Zemlja zove

Netom nakon poraza laburista na britanskim izborima, George Monbiot nudi savjete za dug put prema oporavku kroz izgradnju politike u skladu s potrebama i pulsom zajednice: “Životni vijek proveden u proučavanju taktika i manevara unutar vestminsterskog mjehura možda funkcionira za stranku koju podržavaju korporativni mediji, i koja može izazvati osjećaj straha kako bi pogurala glasače udesno; no ne djeluje isto kada je u pitanju stranka kojoj je za uspjeh potreban nepatvoreni javni entuzijazam. Laburistima nisu potrebni ljudi s iskustvom u bankarstvu ili poduzetništvu, već ljudi koji znaju kako izgraditi politički pokret odozdo prema gore.”


Jedini način na koji socijalisti mogu ponovo zadobiti političku relevantnost jest ulaskom u realistični angažman i konfrontaciju s politikom kakva je danas.


Vodstvo dolazi odozdo: to je ono što je većini uspješnih progresivnih stranaka zajedničko. Lijeve stranke su slavile pobjedu tamo gdje su politiku iznova oblikovali snažni društveni pokreti, a podbacile ondje gdje su se oslonile na pasivnu podršku. Model kasnog 20. stoljeća – govori, spinovi i centralne naredbe – ne funkcionira.

Nijedna progresivna stranka ne može preživjeti korporativne medije, korumpirani sustav stranačkog financiranja i konzervativne pogone za proizvodnju straha boreći se protiv svih ovih snaga pod njihovim uvjetima. Ljevicu se isključivo može graditi iz temelja; iznova oblikovati kroz revitalizaciju zajednica i rad s lokalnim stanovništvom, kako bi pomogla popraviti pukotine u
Nijedna progresivna stranka ne može preživjeti korporativne medije, korumpirani sustav stranačkog financiranja i konzervativne pogone za proizvodnju straha boreći se protiv svih ovih snaga pod njihovim uvjetima. Ljevicu se isključivo može graditi iz temelja; iznova oblikovati kroz revitalizaciju zajednica i rad s lokalnim stanovništvom, kako bi pomogla popraviti pukotine u socijalnoj državi koje su za sobom ostavile lakomislene elite
socijalnoj državi koje su za sobom ostavile lakomislene elite. Uspješni progresivni pokreti danas moraju utjeloviti građanski zavod za besplatnu pravnu i novčanu pomoć, potrošačku agenciju, udrugu stanara, izviđačku trupu, sindikat, kreditnu uniju, dvoranu za bingo, javnu kuhinju, djelatnicu/ka za socijalnu skrb, nogometni klub i evangeličku crkvu – sve u jednom. Marketinška istraživanja o ciljanim skupinama i doktori za medijski spin više nisu od pomoći.

Ovo je lekcija iz Latinske Amerike, u kojoj su tijekom posljednjih 20 godina izborene mnoge progresivne pobjede. Te pobjede nisu posljedica kratkoročnih izbornih strategija, a kamoli rezultat prijateljskih uvertira usmjerenih prema medijskim mogulima i bankama, one su se pojavile na valu građanskih pokreta do kojih je u pojedinim slučajevima došlo još prije 50 godina. Ovi su pokreti na svome putu imali popriličan broj prepreka i razočaranja, no doveli su do trajne promjene, i to one vrste kakva se nekoć činila nemogućom.

Između 1989. i 1991. godine, surađivao sam s pokretima koji zastupaju bezemljaške ruralne radnike u Brazilu. Pri pokušajima da povrate svoju zemlju, na tisuće ih je uhićeno; mnogi su mučeni; a neki od njih i ubijeni. Bili su suočeni ne samo s neprijateljski nastrojenim tiskom, već i s televizijskim kanalima prema kojima je Daily Mail izgledao kao Morning Star. Međutim, promjena koju su katalizirali, u retrospekciji se doima kao nešto trajno. Ovim je mobilizacijama tijekom nasilne vladavine vojnih generala prethodila teologija oslobođenja, i narodni pokreti za obrazovanje koji su podrazumijevali svakodnevno preuzimanje rizika za vlastiti život svojih agitatora. Mislite da je nama u Velikoj Britaniji teško? Razmislite ponovno.

U Boliviji, Argentini, Ekvadoru, Venecueli, Urugvaju i Čileu, slični su pokreti transformirali politički život. Svrgnuli su vlade koje su postupale protivno njihovim interesima i pozvale na odgovornost one koji su tvrdili da ih predstavljaju. Syriza u Grčkoj i Podemos u Španjoskoj izravno su ili neizravno bili inspirirani iskustvom Latinske Amerike.

Ed Miliband iza sebe nije ostavio mnogo izuzev pokušaja da mobilizira zajednice. Iako su njegovi napori bili ograničeni, privremeni i uglavnom izraz frustracije, čini se da je razumio što je potrebno učiniti kako bi se stvari dugoročno promijenile.
Miliband je iz Chicaga doveo Arniea Grafa, organizatora zajednice. No, u listopadu 2013. godine, učinio je ono što je među njegovim mnogim pogreškama, možda i najfatalnija: na poziciju čovjeka koji je zadužen za njegovu izbornu strategiju, postavio je Douglasa Alexandera. Prema onome što se posvuda izvještavalo, Alexander je bio odgovoran za otkaz Arnija Grafa. Povukao je laburiste natrag u stari model telefonskog agitiranja naslijepo, centralizacije i naredbi upućenih odozgo
Izmijenio je Članak 1. Ustava laburističke stranke uključivši u njega zalog da će se „zajednice učiniti snažnijima kroz kolektivno djelovanje i potporu“. Iznova je pokrenuo pokušaj svoga brata da stvori masovni pokret organizatora u zajednici. Pokret za promjene možda je malen, no tamo gdje je aktivan, on funkcionira. Lobirali su u centrima za pronalaženje posla ne bi li se aplikante prestalo tretirati kao kriminalce; pritisnuli su lokalne poduzetnike da javno oglašavaju svoje ponude za posao; poticali policiju da promijeni način na koji se ophodi s žrtvama nasilja u obitelji; pritisnuli su gradska vijeća da raščiste odbačene narkomanske igle; borili se protiv deložacija iz osvete; tražili lokalne medije da uskrate oglašavanje kamatarima i nastojali osigurati alternativne modele financiranja; te apelirali na vlasnike zapuštenih zgrada da ih rehabilitiraju, i u svemu navedenom su do određene mjere bili uspješni.

Da bi sproveo masovnu participaciju i omogućio stranačkim pristašama da predvode, umjesto samo slijede naredbe, Miliband je iz Chicaga doveo Arniea Grafa, organizatora zajednice. No, u listopadu 2013. godine, učinio je ono što je među njegovim mnogim pogreškama, možda i najfatalnija: na poziciju čovjeka koji je zadužen za njegovu izbornu strategiju, postavio je Douglasa Alexandera.

Prema onome što se posvuda izvještavalo, Alexander je bio odgovoran za otkaz Arnija Grafa. Povukao je laburiste natrag u stari model telefonskog agitiranja naslijepo, centralizacije i naredbi upućenih odozgo. Čini se kako je Pokret za promjene tretiran kao neugodnost: jedva da je bio i spomenut tijekom laburističke predizborne kampanje. Razina do koje su Alexanderovi politički instinkti bili prilagođeni vremenu može se vidjeti iz činjenice da ga je u vlastitoj izbornoj jedinici pobijedio 20-godišnji student, uz premoćnu razliku od 27 posto.

Istina je da razvoj zajednice neće instantno proizvesti rezultate. Život zajednica u Britaniji slabiji je nego gotovo bilo gdje drugdje. Uništavanje ruralnog stanovništva kroz ograđivanje i agrikulturnu promjenu, nakon čega je uslijedila brza i kaotična urbanizacija zasnovana na industrijama koje su kasnije doživjele kolaps, implozija organiziranog radništva, ekstremna atomizacija i hiperkonzumerizam: sve to ukazuje da je, za razliku od drugih dijelova svijeta, ovdje sve manje prostora za djelovanje. Obnova zajednica mora krenuti gotovo od nule, i mogla bi potrajati desetljećima. No, dok se to ne dogodi, malo je nade za trajniju progresivnu promjenu u ovoj zemlji.

Problemi s kojima se suočavaju laburisti ne leže u tome što su ljudi koji upravljaju strankom proveli svoje čitave karijere u politici. Radi se o tome da su svoje karijere proveli u onoj vrsti politike,
Revitaliziranje zajednica nije samo izborna strategija. Radi se o programu koji podrazumijeva promjenu po sebi; čak i bez vlade koja za to nema sluha. Ukoliko pusti korijenje, nadživjet će nestalnost politike. No, također će učiniti i uspjeh izglednijim. Ukoliko se laburisti žele ponovno povezati sa zajednicom, oni će sami morati postati promjena koju žele vidjeti
u kojoj se peru ruke svaki puta kada su imali tu nesreću da dođu u dodir s glasačem. Životni vijek proveden u proučavanju taktika i manevara unutar vestminsterskog mjehura možda funkcionira za stranku koju podržavaju korporativni mediji, i koja može izazvati osjećaj straha kako bi pogurala glasače udesno; no ne djeluje isto kada je u pitanju stranka kojoj je za uspjeh potreban nepatvoreni javni entuzijazam. Laburistima nisu potrebni ljudi s iskustvom u bankarstvu ili poduzetništvu, već ljudi koji znaju kako izgraditi politički pokret odozdo prema gore.

Usred depresivnih pokazatelja iz kojih se vidi kako je moguće da stranka iz poraza izvlači samo pogrešne pouke – od kojih nije nezanemariva ni zbirka unaprijed programiranih animatrona koje se trenutno smatra ozbiljnim nasljednicima za čelništvo stranke – ipak postoje i neke naznake nade. Primjerice, bivši ministar John Denham primjećuje kako „naš neuspjeh u tome da prepoznamo, a kamoli adresiramo središnju važnost politike pripadanja, bio je jedinstvena ujedinjavajuća nit našeg razočaravajućeg rezultata“. Tessa Jowell piše kako „nam nedostaje rad koji je Arnie Graf uložio na promjeni odnosa s lokalnim zajednicama i laburističkim aktivistima… što je važan aspekt u izgradnji naše zajedničke budućnosti.“ No, dosad su njihovi glasovi bili utopljeni u moru argumenata o tome kakvu smo poruku „mi“ trebali odaslati „njima“; pri čemu se pod „njima“ misli na udaljeno i misteriozno pleme poznato kao biračko tijelo.

Revitaliziranje zajednica nije samo izborna strategija. Radi se o programu koji podrazumijeva promjenu po sebi; čak i bez vlade koja za to nema sluha. Ukoliko pusti korijenje, nadživjet će nestalnost politike. No, također će učiniti i uspjeh izglednijim. Ukoliko se laburisti žele ponovno povezati sa zajednicom, oni će sami morati postati promjena koju žele vidjeti.


S engleskog preveo Martin Beroš



Fotografija Georgea Monbiota je preuzeta s Guardiana i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve