Bezuvjetni građanski dohodak

“Iako bi, po mom mišljenju, bezuvjetni građanski dohodak donio velike koristi, on nije magično rješenje za sve političke, socijalne i ekonomske probleme. Vjerujem da bi on mogao biti sastojak pri razvijanju oblika socijalne države koja bi bila dostojna tog imena. No on je samo jedan od sastojaka. Konkretno, trebalo bi ga kombinirati sa povećanjem minimalne nadnice; povećanim ulaganjima u svima dostupne javne usluge koje su besplatne za korisnike, uključujući zdravstvenu skrb, skrb za djecu, obrazovanje i socijalnu skrb; uvidom u postojanje toliko visoke razine ‘iskrivljenosti’ stambenog tržišta da će biti potrebna trajna dodatna pomoć za smještaj najsiromašnijih u mnogim dijelovima zemlje; te reformiranim poreznim sustavom.”


(Ovo je treći u seriji tekstova o tome kakvu bismo vrstu socijalne države željeli. Prvi se može naći ovdje, a drugi ovdje.)


U ovim ekonomski teškim vremenima ideja o osnovnom dohotku, koji bi bio bezuvjetno zajamčen svakom građaninu/ki od kolijevke do groba, doima se utopijskim. “Kako bi se uopće moglo naći novca za takvo što?”, pitamo se. “Ne bi li svi naprosto prestali raditi? I gdje bi nas to onda dovelo?”

Prvi put sam na tu ideju naišla u optimističnim kasnim 1960-ima, u obliku koji se materijalizirao u tzv. „petom zahtjevu“ (formuliranom 1971.) pokreta oslobođenja žena, a kojim se zahtijevala „financijska i pravna neovisnost” za sve žene. To je bila iznimno privlačna ideja: ne samo da je bilo kome ponižavajuće da mora moliti druge ili njima manipulirati kako bi došao/la do sredstava za život, te da je materijalno štetno za tu osobu kad ne može doći do novca, nego je također po narav ljudskih odnosa štetno ukoliko su ugrađeni u odnose zavisnosti.
Nejednaki odnosi moći – poput onoga između muža i o njemu ovisne žene, roditelja i o njima ovisnih tinejdžera ili radno sposobnih privređivača i invalidnih osoba koje oni uzdržavaju – mogu rezultirati rastućom zbrkom krivnje, zahvalnosti i potisnutog, neizraženog gnjeva. U društvu koje je temeljeno na novcu neovisan izvor prihoda preduvjet je ljudskog dostojanstva
Nejednaki odnosi moći – poput onoga između muža i o njemu ovisne žene, roditelja i o njima ovisnih tinejdžera ili radno sposobnih privređivača i invalidnih osoba koje oni uzdržavaju – mogu rezultirati rastućom zbrkom krivnje, zahvalnosti i potisnutog, neizraženog gnjeva. Ishodi znaju varirati od neiskrenosti i depresije do emocionalnog i fizičkog zlostavljanja. U društvu koje je temeljeno na novcu neovisan izvor prihoda preduvjet je ljudskog dostojanstva.

Prije nego nastavim trebala bih iznijeti svoj osobni stav o ovom pitanju. Od 1990-ih godina sam povremeno pisala o ideji osnovnog minimalnog dohotka. Sebe bih svrstala u one koji su generalno zagovornici tog načela, no uz određene bitne zadrške. U 90-ima sam napisala izvješće[*] o toj temi za Citizen’s Income Trust (CIT, Udrugu za dohodak građana), britansku podružnicu udruge Basic Income Earth Network (BIEN, Svjetska mreža za osnovni dohodak), ali sam potom na neko vrijeme od te teme odstupila, iz razloga koje ću navesti kasnije (pod odlomkom “Rizici”). Toj sam se ideji vratila i sada sam (iako ne toliko aktivna koliko bih trebala biti, i uz neke zadrške koje ću kasnije iznijeti) povjerenica CIT-a. No ovaj tekst pišem u svoje ime i moji stavovi ne odražavaju nužno poziciju koju zastupa CIT.

Ono što sam napisala u nastavku utemeljeno je na pretpostavci da bi naknade bile dodijeljene bezuvjetno svim građanima, bez obzira na dob i zamijenile većinu postojećih socijalnih naknada, ali i osobni porezni odbitak (trenutno se prvih 10.000 funti prihoda svake osobe ne uzima u obzir pri oporezivanju prihoda, što omogućuje ‘naknadu’ od 2000 funti po osobi – jer se na taj iznos prihoda ne plaća porez koji iznosi 20 posto). Stoga bi svatko primao ovu naknadu, ali bi uz to plaćao porez na puni iznos svojih prihoda. Razina naknade, porezna stopa, te stupanj u kojem je porez gradiran (progresivan) s obzirom na iznos prihoda bi, naravno, bile političke odluke za koje ovdje neću davati detaljne prijedloge. No moja je pretpostavka da bi razina naknade bila dovoljno velika za očuvanje tjelesne i psihičke dobrobiti i zbrinjavanje osnovnih potreba, no ne više od toga.

PREDNOSTI

  • Uvođenjem bezuvjetnog građanskog dohotka država bi uštedjela veliku količinu novca koji se sada troši na obradu zahtjeva i nadzor primatelja naknada te bi otklonila potrebu za kompleksnim sustavom mnoštva naknada (kao što su dječji doplatak, naknada za bolesne, mirovine, porodiljne naknade, itd.).
  • S obzirom na to da bi djeca imala pravo na takav dohodak baš kao i odrasli, taj bi dohodak bio široko redistributivan prema kućanstvima s djecom i doprinio smanjivanju šokantno visokog stupanja siromaštva djece u ovoj zemlji.
  • Budući da kućanstvo ne bi bilo jedinica procjene za primanje dohotka, takav bi dohodak mogao potaknuti ljude da žive zajedno u većoj mjeri, da dijele prostorne resurse s prijateljima i proširenim obiteljima, što bi također imalo koristi za okoliš i oklonilo dio pritiska sa stambenog tržišta.
  • Takav potez povećao bi međugeneracijsku solidarnost.
  • Ljudi bi mogli fleksibilno osmisliti svoje radno vrijeme i kombinirati više poslova puno lakše nego što to trenutno čine.
  • Život bi freelancerima postao mnogo lakši i jednostavniji.
  • Bilo bi mnogo lakše nositi se s bolešću ili invaliditetom te uskladiti brigu o nemoćnima s poslom.
  • Također bi bilo puno lakše započinjati obrazovanje i dovršavati ga.
  • Prosudbu o tome što je a što nije “rad” više ne bi donosio birokratski autoritet nego pojedinac. Ako želite živjeti s vrlo malo resursa i posvetiti svoj život umjetnosti, glazbi, molitvi, bloggingu, arheologiji, istraživanju zagonetnog znanstvenog koncepta, očuvanju rijetkih biljaka ili humanitarnom radu, to bi vaš vlastiti izbor. Od toga ne bi imali koristi samo ti pojedinci, već bi doprinijelo i duhovnom obogaćenju društva u cjelini.
  • Tržište rada postalo bi manje jednostrano. Poslodavci bi možda morali ponuditi malo veće plaće kako bi protaknuli ljude da obavljaju neatraktivne poslove, no, s druge strane, mogli bi očekivati da će ljudi biti izrazito spremni da popune ona radna mjesta koja donose visoku razinu osobnog zadovoljstva i nagrade.

RIZICI

  • Davanje novca svima ide na ruku ekonomiji koja je sve više bazirana na tržištu. Rizik je da će pojedinačno kupovanje na tržištu istisnuti usluge koje se pružaju kolektivno. Rekomodifikacija bi mogla do kraja uništiti dekomodifikaciju.
  • Globalizacija pred nas stavlja ozbiljna pitanja o tome što predstavlja i sačinjava državljanstvo. Možda i nije slučajno, barem u Europi, da zemlje s najvelikodušnijim sustavima socijalne države također često provode i najstrožu kontrolu granica (primjerice Danska). Kombiniranje politike osnovnog građanskog dohotka s nerasističkom politikom useljavanja predstavlja mnoge ozbiljne izazove.

ZAKLJUČAK

Iako bi, po mom mišljenju, bezuvjetni građanski dohodak donio velike koristi, on nije magično rješenje za sve političke, socijalne i ekonomske probleme. Vjerujem da bi on mogao biti sastojak pri razvijanju oblika socijalne države koja bi bila dostojna tog imena. No on je samo jedan od sastojaka. Konkretno, trebalo bi ga kombinirati sa sljedećim sastojcima:

  • povećanjem minimalne nadnice;
  • povećanim ulaganjima u svima dostupne javne usluge koje su besplatne za korisnike, uključujući zdravstvenu skrb, skrb za djecu, obrazovanje i socijalnu skrb;
  • uvidom u postojanje toliko visoke razine ‘iskrivljenosti’ stambenog tržišta da će biti potrebna trajna dodatna pomoć za smještaj najsiromašnijih u mnogim dijelovima zemlje;
  • reformiranim poreznim sustavom.


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Fotografija je preuzeta sa stranice inicijative rescue i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve