Socijalizam bi trebao započeti s onim za što se bori, a ne s onim protiv čega se bori

Odgovarajući na pitanje “Kako izgleda budućnost socijalizma?”, autor razmatra potencijal socijalističkog projekta kao alternative, koristeći kao ulaznu točku kontradikcije kapitalizma koje sputavaju ljudske kreativne potencijale u ime podređivanja ljudskih aktivnosti ostvarivanju profita u korist malobrojne vladajuće klase. “Zbog pomanjkanja velikih socijalističkih pokreta ili socijalističkih stranaka koje – za razliku od realno postojećih europskih „socijalističkih” stranaka – vjeruju u podruštvljenje sredstva za proizvodnju, socijalizam je ostao tek ideja. Skoro da je riječ o nečijoj subjektivnoj preferenciji koja u konačnici može imati malo posljedica na društvenu stvarnost. Mislim da ključ njegove ponovne invencije leži u onome zbog čega je bio privlačan u prošlosti: sposobnosti prepoznavanja nezadovoljenih i neodgodivih želja koje kapitalizam nije u stanju zadovoljiti, te potom organiziranje društva oko tih želja.”


Socijalizam će kao mogućnost postojati dok god kapitalizam nastavi ustrajati kao stvarnost. No, socijalizam je mogućnost koju se mora iznova osmisliti. Koje bi ideje trebalo iznova osmisliti? Prvi su socijalisti, poput Roberta Owena ili Charlesa Fouriera, držali kako socijalistička zajednica treba biti relativno malo, dobrovoljno udruženje osoba utemeljeno na zajedničkom posjedu imovine, dijeljenju tereta rada i raspodjeli bogatstva kojega su proizveli na relativno egalitaran način. Socijalizam je predstavljao dokidanje siromaštva, a time i dokidanje kriminala. Budući da danas socijalizam povezujemo s državom, a ne sa zajednicama utemeljenima na dobrovoljnoj osnovi – to bi nas moglo iznenaditi. Državni socijalizam je izum ljudi poput Louisa Blanca i Karla Marxa. Oni su smatrali kako problem ne leži samo u privatnom vlasništvu već i u specifičnoj klasi koja je monopolizirala kontrolu nad tom imovinom. To bi značilo da je jedini način transformiranja društva zauzimanje države kako bi se ekspropriralo kapitalističku klasu.

Nije se radilo tek o pitanju taktike. Pojedinci poput Marxa u modernoj su tehnologiji vidjeli ne samo dokidanje siromaštva već i emancipaciju ljudskog potencijala. Socijalizam je trebao biti raj produktivnosti, dokolice i obilja. Roboti su trebali zamijeniti radnike, a preostali teški rad trebao je biti smanjen na minimum tako što će svi dijeliti odgovornost za njega. Osam sati dnevno postalo bi šest sati, a potom četiri sata dnevno, bez žrtvovanja potrošnje, a svi bi imali pristup određenim proizvodnim sredstvima kako bi ih mogli upotrijebiti za razvijanje svojih kreativnih potencijala.

Razlog zbog kojega sve ovo pomalo zvuči izgubljeno u izmaglici prošlih vremena ili poput pustih želja nije zato što je to neostvarivo ili neprivlačno već stoga što je u našem društvu politički momentum toliko slab. Živimo u kapitalističkom društvu jer su alternative – barem do sada – poražene. Tek nam se zbog okrutne igre sudbine čini da je kapitalizam, a ne socijalizam, historijski neizbježan društveni poredak. Zbog pomanjkanja velikih socijalističkih pokreta ili socijalističkih stranaka koje – za razliku od realno postojećih europskih „socijalističkih” stranaka – vjeruju u podruštvljenje sredstva za proizvodnju, socijalizam je ostao tek ideja. Skoro da je riječ o nečijoj subjektivnoj preferenciji koja u konačnici može imati malo posljedica na društvenu stvarnost. Mislim da ključ njegove ponovne invencije leži u onome zbog čega je bio privlačan u prošlosti: sposobnosti prepoznavanja nezadovoljenih i neodgodivih želja koje kapitalizam nije u stanju zadovoljiti, te potom organiziranje društva oko tih želja. Postoji mnogo aktivista koji se bore protiv rasizma, seksizma i privilegiranih slojeva. No socijalizam će, ukoliko ima namjeru ponovno zadobiti široke mase, morati započeti s onim za što se bori, a ne onim protiv čega se bori.

Smatram da je u tom pogledu Marx bio na dobrome tragu. Treba krenuti od nade da tehnologija može osloboditi ljude teškog rada bez ikakvih žrtvovanja njihovih životnih užitaka. Univerzalna dokolica i univerzalna potrošnja. Stoga, nasuprot onim ljevičarima koji smatraju da je problem s kapitalizmom u prevelikoj potrošnji, socijalist može tvrditi da kapitalizam ograničava potrošnju. U kapitalizmu nam je dopušteno konzumirati dokle god većina ljudi i dalje ima predugo radno vrijeme ili obavlja preteške poslove na nezadovoljavajućim i nepoželjnim radnim mjestima. To u najmanju ruku znači da je kapitalizam nedovoljno produktivan jer uludo rasipa brojne sposobnosti i talente ljudi na zatupljujuće ili besmislene zadatke – zadatke koje bi mogli obavljati strojevi. Čini mi da bi socijalisti trebali zadržati mogućnost uvođenja četverosatnog radnog dana jer ga kapitalizam nije sposoban ponuditi – osim onima koji su izrazito bogati i onima koji su podzaposleni. Za potonje je četverosatni radni dan okrutna šala i izvor tjeskobe umjesto zadovoljstva. Trenutno je ostvarivo, čak i bez velikog odgađanja, omogućiti svima da uživaju razinu potrošnje koja nadilazi osnovne životne potrebe i da pritom rade daleko manje.

Još jedna prikrivena želja mogla bi biti razvijanje vlastitih kapaciteta osobe neovisno o njihovoj novčanoj vrijednosti. Izrazi poput “ljudskog kapitala”, “ljudskih resursa” ili “sposobnosti koje osiguravaju prednost”, gesla su našeg kapitalističkog društva. Oni odlično oslikavaju na koji način razmišljamo o svojim vještinama i talentima. Potiče nas se da se prema njima odnosimo instrumentalno, kao što bismo se odnosili prema portfelju dionica, umjesto kao prema nečemu što je vezano uz naše životne projekte. Naravno, postoji dobar razlog zbog kojega se prema njima odnosimo na taj način: bitno nam je znati je li naš trud koristan. Dominantno mjerilo u našem društvu jest je li netko spreman platiti za naš trud, pa se stoga čini da je potreba koju njime namirujemo tim važnija i hitnija što je veći iznos koji nam netko pritom isplaćuje. Neovisno koliko u pojedinim slučajevima ovo zvučalo razborito, znamo da, gledajući u cjelini (s obzirom na ekstremnu nejednakost u bogatstvu i prihodima te izostanak demokratske kontrole nad proizvodnjom), u konačnici ne namirujemo najhitnije potrebe nego potrebe najbogatijih. Razvijanje naših sposobnosti podređeno je potrebi stjecanja novca kako bismo preživjeli, ​​a poslovi koji pritom dolaze u obzir nesrazmjerno ovise o potrebama najbogatijih.

Mislim da socijalisti i po ovom pitanju imaju što za ponuditi. Ne samo izdašni sustav socijalne skrbi (zdravstvo, obrazovanje, stanovanje, temeljni dohodak), nego i pristup proizvodnim sredstvima, kako bismo mogli eksperimentirati s kreativnim potencijalima bez da smo prije toga prisiljeni skrbiti o vlastitom preživljavanju. Pretpostavljam da bi u takvom društvu većina ljudi dobrovoljno doprinosila svojim sposobnostima i talentima s ciljem zadovoljavanja potreba drugih – ne iz nekog altruističnog poriva, nego iz osobnog zadovoljstva koje proizlazi iz pronalaženja podudarnosti između vlastitih sklonosti i društvenih potreba. U našem se društvu većina rada obavlja na temelju prisiljavanja ljudi da svoje sposobnosti prodaju za nadnicu. Smatram da bi u socijalističkom društvu bilo potrebno daleko manje prinude da se te društvene potrebe zadovolje, dijelom zbog toga što bi potrebe bile redefinirane na način da ne uključuju preferencije bogatih, a dijelom i zbog toga što bi oni koji rade pronašli veći stupanj podudarnosti između rada i društvene korisnosti. To je, u svakom slučaju, tip socijalističke želje koja je vrijedna razmatranja.

No ovo su sve, ipak, utopijske mogućnosti. One će ostati takvima sve dok se ne pojavi klasa koja je sposobna i spremna dati im određeniji i konkretniji oblik.


S engleskog prevela Karolina Hrga





Alex Gourevitch je asistent političkih znanosti na Sveučilištu Brown i autor knjige From Slavery to the Cooperative Commonwealth: Labor and Republican Liberty in the Nineteenth Century. Piše za publikacije poput Jacobina, Dissent, New York Magazine, i The American Prospect.



Fotografija IWW Hat Card je preuzeta sa stranice Aeon ideas / Library of Congress i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve