Slučaj okupacije Teatro Valle u Rimu

U jeku događanja oko zauzimanja kina “Zvezda” u Beogradu, povezujući ga s okupacijama rimskog Teatro Valle i Cinema America, naš suradnik Ivan Velisavljević pripremio je temat pod naslovom “Od okupacije prostora do zajedničkog dobra”, u kojem ukazuje na važnost građanskih akcija zauzimanja, obrane i osnivanja zajedničkih prostora. Započinjemo s prijevodom teksta Davida Bolliera koji prati trogodišnju borbu za budućnost Teatra Valle.


Zaustavljena je nameravana privatizacija slavnog javnog teatra u Rimu, Teatro Valle – ali značajnije je da se istorijskom, trogodišnjom okupacijom pozorišne zgrade postigla većina primarnih ciljeva okupacije, uključujući prihvatanje zahteva za uspostavljanjem novog teatra po principu zajedničkog dobra, nakon nekoliko nedelja svadljivih pregovora.

Borba je bila vredna pažnje jer su se sukobili gradska vlast Rima, sa jedne strane, čije su se politike štednje ogledale u velikim uštedama u budžetu pozorišta, i samoidentifikovani borci za zajedničko dobro, sa druge strane, koji žele da upravljaju istorijskim pozorištem na znatno otvoreniji, participativniji i inovativniji način. Nije se radilo samo o nastavku budućeg rada pozorišta Teatro Valle, nego o načinu upravljanja, organizaciji, nameni i karakteru pozorišta. Da li će biti „javno dobro“ kojim upravlja gradska vlast, često na štetu javnog interesa, ili „javno/zajedničko dobro“, što bi podrazumevalo da obični građani mogu iskazati sopstvene ideje i predložiti sopstvena pravila?

Mučen budžetskim problemima, gradonačelnik Rima predložio je privatizaciju pozorišta Teatro Valle. Međutim, demonstranti koji su okupirali zgradu pozorišta 2011. godine nepokolebljivo su se protivili predloženom planu. Njihov protest inspirisao je snažno i rašireno negodovanje protiv privatizacije pozorišta, ne samo kod stanovnika Rima i Italijana, nego i unutar međunarodne mreže boraca za zajedničko dobro, kao i među borcima za ljudska prava, političarima, naučnicima i akademcima, i radnicima u kulturi.

Gradska vlast pretila je „okupatorima“ izbacivanjem i izdala ultimatum za napuštanje zgrade pozorišta, sa krajnjim rokom do 31. jula. Usledili su pregovori. Fondacija Teatro Valle Bene Comune predstavljala je borce za zajedničko dobro i pregovarala sa gradskim vlastima i Teatro di Roma, javnim entitetom koji upravlja pozorištima u Rimu.

Gradska vlast i Teatro di Roma protivili su se ideji da Fondacija Teatro Valle Bene Comune upravlja pozorištem, ali se činilo da su skloni prihvatanju ideje da se pokrene „specijalni projekat“ participativnog i eksperimentalnog pozorišta, s tim što bi se o detaljnim principima upravljanja raspravljalo naknadno. Ali, gradska vlast želela je da zatvori pozorište na najmanje deset meseci kako bi renovirala zgradu pozorišta. Očigledno je da su mnogi borci za zajedničko dobro, uključujući Fondaciju, bili skeptični prema ovoj ideji, koja je mogla biti iskorišćena kao varka da bi „okupatori“ izašli iz zgrade, a da im se ne ponudi bilo koje realno izvodljivo političko obećanje. Umesto toga, Fondacija je predložila zajednički program renoviranja zgrade tokom kojeg bi pozorište ostalo otvoreno za javnost.

Fondacija je organizovala mnogo velikih javnih zborova kako bi razrešila pat poziciju. Podrška koju su Fondaciji pružili nekadašnji zamenik predsednika Ustavnog suda Italije, nekadašnji ministar kulture, i razni drugi prominentni istoričari umetnosti, pokazatelj je važnosti celokupne polemike. Kako se krajnji rok, odnosno 31. jul približavao, Ugo Matei, prominentni pravnik i zastupnik ideje zajedničkog dobra, zatražio je produženje roka za postizanje dogovora kako bi se pronašla prihvatljiva opcija.

U noći 10. avgusta saznao sam da će „okupatori“ napustiti zgradu pozorišta Teatro Valle. Moj izvor je objavio: „Samo će stalno kolektivno predsedništvo biti prisutno dok se stvari ne razjasne malo više. Organizovaće se jedno ostajanje preko noći za zainteresovane građane na ulici i sutra u 11 časova, tokom konferencije za štampu, ‚okupatori’ će prepustiti pozorište gradskoj vlasti Rima i zatim će Grad izvršiti transfer prema Teatro di Roma.“

Ugo Matei je naznačio: “Ovo je važan znak političke zrelosti pokreta za zajedničko dobro u Italiji”, i dodao da dogovor omogućava „nešto preko potrebne demokratije u trenutku kada Italija klizi niz opasni autoritarni put.“

Sve ugovorne strane se slažu oko sledeće tri tačke:

1. Da će gradska vlast prepoznati „političko, umetničko i organizaciono iskustvo“ okupacije i ulogu Fondacije Teatro Valle Bene Comune u tome;

2. Da će Fondaciji biti poverena autonomija da inicira eksperimentalni projekat participativnog pozorišta, i da upravlja pozorišnim prostorom u saradnji sa umetničkim direktorom “Teatro di Roma”; i

3. Da će pozorište ostati otvoreno svakodnevno tokom cele godine, čak i kada nema predstava, i da će prostor biti dostupan za zajedničko korišćenje i za inicijative građana.

Pokušaj da se postigne specijalni ugovorni režim za radnike pozorišta bio je delimično uspešan, jer gradska vlast Rima nije bila nadležna za to pitanje. Namera je bila da se otkloni privremeno zapošljavanje i nesigurni uslovi u vezi trajanja radnog angažmana, da se reinvestira profit ostvaren poslovanjem pozorišta i obezbede specijalne cene ulaznica kako bi se povećala i proširila javna poseta nastupima.

Odbijen je poslednji zahtev Fondacije da im sedište bude u pozorištu Teatro Valle.

Predsednik Teatro di Roma, Marino Sinibaldi, rekao je da će sporazum biti poštovan jedino ukoliko „okupatori“ napuste pozorište do ponoći, 10. avgusta – što se, očigledno, desilo.

Saopštenjem Fondacije kaže se sledeće:

„Prekidamo stanje okupacije Teatro Valle kako bi započeli novu fazu mobilizacije i Fondacije. Članovi Fondacije, zajedno sa stanovnicima, napisaće mapu puta kako bi odgovorili na novu fazu uspostavljenu pregovorima; fazu u kojoj je potrebno uspostaviti iskren dijalog sa institucijama o novom modelu participativnog upravljanja zajedničkim dobrom kako bi se odlučilo o budućnosti pozorišta.“

Pratićemo pažljivo kako se sprovodi hrabri, novi eksperiment stvaranja zajedničkog dobra. Eksperiment obećava osmišljavanje novih pionirskih modela saradnje gradske vlasti i boraca za zajedničko dobro u upravljanju i organizaciji javnih ustanova, i u načinima političke mobilizacije boraca za zajedničko dobro radi ostvarivanja sopstvenih ciljeva.

Prevod: Prevodilačko odeljenje Ministarstva prostora
ponedeljak, 11. avgust, 2014.



Adaptirana fotografija preuzeta s teatrovalleoccupato.it

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve