu Renate Klinkenberg i Willemijn Wilgenhof istražuju stanje stvari vezano uz emancipaciju žena u Nizozemskoj nudeći znatno drukčiju sliku od stava socijaldemokratske ministrice Jet Bussemaker koja objašnjavajući izvješće o emancipaciji tvrdi da su si žene same krive što im karijere šepaju. Tekst je izvorno objavljen u časopisu De Socialist.


Sljedeća informacija privlači pozornost: pogledamo li obrazovanje u Nizozemskoj, onda praktički više ne vidimo razlike između muškaraca i žena. Na ispitima u srednjim školama rezultati dječaka i djevojčica praktički su jednaki, žene u visokom obrazovanju postižu bolje rezultate u svim smjerovima, a u dobi između 15. i 24. godine žene su obrazovanije od muškaraca. No onda odjednom dolazi prekretnica: čim žene nahrupe na tržište rada i čim se počne govoriti o prvom djetetu, onda žene masovno krenu raditi sa skraćenim radnim vremenom. Godine 1980. majke su radile tek 6 sati tjedno izvan kućanstva. Godine 2005. to je bilo 17 sati tjedno. Porast, iako je broj sati i dalje nizak.

Naravno da se socioekonomski položaj žena poboljšao nakon drugog feminističkog vala, ali je emancipacija daleko od dovršene. Još uvijek je muškarac hranitelj obitelji, a žena u prvom redu skrbnica obitelji. Godine 2009. u 77 posto slučajeva radila su oba roditelja: u 62 posto obitelji otac je radio više sati, u 13 posto obitelji oboje su radili jednako dugo, a samo u 2 posto (!) majka je radila više. Majkama koje rade manje, u 65 posto slučajeva obitelj je najvažniji razlog da ne rade (ili da rade manje od 12 sati). Očevima ovo igra ulogu tek u 6 posto slučajeva: većinom ostaju kod kuće zbog bolesti ili invaliditeta. Razmatranja o ovim tzv. tipično muškim i ženskim ulogama su, najblaže rečeno, jako tradicionalna.

Iz istraživanja koje je 2008. proveo Društveno-kulturni ured za planiranje (Sociaal Cultureel Planbureau) proizašlo je da svaka treća žena i polovica muškaraca smatra da su žene podesnije za brigu o maloj djeci od muškaraca. Isto tako, četiri od deset Nizozemaca smatralo je da djeca pate ukoliko njihova majka radi puno radno vrijeme. Činjenica da majke rade, više nije problem, ali da imaju posao s punim radnim vremenom većini je Nizozemaca previše. Pitanje kako se briga za djecu kombinira s poslom praktički se i dalje postavlja samo ženama.

Iako žene možda mogu birati kombinaciju ‘part-time’ posla i ‘majčinstva’, taj izbor ipak ne stoji izvan neoliberalnog i seksističkog svijeta u kojem živimo. Žene u strukturnom smislu nailaze na određeni broj prepreka.

Jedan od težih problema jest taj što su žene i dalje, strukturno gledano, manje plaćene od muškaraca. List NRC 6. marta 2013. piše na osnovu brojki Središnjeg ureda za statistiku (Centraal Bureau voor Statistiek) da žene u Nizozemskoj zarađuju 55 posto „od prosječnih prihoda svojih muških kolega. Uzmu li se u obzir, međutim, samo oni koji rade puno radno vrijeme, tada se čini kako se razlika u prihodima spušta na 20 posto. Podese li se faktori kao što su obrazovanje, starosna dob i iskustvo onda i dalje postoji ‘neobjašnjiva razlika’ od 15 posto.“ Muškarci u Europi u prosjeku zarađuju 16,2 posto više od žena – drugim riječima, žene rade 59 dana ‘gratis’.

Ako žene po satu zarađuju manje od muškaraca, to sasvim jednostavno može presuditi o tome tko će se kod kuće brinuti za djecu: uostalom, ostane li raditi otac, na kraju mjeseca preostaje više novca nego ako majka ostane na poslu. Pribrojimo li tomu sve veće troškove za dječje vrtiće onda se odluka donosi sasvim brzo.

Dječji vrtići i zadatak skrbi


U periodu između 2011. i 2012. država je uštedjela 650 milijuna eura na dječjim vrtićima. Sljedeće godine će uštedjeti još 250 milijuna eura. Vlada je prihvatila maksimalnu satnu tarifu od 6,46 eura po djetetu. S prosječnim prihodima ubrzo će plaćanje vrtića postati nemoguće. Ankete koje je proveo Savez nizozemskih sindikata (FNV) 2012. godine pokazale su da je trećina žena počela raditi manje zbog rastućih troškova za dječju skrb. Corrie van Brenk je u radijskom programu Kamerbreed s pravom ukazala na činjenicu da bi se ministrica Bussemaker trebala početi brinuti o tome da su vrtići postali preskupi. Za takvo stanje stvari žene ne trebaju okrivljavati sebe, već stranku PvdA.


Slika 1. Razlozi roditelja za odustanak od plaćenog posla u razdoblju 2007.-2009. Izvor: Statistics Netherlands, http://www.cbs.nl/en-GB/menu/home/default.htm

Pored sve većih poskupljenja u dječjoj skrbi, ova vlada vrši enormne uštede na skrbi uopće – u sektoru gdje veliku većinu radnika čine žene. Žene, s jedne strane, podnose udarce masovnih otkaza koji se zbivaju ovoga trenutka: samo u sektoru kućne njege premijer Rutte želi ukinuti 50.000 radnih mjesta. S druge strane, ove uloge preuzimaju osobe iz neposredne blizine (članovi obitelji, rođaci, prijatelji). Isto tako važan rad – briga za starije, bolesne i djecu – i dalje obavljaju većinom žene, ali sada neplaćeno.

Nezaposlenost među ženama raste brzo, posebno u skupini doseljenica koje nisu sa Zapada. Godine 2001. u toj je grupi bilo 9,3 posto nezaposlenih žena. Godine 2012. ta se brojka povećala na 15,8 posto. A potom čuti ministricu Bussemaker kako izjavljuje da su si žene same krive što im karijere posrću, jednostavno je skandalozno.

Osmoga aprila je naročito veliki broj žena prosvjedovao protiv prijetećih masovnih otkaza u kućnoj njezi pod sloganom ‘Handen thuis Rutte!’ (Miči ruke, Rutte!) Astrid iz Rotterdama dala je izjavu koju dijele mnogi radnici u kućnoj njezi:

„Već 33 godine radim u kućnoj njezi. Bila sam ponosna na to što sam uvijek uspijevala raditi, čak i kad su mi djeca bila malena, i onda nakon toga moram ostati kod kuće? Ne želim u WW (novčana naknada za nezaposlene), želim raditi!“

Zajedno s izvješćem o emancipaciji, vlada zapravo započinje diskusiju o poziciji žena u Nizozemskoj, ali samo kako bi naknadno poziciju žena dodatno stavili pod pritisak. Ministrica Bussemaker smatra da se žene „moraju osjećati krivima zbog činjenice da je vlada toliko u njih investirala“. Naš odgovor na ove lažne vladine optužbe mora biti: vi održavate strukturno podređenu poziciju žena na tržištu rada.

O prvom zahtjevu možemo biti sasvim kratki: muškarci i žene moraju pri jednakom radu biti i jednako plaćeni. Ne postoji niti jedan argument kako bi se te razlike i dalje održavale. Ministrica smatra da žene moraju više raditi, dok u međuvremenu rastuća nezaposlenost pronalazak zaposlenja čini samo težim. Puno bi logičnije bilo bolje podijeliti postojeće poslove između muškaraca i žena. To bi istovremeno povećalo šanse žena za zaposlenje i mogućnost muškaraca da igraju veću ulogu u brizi za svoju djecu.

Iako se posljednjih godina, posebno među ministrima stranke CDA (demokršćani), često isticala uloga očeva u obitelj, uvjeti koji bi omogućili igranje jednakih uloga muškaraca i žena u obitelji od samog početka nisu prisutni. Da novopečeni očevi u Nizozemskoj imaju pravo na tek dva (!) dana dopusta, sasvim je smiješno. U ta dva dana tek što ste mogli zadrijemati nakon poroda, a vrijeme za izučavanje zanata oca jedva da je prisutno. Onda i nije niti čudno što opstaje predodžba da se majke bolje mogu brinuti za djecu: iako je deset tjedana porodiljnog dopusta za majke još uvijek jako malo, on je ipak višestruko veći od onoga za oca.

Pored toga, uštede u skrbi i vrtićima moraju se zaustaviti. Država neće provesti nikakve strukturne promjene ukoliko ih mi ne budemo zahtijevali putem kolektivne borbe. Sva poboljšanja koja se tiču pozicije žene uostalom su dobivena štrajkovima, akcijama i demonstracijama: sjetimo se prava glasa žena, prava na abortus, zakonski jednake plaće, itd.

Emancipacija žena u Nizozemskoj ide puževim korakom naprijed, ali ne budemo li radili ništa, ona isto tako može stagnirati ili se čak zaokrenuti. Dostignuća koja su postigle žene jako će se brzo slomiti ukoliko ih ne budemo nastavili braniti. U ovome trenutku nam radnici u kućnoj njezi daju dobar primjer. Podržimo ih u njihovoj borbi.

s nizozemskog preveo Toni Bandov

*Tekst je izvorno objavljen u časopisu ‘De Socialist’, br. 255, lipanj/srpanj 2013., str. 6-7. pod nazivom ‘Onvoltooide emancipatie’.

Adaptirana fotografija preuzeta sa socialisme.nu


Vezani članci

  • 13. prosinca 2017. Predstavnici 435 udruga uručuju apel o sačuvanju hrvatskog modela podrške civilnog društva Vladi Republike Hrvatske za vrijeme mandata premijera Tihomira Oreškovića, 9.5.2016., Markov trg, Zagreb (izvor: Blank_filmski inkubator @ Vimeo, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Dopuštena margina talasanja Uspješnost institucionalizacije konzervativnog dijela civilnog pokreta još je urgentnijom učinila analizu dosega zagovaranja vrijednosti liberalnog kapitalizma za radikalizaciju udruženog političkog djelovanja lijevog spektra civilnog društva. O emancipatornim potencijalima njegovih progresivnih aktera, ali i ograničenjima uslijed projektnog načina financiranja koje je dovelo do programske deradikalizacije, birokratizacije i prekarizacije djelovanja, razgovarale smo sa Sandrom Benčić, dugogodišnjom aktivistkinjom za ljudska prava i voditeljicom programa Socio-ekonomske pravednosti u Centru za mirovne studije.
  • 11. prosinca 2017. Sirijske izbjeglice na putu prema Grčkoj, 2015. (foto: Yannis Behrakis; izvor: Jordi Bernabeu Farrús @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Nismo svi u istom čamcu S Giacomom D'Alisom, ekološkim ekonomistom, političkim ekologom i višim istraživačkim suradnikom IPE-a za 2017./18., razgovarali smo o odnosu koncepta neograničenog ekonomskog rasta i stvarnosti ograničenih planetarnih resursa, ulozi kapitalizma u globalnim klimatskim promjenama, migrantskim politikama, konceptu odrasta (degrowth) te sužavanju proizvodne sfere naspram feminističkog jačanja društvene reprodukcije. Intervju je snimljen 2016. godine na Visu, za vrijeme Zelene akademije, a D'Alisa će u utorak 12. prosinca u Zagrebu održati predavanje pod naslovom „Odrast i država“.
  • 9. studenoga 2017. Leonilo „Neil“ Dolirocon, „Ekonomska konferencija“ (izvor: Nagarjun Kandukuru @ Flickr, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Administracija klasnog sukoba Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.
  • 22. listopada 2017. Izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 22. listopada 2017. „Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1) 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve