Bezuvjetni građanski dohodak

“Iako bi, po mom mišljenju, bezuvjetni građanski dohodak donio velike koristi, on nije magično rješenje za sve političke, socijalne i ekonomske probleme. Vjerujem da bi on mogao biti sastojak pri razvijanju oblika socijalne države koja bi bila dostojna tog imena. No on je samo jedan od sastojaka. Konkretno, trebalo bi ga kombinirati sa povećanjem minimalne nadnice; povećanim ulaganjima u svima dostupne javne usluge koje su besplatne za korisnike, uključujući zdravstvenu skrb, skrb za djecu, obrazovanje i socijalnu skrb; uvidom u postojanje toliko visoke razine ‘iskrivljenosti’ stambenog tržišta da će biti potrebna trajna dodatna pomoć za smještaj najsiromašnijih u mnogim dijelovima zemlje; te reformiranim poreznim sustavom.”


(Ovo je treći u seriji tekstova o tome kakvu bismo vrstu socijalne države željeli. Prvi se može naći ovdje, a drugi ovdje.)


U ovim ekonomski teškim vremenima ideja o osnovnom dohotku, koji bi bio bezuvjetno zajamčen svakom građaninu/ki od kolijevke do groba, doima se utopijskim. “Kako bi se uopće moglo naći novca za takvo što?”, pitamo se. “Ne bi li svi naprosto prestali raditi? I gdje bi nas to onda dovelo?”

Prvi put sam na tu ideju naišla u optimističnim kasnim 1960-ima, u obliku koji se materijalizirao u tzv. „petom zahtjevu“ (formuliranom 1971.) pokreta oslobođenja žena, a kojim se zahtijevala „financijska i pravna neovisnost” za sve žene. To je bila iznimno privlačna ideja: ne samo da je bilo kome ponižavajuće da mora moliti druge ili njima manipulirati kako bi došao/la do sredstava za život, te da je materijalno štetno za tu osobu kad ne može doći do novca, nego je također po narav ljudskih odnosa štetno ukoliko su ugrađeni u odnose zavisnosti.
Nejednaki odnosi moći – poput onoga između muža i o njemu ovisne žene, roditelja i o njima ovisnih tinejdžera ili radno sposobnih privređivača i invalidnih osoba koje oni uzdržavaju – mogu rezultirati rastućom zbrkom krivnje, zahvalnosti i potisnutog, neizraženog gnjeva. U društvu koje je temeljeno na novcu neovisan izvor prihoda preduvjet je ljudskog dostojanstva
Nejednaki odnosi moći – poput onoga između muža i o njemu ovisne žene, roditelja i o njima ovisnih tinejdžera ili radno sposobnih privređivača i invalidnih osoba koje oni uzdržavaju – mogu rezultirati rastućom zbrkom krivnje, zahvalnosti i potisnutog, neizraženog gnjeva. Ishodi znaju varirati od neiskrenosti i depresije do emocionalnog i fizičkog zlostavljanja. U društvu koje je temeljeno na novcu neovisan izvor prihoda preduvjet je ljudskog dostojanstva.

Prije nego nastavim trebala bih iznijeti svoj osobni stav o ovom pitanju. Od 1990-ih godina sam povremeno pisala o ideji osnovnog minimalnog dohotka. Sebe bih svrstala u one koji su generalno zagovornici tog načela, no uz određene bitne zadrške. U 90-ima sam napisala izvješće[*] o toj temi za Citizen’s Income Trust (CIT, Udrugu za dohodak građana), britansku podružnicu udruge Basic Income Earth Network (BIEN, Svjetska mreža za osnovni dohodak), ali sam potom na neko vrijeme od te teme odstupila, iz razloga koje ću navesti kasnije (pod odlomkom “Rizici”). Toj sam se ideji vratila i sada sam (iako ne toliko aktivna koliko bih trebala biti, i uz neke zadrške koje ću kasnije iznijeti) povjerenica CIT-a. No ovaj tekst pišem u svoje ime i moji stavovi ne odražavaju nužno poziciju koju zastupa CIT.

Ono što sam napisala u nastavku utemeljeno je na pretpostavci da bi naknade bile dodijeljene bezuvjetno svim građanima, bez obzira na dob i zamijenile većinu postojećih socijalnih naknada, ali i osobni porezni odbitak (trenutno se prvih 10.000 funti prihoda svake osobe ne uzima u obzir pri oporezivanju prihoda, što omogućuje ‘naknadu’ od 2000 funti po osobi – jer se na taj iznos prihoda ne plaća porez koji iznosi 20 posto). Stoga bi svatko primao ovu naknadu, ali bi uz to plaćao porez na puni iznos svojih prihoda. Razina naknade, porezna stopa, te stupanj u kojem je porez gradiran (progresivan) s obzirom na iznos prihoda bi, naravno, bile političke odluke za koje ovdje neću davati detaljne prijedloge. No moja je pretpostavka da bi razina naknade bila dovoljno velika za očuvanje tjelesne i psihičke dobrobiti i zbrinjavanje osnovnih potreba, no ne više od toga.

PREDNOSTI

  • Uvođenjem bezuvjetnog građanskog dohotka država bi uštedjela veliku količinu novca koji se sada troši na obradu zahtjeva i nadzor primatelja naknada te bi otklonila potrebu za kompleksnim sustavom mnoštva naknada (kao što su dječji doplatak, naknada za bolesne, mirovine, porodiljne naknade, itd.).
  • S obzirom na to da bi djeca imala pravo na takav dohodak baš kao i odrasli, taj bi dohodak bio široko redistributivan prema kućanstvima s djecom i doprinio smanjivanju šokantno visokog stupanja siromaštva djece u ovoj zemlji.
  • Budući da kućanstvo ne bi bilo jedinica procjene za primanje dohotka, takav bi dohodak mogao potaknuti ljude da žive zajedno u većoj mjeri, da dijele prostorne resurse s prijateljima i proširenim obiteljima, što bi također imalo koristi za okoliš i oklonilo dio pritiska sa stambenog tržišta.
  • Takav potez povećao bi međugeneracijsku solidarnost.
  • Ljudi bi mogli fleksibilno osmisliti svoje radno vrijeme i kombinirati više poslova puno lakše nego što to trenutno čine.
  • Život bi freelancerima postao mnogo lakši i jednostavniji.
  • Bilo bi mnogo lakše nositi se s bolešću ili invaliditetom te uskladiti brigu o nemoćnima s poslom.
  • Također bi bilo puno lakše započinjati obrazovanje i dovršavati ga.
  • Prosudbu o tome što je a što nije “rad” više ne bi donosio birokratski autoritet nego pojedinac. Ako želite živjeti s vrlo malo resursa i posvetiti svoj život umjetnosti, glazbi, molitvi, bloggingu, arheologiji, istraživanju zagonetnog znanstvenog koncepta, očuvanju rijetkih biljaka ili humanitarnom radu, to bi vaš vlastiti izbor. Od toga ne bi imali koristi samo ti pojedinci, već bi doprinijelo i duhovnom obogaćenju društva u cjelini.
  • Tržište rada postalo bi manje jednostrano. Poslodavci bi možda morali ponuditi malo veće plaće kako bi protaknuli ljude da obavljaju neatraktivne poslove, no, s druge strane, mogli bi očekivati da će ljudi biti izrazito spremni da popune ona radna mjesta koja donose visoku razinu osobnog zadovoljstva i nagrade.

RIZICI

  • Davanje novca svima ide na ruku ekonomiji koja je sve više bazirana na tržištu. Rizik je da će pojedinačno kupovanje na tržištu istisnuti usluge koje se pružaju kolektivno. Rekomodifikacija bi mogla do kraja uništiti dekomodifikaciju.
  • Globalizacija pred nas stavlja ozbiljna pitanja o tome što predstavlja i sačinjava državljanstvo. Možda i nije slučajno, barem u Europi, da zemlje s najvelikodušnijim sustavima socijalne države također često provode i najstrožu kontrolu granica (primjerice Danska). Kombiniranje politike osnovnog građanskog dohotka s nerasističkom politikom useljavanja predstavlja mnoge ozbiljne izazove.

ZAKLJUČAK

Iako bi, po mom mišljenju, bezuvjetni građanski dohodak donio velike koristi, on nije magično rješenje za sve političke, socijalne i ekonomske probleme. Vjerujem da bi on mogao biti sastojak pri razvijanju oblika socijalne države koja bi bila dostojna tog imena. No on je samo jedan od sastojaka. Konkretno, trebalo bi ga kombinirati sa sljedećim sastojcima:

  • povećanjem minimalne nadnice;
  • povećanim ulaganjima u svima dostupne javne usluge koje su besplatne za korisnike, uključujući zdravstvenu skrb, skrb za djecu, obrazovanje i socijalnu skrb;
  • uvidom u postojanje toliko visoke razine ‘iskrivljenosti’ stambenog tržišta da će biti potrebna trajna dodatna pomoć za smještaj najsiromašnijih u mnogim dijelovima zemlje;
  • reformiranim poreznim sustavom.


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Fotografija je preuzeta sa stranice inicijative rescue i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.
  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. kolovoza 2018. Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu) Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve