Zvuk policije

Prosvjedno usporavanje radnog procesa NYPD-a u posljednjih nekoliko tjedana dovelo je i do značajnog opadanja u provođenju kontroverznih mjera pojačanog policijskog nadzora koji se u siromašnim četvrtima vrši pod izlikom održavanja reda i mira te podizanja kvalitete života. Kakav je smisao ovakvog tihog štrajka s obzirom na uobičajenu svrhu stupanja u štrajk – obustavu proizvodnje ili uskraćivanje usluga koje pružate kako biste pokazali da ste nekome potrebni, pita se Alex Gourevitch u tekstu kojeg prevodimo s časopisa Jacobin.


Svrha štrajka jest prekinuti proizvodnju kako bi se pokazalo da je posao koji radiš prijeko potreban. Usporavanje radnog procesa njujorške policije pokazalo je suprotno.


Što se dogodi kada policija stupi u štrajk? U proteklih nekoliko tjedana, njujorška policija (New York Police Department, NYPD) dala je svoj obol odgovoru na to pitanje. Policajci su započeli poseban tip štrajka, usporavanje radnog procesa: dolaze na posao, no ne obavljaju ga u potpunosti, niti onoliko brzo kao što je uobičajeno.

I dok su policijski sindikalni predstavnici zanijekali da policajci rade sporijim tempom, uhićenja u svim kategorijama niža su za više od 50 posto. Posebice je izražen pad prometnih i drugih, manjih prekršaja, poput uriniranja u javnosti: tamo gdje su uhićenja za veće prekršaje pala za otprilike 20 posto, pozivi na suđenja za sitne zločine i nepropisna parkiranja, te prekršaje u prometu, pali su za više od 90 posto.

Prema prošlotjednom članku New York Timesa, “U statistici koja se vodi u policijskoj postaji koja pokriva četvrt Coney Islanda nije zabilježena niti jedna kazna za nepropisno parkiranje, poziv na sud zbog prometnog prekršaja ili kazna za manji zločin poput uriniranja ili opijanja u javnosti.” Ovaj pad u uhićenjima i pozivima na suđenje prelio se u sudnicu:

Jedna sudnica za čitanje optužnica umjesto dvije. Činovnici gledaju „Batmana“ na svojim kompjuterima i igraju se na svojim mobitelima dok čekaju da se nešto dogodi. Noćni sud na Manhattanu zatvara sat ranije jer više nema slučajeva za obraditi.

Ovo su bili prizori u gradskim sudnicama za čitanje optužnica tijekom trećeg tjedna strmoglavog pada u broju uhićenja njujorške policije. Uobičajena kaotična užurbanost sudova – osebujan miks prijestupnika, od ubojica do osoba koje ne plaćaju voznu kartu – zamijenjena je neuobičajenim prizorima spokojne neaktivnosti.

NYPD je efektivno obustavio svoju zloglasnu politiku „razbijenih stakala“ („broken windows“), koju karakterizira pojačani broj uhićenja zbog prekršaja i manjih kršenja zakona u svrhu sprečavanja ozbiljnijih zločina. Posljedica ovakve prakse je povećano nadgledanje i kontrola siromašnih četvrti, posebice onih u kojima žive manjine. Ubojstvo Erica Garnera započelo je policajcem koji mu je prišao s nakanom da ga privede jer prodaje cigarete po komadu.

Uobičajena svrha stupanja u štrajk je obustava proizvodnje, kako bi se društvu, ili barem poslodavcu, pokazalo da ste im potrebni. Zaustavljanje posla drugima nameće troškove – smanjivanje profitâ poslodavcima, smanjivanje legitimiteta političarima, povećanje potrebâ potrošača – no do toga dolazi samo zato jer je posao koji radnici obavljaju ključan. Posao se ne može obaviti bez njih. To je razlog zašto poslodavci unajmljuju zamjenske radnike ili traže sudske zabrane kako bi prisilili zaposlenike da se vrate na posao.

To je također razlog zašto štrajkaši riskiraju da im padne popularnost u javnosti – odsustvo dobara koje proizvode ili usluga koje pružaju može postati ozbiljna neugodnost. Upravo je zato radnicima često stalo da ostvare javnu potporu svome štrajku, nadajući se da će javnost te iste neugodnosti pripisati uzrocima obustave rada umjesto samim štrajkašima.

Savršen je primjer štrajk Čikaškog sindikata učitelja iz 2012. godine, koji je odgodio početak nastave, što je uzrokovalo probleme radničkim obiteljima i njihovoj djeci. No, zbog organiziranja u zajednici koje je prethodilo štrajku, te obitelji su uvelike poduprle učitelje u borbi protiv gradske vlasti. Štrajk je pokazao koliko su učitelji važni i zašto zaslužuju više poštovanja nego što su ga do tada dobivali.

Ironija štrajka njujorške policije leži u tome što je pokazao upravo suprotno. Kada policija ne obavlja svoj posao, barem ne onakav posao kakav je definiran trenutačnim politikama, troškovi su niski. Nikakva dramatična šteta nije nanesena sigurnosti građana. S obzirom na nagli pad u obavljanju policijske djelatnosti, nije došlo do znatnijeg povećanja broja nasilnih zločina. Ostali troškovi, poput pada u prihodima od kazni i globa, također nisu posebice značajni. Međutim, korist koju od toga imaju četvrti koje su se (prethodno) nalazile pod izrazitim policijskom nadzorom, jest velika.

Njujorški su policajci svojim usporavanjem rada pokazali kako je većina njihovih aktivnosti nepotrebna. Za društvo je bolje kada se ne bave svakim razbijenim prozorom, maltretirajući stanovnike siromašnih četvrti politikama koje bi navodno trebale podignuti kvalitetu njihovih života[1]. Sljedeći logičan korak je normalizacija sadašnjeg stanja. Zloglasnim riječima jednog bivšeg potpredsjednika, ovo bi trebalo postati „nova normala“.


S engleskog prevela Matea Grgurinović



Prevoditeljske opaske

[1] Smatra se da je termin „kvaliteta života“ (quality of life) prvi put u policijskom kontekstu primijenjen u New Yorku u 90-ima za vrijeme gradonačelnika Giulianija, a odnosi se na politiku policijskog djelovanja pojačano usmjerenog na sitne prekršaje poput uriniranja ili opijanja u javnosti, jer se smatra da će oni dovesti do većih zločina. Termin „nulta tolerancija“ (zero tolerance) odnosi se na policijsku praksu u četvrtima u kojima se smatra da je određeni tip zločina endemičan, te u kojima dolazi do oštre primjene policijske represije, bez obzira na specifičnosti toga područja. U kombinaciji, ove dvije prakse dovode do povećanih uhićenja, posebice manjina, i povećanja policijskog nasilja, a najčešće se pojavljuju pod zajedničkim imenom „održavanja reda i mira“ (order maintenance policing). Ideja održavanja reda i mira ima svoje korijene u teoriji „razbijenih prozora“ (broken windows), prema kojoj toleriranje manjih prekršaja potiče ozbiljnije nasilne zločine, jer se „pokazuje kako zajednica ne upravlja situacijom“. (Izvor)


Alex Gourevitch je suurednik na portalu The Current Moment i asistent političkih znanosti na Sveučilištu Brown.


Objavljeno na Jacobinu 11. siječnja 2015.


Adaptirana fotografija preuzeta s Guardiana


Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve