Zašto smo prefarbali najpoznatije berlinske grafite

Lutz Henke, sukreator muralâ u četvrti Kreutzberg, za Guardian objašnjava kakve je poteškoće za život u gradu donijela gentrifikacija berlinskih četvrti i kako je natjerala ulične umjetnike da odbiju artificijelno savezništvo te odgovore intervencijom kojom će sami presuditi svojoj umjetnosti.


Gentrifikacija i zombifikacija Berlina u punom je jeku. Radije ćemo uništiti svoju uličnu umjetnost nego li dopustiti da doprinese tom procesu.



Zvuk megafona para hladan noćni zrak Berlina. Nekolicina prolaznika bijesno viče u našem smjeru. Drugi u tišini s obrazâ brišu suze. „Po prvi puta u mojoj umjetničkoj karijeri netko me izviždao“, kaže glas pored mene. Na trenutak smo se zaustavili s farbanjem kako bismo promotrili grupicu ljudi koja se okupila otprilike 25 metara ispod naše uzdignute platforme, s druge strane ograde. No, nema previše vremena za introspekciju: ostalo je još skoro 1,000 četvornih metara zida koje valja prekriti crnom bojom do sutra ujutro.

Prošloga tjedna, od četvrtka kasno navečer do petka rano izjutra, nas nekoliko je premazalo dva murala talijanskog umjetnika Blu u Kreuzbergu, koje se često navodilo kao najikoničkiju berlinsku uličnu umjetninu. Od tada, njemačkim glavnim gradom bruje nagađanja tko je to učinio i zašto. Mnogi su uzeli zdravo za gotovo da su investitori u nekretnine uništili njihov voljeni mural, a tek je nekolicina shvatila kako su ljudi koji stoje iza toga upravo oni koji su te murale i stvorili. Stoga smo odlučili ispričati svoju stranu priče.

Sedam godina nakon što je monumentalni zid nastao, osjetili smo kako je vrijeme da ga se uništi, zajedno s umirućim dobom berlinske povijesti koju je predstavljao. Priča o muralu izravno je povezana s poviješću ove gradske četvrti, koja je neposredno graničila s Istočnom Njemačkom. Prvi rad, suradnja između Blu-a i francuskog umjetnika JR-a, prikazuje dvije figure koje tijekom čina međusobnog raskrinkavanja dlanovima pokazuju znakovlja bandi s „istočne“ i „zapadne“ strane. Blu i ja smo 2008. godine odlučili obnoviti dvije figure, no umjesto toga smo na zid pored njih spontano dodali drugi mural: biznismena okovana vlastitim zlatnim satovima.

Ti su radovi odvažno na sebe skrenuli svjetsku pažnju, postajući onim što je Siegfried Kracauer 1930. godine opisao kao Raumbilder: nesvjesno proizvedene prostorne slike koje predstavljaju „snove društva“. Nehotice smo stvorili idealnu vizualnu reprezentaciju imaginarnoga Berlina nultih godina 21. stoljeća i njegovih obećanja: grada ispunjenog pustoši koji nudi obilje prostora za povoljan život i kreativno eksperimentiranje među ruševinama svoje novije povijesti.

Ove su značajke postale glavna atrakcija i mantra nedavno preminulog gradonačelnika Klausa Wowereita i njegova ozloglašena, „siromašnog ali seksi“ Berlina. U takvoj realnosti muralima je u sklopu tura ulične umjetnosti nametnuta funkcija mjesta hodočašća, ili prilike za fotografiranje za bezbrojne razglednice, korice knjiga ili omote ploča. Grad je u svojim marketinškim kampanjama počeo koristiti estetiku otpora.

Međutim, do tada se susjedstvo već našlo u vrtlogu gentrifikacije, popraćene žestokim prosvjedima protiv povećanja stanarina. Naravno, umjetnost – a osobito vrlo vidljiva javna umjetnost, sjetite se samo Banksya – pridonosi tom procesu.

I dok je Berlin s jedne strane ponosan na svoju umjetničku scenu, jalovim urbanističkim razvojem i kulturnom politikom protraćen je velik dio njegova izuzetnog prostornog potencijala, a time je u pitanje dovedena i egzistencija njegove glavne atrakcije – umjetnikâ. Odjednom su postali svoji najveći neprijatelji, pridonoseći vlastitom izmještenju.

U posljednje se vrijeme gentrifikacija u Berlinu ne zadovoljava uništavanjem kreativnih prostora. Budući da joj je njezin umjetnički brend potreban kako bi zadržala privlačnost, sklona je umjetnom reanimiranju kreativnosti koju je izmjestila, proizvodeći tako „nemrtvi grad“. Ova zombifikacija prijeti pretvoriti Berlin u muzealni grad fasada, „umjetničku scenu“ prezerviranu kao zabavni park za one koji si mogu priuštiti rastuće stanarine.

Ipak, zašto bi umjetnik pristao uništiti svoj rad, umjesto da podupre službeni pokušaj njegova očuvanja kao javnog umjetničkog djela? Iz očaja? Očito ne. Prije od tuge. Od trenutka njihova nastajanja, Blu-evim muralima bilo je suđeno da nestanu. U prirodi je ulične umjetnosti da zauzima prostor slaveći njegovu neizvjesnost, uz svijest o njegovoj prolaznosti i nestalnoj egzistenciji.

No, za mene taj čin premazivanja crnom bojom* također označava ponovno rođenje: kao poziv na buđenje ovome gradu i njegovim stanovnicima, podsjetnik na nužnost očuvanja pristupačnih i vitalnih prostornih mogućnosti, umjesto proizvodnje nemrtve preparirane umjetnosti. Njime se naglašava društvena funkcija umjetničkih intervencija na mjestima gdje intervencije druge vrste posustaju.

Banksy, na tebi je red.



S engleskog prevela Karolina Hrga



Prevoditeljske opaske

[*] U originalu stoji whitewashing, što na engleskom istovremeno može značiti “bijeljenje vapnom”, kao i “zataškavanje”. Međutim, kako je pri akciji prekrivanja muralâ autor sa suradnicima koristio crnu boju umjesto bijelog vapna, dvostrukost značenja je teško prevesti na naš jezik.


Objavljeno na Guardianu 19. prosinca 2014.


Adaptirana fotografija preuzeta s Guardiana


Vezani članci

  • 27. svibnja 2019. Država je poput ljepenke sastavljena struktura Na okruglom stolu s ciljem strateškog pozicioniranja rasprave o naprednim politikama i alternativnom društvenom razvoju u Sloveniji i šire, Močnik je u izlaganju ukazao na ograničenja koja stoje pred parlamentarnom strankom u pokušaju vođenja lijeve politike, kako u odnosu na državu, tako i s obzirom na europske institucije, odnosno aparate pojedinih frakcija globalnog kapitala.
  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve