Ivan Velisavljević: Film je politika, bioskop je društvo

U tematu “Od okupacije prostora do zajedničkog dobra”, nastavljamo tekstom u kojem Ivan Velisavljević donosi svoj pogled na slojevitosti zauzimanja kina “Zvezda” u Beogradu: “Iako smo ušli pre svega da provociramo, družimo se i gledamo filmove, mi u bioskopu očito ne provodimo vreme samo zbog umetnosti, već se bavimo politikom samim tim što organizujemo stvarnost. Zato niko od nas ne sme da previdi šta nam se događa, i mora zauzeti stav prema organizaciji stvarnosti. Tu se, zapravo, konstituišu političke i etičke pozicije.”


Okupacija bioskopa Zvezda, iznutra i spolja


Okupacija bioskopa Zvezda pokazala je da su mnoge stvari koje smo u opštoj apatiji otpisali kao besmislene – vraćene u naše živote i dale neke rezultate. Makar samo u borbi protiv apatije.

Beograd i Srbija odlučili su da postanu deo sveta na najgori način i u teškim trenucima: izdvaja se sve manje za kulturu, zbog krize kapitala sve manje mari za dobrobit ugroženih, javna dobra se brutalno rasprodaju… Da je ova situacija oko bioskopa Zvezda internacionalno važna, govori i činjenica da se građanske akcije zauzimanja, odbrane i osnivanja zajedničkih prostora odigravaju širom sveta. U našem konkretnom slučaju, moglo se zaključiti da prema državi, politikantima i vlasnicima kapitala u Srbiji ne treba biti baš blagonaklon, već ih držati na oku, jer nas čeka novo zanemarivanje društvene kontrole, i novi talas privatizacija, koji će verovatno biti još drastičniji nego onaj tokom rata 1990-ih i partijskog prisvajanja resursa nakon 2000. godine. Na kraju, u svim medijima čuo se najzad i glas radnika, u ovom slučaju bivših radnika Beograd-filma, uz puno priznanje njihove dosadašnje borbe i isticanje sadašnje pozicije. Preko kulture i na velika vrata, ponovo je podstaknuta priča o privatizacijskim mahinacijama, o dobitnicima, gubitnicima i socijalnoj pravdi.

Prema tome, osim borbe protiv apatije, okupacija bioskopa „Zvezda“ pokazala je nekoliko važnih stvari.

Najpre, da putem kulture možemo efikasno dopreti do širih političkih pitanja. Da umetnost nikada ne može biti politički nevina, niti izuzeta od konteksta, čak i kada želi da bude autonomna. Štaviše, baš onda kad želi da bude autonomna i nezavisna – umetnost postaje politička. To smo znali i ranije, ali dobro je da smo još jednom potvrdili u praksi.

Podsetili smo se, takođe, da umetnici, radnici, studenti i intelektualci, udruženi, mogu pokrenuti društvene promene i pitanja: da se mogu bez podozrenja okupiti oko nekih konstruktivnih ciljeva i vrednosti, i dozvati brojne pripadnike društvenih grupa na razgovor o tome u kakvom društvu, i po kakvim pravilima, želimo da živimo.

I to se pokazalo delatno, u praksi, na primeru jednog bioskopa. Svi mi koji smo solidarno, u potpunoj ravnopravnosti, čistili, prali, popravljali, spavali, dežurali na vratima, pozivali medije, fotografisali, nabavljali potrepštine, kreirali program – uspeli smo da oživimo jedan bioskop i oko njega pokrenemo održivu i zanimljivu kulturnu, društvenu, pa ako hoćete i ekonomsku aktivnost.

Ne treba zaboraviti koliko je to ozbiljna i relevantna poruka – ona ističe da građanska neposlušnost usmerena na konkretnu, organizovanu akciju, može ukazati na greške države i tržišta, na nemar prema javnom dobru i zajedničkom interesu. I pokrenuti socijalni dijalog u kome se može razgovarati o tim pitanjima, bilo da se slažemo ili ne. U isto vreme, ta akcija istakla je solidarnost, ravnopravnost i „pritisak odozdo“ građana koji su uzeli stvari u svoje ruke. U osnovi, čini mi se da je to zahtev za više demokratije, i da odatle dolazi tako široka podrška nekom osnovnom smislu akcije od strane ljudi koji su inače suprotnih mišljenja. Čini mi se da su ideja i praksa građanske neposlušnosti, iako originalno tekovine liberalizma, tokom akcije u Zvezdi skrenule ka socijalnoj levici, i da se stvorila zanimljiva politička aura cele „okupacije“. Čak bih se usudio da kažem kako je to, za sada, već dovoljan domet akcije.

Doduše, po banalnim pravilima žanra, u medijima je počela terevenka mešetara, političara, eksperata i novinara, koji su, iz oportunizma ili želje da nekako profitiraju ili operu savest, odlučili da podrže ili ospore neposlušne građane na najjfetinije načine. No, i to je bilo korisno: pred sve nas u Novom bioskopu Zvezda izašli su licemerje, korumpiranost i magla političke podrške i „lepe umetnosti“, iza kojih se kriju zakulisni dilovi i klasne pozicije. Čini mi se da su, svakom ko je pratio sitaciju u medijima, aktivisti bili trista puta simpatičniji od pomenute bulumente.

Takođe verujem da su pametni mladi ljudi unutar „Zvezde“, koji tek stupaju u društvo i kulturu ove zemlje, jasno shvatili da imaju izbor: ili će nastaviti korumpiranu praksu ekipa koje su bile u establišmentu u prošlosti i sadašnjosti, ili će shvatiti koliko je loše po celo društvo to muljanje u raspodeli para i funkcija, svrstavanje u klanove i stranke, podilaženje državi i biznismenima kriminalcima, dokle nas je to dovelo u svim sferama, pa i u kulturi. I verujem da su jasno shvatili da moraju probati sami, svojim primerom, da pokažu kako bi trebalo drugačije i bolje: i da je svakome na čast šta će izabrati kad dođu teški dani.

Zato je sada presudno šta će se dogoditi iznutra. Ključno pitanje je kakva će biti mala ekonomija i psihologija tog samoorganizovanog bioskopa, jer ona presudno utiče na politiku tog bioskopa, baš sada, dok je u međuprostoru i dok se nije strukturisao. Iako smo ušli pre svega da provociramo, družimo se i gledamo filmove, mi u bioskopu očito ne provodimo vreme samo zbog umetnosti, već se bavimo politikom samim tim što organizujemo stvarnost. Zato niko od nas ne sme da previdi šta nam se događa, i mora zauzeti stav prema organizaciji stvarnosti. Tu se, zapravo, konstituišu političke i etičke pozicije – pa evo mog pogleda.

Zato što sam uvereni demokrata, želim da se u Novom bioskopu Zvezda stvori velika, raznovrsna grupa ljudi koja odlučuje ravnopravno, otvoreno, uz polaganje računa i dogovor svih sa svima, i uz aktivnu brigu o društvenom interesu, javnom dobru i dostupnosti prostora svim dobronamernim građanima. Ne bi valjalo da se naprečac stvaraju direktori i šefovi računovodstva, urednici programa, šefovi kadrovske službe i PR-a, a da se o tome ne razgovara, da se to ne dovodi u pitanje, da se o tome ne pitaju drugi: jer tako svi koji se žrtvuju za bioskop Zvezda mogu biti izmanipulisani kako spolja, tako i iznutra. Od države i moćnika, koji će nam sutra podeliti funkcije i dodeliti kancelarije, sve tapšući nas po ramenu, ali i od nas samih, od naših drugova i drugarica koji bi na sve to u odsudnom trenutku olako pristali, a koji su u sve ovo na početku ušli čista srca.

Bojim se da nema više čistog srca – sad se prljaju ruke.

Zato se valja suočiti sa stvarnošću: u Zvezdi se stvara preduzeće. Ono nije upisano u privredni registar, ali je tu, u praksi, i čak se ne mora nužno realizovati u prostoru Zvezde. Ali se u njemu sada gradi ekonomija i upravljanje ekonomijom – što je osnova politike. I mislim da to uopšte nije problem. Baš naprotiv, to je odlično. Problem je kako će da funkcioniše to preduzeće i kakva se poruka time šalje.

Da li ćemo u „Zvezdi“ napraviti drugačiji model od države i privatnika, koji su pokazali šta hoće i umeju upravo tako što su upropastili bioskop? Ako se stvori isti stari model, gde postoji tvrda hijerarhija i zatvorenost u odlukama, gde mali broj ljudi ljubomorno i tvrdoglavo čuva informacije, gde se ne poziva na dijalog i učestvovanje društva, nego na okupljanje u klanove – to šalje lošu poruku. Ako se u taj prostor zatvori „odabrana ekipa“ koja tvrdi da je bolja od drugih, jer je, eto, šutnula vrata nogom i ušla u nečiji posed, onda će poenta biti da svaka takva ekipa može da zloupotrebljava plemenitost aktivista, volontera ili zainteresovanih građana, a onda samo sačeka da je kupi država ili privatnik, i tu se dobro pozicionira.

To nije ništa novo, to se milion puta dosad desilo, i tako su pokvarene mnogo dobre ideje.

Na nas u Zvezdi, u ime filma i kulture, stavljaju šape država ili privatnici, a mi još nemamo odgovor i ne kažemo jasno da hoćemo nešto drugo. Jer to je za mene jedini ispravan odgovor: hoćemo da budemo nezavisni, demokratski, otvoreni, transparentni, društveni. Zato je sada došlo do tačke u kojoj je okupacija završena, a otvoreno pitanje oslobođenja. Moja je pozicija, nadam se, odsada jasna.

Ne bih rekao da je tu reč o razdvajanju na političare i umetnike. Uostalom, Godar i Rivet su nam rekli: filmska forma je pitanje morala. Film je politika, a bioskop je društvo.

Zato je toliko važno kakve ćemo filmove snimati, i kako ćemo upravljati bioskopima.



Tekst je dio temata “Od okupacije prostora do zajedničkog dobra”, kojega je uredio autor teksta.


Adaptirana fotografija preuzeta s Facebook stranice Novi Bioskop Zvezda

Vezani članci

  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.