Zašto šefovi ne podnose sindikate

Doug Henwood na svome blogu daje kratak statistički presjek sindikalne (pod)zastupljenosti u javnom i privatnom sektoru SAD-a s obzirom na dobne, rodne, rasne i etničke odrednice te različita zanimanja, ukazujući na moguće razloge zbog kojih poslodavci ne vole sindikate te zašto unatoč svim manama sindikalnih organizacija postoje prednosti sindikalnog organiziranja.


Državni zavod za statistiku rada izašao je s podacima o članstvu u sindikatima za 2014. godinu. Sveukupno članstvo, tzv. sindikalna gustoća[*], opala je s 11,3 posto radne snage u 2013. godini na 11,1 posto. Pad je bio gotovo u potpunosti rezultat proklizavanja broja članova u privatnom sektoru, s 6,7 posto na 6,6 posto. Možda iznenađuje da je sindikalna gustoća u javnom sektoru porasla s 35,3 posto na 35,7 posto. Međutim, kako je zaposlenost u privatnom sektoru pet puta veća od one u javnom, smanjenje sindikalne gustoće u privatnom sektoru nadmašilo je rast u javnom sektoru, dovodeći tako do sveukupnog pada.

Ispod se nalazi graf koji pokazuje kako se razina sindikalne gustoće mijenjala kroz vrijeme. Trenutna sindikalna gustoća u privatnom sektoru upola je manja od one iz 1930. godine, neposredno prije velikog porasta članstva koji se dogodio tijekom Velike depresije. Brzina njezina opadanja u posljednjih se deset godina smanjila, no nema traga preokretu. A unatoč prošlogodišnjem sitnom porastu sindikalne gustoće u javnom sektoru, krivulja se tijekom posljednjih trideset godina nije u bitnome promijenila.


Gledano prema dobnim skupinama, članstvo u sindikatu je poraslo jedino među najmlađima (16-24) i najstarijima (65 i više). Pad je bio izraženiji među odraslim muškarcima (-0,3 boda) nego li među ženama (-0,1). Kada su rasa i etnicitet posrijedi, sindikalna gustoća opala je među bijelcima (-0,2), Crncima (-0,4), i Latinx osobama[**] (-0,2), a porasla za cijelih jedan posto među azijskim Amerikancima.

Sindikalna gustoća je opala za većinu zanimanja i industrijskih grana, uz poneku zanimljivu iznimku. Sljedeća zanimanja oduprla su se silaznom trendu: zaposlenici u menadžmentu, pravosuđu, zdravstvenim uslugama te prodaji; a u slučaju industrije uspon u sindikalnoj gustoći zabilježili su zaposleni u audio-video distribuciji te u telekomunikacijama; umjetnosti, industriji zabave i rekreacije; uslugama smještaja; te kafićima i restoranima (iako posljednja dva tek neznatan). Popisi dobitnika u suprotnosti su s tradicionalnom slikom o sindikatima. Napori da se organiziraju radnici u maloprodaji slabo su se isplatili – sindikalna gustoća je opala 0,2 boda. U javnom sektoru, članstvo u sindikatu poraslo je na saveznim i lokalnim razinama, a opalo na državnoj razini – što govori kako su napori da se uništi sindikalni javni sektor očito ostavili traga.

Status članstva u sindikatima odražava se na plaćama: ukupno gledano, radnici učlanjeni u sindikate zaradili su 27 posto više od onih koji nisu učlanjeni (mjerena je srednja tj. medijalna vrijednost tjedne zarade radnika zaposlenih na puno radno vrijeme). Utjecaj je posebno vidljiv na slabijim, diskriminiranijim demografskim skupinama. Najmlađa skupina, u dobi od 16-24 godine, na račun svojeg članstva u sindikatu uživala je 28 posto veće plaće (tzv. sindikalne premije) od neučlanjenih. Ta prednost opada sa svakom narednom dobnom skupinom i završava na 12 posto većim plaćama za one iznad 65 godina. Žene u dobi od 25 i one starije, uživaju sindikalne premije od 27 posto, u usporedbi s 15 posto koliko primaju muškarci u istoj dobnoj skupini. Bijelci (16 i više godina) imali su 20 posto sindikalnih povlastica u usporedbi s 32 posto koliko su imale bjelkinje; za Crne muškarce premije su iznosile 29 posto u usporedbi s 34 posto koliko su dobile Crne žene; dok je za Latinx osobe 44 posto otpalo na muškarce, a 46 posto na žene. Azijski Amerikanci bili su značajna iznimka – članovi sindikata ostvarivali su 5 posto manji prihod od onih koji nisu bili članovi sindikata – no azijske Amerikanke primale su sindikalne premije od 14 posto.

Nije ni čudo da poslodavci toliko mrze sindikate. No bez obzira koliko američki sindikati imali mana, oni ipak znatno mogu poboljšati radne uvjete i primanja svojih članova.


[Tehnička napomena: sve spomenute brojke odnose se na članove sindikata; one ne obuhvaćaju 1,2% radne snage koja je sindikalno zastupljena iako nije dio sindikalnog članstva. Ako ih uključite, svi trendovi ostaju gotovo identični gore navedenome.]


S engleskog prevela Karolina Hrga

Objavljeno na autorovom blogu-u 23. siječnja 2015.

Prevoditeljske opaske

[*] “Termin ‘sindikalna gustoća’ (union density) uobičajen je u literaturi iz područja industrijskih odnosa. Definira se kao udio članova sindikata u ukupnom broju ovisno zaposlenih u nekoj populaciji. Ovisno zaposleni su osobe koje nisu samozaposlene, odnosno nisu vlasnici ili suvlasnici poduzeća u kojima rade (ne odnosi se na male dioničare).” (Izvor: Dragan Bagić, “Sustav industrijskih odnosa u Republici Hrvatskoj: hrvatski sindikati društvene integracije i tržišnog sukoba”, Zagreb, 2010.)
[**] Autor ovdje koristi termin Hispanics koji nas veže uz zapadnocentričku poziciju imenovanja drugoga, a ovu etničku grupaciju uz njihove kolonizatore. Stoga u svrhu preciziranja, za pan-etničku skupinu ljudi koja živi u SAD-u – žive potomke Latinoamerikanaca – koristimo termin Latinx osobe. Koloniziranje jezika/om ima značajne povijesne i kulturalne posljedice na svaku od regija – dovoljno snažne da razdvoje Amerike u dvije zasebne etničke grupacije. Latinx osobe su intersekcija dviju etničkih grupacija koje žive na angloameričkom tlu. Riječ je o konceptualno širem pojmu koji podrazumijeva različitost etničkih skupina, a slovo “x” upotrijebljeno je kako bi se uvela rodna neutralnost nauštrb rodne binarnosti. (Izvor)


Adaptirana fotografija preuzeta sa stranice Louisa Proyecta


Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve