Bezuvjetni građanski dohodak

“Iako bi, po mom mišljenju, bezuvjetni građanski dohodak donio velike koristi, on nije magično rješenje za sve političke, socijalne i ekonomske probleme. Vjerujem da bi on mogao biti sastojak pri razvijanju oblika socijalne države koja bi bila dostojna tog imena. No on je samo jedan od sastojaka. Konkretno, trebalo bi ga kombinirati sa povećanjem minimalne nadnice; povećanim ulaganjima u svima dostupne javne usluge koje su besplatne za korisnike, uključujući zdravstvenu skrb, skrb za djecu, obrazovanje i socijalnu skrb; uvidom u postojanje toliko visoke razine ‘iskrivljenosti’ stambenog tržišta da će biti potrebna trajna dodatna pomoć za smještaj najsiromašnijih u mnogim dijelovima zemlje; te reformiranim poreznim sustavom.”


(Ovo je treći u seriji tekstova o tome kakvu bismo vrstu socijalne države željeli. Prvi se može naći ovdje, a drugi ovdje.)


U ovim ekonomski teškim vremenima ideja o osnovnom dohotku, koji bi bio bezuvjetno zajamčen svakom građaninu/ki od kolijevke do groba, doima se utopijskim. “Kako bi se uopće moglo naći novca za takvo što?”, pitamo se. “Ne bi li svi naprosto prestali raditi? I gdje bi nas to onda dovelo?”

Prvi put sam na tu ideju naišla u optimističnim kasnim 1960-ima, u obliku koji se materijalizirao u tzv. „petom zahtjevu“ (formuliranom 1971.) pokreta oslobođenja žena, a kojim se zahtijevala „financijska i pravna neovisnost” za sve žene. To je bila iznimno privlačna ideja: ne samo da je bilo kome ponižavajuće da mora moliti druge ili njima manipulirati kako bi došao/la do sredstava za život, te da je materijalno štetno za tu osobu kad ne može doći do novca, nego je također po narav ljudskih odnosa štetno ukoliko su ugrađeni u odnose zavisnosti.
Nejednaki odnosi moći – poput onoga između muža i o njemu ovisne žene, roditelja i o njima ovisnih tinejdžera ili radno sposobnih privređivača i invalidnih osoba koje oni uzdržavaju – mogu rezultirati rastućom zbrkom krivnje, zahvalnosti i potisnutog, neizraženog gnjeva. U društvu koje je temeljeno na novcu neovisan izvor prihoda preduvjet je ljudskog dostojanstva
Nejednaki odnosi moći – poput onoga između muža i o njemu ovisne žene, roditelja i o njima ovisnih tinejdžera ili radno sposobnih privređivača i invalidnih osoba koje oni uzdržavaju – mogu rezultirati rastućom zbrkom krivnje, zahvalnosti i potisnutog, neizraženog gnjeva. Ishodi znaju varirati od neiskrenosti i depresije do emocionalnog i fizičkog zlostavljanja. U društvu koje je temeljeno na novcu neovisan izvor prihoda preduvjet je ljudskog dostojanstva.

Prije nego nastavim trebala bih iznijeti svoj osobni stav o ovom pitanju. Od 1990-ih godina sam povremeno pisala o ideji osnovnog minimalnog dohotka. Sebe bih svrstala u one koji su generalno zagovornici tog načela, no uz određene bitne zadrške. U 90-ima sam napisala izvješće[*] o toj temi za Citizen’s Income Trust (CIT, Udrugu za dohodak građana), britansku podružnicu udruge Basic Income Earth Network (BIEN, Svjetska mreža za osnovni dohodak), ali sam potom na neko vrijeme od te teme odstupila, iz razloga koje ću navesti kasnije (pod odlomkom “Rizici”). Toj sam se ideji vratila i sada sam (iako ne toliko aktivna koliko bih trebala biti, i uz neke zadrške koje ću kasnije iznijeti) povjerenica CIT-a. No ovaj tekst pišem u svoje ime i moji stavovi ne odražavaju nužno poziciju koju zastupa CIT.

Ono što sam napisala u nastavku utemeljeno je na pretpostavci da bi naknade bile dodijeljene bezuvjetno svim građanima, bez obzira na dob i zamijenile većinu postojećih socijalnih naknada, ali i osobni porezni odbitak (trenutno se prvih 10.000 funti prihoda svake osobe ne uzima u obzir pri oporezivanju prihoda, što omogućuje ‘naknadu’ od 2000 funti po osobi – jer se na taj iznos prihoda ne plaća porez koji iznosi 20 posto). Stoga bi svatko primao ovu naknadu, ali bi uz to plaćao porez na puni iznos svojih prihoda. Razina naknade, porezna stopa, te stupanj u kojem je porez gradiran (progresivan) s obzirom na iznos prihoda bi, naravno, bile političke odluke za koje ovdje neću davati detaljne prijedloge. No moja je pretpostavka da bi razina naknade bila dovoljno velika za očuvanje tjelesne i psihičke dobrobiti i zbrinjavanje osnovnih potreba, no ne više od toga.

PREDNOSTI

  • Uvođenjem bezuvjetnog građanskog dohotka država bi uštedjela veliku količinu novca koji se sada troši na obradu zahtjeva i nadzor primatelja naknada te bi otklonila potrebu za kompleksnim sustavom mnoštva naknada (kao što su dječji doplatak, naknada za bolesne, mirovine, porodiljne naknade, itd.).
  • S obzirom na to da bi djeca imala pravo na takav dohodak baš kao i odrasli, taj bi dohodak bio široko redistributivan prema kućanstvima s djecom i doprinio smanjivanju šokantno visokog stupanja siromaštva djece u ovoj zemlji.
  • Budući da kućanstvo ne bi bilo jedinica procjene za primanje dohotka, takav bi dohodak mogao potaknuti ljude da žive zajedno u većoj mjeri, da dijele prostorne resurse s prijateljima i proširenim obiteljima, što bi također imalo koristi za okoliš i oklonilo dio pritiska sa stambenog tržišta.
  • Takav potez povećao bi međugeneracijsku solidarnost.
  • Ljudi bi mogli fleksibilno osmisliti svoje radno vrijeme i kombinirati više poslova puno lakše nego što to trenutno čine.
  • Život bi freelancerima postao mnogo lakši i jednostavniji.
  • Bilo bi mnogo lakše nositi se s bolešću ili invaliditetom te uskladiti brigu o nemoćnima s poslom.
  • Također bi bilo puno lakše započinjati obrazovanje i dovršavati ga.
  • Prosudbu o tome što je a što nije “rad” više ne bi donosio birokratski autoritet nego pojedinac. Ako želite živjeti s vrlo malo resursa i posvetiti svoj život umjetnosti, glazbi, molitvi, bloggingu, arheologiji, istraživanju zagonetnog znanstvenog koncepta, očuvanju rijetkih biljaka ili humanitarnom radu, to bi vaš vlastiti izbor. Od toga ne bi imali koristi samo ti pojedinci, već bi doprinijelo i duhovnom obogaćenju društva u cjelini.
  • Tržište rada postalo bi manje jednostrano. Poslodavci bi možda morali ponuditi malo veće plaće kako bi protaknuli ljude da obavljaju neatraktivne poslove, no, s druge strane, mogli bi očekivati da će ljudi biti izrazito spremni da popune ona radna mjesta koja donose visoku razinu osobnog zadovoljstva i nagrade.

RIZICI

  • Davanje novca svima ide na ruku ekonomiji koja je sve više bazirana na tržištu. Rizik je da će pojedinačno kupovanje na tržištu istisnuti usluge koje se pružaju kolektivno. Rekomodifikacija bi mogla do kraja uništiti dekomodifikaciju.
  • Globalizacija pred nas stavlja ozbiljna pitanja o tome što predstavlja i sačinjava državljanstvo. Možda i nije slučajno, barem u Europi, da zemlje s najvelikodušnijim sustavima socijalne države također često provode i najstrožu kontrolu granica (primjerice Danska). Kombiniranje politike osnovnog građanskog dohotka s nerasističkom politikom useljavanja predstavlja mnoge ozbiljne izazove.

ZAKLJUČAK

Iako bi, po mom mišljenju, bezuvjetni građanski dohodak donio velike koristi, on nije magično rješenje za sve političke, socijalne i ekonomske probleme. Vjerujem da bi on mogao biti sastojak pri razvijanju oblika socijalne države koja bi bila dostojna tog imena. No on je samo jedan od sastojaka. Konkretno, trebalo bi ga kombinirati sa sljedećim sastojcima:

  • povećanjem minimalne nadnice;
  • povećanim ulaganjima u svima dostupne javne usluge koje su besplatne za korisnike, uključujući zdravstvenu skrb, skrb za djecu, obrazovanje i socijalnu skrb;
  • uvidom u postojanje toliko visoke razine ‘iskrivljenosti’ stambenog tržišta da će biti potrebna trajna dodatna pomoć za smještaj najsiromašnijih u mnogim dijelovima zemlje;
  • reformiranim poreznim sustavom.


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Fotografija je preuzeta sa stranice inicijative rescue i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve