Zašto smo prefarbali najpoznatije berlinske grafite

Lutz Henke, sukreator muralâ u četvrti Kreutzberg, za Guardian objašnjava kakve je poteškoće za život u gradu donijela gentrifikacija berlinskih četvrti i kako je natjerala ulične umjetnike da odbiju artificijelno savezništvo te odgovore intervencijom kojom će sami presuditi svojoj umjetnosti.


Gentrifikacija i zombifikacija Berlina u punom je jeku. Radije ćemo uništiti svoju uličnu umjetnost nego li dopustiti da doprinese tom procesu.



Zvuk megafona para hladan noćni zrak Berlina. Nekolicina prolaznika bijesno viče u našem smjeru. Drugi u tišini s obrazâ brišu suze. „Po prvi puta u mojoj umjetničkoj karijeri netko me izviždao“, kaže glas pored mene. Na trenutak smo se zaustavili s farbanjem kako bismo promotrili grupicu ljudi koja se okupila otprilike 25 metara ispod naše uzdignute platforme, s druge strane ograde. No, nema previše vremena za introspekciju: ostalo je još skoro 1,000 četvornih metara zida koje valja prekriti crnom bojom do sutra ujutro.

Prošloga tjedna, od četvrtka kasno navečer do petka rano izjutra, nas nekoliko je premazalo dva murala talijanskog umjetnika Blu u Kreuzbergu, koje se često navodilo kao najikoničkiju berlinsku uličnu umjetninu. Od tada, njemačkim glavnim gradom bruje nagađanja tko je to učinio i zašto. Mnogi su uzeli zdravo za gotovo da su investitori u nekretnine uništili njihov voljeni mural, a tek je nekolicina shvatila kako su ljudi koji stoje iza toga upravo oni koji su te murale i stvorili. Stoga smo odlučili ispričati svoju stranu priče.

Sedam godina nakon što je monumentalni zid nastao, osjetili smo kako je vrijeme da ga se uništi, zajedno s umirućim dobom berlinske povijesti koju je predstavljao. Priča o muralu izravno je povezana s poviješću ove gradske četvrti, koja je neposredno graničila s Istočnom Njemačkom. Prvi rad, suradnja između Blu-a i francuskog umjetnika JR-a, prikazuje dvije figure koje tijekom čina međusobnog raskrinkavanja dlanovima pokazuju znakovlja bandi s „istočne“ i „zapadne“ strane. Blu i ja smo 2008. godine odlučili obnoviti dvije figure, no umjesto toga smo na zid pored njih spontano dodali drugi mural: biznismena okovana vlastitim zlatnim satovima.

Ti su radovi odvažno na sebe skrenuli svjetsku pažnju, postajući onim što je Siegfried Kracauer 1930. godine opisao kao Raumbilder: nesvjesno proizvedene prostorne slike koje predstavljaju „snove društva“. Nehotice smo stvorili idealnu vizualnu reprezentaciju imaginarnoga Berlina nultih godina 21. stoljeća i njegovih obećanja: grada ispunjenog pustoši koji nudi obilje prostora za povoljan život i kreativno eksperimentiranje među ruševinama svoje novije povijesti.

Ove su značajke postale glavna atrakcija i mantra nedavno preminulog gradonačelnika Klausa Wowereita i njegova ozloglašena, „siromašnog ali seksi“ Berlina. U takvoj realnosti muralima je u sklopu tura ulične umjetnosti nametnuta funkcija mjesta hodočašća, ili prilike za fotografiranje za bezbrojne razglednice, korice knjiga ili omote ploča. Grad je u svojim marketinškim kampanjama počeo koristiti estetiku otpora.

Međutim, do tada se susjedstvo već našlo u vrtlogu gentrifikacije, popraćene žestokim prosvjedima protiv povećanja stanarina. Naravno, umjetnost – a osobito vrlo vidljiva javna umjetnost, sjetite se samo Banksya – pridonosi tom procesu.

I dok je Berlin s jedne strane ponosan na svoju umjetničku scenu, jalovim urbanističkim razvojem i kulturnom politikom protraćen je velik dio njegova izuzetnog prostornog potencijala, a time je u pitanje dovedena i egzistencija njegove glavne atrakcije – umjetnikâ. Odjednom su postali svoji najveći neprijatelji, pridonoseći vlastitom izmještenju.

U posljednje se vrijeme gentrifikacija u Berlinu ne zadovoljava uništavanjem kreativnih prostora. Budući da joj je njezin umjetnički brend potreban kako bi zadržala privlačnost, sklona je umjetnom reanimiranju kreativnosti koju je izmjestila, proizvodeći tako „nemrtvi grad“. Ova zombifikacija prijeti pretvoriti Berlin u muzealni grad fasada, „umjetničku scenu“ prezerviranu kao zabavni park za one koji si mogu priuštiti rastuće stanarine.

Ipak, zašto bi umjetnik pristao uništiti svoj rad, umjesto da podupre službeni pokušaj njegova očuvanja kao javnog umjetničkog djela? Iz očaja? Očito ne. Prije od tuge. Od trenutka njihova nastajanja, Blu-evim muralima bilo je suđeno da nestanu. U prirodi je ulične umjetnosti da zauzima prostor slaveći njegovu neizvjesnost, uz svijest o njegovoj prolaznosti i nestalnoj egzistenciji.

No, za mene taj čin premazivanja crnom bojom* također označava ponovno rođenje: kao poziv na buđenje ovome gradu i njegovim stanovnicima, podsjetnik na nužnost očuvanja pristupačnih i vitalnih prostornih mogućnosti, umjesto proizvodnje nemrtve preparirane umjetnosti. Njime se naglašava društvena funkcija umjetničkih intervencija na mjestima gdje intervencije druge vrste posustaju.

Banksy, na tebi je red.



S engleskog prevela Karolina Hrga



Prevoditeljske opaske

[*] U originalu stoji whitewashing, što na engleskom istovremeno može značiti “bijeljenje vapnom”, kao i “zataškavanje”. Međutim, kako je pri akciji prekrivanja muralâ autor sa suradnicima koristio crnu boju umjesto bijelog vapna, dvostrukost značenja je teško prevesti na naš jezik.


Objavljeno na Guardianu 19. prosinca 2014.


Adaptirana fotografija preuzeta s Guardiana


Vezani članci

  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 28. lipnja 2020. Nemiri Stonewalla "Danas je prvi dan Mjeseca ponosa, proslave Stonewallskih nemira iz 1969. godine. Ustanci trenutno izbijaju diljem zemlje. Današnji bogati bijeli gej muškarci možda se protive „nasilju“, ali povijest LBGTQ+ pokreta pokazuje da se neredi ugnjetavanih ljudi tiču oslobođenja."
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.
  • 21. lipnja 2020. Voziti automobil u doba nejednakosti "Kada časopis poznatiji po recenzijama stranih superautomobila i domaćih nabrijanih vozila te uredničkoj politici koja izaziva kontroverze jedino kada napada terence (u prilog monovolumenima i automobilima) istakne priču o Oliveru, obiteljskom automobilu Jasona M. Vaughna marke Subaru, koji je prešao 418 000 kilometara, u članku pod naslovom “The Fear of Failure” („Strah od neuspjeha“), to je svakako znak da živimo u vremenima opscene nejednakosti."
  • 21. lipnja 2020. Prava definicija „privatnog vlasništva“ "Elite se pribojavaju uništenja vlastite imovine, ali još više strahuju od uništenja društvenih odnosa koji čine privatno vlasništvo mogućim. Dakle, strepe od svijeta bez policije."
  • 14. lipnja 2020. Neka vas „preispisivanje povijesti“ ne zabrinjava: upravo je to historičarski posao Rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku dočekano je, između ostalog, reakcijama koje hine zabrinutost za historiografiju. Međutim, svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji.
  • 14. lipnja 2020. Trudeauov odgovor na rad policije i rasnu pravdu samo je prazna gesta Platitude centrističkih političara poput kanadskog premijera Justina Trudeaua i njihovo korištenje prilika za simboličku kooptaciju antirasističkih društvenih pokreta slaba su zamjena za strukturno adresiranje mehanizama i institucija koje potiču i održavaju rasizam, fenomen koji nikako nije ograničen na kontekst SAD-a.
  • 14. lipnja 2020. Rezervna armija – pandemijsko izdanje "Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju."
  • 7. lipnja 2020. Rad od kuće nakon korona virusa osigurat će šefovima veću kontrolu nad radničkim životima Korist koju korporacijama donosi rad od kuće daleko nadilazi pogodnosti koje od takvog aranžmana imaju radnici i radnice. Unatoč tome što istraživanja pokazuju da ih većina jedva čeka vratiti se na tradicionalno radno mjesto, uštede koje se mogu ostvariti eksternaliziranjem nekretninskih i režijskih troškova na individualna kućanstva, uspješno provedeni eksperiment rada na daljinu tijekom pandemije i pritom zabilježeni porast učinkovitosti pružile su upravama velikih kompanija dovoljno povoda da krenu najavljivati prebacivanje na „digitalni standard“, koji radništvu predstavljaju kao povlasticu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve