Socijalizam bi trebao započeti s onim za što se bori, a ne s onim protiv čega se bori

Odgovarajući na pitanje “Kako izgleda budućnost socijalizma?”, autor razmatra potencijal socijalističkog projekta kao alternative, koristeći kao ulaznu točku kontradikcije kapitalizma koje sputavaju ljudske kreativne potencijale u ime podređivanja ljudskih aktivnosti ostvarivanju profita u korist malobrojne vladajuće klase. “Zbog pomanjkanja velikih socijalističkih pokreta ili socijalističkih stranaka koje – za razliku od realno postojećih europskih „socijalističkih” stranaka – vjeruju u podruštvljenje sredstva za proizvodnju, socijalizam je ostao tek ideja. Skoro da je riječ o nečijoj subjektivnoj preferenciji koja u konačnici može imati malo posljedica na društvenu stvarnost. Mislim da ključ njegove ponovne invencije leži u onome zbog čega je bio privlačan u prošlosti: sposobnosti prepoznavanja nezadovoljenih i neodgodivih želja koje kapitalizam nije u stanju zadovoljiti, te potom organiziranje društva oko tih želja.”

Socijalizam će kao mogućnost postojati dok god kapitalizam nastavi ustrajati kao stvarnost. No, socijalizam je mogućnost koju se mora iznova osmisliti. Koje bi ideje trebalo iznova osmisliti? Prvi su socijalisti, poput Roberta Owena ili Charlesa Fouriera, držali kako socijalistička zajednica treba biti relativno malo, dobrovoljno udruženje osoba utemeljeno na zajedničkom posjedu imovine, dijeljenju tereta rada i raspodjeli bogatstva kojega su proizveli na relativno egalitaran način. Socijalizam je predstavljao dokidanje siromaštva, a time i dokidanje kriminala. Budući da danas socijalizam povezujemo s državom, a ne sa zajednicama utemeljenima na dobrovoljnoj osnovi – to bi nas moglo iznenaditi. Državni socijalizam je izum ljudi poput Louisa Blanca i Karla Marxa. Oni su smatrali kako problem ne leži samo u privatnom vlasništvu već i u specifičnoj klasi koja je monopolizirala kontrolu nad tom imovinom. To bi značilo da je jedini način transformiranja društva zauzimanje države kako bi se ekspropriralo kapitalističku klasu.

Nije se radilo tek o pitanju taktike. Pojedinci poput Marxa u modernoj su tehnologiji vidjeli ne samo dokidanje siromaštva već i emancipaciju ljudskog potencijala. Socijalizam je trebao biti raj produktivnosti, dokolice i obilja. Roboti su trebali zamijeniti radnike, a preostali teški rad trebao je biti smanjen na minimum tako što će svi dijeliti odgovornost za njega. Osam sati dnevno postalo bi šest sati, a potom četiri sata dnevno, bez žrtvovanja potrošnje, a svi bi imali pristup određenim proizvodnim sredstvima kako bi ih mogli upotrijebiti za razvijanje svojih kreativnih potencijala.

Razlog zbog kojega sve ovo pomalo zvuči izgubljeno u izmaglici prošlih vremena ili poput pustih želja nije zato što je to neostvarivo ili neprivlačno već stoga što je u našem društvu politički momentum toliko slab. Živimo u kapitalističkom društvu jer su alternative – barem do sada – poražene. Tek nam se zbog okrutne igre sudbine čini da je kapitalizam, a ne socijalizam, historijski neizbježan društveni poredak. Zbog pomanjkanja velikih socijalističkih pokreta ili socijalističkih stranaka koje – za razliku od realno postojećih europskih „socijalističkih” stranaka – vjeruju u podruštvljenje sredstva za proizvodnju, socijalizam je ostao tek ideja. Skoro da je riječ o nečijoj subjektivnoj preferenciji koja u konačnici može imati malo posljedica na društvenu stvarnost. Mislim da ključ njegove ponovne invencije leži u onome zbog čega je bio privlačan u prošlosti: sposobnosti prepoznavanja nezadovoljenih i neodgodivih želja koje kapitalizam nije u stanju zadovoljiti, te potom organiziranje društva oko tih želja. Postoji mnogo aktivista koji se bore protiv rasizma, seksizma i privilegiranih slojeva. No socijalizam će, ukoliko ima namjeru ponovno zadobiti široke mase, morati započeti s onim za što se bori, a ne onim protiv čega se bori.

Smatram da je u tom pogledu Marx bio na dobrome tragu. Treba krenuti od nade da tehnologija može osloboditi ljude teškog rada bez ikakvih žrtvovanja njihovih životnih užitaka. Univerzalna dokolica i univerzalna potrošnja. Stoga, nasuprot onim ljevičarima koji smatraju da je problem s kapitalizmom u prevelikoj potrošnji, socijalist može tvrditi da kapitalizam ograničava potrošnju. U kapitalizmu nam je dopušteno konzumirati dokle god većina ljudi i dalje ima predugo radno vrijeme ili obavlja preteške poslove na nezadovoljavajućim i nepoželjnim radnim mjestima. To u najmanju ruku znači da je kapitalizam nedovoljno produktivan jer uludo rasipa brojne sposobnosti i talente ljudi na zatupljujuće ili besmislene zadatke – zadatke koje bi mogli obavljati strojevi. Čini mi da bi socijalisti trebali zadržati mogućnost uvođenja četverosatnog radnog dana jer ga kapitalizam nije sposoban ponuditi – osim onima koji su izrazito bogati i onima koji su podzaposleni. Za potonje je četverosatni radni dan okrutna šala i izvor tjeskobe umjesto zadovoljstva. Trenutno je ostvarivo, čak i bez velikog odgađanja, omogućiti svima da uživaju razinu potrošnje koja nadilazi osnovne životne potrebe i da pritom rade daleko manje.

Još jedna prikrivena želja mogla bi biti razvijanje vlastitih kapaciteta osobe neovisno o njihovoj novčanoj vrijednosti. Izrazi poput “ljudskog kapitala”, “ljudskih resursa” ili “sposobnosti koje osiguravaju prednost”, gesla su našeg kapitalističkog društva. Oni odlično oslikavaju na koji način razmišljamo o svojim vještinama i talentima. Potiče nas se da se prema njima odnosimo instrumentalno, kao što bismo se odnosili prema portfelju dionica, umjesto kao prema nečemu što je vezano uz naše životne projekte. Naravno, postoji dobar razlog zbog kojega se prema njima odnosimo na taj način: bitno nam je znati je li naš trud koristan. Dominantno mjerilo u našem društvu jest je li netko spreman platiti za naš trud, pa se stoga čini da je potreba koju njime namirujemo tim važnija i hitnija što je veći iznos koji nam netko pritom isplaćuje. Neovisno koliko u pojedinim slučajevima ovo zvučalo razborito, znamo da, gledajući u cjelini (s obzirom na ekstremnu nejednakost u bogatstvu i prihodima te izostanak demokratske kontrole nad proizvodnjom), u konačnici ne namirujemo najhitnije potrebe nego potrebe najbogatijih. Razvijanje naših sposobnosti podređeno je potrebi stjecanja novca kako bismo preživjeli, ​​a poslovi koji pritom dolaze u obzir nesrazmjerno ovise o potrebama najbogatijih.

Mislim da socijalisti i po ovom pitanju imaju što za ponuditi. Ne samo izdašni sustav socijalne skrbi (zdravstvo, obrazovanje, stanovanje, temeljni dohodak), nego i pristup proizvodnim sredstvima, kako bismo mogli eksperimentirati s kreativnim potencijalima bez da smo prije toga prisiljeni skrbiti o vlastitom preživljavanju. Pretpostavljam da bi u takvom društvu većina ljudi dobrovoljno doprinosila svojim sposobnostima i talentima s ciljem zadovoljavanja potreba drugih – ne iz nekog altruističnog poriva, nego iz osobnog zadovoljstva koje proizlazi iz pronalaženja podudarnosti između vlastitih sklonosti i društvenih potreba. U našem se društvu većina rada obavlja na temelju prisiljavanja ljudi da svoje sposobnosti prodaju za nadnicu. Smatram da bi u socijalističkom društvu bilo potrebno daleko manje prinude da se te društvene potrebe zadovolje, dijelom zbog toga što bi potrebe bile redefinirane na način da ne uključuju preferencije bogatih, a dijelom i zbog toga što bi oni koji rade pronašli veći stupanj podudarnosti između rada i društvene korisnosti. To je, u svakom slučaju, tip socijalističke želje koja je vrijedna razmatranja.

No ovo su sve, ipak, utopijske mogućnosti. One će ostati takvima sve dok se ne pojavi klasa koja je sposobna i spremna dati im određeniji i konkretniji oblik.
S engleskog prevela Karolina Hrga

Alex Gourevitch je asistent političkih znanosti na Sveučilištu Brown i autor knjige From Slavery to the Cooperative Commonwealth: Labor and Republican Liberty in the Nineteenth Century. Piše za publikacije poput Jacobina, Dissent, New York Magazine, i The American Prospect.

Fotografija IWW Hat Card je preuzeta sa stranice Aeon ideas / Library of Congress i prilagođena formi ikone.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve