Slučaj okupacije Teatro Valle u Rimu

U jeku događanja oko zauzimanja kina “Zvezda” u Beogradu, povezujući ga s okupacijama rimskog Teatro Valle i Cinema America, naš suradnik Ivan Velisavljević pripremio je temat pod naslovom “Od okupacije prostora do zajedničkog dobra”, u kojem ukazuje na važnost građanskih akcija zauzimanja, obrane i osnivanja zajedničkih prostora. Započinjemo s prijevodom teksta Davida Bolliera koji prati trogodišnju borbu za budućnost Teatra Valle.

Zaustavljena je nameravana privatizacija slavnog javnog teatra u Rimu, Teatro Valle – ali značajnije je da se istorijskom, trogodišnjom okupacijom pozorišne zgrade postigla većina primarnih ciljeva okupacije, uključujući prihvatanje zahteva za uspostavljanjem novog teatra po principu zajedničkog dobra, nakon nekoliko nedelja svadljivih pregovora.

Borba je bila vredna pažnje jer su se sukobili gradska vlast Rima, sa jedne strane, čije su se politike štednje ogledale u velikim uštedama u budžetu pozorišta, i samoidentifikovani borci za zajedničko dobro, sa druge strane, koji žele da upravljaju istorijskim pozorištem na znatno otvoreniji, participativniji i inovativniji način. Nije se radilo samo o nastavku budućeg rada pozorišta Teatro Valle, nego o načinu upravljanja, organizaciji, nameni i karakteru pozorišta. Da li će biti „javno dobro“ kojim upravlja gradska vlast, često na štetu javnog interesa, ili „javno/zajedničko dobro“, što bi podrazumevalo da obični građani mogu iskazati sopstvene ideje i predložiti sopstvena pravila?

Mučen budžetskim problemima, gradonačelnik Rima predložio je privatizaciju pozorišta Teatro Valle. Međutim, demonstranti koji su okupirali zgradu pozorišta 2011. godine nepokolebljivo su se protivili predloženom planu. Njihov protest inspirisao je snažno i rašireno negodovanje protiv privatizacije pozorišta, ne samo kod stanovnika Rima i Italijana, nego i unutar međunarodne mreže boraca za zajedničko dobro, kao i među borcima za ljudska prava, političarima, naučnicima i akademcima, i radnicima u kulturi.

Gradska vlast pretila je „okupatorima“ izbacivanjem i izdala ultimatum za napuštanje zgrade pozorišta, sa krajnjim rokom do 31. jula. Usledili su pregovori. Fondacija Teatro Valle Bene Comune predstavljala je borce za zajedničko dobro i pregovarala sa gradskim vlastima i Teatro di Roma, javnim entitetom koji upravlja pozorištima u Rimu.

Gradska vlast i Teatro di Roma protivili su se ideji da Fondacija Teatro Valle Bene Comune upravlja pozorištem, ali se činilo da su skloni prihvatanju ideje da se pokrene „specijalni projekat“ participativnog i eksperimentalnog pozorišta, s tim što bi se o detaljnim principima upravljanja raspravljalo naknadno. Ali, gradska vlast želela je da zatvori pozorište na najmanje deset meseci kako bi renovirala zgradu pozorišta. Očigledno je da su mnogi borci za zajedničko dobro, uključujući Fondaciju, bili skeptični prema ovoj ideji, koja je mogla biti iskorišćena kao varka da bi „okupatori“ izašli iz zgrade, a da im se ne ponudi bilo koje realno izvodljivo političko obećanje. Umesto toga, Fondacija je predložila zajednički program renoviranja zgrade tokom kojeg bi pozorište ostalo otvoreno za javnost.

Fondacija je organizovala mnogo velikih javnih zborova kako bi razrešila pat poziciju. Podrška koju su Fondaciji pružili nekadašnji zamenik predsednika Ustavnog suda Italije, nekadašnji ministar kulture, i razni drugi prominentni istoričari umetnosti, pokazatelj je važnosti celokupne polemike. Kako se krajnji rok, odnosno 31. jul približavao, Ugo Matei, prominentni pravnik i zastupnik ideje zajedničkog dobra, zatražio je produženje roka za postizanje dogovora kako bi se pronašla prihvatljiva opcija.

U noći 10. avgusta saznao sam da će „okupatori“ napustiti zgradu pozorišta Teatro Valle. Moj izvor je objavio: „Samo će stalno kolektivno predsedništvo biti prisutno dok se stvari ne razjasne malo više. Organizovaće se jedno ostajanje preko noći za zainteresovane građane na ulici i sutra u 11 časova, tokom konferencije za štampu, ‚okupatori’ će prepustiti pozorište gradskoj vlasti Rima i zatim će Grad izvršiti transfer prema Teatro di Roma.“

Ugo Matei je naznačio: “Ovo je važan znak političke zrelosti pokreta za zajedničko dobro u Italiji”, i dodao da dogovor omogućava „nešto preko potrebne demokratije u trenutku kada Italija klizi niz opasni autoritarni put.“

Sve ugovorne strane se slažu oko sledeće tri tačke:

1. Da će gradska vlast prepoznati „političko, umetničko i organizaciono iskustvo“ okupacije i ulogu Fondacije Teatro Valle Bene Comune u tome;

2. Da će Fondaciji biti poverena autonomija da inicira eksperimentalni projekat participativnog pozorišta, i da upravlja pozorišnim prostorom u saradnji sa umetničkim direktorom “Teatro di Roma”; i

3. Da će pozorište ostati otvoreno svakodnevno tokom cele godine, čak i kada nema predstava, i da će prostor biti dostupan za zajedničko korišćenje i za inicijative građana.

Pokušaj da se postigne specijalni ugovorni režim za radnike pozorišta bio je delimično uspešan, jer gradska vlast Rima nije bila nadležna za to pitanje. Namera je bila da se otkloni privremeno zapošljavanje i nesigurni uslovi u vezi trajanja radnog angažmana, da se reinvestira profit ostvaren poslovanjem pozorišta i obezbede specijalne cene ulaznica kako bi se povećala i proširila javna poseta nastupima.

Odbijen je poslednji zahtev Fondacije da im sedište bude u pozorištu Teatro Valle.

Predsednik Teatro di Roma, Marino Sinibaldi, rekao je da će sporazum biti poštovan jedino ukoliko „okupatori“ napuste pozorište do ponoći, 10. avgusta – što se, očigledno, desilo.

Saopštenjem Fondacije kaže se sledeće:

„Prekidamo stanje okupacije Teatro Valle kako bi započeli novu fazu mobilizacije i Fondacije. Članovi Fondacije, zajedno sa stanovnicima, napisaće mapu puta kako bi odgovorili na novu fazu uspostavljenu pregovorima; fazu u kojoj je potrebno uspostaviti iskren dijalog sa institucijama o novom modelu participativnog upravljanja zajedničkim dobrom kako bi se odlučilo o budućnosti pozorišta.“

Pratićemo pažljivo kako se sprovodi hrabri, novi eksperiment stvaranja zajedničkog dobra. Eksperiment obećava osmišljavanje novih pionirskih modela saradnje gradske vlasti i boraca za zajedničko dobro u upravljanju i organizaciji javnih ustanova, i u načinima političke mobilizacije boraca za zajedničko dobro radi ostvarivanja sopstvenih ciljeva.

Prevod: Prevodilačko odeljenje Ministarstva prostora
ponedeljak, 11. avgust, 2014.

Adaptirana fotografija preuzeta s teatrovalleoccupato.it

Vezani članci

  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
  • 8. prosinca 2025. Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟ Prvo izdanje Freudovih Tri rasprave o seksualnoj teoriji iz 1905. godine, koje ove godine navršava 120 godina, predstavlja ključni trenutak u razvoju teorija seksualnosti. Uvođenjem infantilne seksualnosti, destabilizacijom dihotomije normalno–patološko i odmakom od funkcionalističkih i darvinističkih objašnjenja, Freud otvara prostor za radikalno novo razumijevanje seksualnosti. Povratak ranom Freudu, kako autor teksta sugerira, omogućuje ne samo teorijski nego i politički produktivne uvide: umjesto dogmatiziranih interpretacija, otvara se prostor za praćenje unutarnjih napetosti, proturječja i procesualnosti same teorije. Njegova subverzivnost dovodi u pitanje viktorijanske predodžbe o seksualnosti koje u izmijenjenim oblicima i danas oblikuju naše razumijevanje seksualnog iskustva.
  • 6. prosinca 2025. Dvostruka konotacija i jahanje tigra Polazeći od usporedbe historijskih konteksta i dinamika jezičnog i političkog šovinizma, autor analizira suvremene mutacije fašizma u Hrvatskoj kroz paralelu između Martina Heideggera i Marka Perkovića Thompsona. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom „jahanju tigra“: kontroliranom prizivanju ekstremno desnih imaginarija kroz jezik koji istodobno skriva i signalizira ideološku pripadnost. Dok je Heidegger, unatoč privrženosti nacizmu, zadržao intelektualnu legitimaciju, Thompson je estradnu prihvatljivost morao postupno osvajati. Ključnu ulogu ima jezik i tehnike „dvostruke konotacije“: dok je Heideggerova ezoterija skrivala ideološke kodove unutar cenzure, suvremeni hrvatski novogovor više ne skriva, nego otvoreno signalizira i normalizira post- i neofašističke sadržaje.
  • 4. prosinca 2025. Kako je holokaust postao Holokaust? U osvrtu na knjigu Normana Finkelsteina Industrija Holokausta autori analiziraju kako se sjećanje na nacistički genocid institucionalizira i pretvara u ideološki i materijalni resurs državne moći. Razlikujući holokaust kao povijesni događaj od Holokausta kao političkog konstrukta, razotkrivaju se mehanizmi kojima se trauma depolitizira i koristi za legitimaciju kolonijalnog nasilja, instrumentalizaciju sjećanja i normalizaciju genocida nad Palestincima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve