Renate Klinkenberg & Willemijn Wilgenhof: Nedovršena emancipacija

Nastavljamo s tekstovima koji tematiziraju Nizozemsku u izboru Tonija Bandova. U ovotjednom prilogu Renate Klinkenberg i Willemijn Wilgenhof istražuju stanje stvari vezano uz emancipaciju žena u Nizozemskoj nudeći znatno drukčiju sliku od stava socijaldemokratske ministrice Jet Bussemaker koja objašnjavajući izvješće o emancipaciji tvrdi da su si žene same krive što im karijere šepaju. Tekst je izvorno objavljen u časopisu De Socialist.

Sljedeća informacija privlači pozornost: pogledamo li obrazovanje u Nizozemskoj, onda praktički više ne vidimo razlike između muškaraca i žena. Na ispitima u srednjim školama rezultati dječaka i djevojčica praktički su jednaki, žene u visokom obrazovanju postižu bolje rezultate u svim smjerovima, a u dobi između 15. i 24. godine žene su obrazovanije od muškaraca. No onda odjednom dolazi prekretnica: čim žene nahrupe na tržište rada i čim se počne govoriti o prvom djetetu, onda žene masovno krenu raditi sa skraćenim radnim vremenom. Godine 1980. majke su radile tek 6 sati tjedno izvan kućanstva. Godine 2005. to je bilo 17 sati tjedno. Porast, iako je broj sati i dalje nizak.

Naravno da se socioekonomski položaj žena poboljšao nakon drugog feminističkog vala, ali je emancipacija daleko od dovršene. Još uvijek je muškarac hranitelj obitelji, a žena u prvom redu skrbnica obitelji. Godine 2009. u 77 posto slučajeva radila su oba roditelja: u 62 posto obitelji otac je radio više sati, u 13 posto obitelji oboje su radili jednako dugo, a samo u 2 posto (!) majka je radila više. Majkama koje rade manje, u 65 posto slučajeva obitelj je najvažniji razlog da ne rade (ili da rade manje od 12 sati). Očevima ovo igra ulogu tek u 6 posto slučajeva: većinom ostaju kod kuće zbog bolesti ili invaliditeta. Razmatranja o ovim tzv. tipično muškim i ženskim ulogama su, najblaže rečeno, jako tradicionalna.

Iz istraživanja koje je 2008. proveo Društveno-kulturni ured za planiranje (Sociaal Cultureel Planbureau) proizašlo je da svaka treća žena i polovica muškaraca smatra da su žene podesnije za brigu o maloj djeci od muškaraca. Isto tako, četiri od deset Nizozemaca smatralo je da djeca pate ukoliko njihova majka radi puno radno vrijeme. Činjenica da majke rade, više nije problem, ali da imaju posao s punim radnim vremenom većini je Nizozemaca previše. Pitanje kako se briga za djecu kombinira s poslom praktički se i dalje postavlja samo ženama.

Iako žene možda mogu birati kombinaciju ‘part-time’ posla i ‘majčinstva’, taj izbor ipak ne stoji izvan neoliberalnog i seksističkog svijeta u kojem živimo. Žene u strukturnom smislu nailaze na određeni broj prepreka.

Jedan od težih problema jest taj što su žene i dalje, strukturno gledano, manje plaćene od muškaraca. List NRC 6. marta 2013. piše na osnovu brojki Središnjeg ureda za statistiku (Centraal Bureau voor Statistiek) da žene u Nizozemskoj zarađuju 55 posto „od prosječnih prihoda svojih muških kolega. Uzmu li se u obzir, međutim, samo oni koji rade puno radno vrijeme, tada se čini kako se razlika u prihodima spušta na 20 posto. Podese li se faktori kao što su obrazovanje, starosna dob i iskustvo onda i dalje postoji ‘neobjašnjiva razlika’ od 15 posto.“ Muškarci u Europi u prosjeku zarađuju 16,2 posto više od žena – drugim riječima, žene rade 59 dana ‘gratis’.

Ako žene po satu zarađuju manje od muškaraca, to sasvim jednostavno može presuditi o tome tko će se kod kuće brinuti za djecu: uostalom, ostane li raditi otac, na kraju mjeseca preostaje više novca nego ako majka ostane na poslu. Pribrojimo li tomu sve veće troškove za dječje vrtiće onda se odluka donosi sasvim brzo.

Dječji vrtići i zadatak skrbi

U periodu između 2011. i 2012. država je uštedjela 650 milijuna eura na dječjim vrtićima. Sljedeće godine će uštedjeti još 250 milijuna eura. Vlada je prihvatila maksimalnu satnu tarifu od 6,46 eura po djetetu. S prosječnim prihodima ubrzo će plaćanje vrtića postati nemoguće. Ankete koje je proveo Savez nizozemskih sindikata (FNV) 2012. godine pokazale su da je trećina žena počela raditi manje zbog rastućih troškova za dječju skrb. Corrie van Brenk je u radijskom programu Kamerbreed s pravom ukazala na činjenicu da bi se ministrica Bussemaker trebala početi brinuti o tome da su vrtići postali preskupi. Za takvo stanje stvari žene ne trebaju okrivljavati sebe, već stranku PvdA.


Slika 1. Razlozi roditelja za odustanak od plaćenog posla u razdoblju 2007.-2009. Izvor: Statistics Netherlands, http://www.cbs.nl/en-GB/menu/home/default.htm

Pored sve većih poskupljenja u dječjoj skrbi, ova vlada vrši enormne uštede na skrbi uopće – u sektoru gdje veliku većinu radnika čine žene. Žene, s jedne strane, podnose udarce masovnih otkaza koji se zbivaju ovoga trenutka: samo u sektoru kućne njege premijer Rutte želi ukinuti 50.000 radnih mjesta. S druge strane, ove uloge preuzimaju osobe iz neposredne blizine (članovi obitelji, rođaci, prijatelji). Isto tako važan rad – briga za starije, bolesne i djecu – i dalje obavljaju većinom žene, ali sada neplaćeno.

Nezaposlenost među ženama raste brzo, posebno u skupini doseljenica koje nisu sa Zapada. Godine 2001. u toj je grupi bilo 9,3 posto nezaposlenih žena. Godine 2012. ta se brojka povećala na 15,8 posto. A potom čuti ministricu Bussemaker kako izjavljuje da su si žene same krive što im karijere posrću, jednostavno je skandalozno.

Osmoga aprila je naročito veliki broj žena prosvjedovao protiv prijetećih masovnih otkaza u kućnoj njezi pod sloganom ‘Handen thuis Rutte!’ (Miči ruke, Rutte!) Astrid iz Rotterdama dala je izjavu koju dijele mnogi radnici u kućnoj njezi:

„Već 33 godine radim u kućnoj njezi. Bila sam ponosna na to što sam uvijek uspijevala raditi, čak i kad su mi djeca bila malena, i onda nakon toga moram ostati kod kuće? Ne želim u WW (novčana naknada za nezaposlene), želim raditi!“

Zajedno s izvješćem o emancipaciji, vlada zapravo započinje diskusiju o poziciji žena u Nizozemskoj, ali samo kako bi naknadno poziciju žena dodatno stavili pod pritisak. Ministrica Bussemaker smatra da se žene „moraju osjećati krivima zbog činjenice da je vlada toliko u njih investirala“. Naš odgovor na ove lažne vladine optužbe mora biti: vi održavate strukturno podređenu poziciju žena na tržištu rada.

O prvom zahtjevu možemo biti sasvim kratki: muškarci i žene moraju pri jednakom radu biti i jednako plaćeni. Ne postoji niti jedan argument kako bi se te razlike i dalje održavale. Ministrica smatra da žene moraju više raditi, dok u međuvremenu rastuća nezaposlenost pronalazak zaposlenja čini samo težim. Puno bi logičnije bilo bolje podijeliti postojeće poslove između muškaraca i žena. To bi istovremeno povećalo šanse žena za zaposlenje i mogućnost muškaraca da igraju veću ulogu u brizi za svoju djecu.

Iako se posljednjih godina, posebno među ministrima stranke CDA (demokršćani), često isticala uloga očeva u obitelj, uvjeti koji bi omogućili igranje jednakih uloga muškaraca i žena u obitelji od samog početka nisu prisutni. Da novopečeni očevi u Nizozemskoj imaju pravo na tek dva (!) dana dopusta, sasvim je smiješno. U ta dva dana tek što ste mogli zadrijemati nakon poroda, a vrijeme za izučavanje zanata oca jedva da je prisutno. Onda i nije niti čudno što opstaje predodžba da se majke bolje mogu brinuti za djecu: iako je deset tjedana porodiljnog dopusta za majke još uvijek jako malo, on je ipak višestruko veći od onoga za oca.

Pored toga, uštede u skrbi i vrtićima moraju se zaustaviti. Država neće provesti nikakve strukturne promjene ukoliko ih mi ne budemo zahtijevali putem kolektivne borbe. Sva poboljšanja koja se tiču pozicije žene uostalom su dobivena štrajkovima, akcijama i demonstracijama: sjetimo se prava glasa žena, prava na abortus, zakonski jednake plaće, itd.

Emancipacija žena u Nizozemskoj ide puževim korakom naprijed, ali ne budemo li radili ništa, ona isto tako može stagnirati ili se čak zaokrenuti. Dostignuća koja su postigle žene jako će se brzo slomiti ukoliko ih ne budemo nastavili braniti. U ovome trenutku nam radnici u kućnoj njezi daju dobar primjer. Podržimo ih u njihovoj borbi.

s nizozemskog preveo Toni Bandov

*Tekst je izvorno objavljen u časopisu ‘De Socialist’, br. 255, lipanj/srpanj 2013., str. 6-7. pod nazivom ‘Onvoltooide emancipatie’.

Adaptirana fotografija preuzeta sa socialisme.nu

Vezani članci

  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve