Čemu služi studentski dom?
Studentski smještaj predstavlja bitnu stavku u budžetu studenata koji dolaze izvan mjesta studiranja - ukoliko si ne mogu priuštiti podstanarstvo, studentski dom ostaje jedina mogućnost. No osim što je pravo na mjesto u domu teško ostvariti zbog ograničenih kapaciteta i socijalno neosjetljivih kriterija, čitav niz loših rješenja u sustavu koji je uslijed politike štednje primarno usredotočen na financijsku bilancu, nerijetko rezultira substandardnim uvjetima stanovanja. Kako izgleda sustav studentskog smještaja u Srbiji i vrši li svoju potpornu ulogu u razvoju studenata, pročitajte u analizi Marije Jakovljević.

Studentski domovi bi trebalo da budu materijalna podrška studentima koji dolaze na studije: oni obezbeđuju krov nad glavom, potrebne uslove za uspešno učenje i olakšavaju teret koji pada na kućni budžet.
propisuje da pravo na dom imaju studenti koji se finansiraju iz državnog budžeta, a koji se rangiraju na osnovu nekoliko kriterijuma. Samofinasirajući studenti imaju pravo na znatno manji broj mesta, pri čemu ih moraju plaćati po ekonomskim cenama, što se približava ceni iznajmljivanja stana s cimerima.
Forsiranjem kriterijuma izvrsnosti istiskuje se primarna uloga postojanja studentskog doma kao amortizujućeg mehanizma koji treba da pruži podršku studentima iz nižih slojeva.
S druge strane, studenti iz siromašnijih porodica često su prinuđeni da rade, što im otežava ispunjavanje fakultetskih obaveza pošto bolonja zahteva prisustvovanje nastavi. Tako se forsiranjem kriterijuma izvrsnosti istiskuje primarna uloga postojanja studentskog doma kao amortizujućeg mehanizma koji treba da pruži podršku studentima iz nižih slojeva. Iako se materijalno stanje studenata uzima u obzir, dodatni bodovi koji se mogu steći po tom osnovu nikako nisu dovoljan korektiv da bi se finansijska potreba za domom našla u prvom planu. Dakle, ovo je samo još jedan od mehanizama koji perpetuiraju društvene nejednakosti u šansama mladih iz različitih slojeva i područja Srbije.
Poslednji studentski dom u Beogradu izgrađen je 1978. godine, a u poslednjih nekoliko godina osposobljen je još jedan blok doma Patris Lumumba. Novi kapaciteti gradili su se u Novom Sadu, kroz institucije AP Vojvodine, i u izvesnoj meri na jugu Srbije, usled izmeštanja Prištinskog univerziteta. Današnja kapitalistička politika većinom se bavi nedoslednim održavanjem postojeće infrastrukture, dok je socijalistička politika podrazumevala plansko ulaganje u izgradnju novih smeštajnih kapaciteta za studente. Doprinos su tada davali i sami studenti, na primer kroz akcije Dom solidarnosti 1973, davanjem dobrovoljnih priloga za izgradnju doma Karaburma i učešćem u izgradnji Studentskog grada.
Današnja kapitalistička politika većinom se bavi nedoslednim održavanjem postojeće infrastrukture, dok je socijalistička politika podrazumevala plansko ulaganje u izgradnju novih smeštajnih kapaciteta za studente.
što je bio način da se većem broju ljudi obezbedi kakav-takav smeštaj, ako se već nije moglo izgraditi dovoljno kapaciteta. Na samom sajtu SC Beograd navodi se: „[k]rajem 50-ih godina u Studentskom gradu je stanovalo 5.340 redovno useljenih studenata i veći broj tzv. ilegalaca.“ Danas su se i ilegalci promenili. Dok su u socijalizmu to uglavnom bili studenti koje su kolege primile u sobu, danas su to oni koji su od nekoga dobili ili kupili mesto. Promenila se i politika upravljanja studentskim domovima, te su zakonom propisane velike kazne za ustanove i upravnike koji dozvole ilegalce u svom domu, dok sam ilegalac, kao i student koji mu je ustupio mesto gube pravo da sledeće godine konkurišu za dom. Još jedan važan momenat u čitavoj priči jeste to da sadržajima u okviru studentskog doma, kao što je recimo čitaonica, često mogu pristupiti isključivo stanari tog doma, čime se taj prostor uskraćuje svim onim studentima koji nisu u domu, ali imaju potrebu za njegovim korišćenjem.
Imamo, dakle, situaciju u kojoj se ne radi na povećanju kapaciteta domova shodno povećanju broja studenata, kriterijumi za dobijanje mesta u domu ne idu u prilog siromašnijim studentima, a nadzor se konstantno pooštrava kako bi se očuvao privid reda. Napravljen je zaokret od odgovornosti države da obezbedi adekvatne uslove za život studenata, ka odgovornosti studenta da izboksuje sebi krov nad glavom. Time se ignoriše uticaj gorepomenutih razloga, zbog kojih se životne i obrazovne šanse studenata razlikuju u zavisnosti od toga iz kog društvenog sloja dolaze.
Napravljen je zaokret od odgovornosti države da obezbedi adekvatne uslove za život studenata, ka odgovornosti studenta da izboksuje sebi krov nad glavom.
ukoliko pristane da plati višestruko višu ekonomsku cenu, ima prednost u odnosu na mlađeg studenta koji bi plaćao budžetsku cenu. Ne smemo zaboraviti ni letnje cene, za mesece kada studenti nemaju obaveze na fakultetu, a kada se soba plaća znatno više nego inače. U suprotnom, studenti se moraju iseliti, pa tek za dva meseca mogu dobiti novu sobu. Organizacioni problem selidbe uglavnom prinudi studente da ipak pristanu da plaćaju više cene tokom leta, iako im u tom periodu dom često ne nudi ni osnovne sadržaje, kao što je recimo menza.
S obzirom na to da država ne izdvaja dovoljno sredstava za njihovo održavanje, neki domovi se okreću komercijalnim uslugama, pa izdaju deo smeštajnih kapaciteta za šire stanovništvo.
koji treba da rade na njihovom održavanju. Tako nije neobično da, na primer, prilikom useljenja prijavite kvarove u sobi ili na spratu koji ostanu neotklonjeni sve vreme dok ste u domu.
S obzirom na to da država ne izdvaja dovoljno sredstava za njihovo održavanje, neki domovi se okreću komercijalnim uslugama, pa izdaju deo smeštajnih kapaciteta za šire stanovništvo. To ne treba da čudi budući da obrazovna delatnost i studentski standard nisu prioritet pri raspodeli državnog budžeta, i da se za pristojno funkcionisanje moraju tražiti dodatna sredstva, što se onda odražava na smanjenje kapaciteta domova.
Druženje u domu može ostati lepa uspomena, ali nerviranje zbog teskobnog životnog prostora, odsustvo tople vode u odgovarajućim terminima, jurnjava za funkcionalnom i čistom tuš-kabinom, sklanjanje stvari od buba, lepljenje prozora koji ne dihtuju i slično – ne doprinose rasterećenju tokom studiranja.
– ne doprinose rasterećenju tokom studiranja. A opet, postoji mogućnost da ne dobijete ni to.
Iz svega navedenog je jasno da za proklamovane ciljeve o unapređenju broja visokoobrazovanih stanovnika ne postoje temeljni preduslovi adekvatne potpore studentima. Svi plaćamo poreze od kojih, između ostalog, treba finansirati i adekvatnu infrastrukturu za studente. No kako se budžet dominantno puni PDV-om, dakle potrošnjom, koja je u deindustrijalizovanoj privredi s niskim (i sve nižim) platama smanjena, nema dovoljno sredstava za održavanje i razvijanje svih socijalnih pogodnosti. Za početak bi valjalo uraditi redistribuciju budžeta, tako da se razvijanje privrede, zdravstvo i školstvo stave u prvi plan, što bi pak zahtevalo promenu smera aktuelne politike, što niko još nije organizovano pokrenuo. Ako se ikad dođe do toga da se, između ostalog, traže i bolji podržavajući mehanizmi za studente, to bi podrazumevalo i raskid sa logikom jurenja proseka i polaganja ispita kako bi se ostvarilo pravo na dom i stipendiju. Već obrnuto, svima bi se obezbedili uslovi (dom i stipendije) kako bi mogli da uče. Hegemonijski neoliberalni diskurs na takve zahteve odgovara da „nije fakultet za svakog“, „da studenti treba da zasluže ove pogodnosti“, iako oni zapravo treba da budu osnov za razvoj studenata, a ne privilegija koja se stiče!
Bilješke:
[1] Mojić, D. 2012. Obrazovni resursi, orijentacije i delanje mladih, u: Tomanović et al. Mladi – naša sadašnjost. Istraživanje socijalnih biografija mladih u Srbiji; Beograd: Čigoja štampa.
[2] Jarić, I., Vukasović, M. 2009. Faktori slabe efikasnosti studiranja u uslovima bolonjske transformacije visokog školstva u Srbiji. Filozofija i društvo, broj 2/2009, str. 119‒151.
[3] Vukasović, M. 2009. Teorijsko razmatranje problema finansiranja visokog obrazovanja, u: Vukasović, M. (ur.), Finansiranje visokog obrazovanja u Jugoistočnoj Evropi. Beograd: Centar za obrazovne politike, str. 55.
[4] Pravilnik o smeštaju i ishrani učenika i studenata, članovi 3, 4, 5, te izmenjeni član 19, koji prema Pravilniku o izmenama pravilnika o smeštaju i ishrani učenika i studenata („Sl. glasnik RS“, br. 55/2012), glasi:
„Kada veći broj kandidata od broja predviđenog za prijem u studentski centar ostvari isti broj bodova, prednost u rangiranju do broja predviđenog za upis ima kandidat:
1) koji je ostvario veći broj ESPB bodova;
2) koji ima manji broj godina studiranja;
3) koji ima veću prosečnu ocenu;
4) koji ima manji prihod po članu porodice.“
[5] „Studenti upisani u prvu godinu osnovnih studija školske 2006/2007, 2007/2008, 2008/2009. i 2009/2010. godine zadržavaju pravo da se finansiraju iz budžeta najduže godinu dana po isteku redovnog trajanja studija“, što je, dakle, isteklo s prošlom generacijom. Zakon o visokom obrazovanju („Sl. glasnik RS“, br. 76/2005, 100/2007 – autentično tumačenje, 97/2008, 44/2010, 93/2012, 89/2013 i 99/2014), član 124.