Lise Vogel: Još jednom o kućanskom radu

U svom predavanju naslova “Marksizam i podčinjavanje žena” (12.5., 21h, Kino Europa, 8. Subversive festival) – prema istoimenoj knjizi koja je 2013. godine doživjela i svoje reizdanje, autorica će se kritički osvrnuti na dualan sistem popularan među socijalističkim feministkinjama koje tvrde da su spol i klasa dvije odvojene autonomne jedinice proučavanja ženske potlačenosti i perspektive socijalne reprodukcije koja teži žensku potlačenost smjestiti unutar marksističkog razumijevanja procesa kapitalističkog sistema kojoj se priklanja i autorica. Vogel će se dotaknuti pitanja tretmana i važnosti neplaćenog kućanskog rada, unitarne teorije te ukazati na potrebu da se žensko oslobođenje i pitanje ženske borbe nužno treba staviti u širi društveno-ekonomski kontekst reprodukcije kapitalističkog sustava u cjelini. U nastavku pročitajte appendix novom izdanju Vogeličine knjige, koji će biti objavljen u izdanju časopisa Up&Underground br. 27/28 koje uskoro izlazi.


Sažetak: Od kasnih 1960-ih do 1970-ih godina, socijalističke feministkinje tražile su načine kako postaviti teoriju o “kućanskom radu” – neplaćenom kućanskom radu, rađanju i odgoju djece – u okviru marksističke političke ekonomije. Mislile su da će takva analiza pružiti temelj za materijalističku analizu ženske potlačenosti. Socijalističke feministkinje proučavale su marksističke koncepte te skovale niz originalnih formulacija kombinirajući marksizam i feminizam. Velik dio te literature, uključujući i rad same autorice, slijedio je intelektualni program koji nije bio dobro shvaćen. Snažna, ali uglavnom nepriznata razlika u teorijskoj paradigmi tako je potkopavala feminističke rasprave o kućanskom radu. U međuvremenu su marksistički teoretičari uglavnom zanemarivali literaturu o kućanskom radu, pretpostavljajući da je ona nevažna za pitanja klasne eksploatacije. Međutim, nedovršeni projekt ranih teoretičarki kućanskog rada važan je i zaslužuje daljnju pozornost.


Od kasnih 1960-ih do 1970-tih socijalističke feministkinje nastojale su analizirati ženski neplaćeni obiteljski rad u okviru marksističke političke ekonomije.[1] Mislile su da će takva analiza pružiti temelj za razumijevanje drugačije pozicije žena kao majki, članica obitelji i radnica, a time i za materijalističku analizu ženske podređenosti. U to vrijeme zanimanje za odnos marksističke teorije prema ženskom oslobođenju činilo se posve normalnim – i to ne samo socijalističkim feministkinjama. Radikalne feministkinje također su prihvatile i transformirale marksističke koncepte, onako kako su ih razumijevale (npr. Firestone 1970; Millet 1970).

Iz tih je napora proizašao obiman teorijski opus. Članice pokreta oslobođenja žena proučavale su marksističke tekstove, hvatale se ukoštac s marksističkim konceptima te proizvele niz originalnih formulacija kombiniranjem ili barem ispreplitanjem marksizma i feminizma. Danas je teško dobiti predstavu njihova entuzijazma u vezi s ovim nastojanjima.[2] Štoviše, pokazalo se da je bio relativno kratak. Do kraja 1970-ih interes za teorije o kućanskom radu dramatično je opao. Odmak od takozvane rasprave o kućanskom radu posebno je bio izražen u Sjedinjenim Državama.

U ovome članku ponovno ću sagledati izazove teorijskog pristupa neplaćenom kućanskom radu, rađanju i odgoju djece. Tvrdim da je velik dio rane literature o kućanskom radu slijedio intelektualni program koji nije bio dobro shvaćen, a u tom svjetlu preispitujem i vlastiti rad. Potom razmatram recepciju takvih nastojanja. Naposljetku, ukazujem na to da nedovršeni projekt ranih teoretičarki kućanskog rada zaslužuje dodatnu pozornost.

Teorije i teoretiziranja

Ideja da nečemu što se naziva “kućanskim radom” treba prići teorijski pojavila se u sklopu kritike koju je pokrenuo sjevernoamerički pokret oslobođenja žena kasnih 1960-ih, i kojom su se ubrzo počeli baviti i drugdje, osobito u Velikoj Britaniji. Iako zauzimaju središnje mjesto u ženskom iskustvu, na neplaćeni rad i odgovornosti obiteljskog života rijetko se osvrtalo u radikalnoj misli i socijalističkoj praksi. Članice pokreta oslobođenja žena, želeći utemeljiti svoj aktivizam u primjerenijoj teoriji, počele su se pitati o teorijskom statusu kućanskog rada i brige o djeci, koje u obiteljskim domaćinstvima najčešće obavljaju žene. U godinama koje su uslijedile ogroman skup tekstova poznat pod zajedničkim nazivom kao rasprava o kućanskom radu razmatrao je ovu zagonetku.[3]

Literatura o kućanskom radu identificirala je obiteljska kućanstva kao mjesta proizvodnje. Iznova konceptualizirani kao kućanski rad, kućanski poslovi i briga o djeci tako su mogli biti analizirani kao radni procesi. Iz tih početaka proizašao je niz pitanja. Ukoliko je kućanski rad radni proces, što je onda njegov proizvod? Ljudi? Roba? Radna snaga? Ima li taj proizvod svoju vrijednost? Ako ima, na koji se način određuje takva vrijednost? Na koji način, odnosno što ili tko konzumira taj proizvod? Koje su okolnosti, uvjeti i ograničenja kućanskog rada? Kakav je odnos kućanskog rada i reprodukcije radne snage? Što on znači za cjelokupnu društvenu reprodukciju? A za kapitalističku akumulaciju? Može li se način reprodukcije ljudi dovesti u odnos i usporediti s načinom proizvodnje, ali i promatrati odvojeno od njega? Mogu li odgovori na ova pitanja objasniti podrijetlo potlačenosti žena?

Činilo se da je rastuća literatura o kućanskom radu inicijalno potvrđivala, pa čak i legitimirala dvostruku predanost socijalističkih feministkinja pokretu oslobođenja žena i socijalizmu. Međutim nije trebalo dugo čekati da niz problema izbije na površinu. Pojmovi i kategorije koje su se u početku činile samorazumljivima izgubile su svoju stabilnost. Primjerice, pojam reprodukcije radne snage postao je iznenađujuće elastičan, protežući se od biološkog razmnožavanja do bilo kakve vrste rada koja je doprinosila svakodnevnom održavanju ljudi – neovisno o tome je li plaćen ili neplaćen, odvija li se u privatnim kućanstvima, na tržištu ili na radnome mjestu. Značenje kategorije kućanskog rada također je variralo. Odnosi li se kućanski rad samo na kućanske poslove? Ili podrazumijeva i rađanje djece te skrb za djecu? Kružni argumenti bili su uobičajeni. Primjerice, kućanski rad često se poistovjećivao s radom koji obavljaju žene i obratno, uzimajući time spolnu podjelu rada (koju su članice pokreta oslobođenja žena željele objasniti) zdravo za gotovo. Povrh toga, gotovo isključiva usmjerenost rasprave na neplaćeni kućanski rad umanjila je važnost pitanja ženskog plaćenog rada, bilo kao kućnih pomoćnica ili nadničarki. Nadalje, fokusiranje na ekonomiju kao da je previdjelo goruća politička, ideološka, psihološka i seksualna pitanja.

Također, apstraktnost literature o kućanskom radu izazivala je frustracije kod članica pokreta oslobođenja žena. Rasprava se razvila na takav način da ju je ne samo bilo teško pratiti već je bila i udaljena od aktivističkih pitanja. Činilo se da su koncepti usmjereni na međusobnu interakciju i da su nepovezani s empirijskim svijetom. Ne samo da je rasprava bila apstraktna već se doimala i ahistorijskom. Možda je najštetnije bilo to što je većina literature o kućanskom radu prigrlila funkcionalistički eksplanatorni okvir. Primjerice, u toj se perspektivi smatralo da sâmo postojanje potrebe društvenog sistema za kućanskim radom podrazumijeva da je ta potreba bez iznimke opravdana. Mnogi su se pitali – koje mjesto u toj raspravi zauzima ljudska agencija?

U međuvremenu se na agendi različitih feminizama našlo pregršt drugih pitanja, kako teorijskih tako i praktičnih. Do ranih 1980-ih većina socijalističkih feministkinja odlučila je krenuti “dalje od rasprave o kućanskom radu”. Ostavile su postrani dvosmislenosti, konceptualne nejasnoće, cirkularnost i neriješena pitanja tog nedovršenog projekta (Molyneux 1979).

Odmak od napora usmjerenih k teoretiziranju kućanskog rada unutar okvira marksističke političke ekonomije činio se smislenim. Mnoge članice pokreta oslobođenja žena vjerovale su da se teorija treba izravno odnositi na svakodnevne aktivnosti i smatrale su da svaka teorija ima određene političke i strateške implikacije. S druge strane, koristile su empirijske prikaze povijesti i trenutnih okolnosti kako bi na temelju njih iznašle odgovarajući temelj teorije.[4] Odbacujući apstrakcije sadržane u ranoj literaturi o kućanskom radu, ciljale su uspostavi takvog konceptualnog aparata koji bi se mogao koristiti u svrhe organiziranja i interpretiranja podataka prikupljenih iz života žena.

Ovakav pristup odražavao je specifičnu epistemološku orijentaciju, onu koja postavlja teoriju u neku vrstu odnosa jedan-na-jedan s iskustvenim. Za teoriju se pretpostavljalo da odgovara onome što se razumijevalo kao stvarnost. Kao takva, ona može proizvesti empirijske generalizacije, utvrditi pravilnosti i ponuditi modele. Objašnjenja i predviđanja tako bi ovisila o ekstrapolacijama iz tih reprezentacija, za koje se pretpostavljalo da su točne. Prema takvom stajalištu, koje nam je poznato iz literature društvenih znanosti, teorija je intelektualna aktivnost širokog raspona, utemeljena na empiriji, i sposobna ponuditi opise, objašnjenja i predviđanja – a stoga i usmjeravati politike ili strategije.

Međutim ovo nije jedini način na koji možete razmišljati o teoriji. Velik dio ranih tekstova o kućanskom radu implicitno je usvojio drukčiju perspektivu, ukorijenjenu u određenim čitanjima marksističke teorije koja su bila aktualna tijekom 1960-ih i 70-ih godina. Ova alternativna perspektiva, poznata po povezanosti s francuskim filozofom Louisom Althusserom, pridaje teoriji epistemološku specifičnost i ograničen opseg. Prema takvom shvaćanju, teorija predstavlja moćan, no vrlo apstraktan pothvat, te se jasno razlikuje od povijesti (vidi, između ostalih, Althusser 1971; Hindess i Hirst 1975; Wilier i Wilier 1973; kao i Marx 1973). Kao što je izjavio Althusser govoreći o Marxovu Kapitalu:

“Unatoč onome što nam se priviđa, Marx ne analizira neko “konkretno društvo”, pa ni ono englesko (koje konstantno spominje u prvome tomu Kapitala), već kapitalistički način proizvodnje, i ništa drugo. Riječ je o apstraktnom predmetu analize: što znači da je vrlo stvaran te da nikada ne postoji u čistom stanju, budući da postoji samo u kapitalističkim društvima. Jednostavnije rečeno: kako bismo bili u stanju analizirati ova konkretna kapitalistička društva (englesko, francusko, rusko, itd.), bitno je znati da njima dominira ta vrlo konkretna stvarnost kapitalističkog načina proizvodnje koji je “nevidljiv” (golim okom). “Nevidljiv”, tj. apstraktan (Althusser 1971, 77).

Iz ove perspektive, teorija je nužno apstraktna, kao i ozbiljno ograničena u svojim implikacijama. Ona može ukazati na ključne elemente i tendencije, ali ne može pružiti detaljan prikaz društvenog života, a još manje može izravno objasniti događaje, sugerirati strategije, odnosno procijeniti izglede za političko djelovanje. To su pitanja koja zahtijevaju kvalitativno drukčiju vrstu propitivanja – takvo koje analizira specifičnosti pojedinih povijesnih konjuktura u konkretnim društvenim formacijama.

Drugim riječima, ovaj alternativni pristup konceptualizira teoriju kao neku vrstu leće. Sama po sebi, leća nam ne govori previše o specifičnostima pojedinog društva u određenom trenutku. Tek njezinim korištenjem promatrači mogu procijeniti takve pojedinosti i osmisliti strategiju djelovanja u budućnosti. U usporedbi s teoretiziranjem – proizvodnjom leće – napori koji se ulažu u empirijsko istraživanje i političke analize predstavljaju intelektualni rad drukčije i, rekla bih, mnogo izazovnije vrste.

Drukčija polazišna točka

Sada ću se okrenuti vlastitoj analizi kućanskog rada. Pritom želim ponuditi primjer teoretiziranja članice pokreta oslobođenja žena u sklopu namjerno apstraktno postavljenog okvira, koji sam upravo opisala. Iz ove perspektive, rasprava o kućanskom radu bila je više teorijski negoli povijesni ili sociološki projekt. Ishod takvog projekta trebao je poprimiti formu niza apstraktnih koncepata te identificiranja potencijalnih mehanizama i tendencija. Same po sebi, one zapravo nisu mogle “objasniti” ništa konkretno – ni slojevit, idiosinkratičan, te konstruiran karakter iskustva, niti specifičnu prirodu i smjer masovnih mobilizacija ili društvene transformacije. Još su manje mogle sugerirati političke strategije. Ovakva pitanja predstavljala bi važne točke poniranja u empirijska istraživanja i političke analize uključenih aktera.

Dakle izazov je bio otkriti ili stvoriti kategorije kojima bi se teoretizirao ženski neplaćeni obiteljski rad kao materijalni proces. Članice pokreta oslobođenja žena, uključujući i mene, analizirale su klasične tekstove Marxa, Engelsa, Bebela i drugih, otkrivajući u najboljem slučaju tek neizvjesno teorijsko nasljeđe. U mom slučaju, ovo je otkriće dovelo do višegodišnjeg kritičkog čitanja Marxa. Tijekom ovog iščitavanja povodila sam se onime što sam shvaćala kao Althusserov savjet:

“Nemojte gledati na Kapital kao na knjigu “konkretne” povijesti, niti kao na knjigu “empirijske” političke ekonomije, u onome smislu u kojem povjesničari i ekonomisti shvaćaju ove termine. Umjesto toga, čitajte ga kao knjigu teorije koja analizira kapitalistički način proizvodnje. Povijest (konkretna povijest) i ekonomija (empirijska ekonomija) imaju druge predmete proučavanja.” (Althusser 1971, 78)

Služeći se ovakvim pristupom teoriji, nadala sam se doprinijeti konstrukciji adekvatnije teorijske leće pomoću koje bismo analizirali žensku podređenost.

Kao svoju konceptualnu polazišnu točka uzela sam dva pojma koja su temeljna za Marxov rad: radnu snagu i reprodukciju radne snage. Za Marxa, radna snaga je sposobnost koju čovjek posjeduje i koja se razlikuje od tjelesne i društvene egzistencije njezina nositelja. Potencijal radne snage se ostvaruje kada njezin nositelj/ica učini nešto korisno – stvori upotrebnu vrijednost – koja može i ne mora biti razmijenjena. Međutim nositelji radne snage su smrtnici i s vremenom se troše; svakog pojedinca naposljetku čeka smrt. Određeni proces koji zadovoljava aktualne osobne potrebe nositeljâ radne snage stoga je uvjet društvene reprodukcije, kao i određeni proces koji ih s vremenom zamjenjuje. Ovi procesi reprodukcije svakodnevnog života i dugoročnog zamjenjivanja spajaju se u pojam reprodukcije radne snage.

U klasno podijeljenim društvima vladajuće klase nekako uspijevaju upregnuti sposobnost radne snage da proizvede upotrebnu vrijednost za njihovu osobnu korist. Stoga sam radi jasnoće ograničila koncept reprodukcije radne snage na procese koji održavaju i zamjenjuju radnu snagu sposobnu da proizvede višak za klasu koja vrši aproprijaciju.[5] U nastavku ovog poglavlja dat ću vrlo kratak pregled nekoliko značajki reprodukcije takve radne snage: procese koje ona obuhvaća, ulogu biološke prokreacije, te određena inherentna proturječja. Ovime ću pripremiti teren za sljedeće poglavlje, u kojem raspravljam o reprodukciji radne snage u kapitalističkim društvima.

Marx je smatrao da je reprodukcija radne snage u središtu društvene reprodukcije, no nikada nije do kraja ponudio temeljit prikaz svega što to povlači za sobom. S vremena na vrijeme usmjeravao se na obnovu pojedinog radnika; drugdje bi pak znao naglasiti važnost održavanja i zamjene nezaposlenih članova radničke klase. Stoga radi jasnoće ponovno razlikujem tri vrste procesa koji u klasnim društvima čine reprodukciju radne snage. Prvo, različite dnevne aktivnosti vraćaju energiju izravnih proizvođača i omogućuju im da se vrate na posao. Drugo, slične aktivnosti održavaju nezaposlene članove podčinjenih klasa – one koji su previše mladi, stari, odnosno bolesni, one koji i sami sudjeluju u aktivnostima održavanja ili one koji nisu radno sposobni iz drugih razloga. I treće, zamjenski procesi obnavljaju radnu snagu zamjenom onih pripadnika podređenih klasa koji su umrli ili koji više nisu radno sposobni.

Nakon što razlučimo između ove tri vrste procesa, koncept reprodukcije radne snage može se osloboditi normativnih pretpostavki koje su vezane uz biološku prokreaciju u kontekstu heteroseksualnih obitelji. Iako je reprodukcija radne snage u postojećim društvima obično obuhvaćala odgajanje djece unutar rodbinsko utemeljenih jedinica koje se nazivaju obiteljima, ona se, barem u određenom vremenskom razdoblju, načelno može organizirati i na druge načine. Postojeći skup radnika može biti smješten u spavaonicama, mogu se održavati kolektivno, raditi do iznemoglosti i potom biti zamijenjeni novim radnicima koji su dovedeni izvana. S ovakvim surovim režimima zapravo smo se kroz povijest susreli već mnogo puta – uzmimo za primjer rudnike zlata u Egiptu pod rimskom vlašću, plantaže gume u Francuskoj Indokini i nacistički Arbeitslager. Mnogo češće dolazi do toga da se postojeća radna snaga obnavlja na dva načina. Prvo, procesima koje sam podvela pod termin generacijska zamjena, pri čemu radnici/ce odgajaju djecu koja kada odrastu i sama postaju radnicima/ama. I kao drugo, pridruživanjem novih radnika radnoj snazi. Primjerice, pojedinci koji prethodno uopće nisu sudjelovali u nadničarskom radu, mogu mu se priključiti, kao kada su supruge 1950-ih ušle na američko tržište rada. Ljudi mogu sporadično ući na tržište rada, primjerice tijekom berbe ili tijekom ekonomskih kriza. Imigranti mogu prijeći nacionalne granice kako bi postali dijelom radne snage drugoga društva. Također, osobe mogu biti otete, premještene daleko od kuće i primorane biti dijelom nove radne snage, kao što je to slučaj s robovima na plantažama Novog svijeta.

Drugim riječima, s teorijske točke gledišta, reprodukcija radne snage nije uvijek povezana s privatnim, rodbinski utemeljenim kućanstvima, kako je rasprava o kućanskom radu često pretpostavljala. Konkretno, ona ne mora nužno podrazumijevati ni jedno, kao ni sve od onoga što slijedi: heteroseksualnost, biološku prokreaciju, obiteljske jedinice, ili generacijsku zamjenu. Ipak, većina je klasnih društava institucionalizirala procese svakodnevnog održavanja i generacijske zamjene u sustav heteroseksualnih obiteljskih formacija. Činjenica da su takva uređenja empirijski toliko česta vjerojatno je odraz njihovih prednosti (koje se osporava i o kojima se neprestano iznova pregovara) u usporedbi s alternativama.

Klasna društva koja se za reprodukciju radne snage oslanjaju na biološku prokreaciju susreću se s nekoliko proturječnosti. Za vrijeme trudnoće, i kratko vrijeme nakon toga, žene iz podčinjene klase barem nakratko prolaze kroz period donekle smanjene sposobnosti za rad i/ili bavljenje aktivnostima svakodnevnog održavanja. Tijekom takvih razdoblja smanjene aktivnosti netko se drugi treba pobrinuti za njihovo održavanje. Skrb o djeci tako može smanjiti doprinos žena iz podčinjene klase kao izravnih proizvođačica i sudionica u aktivnostima održavanja.[6] Stoga je, iz perspektive vladajućih klasa, takvo podizanje djece potencijalni trošak, jer je rad trudnica i onih koji o njima skrbe u protivnom mogao biti upotrijebljen za stvaranje viška vrijednosti. Istovremeno, odgoj djece od strane podčinjenih klasa obnavlja postojeću radnu snagu, od čega koristi imaju vladajuće klase. Stoga postoji latentno proturječje između potreba vladajućih klasa za aproprijacijom viška rada i njihovih potreba za radnom snagom koja bi taj rad obavljala.

Iz perspektive podređenih klasa može doći i do drugih kontradikcija. Aranžmani reprodukcije radne snage najčešće su postavljeni tako da iskorištavaju odnose koji se između žena i muškaraca uspostavljaju na temelju seksualnosti i srodstva. Ostali pojedinci, često biološki otac i njegovi srodnici, odnosno srodnici same trudnice, imaju odgovornost za to da se pobrinu kako ženama ništa ne bi manjkalo tijekom trudnoće, tj. tijekom perioda njezine smanjene aktivnosti. Iako su ove različite ženske i muške uloge u principu potrebne samo u mjesecima održavanja trudnoće, mnoga društva te uloge dodjeljuju različitim društvenim strukturama poznatima još i kao porodice, koje postaju mjesta za svakodnevno održavanje, kao i za aktivnosti generacijske zamjene. Ti se aranžmani obično legitimiraju muškom dominacijom koju podupiru institucionalizirane strukture ugnjetavanja žena.

Način na koji se ove različite kontradikcije manifestiraju i način na koji se njima pristupa u postojećim klasnim društvima ne mogu se izravno izvesti iz samog njihova postojanja na ovoj vrlo općenitoj razini. Ova rasprava jednostavno ukazuje na to da kapaciteti održavanja trudnoće u žena iz podređene klase, stavljaju te žene u drugačiji položaj od muškaraca s obzirom na procese aproprijacije viška i reprodukcije radne snage. Iako i one mogu biti radnice, upravo je različita uloga žena iz podređene klase u održavanju i zamjeni radne snage ono što ukazuje na njihovu specifičnu situaciju.[7]

Kapitalizam i kućanski rad

U prethodnom poglavlju analizirala sam elemente reprodukcije radne snage na primjeru klasno podijeljenih društava. U ovome se poglavlju bavim reprodukcijom radne snage u specifičnoj vrsti klasnog društva poznatog kao kapitalizam. Na ovu je temu Marx imao poprilično toga reći, ali, kao što je literatura o kućanskom radu pokazala, to ipak nije bilo dovoljno.[8]

Prema Marxu, radna snaga u kapitalističkim društvima poprima specifičan oblik robe, tj. stvari koja ima ne samo upotrebnu već i razmjensku vrijednost. Tako definirana roba, čiji su nositelji osobe, ima određene specifičnosti. Njezina upotrebna vrijednost predstavlja kapacitet da, kada se upogoni u kapitalistički proizvodni proces, bude izvorom veće vrijednosti od njezine vrijednosti same po sebi. Njezina razmjenska vrijednost – odnosno cijena radne snage na tržištu – jest “vrijednost sredstava za život koja su neophodna za održavanje radnika” (Marx 1971, 167). Taj se iznos društveno i historijski uspostavlja u određenom društvu i vremenu.

Kako bi istražio odnos između vrijednosti radne snage i interesa kapitala za aproprijacijom viška, Marx se poslužio sljedećom apstrakcijom: radni dan jednog radnika, izražen u satima. (Naravno, za Marxa je radnik uvijek bio muškarac.) “Potrebni rad” definirao je kao onaj dio cjelodnevnog rada koji omogućava radniku da si pribavi sredstva za život. A “višak rada” definirao je kao preostali dio cjelodnevnog rada koji prisvaja kapitalist.[9] Drugim riječima, radnik dio vremena radi za sebe, a ostatak vremena za šefa. Prvi dio, odnosno potreban rad radnika, odnosi se na njegovu nadnicu; a drugi, tj. višak njegova rada, predstavlja višak vrijednosti kojim raspolaže njegov šef.

Prema Marxu, kapitalistička akumulacija stvara profitom pogonjen sustav koji je u stalnoj mijeni. Ako kapitalisti moraju ostvarivati sve veći profit, u njihovu je interesu da traže smanjenje potrebnog rada. Marx je izložio metode (osim prevare) kojima se kapitalisti mogu koristiti kako bi postigli to smanjenje. S jedne strane, mogu produljiti radno vrijeme ili pojačati tempo rada, bez da promijene vrijednost radne snage. Više sati rada ili intenzivniji rad znači da radnik troši više radne snage, a prima istu nadnicu, što znači da je njegova radna snaga pojeftinila. Marx je ovu vrstu smanjenja potrebnog rada nazvao “apsolutnim viškom vrijednosti”. S druge strane, kapitalisti mogu smanjiti potrebni rad tako što će proces proizvodnje učiniti produktivnijim. Veća produktivnost znači da radniku treba manje radnih sati kako bi obavio potreban rad, te da veći višak vrijednosti odlazi šefu. Unutar određenih granica, može se odobriti čak i povećanje nadnica. Marx je ovu vrstu smanjenja potrebnog rada nazvao “relativnim viškom vrijednosti”.

Marxov prikaz odnosa između potrebnog rada i viška rada unutar radnog dana predivan je u svojoj jasnoći. Istovremeno usredotočenost tog prikaza na pojedinog radnika nužno isključuje razmatranje svih vrsta dodatnog rada koje osiguravaju ne samo održavanje i zamjenu radnika već i održavanje njegove porodice i zajednice, kao i radništva općenito.[10] To što su ti različiti procesi, barem u ovome dijelu, izostali iz Marxova izlaganja, posljedica je specifične društvene organizacije kapitalizma. Naime ni u jednom drugom načinu proizvodnje zahtjevi poput reprodukcije svakodnevice i generacijske zamjene nisu toliko prostorno, vremenski i institucionalno izolirani od sfere proizvodnje. Kroz svoj koncept “individualne potrošnje” Marx uvažava da kapitalizam omogućava da život izvan posla bude radikalno drugačijeg karaktera od najamnog rada. Do individualne potrošnje dolazi kada “radnik pretvori novac kojim je plaćen za svoju radnu snagu u sredstva za uzdržavanje” (Marx 1971, 536). Ovdje je Marxov glavni interes u tome da kontrastira radnikovu individualnu potrošnju sredstava za život s njegovom “produktivnom potrošnjom” sredstava za proizvodnju dok radi. No malo je toga rekao o stvarnom radu koji je uključen u individualnu potrošnju. Ona je područje ekonomske aktivnosti koje je esencijalno za kapitalističku proizvodnju, međutim koje izostaje iz Marxova izlaganja.

Literatura o kućanskom radu na različite je načine pokušavala učiniti vidljivim funkcioniranje reprodukcije radne snage u kapitalističkim društvima. Iz moje je perspektive to značilo rekonceptualizaciju potrebnog rada kako bi se uključilo procese reprodukcije radne snage. Tvrdila sam da se potrebni rad sastoji od dvije komponente. Prva, koju je Marx razmatrao, predstavlja potreban rad koji stvara vrijednost ekvivalentnu nadnicama. Ova komponenta, koju sam nazvala društvenom komponentom potrebnog rada, neraskidivo je vezana uz višak radne snage u kapitalističkom proizvodnom procesu. Druga komponenta potrebnog rada, duboko prikrivena u Marxovoj analizi, jest neplaćeni rad koji doprinosi svakodnevnom i dugoročnom obnavljanju nositeljâ radne snage kao robe i radničke klase u cjeline.[11] Nju sam nazvala kućanskom komponentom potrebnog rada, odnosno kućanskim radom.

Ovako definiran, kućanski rad postao je pojam specifičan za kapitalizam i pojam koji nije fiksiran uz rod. Time sam kućanski rad oslobodila od više zdravorazumskih pretpostavki koje su progonile i opterećivale raspravu o kućanskom radu, a ponajprije od ideje da je kućanski rad univerzalan i nužno ženski posao.

Društvena i kućanska komponenta potrebnog rada nisu izravno usporedive, jer potonja nema vrijednost.[12] To znači da iznimno vidljivu i vrijednu društvenu komponentu potrebnog rada iz sjene prati nemjerljiva i (tehnički) bezvrijedna komponenta kućanskog rada. Iako se samo jedna od dvaju komponenti pojavljuje na tržištu i jasno je vidljiva, reprodukcija radne snage podrazumijeva obje. Nadnice možda omogućuju radnicima da kupuju robe, no i dodatni rad – kućanski rad – također se uglavnom mora obaviti. Roba u obliku hrane se priprema za jelo, a odjeća se održava i čisti. O djeci se skrbi no ujedno ih se uči vještinama koje su im potrebne ne bi li stasala u kompetentne odrasle pripadnike radničke klase. Za pojedince iz radničke klase koji su bolesni, imaju invaliditet ili su onemoćali također se skrbi. Ove različite zadatke barem djelomično preuzima kućanski rad.

Drugim riječima, tvrdila sam da je potreban rad složenija konceptualna kategorija nego što se prethodno smatralo. On ima dvije komponente – jedna ima vrijednost, druga nema. Kućanski rad, druga komponenta koja je prethodno nedostajala, izrazito se razlikuje od društvene komponente, no ipak je na sličan način neizostavna za kapitalističku društvenu reprodukciju. Ona sama nema vrijednost, no ipak ima ključnu ulogu u procesu aproprijacije viška vrijednosti. Kada su upregnuti u obavljanje potrebnog rada, društveni rad i kućanski rad (njegov novootkriveni parnjak) zajedno čine neobičan spoj, kakav se još nikada nije mogao sresti u marksističkoj teoriji.[13]

Interes kapitalista za smanjivanjem potrebnog rada može se proširiti kako na kućanski rad, tako i na njegovu društvenu komponentu. Oni ljudi koji većinu svoje energije posvećuju kućanskom radu – izvlačenju vode iz bunara, kuhanju na ognjištu, pranju rublja iskuhavanjem, podučavanju djece osnovama čitanja, pisanja i aritmetike itd. – manje su dostupni za rad u proizvodnji. Za razliku od toga, kada se kućanski rad smanji, dodatna radna snaga potencijalno se uključuje na tržište rada. Smanjenje kućanskog rada je kao proces kontinuirano trajalo kroz 19. i 20. stoljeće. Do ranih 1900-ih za pripremanje hrane trebalo je manje vremena, pranje rublja je u određenoj mjeri bilo manje tegobno, a obrazovne ustanove su na sebe preuzele najveću ulogu u poučavanju vještinama. Odnedavno su smrznuta hrana, mikrovalne pećnice, servisi za pranje rublja, kao i povećana dostupnost dadilja, jaslica, vrtića te izvanškolskih programa, smanjili kućanski rad u još većoj mjeri.[14] Smanjenje kućanskog rada kroz tehnološka i netehnološka sredstva neće nužno primorati kućanstva da počnu slati više radne snage svojih članova na tržište. Međutim ono otvara veću mogućnost da to ipak učine.

Ukratko, kapitalisti se kao klasa nalaze između brojnih proturječnih pritisaka, među kojima su: njihova dugoročna potreba za radnom snagom, njihova kratkoročna potražnja za različitim kategorijama radnika i potrošača, njihovi profitni zahtjevi, te njihova želja da održe hegemoniju nad podijeljenom radničkom klasom. Naravno da (u sažetku moje teorijske konstrukcije) ovi proturječni pritisci stvaraju tendencije, a ne predodređene neizbježnosti. Takve tendencije ne moraju nužno proizvesti rezultate koji pogoduju vladajućoj klasi, kao što tvrde funkcionalistička tumačenja. Umjesto toga, procesi reprodukcije radne snage konstituiraju teren borbe. U postojećim društvima kapitalisti usvajaju različite strategije, od kojih neke uključuju manipuliranje kućanskim radom korištenjem metoda koje se mogu analizirati kao stvaranje apsolutnog ili relativnog viška vrijednosti. Istovremeno, radni ljudi nastoje se izboriti za najbolje uvjete za vlastitu obnovu, što može uključivati određenu razinu i vrstu kućanskog rada. Budući da su i kapital i rad najčešće fragmentirani na distinktne sektore, rezultati nisu ujednačeni po svim slojevima.

Na taj se način kontradiktorna tendencijska dinamika provlači kroz povijesne borbe oko uvjeta reprodukcije radne snage kao robe. Pojedini ishodi te borbe uključivali su: nadnice dovoljne za troškove cijele obitelji za određene skupine, zakonske propise koji su štitili žene i djecu kao radnike u industriji, rodnu i rasnu segregaciju na tržištu rada, smještaj migrantskih radnika u barakama itd.[15]

Do ove točke sam o reprodukciji radne snage kao robe raspravljala kao o ekonomskom fenomenu.[16] Međutim postoji ključan politički fenomen koji je također relevantan – tendencija prema jednakosti. Marx je tvrdio kako ovo temeljno političko obilježje kapitalističkih društava ima temelj u artikulaciji proizvodnje i cirkulacije.[17] U proizvodnji se velik raspon konkretnog korisnog rada predstavlja kao ekvivalent apstraktnom ljudskom radu, odnosno ekvivalent vrijednosti. U cirkulaciji, robe se mogu razmjenjivati na tržištu tek onda kada utjelovljuju usporedive iznose te vrijednosti. Naravno, radna snaga je također roba koja se može kupiti i prodati na tržištu. Radnici i kapitalisti tako se susreću na tržištu kao vlasnici koji žele razmijeniti svoju robu. Da bi se transakcije odvijale, kapitalisti moraju ponuditi plaće koje su ekvivalentne vrijednosti radne snage radnika. Suprotno ideji o kapitalizmu kao sustavu koji se temelji na prevari, ovdje se radi o jednakoj razmjeni. Jednakopravnost na tržištu ide ruku pod ruku s eksploatacijom u proizvodnji.

Jednakopravnost osoba tako nije apstraktno načelo ili lažna ideologija, već kompleksna tendencija s korijenima u artikulaciji sfera proizvodnje i cirkulacije. Tvrdim da nedostatak jednakosti predstavlja specifičan oblik opresije žena (i drugih skupina) u kapitalističkim društvima. Kao što je objašnjeno poviše u tekstu, isključivo žene iz podređenih klasa obavljaju kućne poslove, međutim sve žene pate od nedostatka jednakopravnosti u kapitalističkim društvima.

Napori usmjereni k proširivanju opsega jednakopravnosti postavljaju radikalne izazove na najmanje dva fronta. Prvo, imaju tendenciju da umanje podjele unutar podređenih slojeva i sektora i među njima, pomicanjem svih osoba prema ravnopravnijem položaju. Drugo, oni mogu razotkriti fundamentalno izrabljivački karakter kapitalizma – naime što su prava veća, to su kapitalistička ekonomija i društveni karakter izloženiji. Daleko od upuštanja u jalovi reformizam ili potencijalno razdorne politike identiteta, borbe za jednakopravnost mogu doprinijeti izgradnji strateških saveza, pa čak i ukazati na svijet izvan kapitalizma.

Da zaključimo teorijski scenarij koji sam ponudila, u svoj njegovoj apstraktnosti: u kapitalističkom načinu proizvodnje logika akumulacije i artikulacije između sfera proizvodnje i cirkulacije dvostruko obilježavaju položaj žena. S jedne strane žene i muškarci iz podređenih klasa različito su smješteni s obzirom na važne ekonomske aspekte društvene reprodukcije. S druge strane, svim su ženama uskraćena jednaka prava. Dinamike ženske podređenosti u konkretnim društvima, između ostalih faktora, odgovaraju ovom dualnom pozicioniranju.

Publike i paradigme

Napori da se kućanski rad teoretizira 1970-ih su godina adresirali dvije različite vrste publike: feministkinje, pogotovo socijalističke feministkinje, i ljevicu. Većina feministkinja na koncu je odbacila literaturu o kućanskom radu kao pogrešno usmjeren napor da se primijene neprimjerene marksističke kategorije. Većina marksista jednostavno je ignorirala tu debatu – niti ju je pratila, niti u njoj sudjelovala. Ni potencijalna publika nije u potpunosti shvatila načine na koje su socijalističke feministkinje, implicitno ili eksplicitno, sugerirale da marksistička teorija mora biti revidirana.

Jedan od faktora koji je u konačnici djelovao limitirajuće za feminističku publiku jest pristup teoriji kakav se prakticirao kroz rasprave o kućanskom radu. Kao što smo već razmotrili ranije, mnoge su feministkinje imale poteškoća s epistemološkom perspektivom na kojoj počiva velik broj tekstova o kućanskom radu. Ne samo da je ta literatura bila vrlo apstraktna već je i podrazumijevala iznimno ograničeno teorijsko polje. Konkretno, pitanja subjektivnosti i agencije ostala su izvan ovakve vrste teoretiziranja. Ona su prije pripadala kompliciranoj i neurednoj domeni konkretnih povijesnih istraživanja i analiza. Većina feministkinja odbacila je ovakvo teorijsko gledište, želeći umjesto toga utemeljiti teoriju na detaljnim empirijskim opisima. Snažna, no uglavnom nepriznata razlika u teorijskoj paradigmi tako je razdvojila dvije perspektive. Danas puno jasnije uviđam nego prije nekoliko godina kako zastupnici jedne perspektive ne mogu učinkovito komunicirati sa zastupnicima one druge. Čak je i zadatak međusobnog čitanja radova, a da ne spominjem konstruktivnog kritiziranja istih, naišao na prepreku nekompatibilnosti dvaju paradigmi.[18]

Tijekom 1970-ih ljevica je uglavnom bila neprijateljski raspoložena prema ideji razvoja feminističkog socijalizma, a kamoli ideji da se izvrši revizija marksističke teorije. U mnogim taborima feminizam je smatran inherentno buržoaskim, kao i prijetnjom klasnom jedinstvu. Američki marksistički teoretičari, uglavnom muškarci, u pravilu su ignorirali literaturu o kućanskom radu. Problem se dijelom opet nalazio u nekompatibilnosti dvaju paradigmi, no ovoga puta bila je riječ o nekompatibilnosti druge vrste. Iz tradicionalne marksističke perspektive dinamika kapitalizma u konačnici se svodila na klasnu eksploataciju. Ostala pitanja – poput spolne, rasne i nacionalne opresije – mogla su figurirati kao važni problemi za socijaliste, no nalazila su se izvan onoga što se podrazumijevalo područjem marksističke teorije.

Publika zainteresirana za teoretiziranje o kućanskom radu 1980-ih se dramatično smanjila. U tom opadanju interesa ulogu su svakako odigrale i sve konzervativnija politička klima te opadanje ili razaranje mnogih radikalnih društvenih pokreta. Feministički intelektualni rad uspio je napredovati, ali s daleko manje veza prema aktivizmu ženskog pokreta nego ranije. Preživljavajući na fakultetima i sveučilišnim kampusima, susreo se s čitavim nizom disciplinarnih ograničenja i profesionalnih pritisaka. Štoviše, mlađe generacije feminističkih teoretičarki propustile su šansu za sudjelovanje u radikalnom pokretu oslobođenja žena ukorijenjenom u nemirima iz 1960-ih. Stoga i ne iznenađuje da je povjerenje u relevantnost socijalističke misli za feminističku teoriju bilo u opadanju.

U 1980-ima i 1990-ima, na iznenađenje mnogih, nije došlo do prestanka teoretiziranja o kućanskom radu. Umjesto toga se određena razina interesa održala. U zemljama poput Engleske ili Kanade, gdje iz ovog ili onog razloga postoje relativno snažne tradicije marksističkog teoretiziranja, male zajednice ekonomista, sociologa i povjesničara, kako muškaraca tako i žena, nastavile su se baviti pitanjima koja su proizašla iz onih koja su postavljena u ranom opusu literature o kućanskom radu.[19]

Međutim tih se godina u SAD-u relativno manji broj istraživača/ica bavio pitanjima postavljenima u sklopu rasprave o kućanskom radu. Feministkinje koje i dalje koriste takvu terminologiju često to čine na način koji je više metaforički negoli analitički. Primjerice, kućanski se rad i dalje promatra kao da su mjesto na kojem se odvija i radnici koji ga obavljaju očigledni svakome (privatno kućanstvo, žene) i kao da je njegov sadržaj samorazumljiv (najčešće podrazumijeva kućanske poslove, ili kućanske poslove uz brigu o djeci). Reprodukcija, pojam čije se značenje proteže kroz nekoliko različitih intelektualnih tradicija te je od samog početka predmetom brojnih diskusija, također je poprimio generičko značenje.[20] Skupa s novim izrazom koji glasi “reproduktivni rad”, danas često pokriva širok spektar aktivnosti koje doprinose ljudskoj obnovi, uključujući i emocionalni, intelektualni te fizički rad, nadalje kako plaćeni, tako i neplaćeni rad. Pregledom literature, Evelyn Nakano Glenn (1992, 4) primjećuje sljedeće:

“Pojam društvene reprodukcije počeo se poimati puno šire … kako bi se referiralo na stvaranje i regeneriranje ljudi kao kulturnih i društvenih, te kao fizičkih bića. Dakle, obuhvaća mentalni, emocionalni i fizički rad. Ovaj se rad može organizirati na milijade načina – unutar kućanstava te izvan njih, kao plaćeni ili neplaćeni rad, stvarajući razmjensku ili samo upotrebnu vrijednost. … [Naprimjer, proizvodnju hrane] može obavljati član obitelji kao neplaćeni rad u kućanstvu, može to raditi pomoćnica kroz plaćeni rad u kućanstvu, ili plaćeni kuhar u restoranu brze prehrane koji generira profit.”

Američki marksistički teoretičari su u 1980-ima i 90-ima i dalje uglavnom bili muškarci, najčešće bez sluha za nekoliko desetljeća socijalističko-feminističke teorijske produkcije i rasprava. Mnogi doživljavaju feminizam kao jedan od primjera takozvanih politika identiteta koje su u stanju jedino fragmentirati ljevicu. Također se zabrinjavaju za jedinstvo marksističke teorije. Istovremeno, čini se da nisu svjesni raspona aktualnih debata i rasprava koje se bave ovim problemima. Međutim nekolicina njih započela je dijalog. Neki se bave pitanjima koja su umnogome već obrađena u raspravi o kućanskom radu, čak se i nanovo domišljaju analizama koje su feministkinje po prvi put ponudile još u 1970-ima. Drugi objašnjavaju pitanja koja se tiču ženske podređenosti kao pitanja jezika, psihologije ili seksualnosti. Na taj način konstruiraju žensku podređenost kao nešto sasvim izvanjsko procesu aproprijacije viška i društvenoj reprodukciji kapitalizma, koja zbog toga ne može biti predmetom bavljenja marksističke političke ekonomije.

Rane teoretičarke kućanskog rada nastojale su smjestiti živote žena u samu jezgru funkcioniranja kapitalizma. One su među prvima naslutile nadolazeću krizu marksizma te među prvima započele istraživati ograničenja marksističke teorije. Izazov kojega su postavile pred feminističku teoriju i tradiciju marksističke političke ekonomije ostaje, po mome mišljenju, još uvijek nedovršeni projekt.

Kućanski rad u 21. stoljeću

Literatura o kućanskom radu inzistirala je na tome da je ženska potlačenost središnja za cjelokupnu društvenu reprodukciju. Unatoč svim svojim problemima, taj uvid i dalje ostaje valjanim. Kapital i dalje zahtijeva pouzdane izvore radne snage koja se može eksploatirati, kao i na odgovarajući način konfigurirane potrošače roba. Ti njegovi zahtjevi trajan su predmet borbe i ne ostvaruju se uvijek. Zbog globalnog restrukturiranja procesi kroz koje se radna snaga održava i zamjenjuje prolaze radikalnu transformaciju, a kućanski rad ostaje ključan za te promjene. Oblici kućanskoga rada umnožavaju se i sve više udaljavaju od nuklearnog obiteljskog normativa koji podrazumijeva “muškarca hranitelja” i “uzdržavanu ženu”. Većina kućanstava troši sve više vremena na nadničarski rad, općenito smanjujući količinu i kvalitetu kućanskog rada koji njihovi članovi obavljaju. Ostala su kućanstva uhvaćena u stanju trajne nezaposlenosti, rastuće marginaliziranosti i posvemašnje osiromašenosti kućanskog rada. Dakle moglo bi se reći da je sama reprodukcija sektora radne snage dovedena u pitanje.[21] Također, procesi obnove radne snage geografski su rasprostranjeni, prelazeći često i državne granice. Migracije postaju sve raširenije, razdvajajući obitelji i stvarajući nove vrste nesrodničkih kao i srodnički utemeljenih mjesta na kojima se obavlja kućanski rad. Istovremeno, umnogočemu blagotvoran prošireni opseg i dostupnost jednakosti zasnovani na pravima za tradicionalno marginalizirane skupine, ipak stvara nepredviđene rizike (vidi npr. Vogel 1995).

Na početku 21. stoljeća, uz nedvojbeno osnažujuće promjene koje su se dogodile, na žene pada težak teret. Između ostalog, taj teret uključuje: dvostruko duži radni dan, odsutnog bračnog partnera, izolaciju od rodbine, te samohrano majčinstvo bez adekvatne socijalne podrške. Ukratko, žensko iskustvo i dalje ukazuje na važnost pitanja o teoretiziranju kućanskog rada i njegovu ulogu u kapitalističkoj društvenoj reprodukciji.

S engleskog prevela Karolina Hrga


Ovaj rad nastao je u srpnju 1994. godine kao izlaganje na sastancima Konferencije socijalističkih ekonomista u Leedsu, u Engleskoj. Zahvaljujem Filio Diamante na pozivu, mojim kopanelistima, kao i publici na živahnoj raspravi. U pripremanju ovoga teksta za objavljivanje od velike su mi pomoći bili komentari Christine Di Stefano, kao i brojnih drugih anonimnih recenzenata s obje strane Atlantika. Dugujem posebnu zahvalnost kolegi Jamesu Dickinsonu, čija su detaljna zapažanja i sondirajuća pitanja, kao i uvijek, bila od neprocjenjive važnosti.


Bilješke

[1] Nije moguće odvojiti socijalistički od marksističkog feminizma (barem ne onakve kakvi su bili prakticirani 1970-ih godina); stoga termin socijalistički feminizam koristim inkluzivno. U ovome radu uglavnom sam slijedila suvremenu terminologiju koja se koristi u SAD-u. Od kasnih 1960-ih do sredine 1970-ih pojam oslobođenja žena bio je aktualan, s namjerom da posluži kao razlikovno obilježje mlađih i po svoj prilici radikalnijih grana ženskog pokreta od tzv. buržoaskog feminizma Nacionalne organizacije za žene (National Organization for Women). Unutar pokreta oslobođenja žena socijalističke feministkinje formirale su zasebnu tendenciju. Do kasnih 1970-ih pojam oslobođenja žena zamijenjen je pojmom feminizam. To što je feminizam danas postao širi pojam nego što je bio ranije vjerojatno odražava pad važnosti razlikovanja među granama unutar ženskog pokreta.
[2] Za opis ushita kojim su feministkinje 1960-ih i 70-ih godina pristupile marksističkoj teoriji, vidi Echols 1989; Vogel 1998; i osobne prikaze u Duplessis i Snitow 1998.
[3] Za dobre (i sažete) prikaze rasprave o kućanskom radu, pogledajte Himmelweit 1983a i 1983c. Za pregled literature, vidi Vogel 1986. Također vidi eseje u Sargent 1981, i u Hansen i Philipson 1990.
[4] Vidi, primjerice, Brenner i Holmstrom 1983; Molyneux 1979; ili (kako to na svoj način radi) Nicholson 1986.
[5] Pojam reprodukcije radne snage time postaje bitan, strogo govoreći, samo za podređene klase. To ne znači da žene koje pripadaju vladajućoj klasi ne doživljavaju rodnu podređenost. Umjesto toga, njihova situacija povezana je s njihovim ulogama u održavanju i zamjeni pripadnika posjedničkih klasa i zahtijeva svoju vlastitu analizu.
[6] Paddy Quick (1977) tvrdi da bazična materijalna osnova podređenosti žena u klasnim društvima nije spolna podjela rada ili rodna razlika po sebi, već potreba da se održava žene iz podređene klase za vrijeme trudnoće.
[7] Također, žene iz vladajuće klase imaju posebnu, no sasvim drugačiju ulogu u održavanju i zamjeni unutar svoje klase.
[8] Sljedeća tri paragrafa radikalno sažimaju Marxove duge rasprave o aspektima reprodukcije radne snage. Marx je podrobno analizirao taj predmet i to uz obilje empirijskih primjera.
[9] Strogo govoreći, dio vrijednosti koji nastaje radom radnika upotrebljava se za zamjenu konstantnog kapitala.
[10] Na drugome mjestu, Marx je prepoznao da je takav rad uvjet za ukupnu socijalnu reprodukciju.
[11] Na ovoj razini apstrakcije koristim izraz radnička klasa kao oznaku za sve one bez vlasništva, u smislu da ne posjeduju sredstva za proizvodnju. Danas je većina stanovništva u Sjedinjenim Državama, ali i drugdje, u ovom smislu radnička klasa, zbog čega je nužno da se u manje apstraktnim kontekstima razmotri stratifikacija kućanstava po zanimanju, obrazovanju, prihodima itd.
[12] Oko pitanja ima li kućanski rad ili nema vrijednost u marksističkom smislu riječi – pokrenuta je zasebna mini rasprava unutar teorijskog opusa članica pokreta oslobođenja žena. Po mome mišljenju, on nema vrijednost u marksističkom smislu riječi. Za obrazloženje te perspektive, vidi Smith 1978.
[13] Ova rasprava, koja pojašnjava, ali ne mijenja moju raniju tvrdnju (Vogel 1983), sada mi se čini manje uvjerljivom. Međutim jasno je da se – neovisno je li kućanski rad konceptualiziran kao komponenta potrebnog rada ili ne – u konačnici mora pronaći neki način da ga se teoretizira unutar marksističke političke ekonomije.
[14] Nona Glazer (1987) raspravlja o “prijenosu rada” kao važnoj kontratendenciji smanjenju kućanskog rada u 20. stoljeću. Prijenos rada događa se kada se rad koji su prethodno obavljali trgovci transferira na kupce u samoposluzi te se tako povećava kućanski rad. Martha Giménez (1990) inkorporira Glazeričin prijenos rada u svoju raspravu o četiri distinktne vrste kućanskog rada. Iako su različiti mehanizmi prijenosa rada značajni, sumnjam da proturječe dugoročnim tendencijama smanjivanja ukupne količine kućanskog rada obavljenog u kućanstvima.
[15] Ova analiza kućanskog rada kao ključne komponente reprodukcije radne snage svoj empirijski pandan ima u načinu na koji su se studije o radničkoj klasi promijenile u posljednja tri desetljeća. Umjesto da se fokusiraju samo na radnike i njihove sindikate, brojni znanstvenici šire perspektivu kada promatraju kućanstva radničke klase i zajednice, promatrajući ih kao odgajatelje, održavatelje i zamjenjivače radne snage. Vidi Sacks 1989; Glucksmann 1990.
[16] Slažem se s Nancy Fraser (1998), koja tvrdi da se većina onoga što se labavo može nazvati rodnim odnosima ne nalazi u ekonomskoj sferi. Ovdje tvrdim da ipak određeni dio tih odnosa jest ekonomskog karaktera, da igra ulogu u dinamici kapitalističke akumulacije, te da politička ekonomija treba teoretizirati o njima. Ovaj važni, ali ograničeni ekonomski aspekt potlačivanja žena u kapitalizmu svakako je jedan od faktora koji obilježava specifičnost potlačivanja žena u odnosu na primjerice rasnu ili klasnu podređenost.
[17] I ovdje također radikalno sažimam poduže Marxovo izlaganje.
[18] Thomas Kuhn (1962) opisuje brojne načine na koje teorijske paradigme ostaju nevidljivima dok istovremeno snažno oblikuju, tj. uokviruju način razmišljanja onih koji se njima služe. S obzirom na teorijski okvir o kojem se raspravlja, Althusser (1993, 185-186) je također komentirao taj fenomen: “Od početka smo inzistirali na naznačavanju strukturne razlike između kombinatornog (apstraktnog) i kombinacije (konkretnog), što je stvorilo ogroman problem. No je li to itko prepoznao? Nitko se nije obazirao na tu distinkciju… Nitko nije bio zainteresiran za [moj pristup] teoriji. Tek je nekoliko pojedinaca shvatilo moje razloge i ciljeve.”
[19] Za Englesku, vidi bibliografiju u Jean Gardner 1997. godine, i časopis Capital & Class. Za Kanadu, vidi Hamilton i Barrett 1990, i časopis Studies in Political Economy.
[20] Za razmatranja iz 1970-ih o značenju koncepta reprodukcije, vidi Edholm, Harris, i Young 1977; te Beechey 1979. Vidi također Himmelweit 1983b.
[21] Giménez (1990, 37) ukazuje na to da takva kućanstva “jednostavno reproduciraju ljude; a [radna snaga] ljudi … bez utrživih vještina, [nema] nikakvu vrijednost u kapitalističkim uvjetima.” Za drukčiju interpretaciju, vidi Sassen 1998.



Literatura

Althusser, Louis. 1971. “Preface to Capital Volume One” (March 1969). str. 71-101 u Lenin and Philosophy and Other Essays. New York: Monthly Review Press.
Althusser, Louis. 1993. The Future Lasts Forever. New York: The New Press.
Beechey, Veronica. 1979. “On Patriarchy.” Feminist Review, 3, 66-82.
Bottomore, Tom, ur. 1983. A Dictionary of Marxist Thought. Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press.
Brenner, Johanna, i Nancy Holmstrom. 1983. “Women’s Self-Organization: Theory and Strategy.” Monthly Review, 34 (April), 34-46.
Duplessis, Rachel Blau i Ann Snitow, ur. 1990. The Feminist Memoir Project: Voices from Women’s Liberation. New York: Three Rivers Press.
Echols, Alice. 1989. Daring to Be Bad: Radical Feminism in America, 1967-1975. Minneapolis, Minnesota: University of Minnesota Press.
Edholm, Felicity, Olivia Harris, i Kate Young. 1977. “Conceptualising Women.” Critique of Anthropology, 9-10, 101-130.
Firestone, Shulamith. 1970. The Dialectic of Sex: The Case for Feminist Revolution. New York: Morrow.
Fraser, Nancy. 1998. “Heterosexism, Misrecognition and Capitalism: A Response to Judith Butler.” New Left Review, 228 (March-April), 140-149.
Gardiner, Jean. 1997. Gender, Care and Economics. London: Macmillan Press.
Giménez, Martha. 1990. “The Dialectics of Waged and Unwaged Work: Waged Work, Domestic Labor and Household Survival in the United States.” str. 25-45 u Work without Wages: Domestic Labor and Self-Employment within Capitalism, ur. Jane L. Collins i Martha E. Giménez. Albany, New York: SUNY Press.
Glazer, Nona Y. 1987. “Servants to Capital: Unpaid Domestic Labor and Paid Work.” str. 236-255 u Families and Work, ur. Naomi Gerstel i Harriet Engel Gross. Philadelphia, Pennsylvania: Temple University Press.
Glenn, Evelyn Nakano. 1992. “From Servitude to Service Work: Historical Continuities in the Racial Division of Paid Reproductive Labor.” Signs, 19 (Autumn), 1-43.
Glucksmann, Miriam. 1990. Women Assemble: Women Workers and the New Industries in Inter-War Britain. London: Routledge.
Hamilton, Roberta, i Michele Barrett, ur. 1986. The Politics of Diversity. London: Verso.
Hansen, Karen V., i llene J. Philipson, ur. 1990. Women, Class, and the Feminist Imagination: A Socialist-Feminist Reader. Philadelphia, Pennsylvania: Temple University Press.
Himmelweit, Sue. 1983a. “Domestic Labour.” u Bottomore.
Himmelweit, Sue. 1983b. “Reproduction.” u Bottomore.
Himmelweit, Sue. 1983c. “Value of Labour Power.” u Bottomore.
Hindess, Barry, i Paul Hirst. 1975. Pre-Capitalist Modes of Production. London: Routledge & Kegan Paul.
Kuhn, Thomas. 1962. The Structure of Scientific Revolutions. Chicago, Illinois: University of Chicago Press.
Marx, Karl. 1973 (1857). “Introduction.” str. 81-111 u Grundrisse, preveo Martin Nicolaus. Harmondsworth, England: Penguin Books.
Marx, Karl. 1971 (1867). Capital, prvi tom. Moscow: Progress Publishers.
Millett, Kate. 1970. Sexual Politics. New York: Doubleday.
Molyneux, Maxine. 1979. “Beyond the Domestic Labour Debate.” New Left Review, 116 (srpanj-kolovoz), 3-27.
Nicholson, Linda. Gender and History: The Limits of Social Theory in the Age of the Family. New York: Columbia University Press.
Quick, Paddy. 1977. “The Class Nature of Women’s Oppression.” Review of Radical Political Economics, 9 (jesen), 42-53.
Sacks, Karen Brodkin. 1989. “Toward a Unified Theory of Class, Race, and Gender,” American Ethnologist, 16, 534-550.
Sargent, Lydia, ur. 1981. Women and Revolution: A Discussion of the Unhappy Marriage of Marxism and Feminism. Boston, Massachusetts: South End Press.
Sassen, Saskia. 1998. Globalization and Its Discontents. New York: The New Press.
Smith, Paul. 1978. “Domestic Labour and Marx’s Theory of Value.” str. 198-219 u Feminism and Materialism: Women and Modes of Production, ur. Annette Kuhn i Annemarie Wolpe. Boston, Massachusetts: Routledge i Kegan Paul.
Vogel, Lise. 1983. Marxism and the Oppression of Women: Toward a Unitary Theory. New Brunswick, New Jersey: Rutgers University Press.
Vogel, Lise. 1986. “Feminist Scholarship: The Impact of Marxism.” str. 1-34 u The Left Academy, svezak 3, ur. Berteli Oilman i Edward Vernoff. New York: Praeger.
Vogel, Lise. 1995. “Beyond Equality: Some Feminist Questions.” u Woman Questions: Essays for a Materialist Feminism. New York: Routledge.
Vogel, Lise. 1998. “Socialist Feminism.” str. 757-760 u Encyclopedia of the American Left, drugo izdanje, ur. Paul Buhle, Mari Jo Buhle i Dan Georgakas. New York: Oxford University Press.
Wilier, David i Judith Wilier. 1973. Systematic Empiricism: Critique of a Pseudoscience. Englewood Cliffs, New Jersey: Prentice-Hall.



Lise Vogel je veteranka američkog pokreta za građanska prava i pokretâ za oslobođenje žena iz 1960-ih, koja trenutno drži status emeritus profesorice iz sociologije na Sveučilištu Rider (NJ). Tijekom ranije karijere povjesničarke umjetnosti, Vogel je predavala na Sveučilištu Brown i MIT-u, objavila je knjigu The Column of Antoninus Pius (Stupovi Antonija Pija, Harvard University Press, 1973.), kao i više drugih članaka u tom polju. Također je participirala u ranom razvoju feminističkog obrazovanja i nastave, kako iz povijesti umjetnosti, tako i iz ženske povijesti. Trenutno piše svoje memoare.


Fotografija Lise Vogel je preuzeta s youtube stranice Rosa Luxemburg Stiftunga i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).
  • 8. ožujka 2017. Noćni marš - 8. mart,  2016. godine, Zagreb (Kristina Josić/Libela) Ne postoje teme koje otvaramo nakon revolucije U svjetlu nedavne odluke Ustavnog suda koji je „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ proglasio zastarjelim, i time barem privremeno osujetio sve agresivnije pokušaje desnih konzervativnih struja da dokinu pravo na abortus u Hrvatskoj, kao i predstojećim prijedlozima novoga zakona, iznimno je važno raspravljati o političko-ekonomskom i društvenom kontekstu u kojem žene danas ostvaruju reproduktivna prava. S Vedranom Bibić razgovarali smo o klasnoj dimenziji ženske borbe i dostupnosti izborenih prava, nužnosti nadilaženja ograničenja koja postavlja liberalni feminizam te problemima feminističkih i ljevičarskih organizacija na našim prostorima.
  • 1. ožujka 2017. Clara Zetkin, crtež Roberta Diedrichsa (izvor: Krückstock, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 15. veljače 2017. Turisti u posjeti Bijeloj kući u Washingtonu (izvor: Wasted Time R, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Opomena sindikatima Nekoliko dana nakon stupanja na dužnost Donald Trump se sastao s vođama sindikata građevinske industrije obećavši velika infrastrukturna ulaganja koja će dati posla toj industriji, što je rezultiralo sindikalnim oduševljenjem i hvalospjevima na račun novog stanara Bijele kuće – tim nevjerojatnije jer na sastanku nije bilo riječi o planovima nove administracije o poreznom rasterećenju najbogatijih i antisindikalnoj legislativi, koji se direktno tiču radničke klase. Zbog prešućivanja tih tema, kao i veličanja Trumpove odluke o ponovnom pokretanju radova na Keystone XL i Dakota Access cjevovodima, Hamilton Nolan pita se mogu li sindikati biti snaga zagovaranja društvenih jednakosti u Trumpovu mandatu.
  • 12. veljače 2017. Plenarna dvorana konvencijskog centra kralja Husseina na Mrtvom moru u Jordanu, gdje je od 21-23. listopada 2011. održan izvanredni sastanak Svjetskog ekonomskog foruma o ekonomskom rastu i stvaranju radnih mjesta u arapskom svijetu (foto: Nader Daoud, izvor: World Economic Forum @ Flickr prema Creative Commons licenci). Pojmovnik: Ekonomski rast Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
  • 3. veljače 2017. Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci). Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 26. siječnja 2017. „Bifurcated Girls“ iz posebnog izdanja Vanity Faira 6. lipnja 1903. godine (izvor: Infrogmation). Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.

Plenum FFZG

pogledaj sve

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve