Zvuk policije

Prosvjedno usporavanje radnog procesa NYPD-a u posljednjih nekoliko tjedana dovelo je i do značajnog opadanja u provođenju kontroverznih mjera pojačanog policijskog nadzora koji se u siromašnim četvrtima vrši pod izlikom održavanja reda i mira te podizanja kvalitete života. Kakav je smisao ovakvog tihog štrajka s obzirom na uobičajenu svrhu stupanja u štrajk – obustavu proizvodnje ili uskraćivanje usluga koje pružate kako biste pokazali da ste nekome potrebni, pita se Alex Gourevitch u tekstu kojeg prevodimo s časopisa Jacobin.


Svrha štrajka jest prekinuti proizvodnju kako bi se pokazalo da je posao koji radiš prijeko potreban. Usporavanje radnog procesa njujorške policije pokazalo je suprotno.


Što se dogodi kada policija stupi u štrajk? U proteklih nekoliko tjedana, njujorška policija (New York Police Department, NYPD) dala je svoj obol odgovoru na to pitanje. Policajci su započeli poseban tip štrajka, usporavanje radnog procesa: dolaze na posao, no ne obavljaju ga u potpunosti, niti onoliko brzo kao što je uobičajeno.

I dok su policijski sindikalni predstavnici zanijekali da policajci rade sporijim tempom, uhićenja u svim kategorijama niža su za više od 50 posto. Posebice je izražen pad prometnih i drugih, manjih prekršaja, poput uriniranja u javnosti: tamo gdje su uhićenja za veće prekršaje pala za otprilike 20 posto, pozivi na suđenja za sitne zločine i nepropisna parkiranja, te prekršaje u prometu, pali su za više od 90 posto.

Prema prošlotjednom članku New York Timesa, “U statistici koja se vodi u policijskoj postaji koja pokriva četvrt Coney Islanda nije zabilježena niti jedna kazna za nepropisno parkiranje, poziv na sud zbog prometnog prekršaja ili kazna za manji zločin poput uriniranja ili opijanja u javnosti.” Ovaj pad u uhićenjima i pozivima na suđenje prelio se u sudnicu:

Jedna sudnica za čitanje optužnica umjesto dvije. Činovnici gledaju „Batmana“ na svojim kompjuterima i igraju se na svojim mobitelima dok čekaju da se nešto dogodi. Noćni sud na Manhattanu zatvara sat ranije jer više nema slučajeva za obraditi.

Ovo su bili prizori u gradskim sudnicama za čitanje optužnica tijekom trećeg tjedna strmoglavog pada u broju uhićenja njujorške policije. Uobičajena kaotična užurbanost sudova – osebujan miks prijestupnika, od ubojica do osoba koje ne plaćaju voznu kartu – zamijenjena je neuobičajenim prizorima spokojne neaktivnosti.

NYPD je efektivno obustavio svoju zloglasnu politiku „razbijenih stakala“ („broken windows“), koju karakterizira pojačani broj uhićenja zbog prekršaja i manjih kršenja zakona u svrhu sprečavanja ozbiljnijih zločina. Posljedica ovakve prakse je povećano nadgledanje i kontrola siromašnih četvrti, posebice onih u kojima žive manjine. Ubojstvo Erica Garnera započelo je policajcem koji mu je prišao s nakanom da ga privede jer prodaje cigarete po komadu.

Uobičajena svrha stupanja u štrajk je obustava proizvodnje, kako bi se društvu, ili barem poslodavcu, pokazalo da ste im potrebni. Zaustavljanje posla drugima nameće troškove – smanjivanje profitâ poslodavcima, smanjivanje legitimiteta političarima, povećanje potrebâ potrošača – no do toga dolazi samo zato jer je posao koji radnici obavljaju ključan. Posao se ne može obaviti bez njih. To je razlog zašto poslodavci unajmljuju zamjenske radnike ili traže sudske zabrane kako bi prisilili zaposlenike da se vrate na posao.

To je također razlog zašto štrajkaši riskiraju da im padne popularnost u javnosti – odsustvo dobara koje proizvode ili usluga koje pružaju može postati ozbiljna neugodnost. Upravo je zato radnicima često stalo da ostvare javnu potporu svome štrajku, nadajući se da će javnost te iste neugodnosti pripisati uzrocima obustave rada umjesto samim štrajkašima.

Savršen je primjer štrajk Čikaškog sindikata učitelja iz 2012. godine, koji je odgodio početak nastave, što je uzrokovalo probleme radničkim obiteljima i njihovoj djeci. No, zbog organiziranja u zajednici koje je prethodilo štrajku, te obitelji su uvelike poduprle učitelje u borbi protiv gradske vlasti. Štrajk je pokazao koliko su učitelji važni i zašto zaslužuju više poštovanja nego što su ga do tada dobivali.

Ironija štrajka njujorške policije leži u tome što je pokazao upravo suprotno. Kada policija ne obavlja svoj posao, barem ne onakav posao kakav je definiran trenutačnim politikama, troškovi su niski. Nikakva dramatična šteta nije nanesena sigurnosti građana. S obzirom na nagli pad u obavljanju policijske djelatnosti, nije došlo do znatnijeg povećanja broja nasilnih zločina. Ostali troškovi, poput pada u prihodima od kazni i globa, također nisu posebice značajni. Međutim, korist koju od toga imaju četvrti koje su se (prethodno) nalazile pod izrazitim policijskom nadzorom, jest velika.

Njujorški su policajci svojim usporavanjem rada pokazali kako je većina njihovih aktivnosti nepotrebna. Za društvo je bolje kada se ne bave svakim razbijenim prozorom, maltretirajući stanovnike siromašnih četvrti politikama koje bi navodno trebale podignuti kvalitetu njihovih života[1]. Sljedeći logičan korak je normalizacija sadašnjeg stanja. Zloglasnim riječima jednog bivšeg potpredsjednika, ovo bi trebalo postati „nova normala“.


S engleskog prevela Matea Grgurinović



Prevoditeljske opaske

[1] Smatra se da je termin „kvaliteta života“ (quality of life) prvi put u policijskom kontekstu primijenjen u New Yorku u 90-ima za vrijeme gradonačelnika Giulianija, a odnosi se na politiku policijskog djelovanja pojačano usmjerenog na sitne prekršaje poput uriniranja ili opijanja u javnosti, jer se smatra da će oni dovesti do većih zločina. Termin „nulta tolerancija“ (zero tolerance) odnosi se na policijsku praksu u četvrtima u kojima se smatra da je određeni tip zločina endemičan, te u kojima dolazi do oštre primjene policijske represije, bez obzira na specifičnosti toga područja. U kombinaciji, ove dvije prakse dovode do povećanih uhićenja, posebice manjina, i povećanja policijskog nasilja, a najčešće se pojavljuju pod zajedničkim imenom „održavanja reda i mira“ (order maintenance policing). Ideja održavanja reda i mira ima svoje korijene u teoriji „razbijenih prozora“ (broken windows), prema kojoj toleriranje manjih prekršaja potiče ozbiljnije nasilne zločine, jer se „pokazuje kako zajednica ne upravlja situacijom“. (Izvor)


Alex Gourevitch je suurednik na portalu The Current Moment i asistent političkih znanosti na Sveučilištu Brown.


Objavljeno na Jacobinu 11. siječnja 2015.


Adaptirana fotografija preuzeta s Guardiana


Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve