Iva Marčetić: Žica i posljedice pogrešnih stambenih politika

Iva Marčetić u tematu objavljenom u Zarezu br. 321 radi presjek tipologije stanovanja prikazan u seriji Žica kao ogledalo pripadajućeg im sistema. Autorica kroz članaka uspoređuje dvije različite paradigme stambene politike – jugoslavensku i neoliberalnu.


Nema više plamenih zora koje nas bude iz sna, ili kako kaže Frank Sobotka svom nećaku Nickyju dok gleda napušteni tvornički pogon: “Znaš li što vidiš tamo — Condos”.

15 sati, 16. ožujka 1972., zabilježio je Charles Jencks kao kraj moderne arhitekture. Ikonički trenutak rušenja stambenog kompleksa Pruitt-Igoe ušao je u povijest kao prekretnica, prokazavši glavnog i odgovornog krivca za nedaće gradova: siromaštvo i kriminal. Višestambene “high rise” zgrade, tipologija kojom se, poglavito šezdesetih, odgovaralo na pitanje zbrinjavanja socijalno ugroženih, svojom herojskom pogibijom odriješile su grijeha one koji ih grade. Jencks u činu rušenja vidi strukturnu promjenu, dok je stvarnost donijela puko preslagivanje tipologija, pompozno demoliranje koje često ne biva ništa više no loš odgovor na pogrešno postavljeno pitanje, ili kako kaže Bodie dok gleda jednu takvu paradu u Baltimoreu: “Srušit će ovu zgradu i izgradit neko drugo govno — ali ljudi? Boli njih kurac za ljude”.

Tko se boji arhitekture još
“Arhitektura je jedna od glavnih zvijezda Žice”, rekao je u svom članku u Guardianu Steve Rose. I doista, serija donosi presjek tipologija stanovanja od radničkih naselja s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, preko “high rise” i “low rise” tipologija za smještaj najsiromašnijih pa sve do luksuznih stanova, tzv. condosa. Kroz povijest grada ovi tipovi stanovanja i njihovi projektom označeni zajednički prostori vjerno su ogledalo pripadajućeg im sistema. Baltimorske tzv. “row houses”, kuće u nizu, s prepoznatljivih nekoliko ulaznih stepenica zajedničkog prostora, primjer su uobičajene prakse substandardnog stanovanja građenog za smještaj, u ovom slučaju, obitelji radnika nekad najveće američke luke. Kuće sazdane od najjeftinijih materijala obloženih umjetnim kamenom, “poliester ciglene građe”, danas uglavnom zjape prazne, kao testament gradu koji se rapidno smanjuje, a na njihovim stepenicama sjede trudbenici neke nove ekonomije. Ukoliko u njima netko i živi, nije nam baš u potpunosti jasno od čega. Uz ove kuć(ic)e u glavnim ulogama pojavljuju se i “high rise” zgrade, “the projects”, kao i odgovor na njih, pokušaj nove tipologije zajedničkog stanovanja: “low rises”. Sporadično naslućujemo nove, luksuzne stanove: condoes, koji često zauzimaju mjesto proizvodnih pogona u kompliciranim mešetarskim igrama najmoćnijih od četrdesetak protagonista. Hipertrofirana bijeda u kojoj živi Baltimore, daleko od uređenog downtowna, nije usamljeni slučaj s jednom adresom: ugašeni pogoni, zamrla luka, nekadašnja organizirana radnička klasa u velikome rasformirana i preusmjerena
Kuće sazdane od najjeftinijih materijala obloženih umjetnim kamenom, “poliester ciglene građe”, danas uglavnom zjape prazne, kao testament gradu koji se rapidno smanjuje, a na njihovim stepenicama sjede trudbenici neke nove ekonomije. Ukoliko u njima netko i živi, nije nam baš u potpunosti jasno od čega
iz proizvodnog u servisni sektor, a gdje možemo naći bolju analogiju takvoj promjeni paradigme nego upravo kod nas.

Svi smo mi Baltimore
Kada je 1980. godine moj otac, kao diplomirani pravnik zaposlen u direkciji rudnika sada nepunih dvadeset godina pokojne države, ostvario pravo na društveni stan, u stanu ispod našeg, jednake kvadrature, živjela je obitelj portira zgrade u kojoj je otac radio. U tom sistemu, stan je tretiran kao socijalna kategorija i bez obzira na primanja i društveni status svakome je pojedinačno valjalo osigurati kvalitetan stambeni prostor. U pozadini ovoga nalazi se neuobičajeno velika socijalna mobilnost na prostoru Jugoslavije i sistem koji veliki dio svog BDP-a ulaže izgradnju stambenog prostora. Država je tada gradila po modelu tzv. opsežne stambene politike i imala za cilj stvarati, riječima Eere Saarinena, urbane zajednice koje “moraju biti obrazovane ili reformirane u zdravim domovima i okolini u fizičkom i duhovnom pogledu”. Ovakav sistem podrazumijeva da država ima razrađen plan na svim razinama, od poreznih olakšica na građevinski materijal, preko povoljnih kredita za samogradnju do kvalitetnog besplatnog visokog tehničkog obrazovanja i držanja kvalitete stanovanja za sve socijalne staleže. Neosporno je da tadašnja arhitektura često biva žrtvom onoga što Bogdan Bogdanović naziva urbanizmom kvantitete, ali uspjesi ovog modela stambene politike postaju najvidljiviji u usporedbi s modelom raspodjele dobara koji nam je dao Pruitt-Igoe, ili baltimorske high i low rises. Jugoslavija je nekada posjedovala ključ za uspješno rješavanje ovakvog problema, htjela ona to ili ne, politikom koja nije trpjela socijalnu segregaciju; ona nije imala svoje isplanirane Peckhame, predgrađa Pariza ili američke “the projects”.

Smjena stambenih politika
Devedesete donose kraj ovakvoj stambenoj politici u nas, isprva pretvarajući stanarsko pravo u privatno vlasništvo. Ovakav potez nije rezerviran samo za nekadašnje socijalističke sisteme i možemo ga prepoznati kod zagovornika tzv. trećeg puta. Margaret Tatcher po dolasku na vlast, proklamirajući individualizaciju, nudi siromašnim slojevima stanara do tad izrazito heterogenih londonskih kvartova mogućnost otkupa stanova, prelaska iz najmoprimca u vlasnika. Ovaj sistem pokazao se kao sjajno razrađena klopka gentrifikacije. Pretvaranjem stanovanja u komoditet ono podliježe logici tržišta, koje nužno negira solidarnost te politiku zajednice i ravnopravnosti. Tatcher je tako učinila glasoviti Covent Garden nepristupačnim mjestom većini stanovnika Londona naprosto prepuštajući taj prostor zakonima tržišne ekonomije. Stari centar grada postao je meta trgovaca nekretninama koji su vrijednost kvadrata digli na neslućene visine. Ovakva transformacija i njezine inačice pretvaraju stanovanje, najveću polemiku dvadesetog stoljeća, u konačnu noćnu moru: jednoznačni pojam koji dolazi bez povijesti, ne ostavlja za sobom povijest i ne služi reprodukciji života. Stoji usamljeno u gomili kvadrata krova nad glavom koji nemaju priliku postati onim što Heidegger naziva wohnung.

Danas , sa uspješno izbrisanim sjećanjima na sistem koji je bio kadar iznjedriti bolje, ukoliko se uspijete zaposliti u nekom od mnoštva
Nije arhitektura nosilac glavnih uloga u Žici nego upravo stambene politike, gdje kuća postaje samo materijalizacija patronizirajućeg pdnosa američke države prema socijalno ugroženima
arhitektonskih biroa u nas, vaš je zadatak poslovno-stambena zgrada. Što god to značilo. Siromašniji na periferiji, bez balkona — balkon u sveukupnoj kvadraturi stana množi se s koeficijentom manjim od jedinice — bogatiji u centar: velike staklene stijene i arhitekt na usluzi. U sistemu u kojem tržište preuzima glavnu ulogu u izgradnji stanova, a država nema jasnu sliku što bi stambena politika trebala biti i značiti, malo što pojedinac, u ovom slučaju arhitekt, ili pojedinačna zgrada mogu učiniti za kvalitetu stanovanja. Kako je govorio Lefevbre: “Što se tiče arhitekta, on kondenzira postojeće društvene odnose. Općenitije, arhitekt vidi sebe uhvaćenog u ‘svijet robe’ i ne znajući da je riječ o jednom svijetu”. Drugim riječima: “Znaš li što vidiš tamo, Nicky? Condos.”

O nama se ne treba brinuti
U ovakvom sistemu, ukoliko država i gradi, ona gradi po modelu dodatne stambene politike. Dodatna stambena politika podrazumijeva sufinanciranje kvadrata stana, ili stanarine, i time izdvaja određenu socijalnu skupinu i djelomično se stara o njoj. Stambena politika prestaje biti pitanje zajedničkog interesa i svodi se na politiku pomaganja onima koji ne mogu sami. Država je, dakle, najčešći investitor onih projekata koji imaju za cilj zbrinjavanje samo jedne socijalne skupine. Za ilustraciju primjera čiju posljedicu možemo pogledati u Žici uzmimo dva natječaja. Jedan u Rijeci, drugi u Beogradu. Prvi je imao za cilj “zbrinuti” socijalno ugrožene na periferiji Rijeke, a drugi, iste te, na periferiji Beograda, između Ovče i Borče. Na natječaju u Rijeci pobjedničke lijepo dizajnirane stambene lamele pružaju se padinom iznad Rijeke, a u malim zelenim flekama posađeno je mirisno bilje na tek isplotanom papiru, sve je zeleno, šareno, mirisno i ne znači ništa. Nikako onima kojima je ovakvo stanovanje namijenjeno. Negirajući postojeću proizvodnju, tj. skupljanje otpada i sitne obrte koji već postoje na terenu, ove se ljude gura u prostor koji nije njihov, u kojem ne mogu preživjeti i gdje postaju nemoćna skupina o kojoj se treba brinuti. Drugi, daleko od grada i svih njegovih institucija, u njivama koje nemaju adresu, bez infrastrukture, a jedno polje označeno je kao mjesto života, točnije, stanovanja. Na nekoliko hektara potrebno je smjestiti 1500 stanova. Kada taj broj stambenih jedinica pomnožimo s realnih 3,5 stanovnika (u Zagrebu po popisu iz 2001. u prosjeku 2,74 stanovnika živi u jednoj stambenoj jedinici), dobit ćemo omanji grad, bez doktora, bez advokata, bez zubara i bez glumca. Daleko od toga da ovi natječaji nisu imali validnih rješenja, gdje arhitekti, suočeni s pogrešnim pitanjem, pokušavaju dati najneočekivaniji od odgovora, i daleko od toga da je najproblematičniji onaj pobjednički (ili izostanak istog u beogradskom slučaju), problem je u patronizirajućem odnosu spram onih koji žive na tom ili nekom drugom mjestu, pogrešno shvaćenom (ili ne) pojmu socijalnog stanovanja. Koliko vremena je potrebno da između tih zgrada nikne jedan kauč na kojem sjede Bodie i Poot? Zbrinjavanje crtanjem lijepih fasada, daleko od mjesta proizvodnje i heterogenosti gradske sredine, zamišljanje djece koja se igraju samo dok postoje u photoshopu, miljama su daleko od kompleksnosti zadatka zajedničkog stanovanja, poštovanja koje je potrebno ukazati svojim sugrađanima, poštovanja koje podrazumijeva pravo na rad i stanovanje u skladu s njihovim potrebama i prostor za nadgradnju postojećih odnosa, kako ekonomskih, tako i onih društvenih i mentalnih. “Was bedeuten diese Hauser?”

Smjena tipologija
Žica se veoma vješto poigrava uzaludnošću izmjena arhitektonskih tipologija koje nemaju zaleđe u promjeni sustava. Kada gradonačelnik Baltimorea slavodobitno objavljuje rušenje high rise višestambene zgrade, “the projects”, on najavljuje bolje, sigurnije stanovanje u novim low rise projektima pristupačne cijene, dok nas je priča u dobrom dijelu prve sezone smjestila upravo u takav smiješan pokušaj revitalizacije zajednice promjenom tipologije: kauč u sredini travnjaka isprojektiranog kao zajednički prostor stanara, na kojem svakodnevno sjedi lokalni diler. Stambena naselja čija je primarna uloga zbrinjavanje mora najsiromašnijih ne zaslužuju se zvati socijalnim stanovima; isti moraju pretpostaviti i društvenu mobilnost kao i reprodukciju života, tj. ravnopravno društvo. Sam arhitektonski projekt malo što ima s nužnostima života u takvim prostorima, a njegovo rušenje postaje bukvalno bacanje prašine u oči. Možda bi bilo preciznije reći kako nije arhitektura nosilac glavnih uloga nego upravo stambene politike, gdje kuća postaje samo materijalizacija patronizirajućeg odnosa američke države prema socijalno ugroženima, kao i manifestacija ispraznosti ovakvih tipologija nestankom mjesta proizvodnje koje bi kao posljedicu imalo i mjesto stanovanja, posljedično i zajednice.

Vratimo se Franku Sobotki, lučkom radniku i vođi sindikata, i onome što nam kamera dozvoljava da vidimo iz njegovog rakursa; Frank se u svom donkihotskom pohodu grčevito bori za svoj raison d’etre dok se grad transformira u polje vjetrenjača, fiktivnih vrijednosti materijaliziranih u zloglasnim vjesnicima: luksuznim stanovima, condos. Sedamdesetih Baltimore ulazi u opsežni projekt: neugledni tvornički kompleksi postaju luksuzni stanovi, dokovi promenade… Baltimore stvara svoj gizdavi downtown, uljepšani centar koji se širi i istovremeno implodira, “svaka sljedeća intervencija potrebna je kako bi isplatila onu prethodnu”, po modelu javno-privatnog partnerstva u kojem, “javnost preuzima rizik, a privatni sektor
Pretvaranjem stanovanja u komoditet ono podliježe logici tržišta, koje nužno negira solidarnost te politiku zajednice i ravnopravnosti
ubire profit”, navodi Steve Rose pojašnjenje Davida Harveya te kao ilustraciju ove prakse ističe primjer lanca hotela Hyatt u centru Baltimorea, koji je platio izgradnju hotela svega pola milijuna dolara, dok je grad u njega uložio 34 milijuna.

Protagonisti serije nemaju što tražiti tamo. Frankova vrsta, isključena iz stvaranja grada, odumire. Kamera je usmjerena u nedavno srušenu Tvornicu duhana Zagreb, u Gredelj, u Mitićevu rupu, u Cvjetni trg, u izmješteni studentski kampus na rubu grada, u rotirajući neboder u Novom Beogradu, u nacrt plana Brijuni Rivijera. Monofunkcionalni grad u kojem su pokidane socijalne veze, u kojem je zabilježena najsumornija od ekologija. Frankov pogled onaj je očajnog Guattarijevog učenika, grad bez jednako zastupljene tri ekologije, one mentalne, društvene i ekologije okoliša. Proces u kojem sprega politike i tržišta isključuje urbanost onakvom kakvu je Lefevbre vidio, pretvara nekad progresivni grad u kategoriju “shrinking cities” ne ostavljajući mjesta, onima koji su ostali, za promišljanje zajedničkog habitusa.

Koliko još do Baltimorea?
Američki lučkiradnici zauzimaju ozbiljno mjesto u ikonografiji te zemlje, od bostonske čajanke i Elie Kaazana stigli smo do Franka Sobotke, a tko se još sjeća naših rudara i koliko će nam trebati da zaboravimo splitsko brodogradilište ili 3. maj, da još jednom citiram Franka Sobotku: “Nekad smo neki kurac proizvodili u ovoj zemlji!” (“We used to built shit in this country!”). Sistem koji svijest o radničkoj klasi uspijeva rasformirati i preusmjerava proizvodni u servisni sektor, getoizira siromašne, ograđuje bogate i urbanizira koncesijom, stvara nebitnu arhitekturu, a ona postaje tek nemušti prinudni saveznik. Daleko smo se odmakli od kritike koja argumentira, Hölderlinovim riječima: “Čovjek stanuje kao pjesnik”, ili kako to Lefevbre tumači: “To znači da je odnos ljudskog bića s prirodom i njegovom vlastitom prirodom, s ‘bićem’ i njegovim vlastitim bićem, u stanovanju, da se ostvaruje i čita u njemu”. U čemu su se mogli čitati Omar i Snoop? Ili oni smješteni u Sopnici, možda da se upitamo u čemu se čitaju oni u luksuznim stanovima na Novoj Branimirovoj?

Steve Rose, na kraju svog osvrta u The Guardianu na ulogu arhitekture u seriji zapitao se: “Gleda li Boris Johnson Žicu?”. Nisam sigurna da je pitanje uputio na pravu adresu. Možda je to pitanje trebalo biti upućeno nekome drugome, njemu samome, nama?

Iva Marčetić
Objavljeno u Zarezu XIII/321 10. studenog 2011.

Vezani članci

  • 13. prosinca 2017. Predstavnici 435 udruga uručuju apel o sačuvanju hrvatskog modela podrške civilnog društva Vladi Republike Hrvatske za vrijeme mandata premijera Tihomira Oreškovića, 9.5.2016., Markov trg, Zagreb (izvor: Blank_filmski inkubator @ Vimeo, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Dopuštena margina talasanja Uspješnost institucionalizacije konzervativnog dijela civilnog pokreta još je urgentnijom učinila analizu dosega zagovaranja vrijednosti liberalnog kapitalizma za radikalizaciju udruženog političkog djelovanja lijevog spektra civilnog društva. O emancipatornim potencijalima njegovih progresivnih aktera, ali i ograničenjima uslijed projektnog načina financiranja koje je dovelo do programske deradikalizacije, birokratizacije i prekarizacije djelovanja, razgovarale smo sa Sandrom Benčić, dugogodišnjom aktivistkinjom za ljudska prava i voditeljicom programa Socio-ekonomske pravednosti u Centru za mirovne studije.
  • 11. prosinca 2017. Sirijske izbjeglice na putu prema Grčkoj, 2015. (foto: Yannis Behrakis; izvor: Jordi Bernabeu Farrús @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Nismo svi u istom čamcu S Giacomom D'Alisom, ekološkim ekonomistom, političkim ekologom i višim istraživačkim suradnikom IPE-a za 2017./18., razgovarali smo o odnosu koncepta neograničenog ekonomskog rasta i stvarnosti ograničenih planetarnih resursa, ulozi kapitalizma u globalnim klimatskim promjenama, migrantskim politikama, konceptu odrasta (degrowth) te sužavanju proizvodne sfere naspram feminističkog jačanja društvene reprodukcije. Intervju je snimljen 2016. godine na Visu, za vrijeme Zelene akademije, a D'Alisa će u utorak 12. prosinca u Zagrebu održati predavanje pod naslovom „Odrast i država“.
  • 9. studenoga 2017. Leonilo „Neil“ Dolirocon, „Ekonomska konferencija“ (izvor: Nagarjun Kandukuru @ Flickr, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Administracija klasnog sukoba Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.
  • 22. listopada 2017. Izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 22. listopada 2017. „Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1) 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve