Bezuvjetni građanski dohodak

“Iako bi, po mom mišljenju, bezuvjetni građanski dohodak donio velike koristi, on nije magično rješenje za sve političke, socijalne i ekonomske probleme. Vjerujem da bi on mogao biti sastojak pri razvijanju oblika socijalne države koja bi bila dostojna tog imena. No on je samo jedan od sastojaka. Konkretno, trebalo bi ga kombinirati sa povećanjem minimalne nadnice; povećanim ulaganjima u svima dostupne javne usluge koje su besplatne za korisnike, uključujući zdravstvenu skrb, skrb za djecu, obrazovanje i socijalnu skrb; uvidom u postojanje toliko visoke razine ‘iskrivljenosti’ stambenog tržišta da će biti potrebna trajna dodatna pomoć za smještaj najsiromašnijih u mnogim dijelovima zemlje; te reformiranim poreznim sustavom.”


(Ovo je treći u seriji tekstova o tome kakvu bismo vrstu socijalne države željeli. Prvi se može naći ovdje, a drugi ovdje.)


U ovim ekonomski teškim vremenima ideja o osnovnom dohotku, koji bi bio bezuvjetno zajamčen svakom građaninu/ki od kolijevke do groba, doima se utopijskim. “Kako bi se uopće moglo naći novca za takvo što?”, pitamo se. “Ne bi li svi naprosto prestali raditi? I gdje bi nas to onda dovelo?”

Prvi put sam na tu ideju naišla u optimističnim kasnim 1960-ima, u obliku koji se materijalizirao u tzv. „petom zahtjevu“ (formuliranom 1971.) pokreta oslobođenja žena, a kojim se zahtijevala „financijska i pravna neovisnost” za sve žene. To je bila iznimno privlačna ideja: ne samo da je bilo kome ponižavajuće da mora moliti druge ili njima manipulirati kako bi došao/la do sredstava za život, te da je materijalno štetno za tu osobu kad ne može doći do novca, nego je također po narav ljudskih odnosa štetno ukoliko su ugrađeni u odnose zavisnosti.
Nejednaki odnosi moći – poput onoga između muža i o njemu ovisne žene, roditelja i o njima ovisnih tinejdžera ili radno sposobnih privređivača i invalidnih osoba koje oni uzdržavaju – mogu rezultirati rastućom zbrkom krivnje, zahvalnosti i potisnutog, neizraženog gnjeva. U društvu koje je temeljeno na novcu neovisan izvor prihoda preduvjet je ljudskog dostojanstva
Nejednaki odnosi moći – poput onoga između muža i o njemu ovisne žene, roditelja i o njima ovisnih tinejdžera ili radno sposobnih privređivača i invalidnih osoba koje oni uzdržavaju – mogu rezultirati rastućom zbrkom krivnje, zahvalnosti i potisnutog, neizraženog gnjeva. Ishodi znaju varirati od neiskrenosti i depresije do emocionalnog i fizičkog zlostavljanja. U društvu koje je temeljeno na novcu neovisan izvor prihoda preduvjet je ljudskog dostojanstva.

Prije nego nastavim trebala bih iznijeti svoj osobni stav o ovom pitanju. Od 1990-ih godina sam povremeno pisala o ideji osnovnog minimalnog dohotka. Sebe bih svrstala u one koji su generalno zagovornici tog načela, no uz određene bitne zadrške. U 90-ima sam napisala izvješće[*] o toj temi za Citizen’s Income Trust (CIT, Udrugu za dohodak građana), britansku podružnicu udruge Basic Income Earth Network (BIEN, Svjetska mreža za osnovni dohodak), ali sam potom na neko vrijeme od te teme odstupila, iz razloga koje ću navesti kasnije (pod odlomkom “Rizici”). Toj sam se ideji vratila i sada sam (iako ne toliko aktivna koliko bih trebala biti, i uz neke zadrške koje ću kasnije iznijeti) povjerenica CIT-a. No ovaj tekst pišem u svoje ime i moji stavovi ne odražavaju nužno poziciju koju zastupa CIT.

Ono što sam napisala u nastavku utemeljeno je na pretpostavci da bi naknade bile dodijeljene bezuvjetno svim građanima, bez obzira na dob i zamijenile većinu postojećih socijalnih naknada, ali i osobni porezni odbitak (trenutno se prvih 10.000 funti prihoda svake osobe ne uzima u obzir pri oporezivanju prihoda, što omogućuje ‘naknadu’ od 2000 funti po osobi – jer se na taj iznos prihoda ne plaća porez koji iznosi 20 posto). Stoga bi svatko primao ovu naknadu, ali bi uz to plaćao porez na puni iznos svojih prihoda. Razina naknade, porezna stopa, te stupanj u kojem je porez gradiran (progresivan) s obzirom na iznos prihoda bi, naravno, bile političke odluke za koje ovdje neću davati detaljne prijedloge. No moja je pretpostavka da bi razina naknade bila dovoljno velika za očuvanje tjelesne i psihičke dobrobiti i zbrinjavanje osnovnih potreba, no ne više od toga.

PREDNOSTI

  • Uvođenjem bezuvjetnog građanskog dohotka država bi uštedjela veliku količinu novca koji se sada troši na obradu zahtjeva i nadzor primatelja naknada te bi otklonila potrebu za kompleksnim sustavom mnoštva naknada (kao što su dječji doplatak, naknada za bolesne, mirovine, porodiljne naknade, itd.).
  • S obzirom na to da bi djeca imala pravo na takav dohodak baš kao i odrasli, taj bi dohodak bio široko redistributivan prema kućanstvima s djecom i doprinio smanjivanju šokantno visokog stupanja siromaštva djece u ovoj zemlji.
  • Budući da kućanstvo ne bi bilo jedinica procjene za primanje dohotka, takav bi dohodak mogao potaknuti ljude da žive zajedno u većoj mjeri, da dijele prostorne resurse s prijateljima i proširenim obiteljima, što bi također imalo koristi za okoliš i oklonilo dio pritiska sa stambenog tržišta.
  • Takav potez povećao bi međugeneracijsku solidarnost.
  • Ljudi bi mogli fleksibilno osmisliti svoje radno vrijeme i kombinirati više poslova puno lakše nego što to trenutno čine.
  • Život bi freelancerima postao mnogo lakši i jednostavniji.
  • Bilo bi mnogo lakše nositi se s bolešću ili invaliditetom te uskladiti brigu o nemoćnima s poslom.
  • Također bi bilo puno lakše započinjati obrazovanje i dovršavati ga.
  • Prosudbu o tome što je a što nije “rad” više ne bi donosio birokratski autoritet nego pojedinac. Ako želite živjeti s vrlo malo resursa i posvetiti svoj život umjetnosti, glazbi, molitvi, bloggingu, arheologiji, istraživanju zagonetnog znanstvenog koncepta, očuvanju rijetkih biljaka ili humanitarnom radu, to bi vaš vlastiti izbor. Od toga ne bi imali koristi samo ti pojedinci, već bi doprinijelo i duhovnom obogaćenju društva u cjelini.
  • Tržište rada postalo bi manje jednostrano. Poslodavci bi možda morali ponuditi malo veće plaće kako bi protaknuli ljude da obavljaju neatraktivne poslove, no, s druge strane, mogli bi očekivati da će ljudi biti izrazito spremni da popune ona radna mjesta koja donose visoku razinu osobnog zadovoljstva i nagrade.

RIZICI

  • Davanje novca svima ide na ruku ekonomiji koja je sve više bazirana na tržištu. Rizik je da će pojedinačno kupovanje na tržištu istisnuti usluge koje se pružaju kolektivno. Rekomodifikacija bi mogla do kraja uništiti dekomodifikaciju.
  • Globalizacija pred nas stavlja ozbiljna pitanja o tome što predstavlja i sačinjava državljanstvo. Možda i nije slučajno, barem u Europi, da zemlje s najvelikodušnijim sustavima socijalne države također često provode i najstrožu kontrolu granica (primjerice Danska). Kombiniranje politike osnovnog građanskog dohotka s nerasističkom politikom useljavanja predstavlja mnoge ozbiljne izazove.

ZAKLJUČAK

Iako bi, po mom mišljenju, bezuvjetni građanski dohodak donio velike koristi, on nije magično rješenje za sve političke, socijalne i ekonomske probleme. Vjerujem da bi on mogao biti sastojak pri razvijanju oblika socijalne države koja bi bila dostojna tog imena. No on je samo jedan od sastojaka. Konkretno, trebalo bi ga kombinirati sa sljedećim sastojcima:

  • povećanjem minimalne nadnice;
  • povećanim ulaganjima u svima dostupne javne usluge koje su besplatne za korisnike, uključujući zdravstvenu skrb, skrb za djecu, obrazovanje i socijalnu skrb;
  • uvidom u postojanje toliko visoke razine ‘iskrivljenosti’ stambenog tržišta da će biti potrebna trajna dodatna pomoć za smještaj najsiromašnijih u mnogim dijelovima zemlje;
  • reformiranim poreznim sustavom.


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Fotografija je preuzeta sa stranice inicijative rescue i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve