Žica i posljedice pogrešnih stambenih politika

Iva Marčetić u tematu objavljenom u Zarezu br. 321 radi presjek tipologije stanovanja prikazan u seriji Žica kao ogledalo pripadajućeg im sistema. Autorica kroz članaka uspoređuje dvije različite paradigme stambene politike – jugoslavensku i neoliberalnu.


Nema više plamenih zora koje nas bude iz sna, ili kako kaže Frank Sobotka svom nećaku Nickyju dok gleda napušteni tvornički pogon: “Znaš li što vidiš tamo — Condos”.

15 sati, 16. ožujka 1972., zabilježio je Charles Jencks kao kraj moderne arhitekture. Ikonički trenutak rušenja stambenog kompleksa Pruitt-Igoe ušao je u povijest kao prekretnica, prokazavši glavnog i odgovornog krivca za nedaće gradova: siromaštvo i kriminal. Višestambene “high rise” zgrade, tipologija kojom se, poglavito šezdesetih, odgovaralo na pitanje zbrinjavanja socijalno ugroženih, svojom herojskom pogibijom odriješile su grijeha one koji ih grade. Jencks u činu rušenja vidi strukturnu promjenu, dok je stvarnost donijela puko preslagivanje tipologija, pompozno demoliranje koje često ne biva ništa više no loš odgovor na pogrešno postavljeno pitanje, ili kako kaže Bodie dok gleda jednu takvu paradu u Baltimoreu: “Srušit će ovu zgradu i izgradit neko drugo govno — ali ljudi? Boli njih kurac za ljude”.

Tko se boji arhitekture još
“Arhitektura je jedna od glavnih zvijezda Žice”, rekao je u svom članku u Guardianu Steve Rose. I doista, serija donosi presjek tipologija stanovanja od radničkih naselja s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, preko “high rise” i “low rise” tipologija za smještaj najsiromašnijih pa sve do luksuznih stanova, tzv. condosa. Kroz povijest grada ovi tipovi stanovanja i njihovi projektom označeni zajednički prostori vjerno su ogledalo pripadajućeg im sistema. Baltimorske tzv. “row houses”, kuće u nizu, s prepoznatljivih nekoliko ulaznih stepenica zajedničkog prostora, primjer su uobičajene prakse substandardnog stanovanja građenog za smještaj, u ovom slučaju, obitelji radnika nekad najveće američke luke. Kuće sazdane od najjeftinijih materijala obloženih umjetnim kamenom, “poliester ciglene građe”, danas uglavnom zjape prazne, kao testament gradu koji se rapidno smanjuje, a na njihovim stepenicama sjede trudbenici neke nove ekonomije. Ukoliko u njima netko i živi, nije nam baš u potpunosti jasno od čega. Uz ove kuć(ic)e u glavnim ulogama pojavljuju se i “high rise” zgrade, “the projects”, kao i odgovor na njih, pokušaj nove tipologije zajedničkog stanovanja: “low rises”. Sporadično naslućujemo nove, luksuzne stanove: condoes, koji često zauzimaju mjesto proizvodnih pogona u kompliciranim mešetarskim igrama najmoćnijih od četrdesetak protagonista. Hipertrofirana bijeda u kojoj živi Baltimore, daleko od uređenog downtowna, nije usamljeni slučaj s jednom adresom: ugašeni pogoni, zamrla luka, nekadašnja organizirana radnička klasa u velikome rasformirana i preusmjerena
Kuće sazdane od najjeftinijih materijala obloženih umjetnim kamenom, “poliester ciglene građe”, danas uglavnom zjape prazne, kao testament gradu koji se rapidno smanjuje, a na njihovim stepenicama sjede trudbenici neke nove ekonomije. Ukoliko u njima netko i živi, nije nam baš u potpunosti jasno od čega
iz proizvodnog u servisni sektor, a gdje možemo naći bolju analogiju takvoj promjeni paradigme nego upravo kod nas.

Svi smo mi Baltimore
Kada je 1980. godine moj otac, kao diplomirani pravnik zaposlen u direkciji rudnika sada nepunih dvadeset godina pokojne države, ostvario pravo na društveni stan, u stanu ispod našeg, jednake kvadrature, živjela je obitelj portira zgrade u kojoj je otac radio. U tom sistemu, stan je tretiran kao socijalna kategorija i bez obzira na primanja i društveni status svakome je pojedinačno valjalo osigurati kvalitetan stambeni prostor. U pozadini ovoga nalazi se neuobičajeno velika socijalna mobilnost na prostoru Jugoslavije i sistem koji veliki dio svog BDP-a ulaže izgradnju stambenog prostora. Država je tada gradila po modelu tzv. opsežne stambene politike i imala za cilj stvarati, riječima Eere Saarinena, urbane zajednice koje “moraju biti obrazovane ili reformirane u zdravim domovima i okolini u fizičkom i duhovnom pogledu”. Ovakav sistem podrazumijeva da država ima razrađen plan na svim razinama, od poreznih olakšica na građevinski materijal, preko povoljnih kredita za samogradnju do kvalitetnog besplatnog visokog tehničkog obrazovanja i držanja kvalitete stanovanja za sve socijalne staleže. Neosporno je da tadašnja arhitektura često biva žrtvom onoga što Bogdan Bogdanović naziva urbanizmom kvantitete, ali uspjesi ovog modela stambene politike postaju najvidljiviji u usporedbi s modelom raspodjele dobara koji nam je dao Pruitt-Igoe, ili baltimorske high i low rises. Jugoslavija je nekada posjedovala ključ za uspješno rješavanje ovakvog problema, htjela ona to ili ne, politikom koja nije trpjela socijalnu segregaciju; ona nije imala svoje isplanirane Peckhame, predgrađa Pariza ili američke “the projects”.

Smjena stambenih politika
Devedesete donose kraj ovakvoj stambenoj politici u nas, isprva pretvarajući stanarsko pravo u privatno vlasništvo. Ovakav potez nije rezerviran samo za nekadašnje socijalističke sisteme i možemo ga prepoznati kod zagovornika tzv. trećeg puta. Margaret Tatcher po dolasku na vlast, proklamirajući individualizaciju, nudi siromašnim slojevima stanara do tad izrazito heterogenih londonskih kvartova mogućnost otkupa stanova, prelaska iz najmoprimca u vlasnika. Ovaj sistem pokazao se kao sjajno razrađena klopka gentrifikacije. Pretvaranjem stanovanja u komoditet ono podliježe logici tržišta, koje nužno negira solidarnost te politiku zajednice i ravnopravnosti. Tatcher je tako učinila glasoviti Covent Garden nepristupačnim mjestom većini stanovnika Londona naprosto prepuštajući taj prostor zakonima tržišne ekonomije. Stari centar grada postao je meta trgovaca nekretninama koji su vrijednost kvadrata digli na neslućene visine. Ovakva transformacija i njezine inačice pretvaraju stanovanje, najveću polemiku dvadesetog stoljeća, u konačnu noćnu moru: jednoznačni pojam koji dolazi bez povijesti, ne ostavlja za sobom povijest i ne služi reprodukciji života. Stoji usamljeno u gomili kvadrata krova nad glavom koji nemaju priliku postati onim što Heidegger naziva wohnung.

Danas , sa uspješno izbrisanim sjećanjima na sistem koji je bio kadar iznjedriti bolje, ukoliko se uspijete zaposliti u nekom od mnoštva
Nije arhitektura nosilac glavnih uloga u Žici nego upravo stambene politike, gdje kuća postaje samo materijalizacija patronizirajućeg pdnosa američke države prema socijalno ugroženima
arhitektonskih biroa u nas, vaš je zadatak poslovno-stambena zgrada. Što god to značilo. Siromašniji na periferiji, bez balkona — balkon u sveukupnoj kvadraturi stana množi se s koeficijentom manjim od jedinice — bogatiji u centar: velike staklene stijene i arhitekt na usluzi. U sistemu u kojem tržište preuzima glavnu ulogu u izgradnji stanova, a država nema jasnu sliku što bi stambena politika trebala biti i značiti, malo što pojedinac, u ovom slučaju arhitekt, ili pojedinačna zgrada mogu učiniti za kvalitetu stanovanja. Kako je govorio Lefevbre: “Što se tiče arhitekta, on kondenzira postojeće društvene odnose. Općenitije, arhitekt vidi sebe uhvaćenog u ‘svijet robe’ i ne znajući da je riječ o jednom svijetu”. Drugim riječima: “Znaš li što vidiš tamo, Nicky? Condos.”

O nama se ne treba brinuti
U ovakvom sistemu, ukoliko država i gradi, ona gradi po modelu dodatne stambene politike. Dodatna stambena politika podrazumijeva sufinanciranje kvadrata stana, ili stanarine, i time izdvaja određenu socijalnu skupinu i djelomično se stara o njoj. Stambena politika prestaje biti pitanje zajedničkog interesa i svodi se na politiku pomaganja onima koji ne mogu sami. Država je, dakle, najčešći investitor onih projekata koji imaju za cilj zbrinjavanje samo jedne socijalne skupine. Za ilustraciju primjera čiju posljedicu možemo pogledati u Žici uzmimo dva natječaja. Jedan u Rijeci, drugi u Beogradu. Prvi je imao za cilj “zbrinuti” socijalno ugrožene na periferiji Rijeke, a drugi, iste te, na periferiji Beograda, između Ovče i Borče. Na natječaju u Rijeci pobjedničke lijepo dizajnirane stambene lamele pružaju se padinom iznad Rijeke, a u malim zelenim flekama posađeno je mirisno bilje na tek isplotanom papiru, sve je zeleno, šareno, mirisno i ne znači ništa. Nikako onima kojima je ovakvo stanovanje namijenjeno. Negirajući postojeću proizvodnju, tj. skupljanje otpada i sitne obrte koji već postoje na terenu, ove se ljude gura u prostor koji nije njihov, u kojem ne mogu preživjeti i gdje postaju nemoćna skupina o kojoj se treba brinuti. Drugi, daleko od grada i svih njegovih institucija, u njivama koje nemaju adresu, bez infrastrukture, a jedno polje označeno je kao mjesto života, točnije, stanovanja. Na nekoliko hektara potrebno je smjestiti 1500 stanova. Kada taj broj stambenih jedinica pomnožimo s realnih 3,5 stanovnika (u Zagrebu po popisu iz 2001. u prosjeku 2,74 stanovnika živi u jednoj stambenoj jedinici), dobit ćemo omanji grad, bez doktora, bez advokata, bez zubara i bez glumca. Daleko od toga da ovi natječaji nisu imali validnih rješenja, gdje arhitekti, suočeni s pogrešnim pitanjem, pokušavaju dati najneočekivaniji od odgovora, i daleko od toga da je najproblematičniji onaj pobjednički (ili izostanak istog u beogradskom slučaju), problem je u patronizirajućem odnosu spram onih koji žive na tom ili nekom drugom mjestu, pogrešno shvaćenom (ili ne) pojmu socijalnog stanovanja. Koliko vremena je potrebno da između tih zgrada nikne jedan kauč na kojem sjede Bodie i Poot? Zbrinjavanje crtanjem lijepih fasada, daleko od mjesta proizvodnje i heterogenosti gradske sredine, zamišljanje djece koja se igraju samo dok postoje u photoshopu, miljama su daleko od kompleksnosti zadatka zajedničkog stanovanja, poštovanja koje je potrebno ukazati svojim sugrađanima, poštovanja koje podrazumijeva pravo na rad i stanovanje u skladu s njihovim potrebama i prostor za nadgradnju postojećih odnosa, kako ekonomskih, tako i onih društvenih i mentalnih. “Was bedeuten diese Hauser?”

Smjena tipologija
Žica se veoma vješto poigrava uzaludnošću izmjena arhitektonskih tipologija koje nemaju zaleđe u promjeni sustava. Kada gradonačelnik Baltimorea slavodobitno objavljuje rušenje high rise višestambene zgrade, “the projects”, on najavljuje bolje, sigurnije stanovanje u novim low rise projektima pristupačne cijene, dok nas je priča u dobrom dijelu prve sezone smjestila upravo u takav smiješan pokušaj revitalizacije zajednice promjenom tipologije: kauč u sredini travnjaka isprojektiranog kao zajednički prostor stanara, na kojem svakodnevno sjedi lokalni diler. Stambena naselja čija je primarna uloga zbrinjavanje mora najsiromašnijih ne zaslužuju se zvati socijalnim stanovima; isti moraju pretpostaviti i društvenu mobilnost kao i reprodukciju života, tj. ravnopravno društvo. Sam arhitektonski projekt malo što ima s nužnostima života u takvim prostorima, a njegovo rušenje postaje bukvalno bacanje prašine u oči. Možda bi bilo preciznije reći kako nije arhitektura nosilac glavnih uloga nego upravo stambene politike, gdje kuća postaje samo materijalizacija patronizirajućeg odnosa američke države prema socijalno ugroženima, kao i manifestacija ispraznosti ovakvih tipologija nestankom mjesta proizvodnje koje bi kao posljedicu imalo i mjesto stanovanja, posljedično i zajednice.

Vratimo se Franku Sobotki, lučkom radniku i vođi sindikata, i onome što nam kamera dozvoljava da vidimo iz njegovog rakursa; Frank se u svom donkihotskom pohodu grčevito bori za svoj raison d’etre dok se grad transformira u polje vjetrenjača, fiktivnih vrijednosti materijaliziranih u zloglasnim vjesnicima: luksuznim stanovima, condos. Sedamdesetih Baltimore ulazi u opsežni projekt: neugledni tvornički kompleksi postaju luksuzni stanovi, dokovi promenade… Baltimore stvara svoj gizdavi downtown, uljepšani centar koji se širi i istovremeno implodira, “svaka sljedeća intervencija potrebna je kako bi isplatila onu prethodnu”, po modelu javno-privatnog partnerstva u kojem, “javnost preuzima rizik, a privatni sektor
Pretvaranjem stanovanja u komoditet ono podliježe logici tržišta, koje nužno negira solidarnost te politiku zajednice i ravnopravnosti
ubire profit”, navodi Steve Rose pojašnjenje Davida Harveya te kao ilustraciju ove prakse ističe primjer lanca hotela Hyatt u centru Baltimorea, koji je platio izgradnju hotela svega pola milijuna dolara, dok je grad u njega uložio 34 milijuna.

Protagonisti serije nemaju što tražiti tamo. Frankova vrsta, isključena iz stvaranja grada, odumire. Kamera je usmjerena u nedavno srušenu Tvornicu duhana Zagreb, u Gredelj, u Mitićevu rupu, u Cvjetni trg, u izmješteni studentski kampus na rubu grada, u rotirajući neboder u Novom Beogradu, u nacrt plana Brijuni Rivijera. Monofunkcionalni grad u kojem su pokidane socijalne veze, u kojem je zabilježena najsumornija od ekologija. Frankov pogled onaj je očajnog Guattarijevog učenika, grad bez jednako zastupljene tri ekologije, one mentalne, društvene i ekologije okoliša. Proces u kojem sprega politike i tržišta isključuje urbanost onakvom kakvu je Lefevbre vidio, pretvara nekad progresivni grad u kategoriju “shrinking cities” ne ostavljajući mjesta, onima koji su ostali, za promišljanje zajedničkog habitusa.

Koliko još do Baltimorea?
Američki lučkiradnici zauzimaju ozbiljno mjesto u ikonografiji te zemlje, od bostonske čajanke i Elie Kaazana stigli smo do Franka Sobotke, a tko se još sjeća naših rudara i koliko će nam trebati da zaboravimo splitsko brodogradilište ili 3. maj, da još jednom citiram Franka Sobotku: “Nekad smo neki kurac proizvodili u ovoj zemlji!” (“We used to built shit in this country!”). Sistem koji svijest o radničkoj klasi uspijeva rasformirati i preusmjerava proizvodni u servisni sektor, getoizira siromašne, ograđuje bogate i urbanizira koncesijom, stvara nebitnu arhitekturu, a ona postaje tek nemušti prinudni saveznik. Daleko smo se odmakli od kritike koja argumentira, Hölderlinovim riječima: “Čovjek stanuje kao pjesnik”, ili kako to Lefevbre tumači: “To znači da je odnos ljudskog bića s prirodom i njegovom vlastitom prirodom, s ‘bićem’ i njegovim vlastitim bićem, u stanovanju, da se ostvaruje i čita u njemu”. U čemu su se mogli čitati Omar i Snoop? Ili oni smješteni u Sopnici, možda da se upitamo u čemu se čitaju oni u luksuznim stanovima na Novoj Branimirovoj?

Steve Rose, na kraju svog osvrta u The Guardianu na ulogu arhitekture u seriji zapitao se: “Gleda li Boris Johnson Žicu?”. Nisam sigurna da je pitanje uputio na pravu adresu. Možda je to pitanje trebalo biti upućeno nekome drugome, njemu samome, nama?

Iva Marčetić
Objavljeno u Zarezu XIII/321 10. studenog 2011.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve